U našim čitankama postojala je bajka o starcu koji je, na samrtničkoj postelji, obmanuo sinove da je u njegovom vinogradu sakriveno blago. Oni bi ga trebali samo otkopati. I oni kopahu, ali blagu ni traga. No kada je stigla jesen, vinograd urodi kao ni jedan drugi u cijeloj zemlji. Tada sinovi primijete da je otac s njima htio podijeliti svoje iskustvo: sreća se ne skriva u zlatu, nego u marljivosti. Takva nam se iskustva, na prijeteći ili dobroćudan način, prigovaraju sve dok ne odrastemo. ”Žutokljunac, ne petljaj se”. ”Moraš ti još mnogo toga iskusiti”. No znali smo tačno što je to iskustvo bilo: to je ono što su stariji ljudi odvajkada davali mlađima. Ukratko, s autoritetom starosti, u izrekama; opširno sa svojom govorljivošću, u pričama; gdjegdje kao pripovijest iz dalekih zemalja, uz kamin, pred djecom i unucima. Gdje je sve to iščezlo? Gdje još ima ljudi koji znaju nešto pošteno ispripovijedati? Gdje još smrtnici izgovaraju svoje besmrtne riječi koje se prenose kao kakav prsten iz pokoljenja u pokoljenje? Kome danas još poslovica priskače u pomoć? Ko će samo pokušati izvući se s mladošću, upućujući na vlastito iskustvo?

Ne, jedna je stvar jasna: kotacije iskustva su pale i to u generaciji koja je od 1914-1918 proživjela jedno od najstrahovitijih iskustava svjetske povijesti. Možda to i nije tako čudno kako se čini. Zar se nije tada moglo konstatirati da su se ljudi iz ratnog pohoda vraćali zanijemjeli? Ne bogatiji, nego siromašniji saopćivim iskustvom. Ono što se deset godina poslije prelilo u bujicu knjiga o ratu bilo je sve osim iskustva koje se inače prenosi od usta do ušiju. Ne, nije tu bilo ništa čudno. Jer nikada iskustva nisu radikalnije pogođena lažima kao što su strateška iskustva pogođena ratom pozicija, ekonomska inflacijom, tjelesna glađu, a ona moralna vlastodršcem. Pokoljenje koje je u školu još odlazilo konjskim tramvajem, našlo se, pod slobodnim nebom, u krajoliku u kojem, osim oblaka, ništa nije ostalo neizmijenjeno, i u središtu – na bojnom polju razarajućih bujica i eksplozija – majušnih onemoćalih ljudskih tijela.

S tim neizmjernim razvićem tehnike jedno sasma novo krajnje uboštvo (Armseligkeit) pogodilo je ljude. A naličje tog krajnjeg uboštva je zagušujuće carstvo ideja koje se s preporodom astrologije i mudrosti yoge, Christian science i hiromantije, vegetarijanizma i gnoze, skolastike i spiritizma raširilo među – ili bolje, nad – ljude. Zato se ovdje nije dogodio pravi preporod, nego galvanizacija. Morali bismo pomisliti na veličanstvene Ensorove slike kada vidimo sablast koja ispunjava ulice velikih gradova: karnevalski zakrabuljeni malograđani, brašnom zaprašene maske koje se cerekaju, na čelu krune lažnoga sjaja, valjaju se duž ulice unedogled. Te slike vjerojatno nisu drugo doli odraz prividne i kaotične renesanse u koju mnogi polažu svoje nade. Tu se pak najjasnije vidi da je naše uboštvo iskustvom samo dio većeg uboštva – onoga koje je opet dobilo lice takve oštrine i preciznosti poput lica prosjaka u srednjemu vijeku. Jer čemu vrijedi čitavo obrazovno dobro ako nas s njime ne povezuje upravo iskustvo? Kuda to vodi kada se ono simulira ili izmaljuje, prejasno nam je dala do znanja zastrašujuća mješavina stilova i pogleda na svijet iz prošlog vijeka, da ne bismo morali smatrati nečasnim priznanje našega uboštva. Da, priznajmo: to uboštvo iskustvom nije samo uboštvo u privatnim iskustvima, nego u iskustvima čitavog čovječanstva. I time jedna vrsta novog barbarstva.

Barbarstva? Upravo tako. No njega spominjemo samo kako bismo uveli novi, pozitivan pojam barbarstva. Jer kamo vodi barbara uboštvo iskustva? Ono ga vodi do toga da počne ispočetka, da krene od nule; da se snađe s malim; da gradi s gotovo ničim i pritom ne gleda ni lijevo ni desno. Među najvećim stvarateljima vazda je bilo neumoljivih koji bi ponajprije počistili stol. Stol im je naime trebao za crtanje jer su bili konstruktori. Jedan takav konstruktor bio je Descartes, koji ponajprije za čitavu svoju filozofiju nije htio ništa drugo nego jednu jedinu izvjesnost i od nje je polazio: ”Mislim, dakle jesam”. Einstein je također bio takav konstruktor kojega odjednom od čitavog širokog svijeta fizike ništa više nije zanimalo osim jedne, male nepodudarnosti između Newtonovih jednačina i astronomskog iskustva. Isto počinjanje od početka (od nule) imali su pred očima i umjetnici kada su, poput kubista, prihvatili metode matematičara i gradili svijet iz stereometrijskih oblika ili su se, poput Kleea, oslanjali na inženjere. Jer Kleeove figure skoro da su projektirane na crtaćoj dasci, a njihovi se izražaji lica pokoravaju svojemu unutarnjemu kao što se kod dobrog automobila karoserija prije svega pokorava potrebama motora. Svojemu unutarnjem, prije nego svojoj unutrašnjosti: to ih čini barbarskim.

Tu i tamo su najbolje glave već mnogo prije započele dobro se upoznavati s tim stvarima. Obilježeni su potpunom lišenošću iluzija o epohi, a ipak su joj bezrezervno privrženi. Jednako je kada pjesnik Berta Brecht utvrđuje da komunizam nije pravedna raspodjela bogatstva, nego uboštva ili kada preteča moderne arhitekture Adolf Loos objašnjava: ”Pišem samo za one koji imaju osjećaj za moderno… Ne pišem za one koji se hrane nostalgijom za renesansom ili rokokoom”. Jedan tako složen umjetnik kao što je slikar Paul Klee i jedan tako programatski umjetnik kao što je Loos – obojica odbijaju naslijeđenu, svečanu, plemenitu sliku čovjeka koji je okićen svim žrtvama prošlosti da bi se obratili nagome čovjeku našega vremena koji vrišti poput novorođenčeta i leži u prljavim pelenama svoje epohe. Niko ih nije tako radosno i s osmijehom pozdravio kao Paul Scheerbart. Od njega nam dolaze romani koji naizgled nalikuju onima Julesa Vernea, ali za razliku od Vernea, u čjim su djelima uvijek mali francuski ili engleski rentijeri koji leteći zuje u prostoru vasione u najfantastičnijim vozilima, Scheerbarta je zanimalo što čine naši teleskopi, naši avioni i rakete od nekadašnjih ljudi za potpuno nova stvorenja vrijedna ljubavi i promatranja. Ta stvorenja uostalom već govore sasma novim jezikom. Odlučujući element tog jezika jeste sklonost svojevoljnoj konstruktivnosti kao suprotnost organskom. To je nezamjenjivo obilježje prisutno u jeziku Scheerbertovih ljudi, ili prije, svijeta, jer sličnost ljudima – to temeljno humanističko načelo – oni odbijaju. Čak u svojim vlastitim imenima: Peka, Labu, Sofanti i slično, naziva se taj svijet u knjizi koja je dobila ime po svojem junaku – Lesabendiju. I Rusi čak  rado daju svojoj djeci ”neljudska” imena: oni se zovu ”Oktobar” po mjesecu revolucije, ”Petoljetka” po petogodišnjem planu ili ”Aviahim” po avionskoj kompaniji. Nije riječ o tehničkoj obnovi jezika, nego o njegovoj mobilizaciji u službi borbe ili rada, u svakom slučaju, u službi preobrazbe stvarnosti, a ne njena opisivanja.

No Scheerbart, da se ponovo vratimo na njega, poklanja najveću pažnju tome da svoj ”svijet” – i na njihovu sliku svoje sugrađane – smjesti u četvrti dostojne njihova položaja: u podesive pokretne kuće od stakla kakve su Loos i Le Corbusier u međuvremenu izgradili. Staklo nije slučajno takav tvrd i gladak materijal na kojem se ništa ne može zadržati. Ono je isto tako hladno i trijezno. Staklene stvari nemaju ”auru”. Staklo je  općenito neprijatelj tajne. Kao i neprijatelj posjedovanja. Veliki pjesnik André Gide jednom je rekao: ”Svaka stvar koju želim posjedovati postaje mi neprozirna”. Sanjaju li ljudi kao što je Scheerbart staklene građevine jer su upoznati s novim uboštvom? O tome možda više može reći jedna usporedba nego teorija. Stupi li neko u građansku sobu iz osamdesetih godina, kolikogod iz nje zračila sva ”udobnost”, prevladava utisak ”ti ovdje nemaš što tražiti”. Nemaš ovdje što tražiti, jer nema mrlje čiji trag njen stanovnik ne bi ostavio: na frizovima sa svojim ukrasnim stvarčicama, na foteljama sa svojim prekrivačima, na prozorima sa svojim slikama, pred kaminom sa svojim štitnikom od iskra. Lijepa Brechtova rečenica pomaže nam da pobjegnemo daleko odavde: ”izbriši tragove”, glasi refren iz prve pjesme Priručnika za stanovnike gradova (Lesebuch für Städtebewohner). Ovdje, u građanskom salonu, u naviku je prešlo suprotno ponašanje. I obrnuto, ”interier” treba svog stanovnika koji će prihvatiti najveći broj navika, navika koje će odražavati brigu za interijer u kojemu živi više nego za samoga sebe. To razumije svako ko je upoznat s apsurdnim raspoloženjem stanovnika takve plišane sobice kada nešto u kućanstvu krene krivo. Čak i način na koji se ljute – a taj afekt, koji počinje postupno izumirati, oni su znali virtuozno odigrati – bio je prije svega reakcija čovjeka kojemu su izbrisali ”trag njegovih zemaljskih dana”. Scheerbart sa svojim staklom i Bauhaus sa svojim čelikom tome su sada stali na kraj: oni su stvorili prostore u kojima je teško ostaviti tragove. ”Nakon svega rečenog”, objašnjava Scheerbart sada već prije dvadeset godina, ”s pravom možemo govoriti o ‘kulturi stakla’. Taj novi ambijent stakla sasma će promijeniti čovjeka. I možemo samo poželjeti da kultura stakla neće naići na previše neprijatelja”.

Uboštvo iskustva: to ne treba shvatiti tako da ljudi sada čeznu za nekim novim iskustvom. Ne, oni čeznu za oslobođenjem od iskustava, čeznu za ambijentom u kojem mogu vrednovati svoje uboštvo, spoljašnje, a konačno i unutarnje, tako čisto i jasno da nešto čestito iz toga proistekne. Oni uostalom nisu neuki i neiskusni. Često bismo mogli reći upravo suprotno: proždrli su sve, ”kulturu” i ”čovjeka”, i postali su od toga siti i umorni. Ni na koga se više nego na njih odnose Scheerbartove riječi: ”Svi ste tako umorni – i to samo zato jer sve vaše misli nisu koncentrirane na sasma običan, ali veličanstven plan!”. Nakon umora slijedi počinak, i ne događa se rijetko da san nadoknadi dnevnu tugu i obeshrabrenost te ostvari sasma običnu, ali i veličanstvenu egzistenciju kojoj manjka snaga dok je budna. Postojanje Micky Mausa je jedan takav san današnjih ljudi. Njegov je život pun čuda koja ne samo da nadilaze ona tehnička, nego se s njima ismijavaju. Najzanimljivije na njima jeste to da su sva bez mašinerije, improvizirana, da nastaju iz Micky Mausova tijela, njegovih privrženika i progonitelja, iz najsvakodnevnijeg namještaja jednako kao iz drveta, oblaka ili jezera. Priroda i tehnika, primitivnost i comfort se ovdje savršeno stapaju. Pred očima naroda umornog od beskrajnih komplikacija sadašnjice, ljudi čiji se cilj života javlja samo kao konačno pribježište u beksonačnoj perspektivi sredstava, kao iskupljujući se pojavljuje opstanak koji se u svim okolnostima zadovoljava samim sobom na, istodobno, najjednostavniji i najugodniji način, opstanak u kojem automobil ne teži više od slamnatog šešira, a plod na stablu raste brzo kao gondola na dirižablu. I sada želimo zauzeti distancu, vratiti se korak unazad.

Ubogi, eto što smo postali. Komad za komadom smo rasuli baštinu čovječanstva, morali smo ostaviti to blago posvećeno Brdu milosti, često za vrijednost njegova stotog dijela, u zamjenu za komadić ”aktuelnosti”. Na vrata kuca ekonomska kriza, iza nje sjenka, sprema se rat. Držati se dobro, to je danas postala stvar šačice moćnih koji su, Bog zna zašto, isto toliko ljudi koliko je to često mnoštvo barbara, ali ne na dobar način. No drugi se moraju pripremiti, nanovo i s neznatnim. To čine zajedno s ljudima koji su to iz temelja novo načinili svojom stvari i zasnovali ga na razumijevanju i pregaranju. U njihovim se zgradama, slikama i pripovijestima čovječanstvo sprema, ako je to nužno, na preživljavanje kulture. I što je najvažnije, s osmijehom. Možda katkad taj osmjeh zvuči barbarski. Dobro. Ipak pojedinac katkada može prepustiti masi malko čovječnosti koja će mu se jednoga dana vratiti s kamatama i kamatama na kamate.

(1933)

 
Walter Benjamin, Erfahrung und Armut, Gesammelte Schriften, Bd. II/1, Frankfurt a M.: Suhrkamp, 1980, 213-219.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

Peščanik.net, 23.12.2013.