Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

I

Predsednik vlade kao kandidat za predsednika republike verovatno se neće uzdržati od pojavljivanja u medijima za vreme predizborne tišine. Sva je prilika da će i u subotu zloupotrebiti svoju javnu funkciju – kao što je to do sada radio – da pretnjama i zastrašivanjima spreči birače da na miru promisle za koga da glasaju. Institut predizborne tišine proistekao je iz uverenja da odluke u demokratskim procesima treba da budu racionalne i zasnovane na činjenicama, a ne ishitrene ili iznuđene (kupljene). To je svojevrsni pokušaj da se izbegnu prigovori na račun demokratskog odlučivanja.

Ukratko ću izložiti te prigovore. Za racionalnu odluku, birač treba da bude informisan i slobodan od straha. Za informisanje je potrebno vreme. Birača bi to vreme moglo koštati više od dobiti koju izvlači iz glasanja, pa on ili neće glasati ili će glasati neinformisan. Odatle sledi argument: ako je uplašen ili neobavešten, birač ili neće glasati ili neće racionalno glasati. Dalje, pošto birač odmerava trošak i dobit od glasanja, njegov glas može se kupiti. Odatle sledi: birači su koruptivni, zbog čega su njihove demokratske odluke sumnjive, to jest potencijalno loše.

To su argumenti protiv demokratije. Na uvidima o slabostima demokratije počiva manipulativna kampanja predsednika vlade. Dezinformacijama i pretnjama, on nastoji da opoziciono nastrojene birače udalji iz izbornog procesa. Njegova kampanja izlazi izvan okvira Ustava i zakona i proizvodi nesigurnost. U toj kampanji ljudi se dele na građane prvog i drugog reda, na rodoljube i plaćenike, na moralne i iskvarene, što unosi strah među birače na obe strane. Konačno, on kupuje glasove ili tako što obećava posao ili tako što preti biračima da će ostati bez posla ili privilegija koje uživaju u šemama „masovnog klijentelizma“. Zato je režimska kampanja antidemokratska. Ona je i antisistemska: njen cilj je da svu moć koncentriše u jednoj osobi.

II

Uprkos tim nastojanjima režimskog kandidata da osujeti demokratsko odlučivanje, subotu bi trebalo da iskoristimo da sumiramo činjenice i utiske iz kampanje koja se zvanično završava u petak. Šta bi bile potencijalne teme za razmišljanje? Pošto je uzurpirala bezmalo čitav javni prostor, kampanja predsednika vlade nametnula je i agendu za ove izbore. Sledeći tačke iz te agende, možemo prosuditi za koga da (ne) glasamo u nedelju, 2. aprila.

1. U kampanji, predsednik vlade kaže da od rezultata ovih izbora zavisi rad buduće vlade. To nije tačno. Bira se predsednik republike. To nije mesto sa koga se upravlja vladom. Vladom, prema Ustavu Srbije, upravlja premijer. Ta vlada, sa premijerom na čelu, odgovara parlamentu. Rad vlade zavisi od odnosa snaga u parlamentu, a ne od osobe na mestu predsednika republike. Stoga tvrdnju predsednika vlade možemo tumačiti na dva načina. Prvo tumačenje: premijer nam kaže da podela vlasti definisana Ustavom Srbije uopšte nije važna. Istinska vlast je tamo gde je on, bez obzira da li je na čelu vlade ili na čelu republike. Drugo tumačenje: kandidat režima laže. Pominjanjem rada vlade, on kao da hoće da se preporuči za predsednika republike dobrim rezultatima svoje vlade. To je laž: ne samo što jedno nema veze sa drugim nego, još važnije, njegova vlada loše radi, to jest radi za interes jednih a na štetu svih ostalih (vidi, recimo, na ovom sajtu tekstove o sve gorem položaju radnika pod tekućim režimom).

2. Predsednik vlade ponavlja da se Srbijom neće upravljati iz stranih ambasada. Time valjda hoće da kaže da je isključivo on garant suverenosti države, dok ostali odlaze po mišljenje ambasadora. Ni to nije tačno: jedini kandidat koji se u toku kampanje viđao sa stranim državnicima bio je upravo predsednik vlade. Manje bi nas koštalo da je posećivao ovdašnja poslanstva nego što je putovao da dobije mišljenje direktno od njihovih šefova. Barem sa jedne od tih poseta poslata je poruka kako se u toj stranoj zemlji poštuju rezultati tekuće vlade. Ali, zašto bi to bilo važno, ako je jedna od ključnih poruka ovog kandidata da se u upravljanju zemljom neće rukovoditi mišljenjima sa strane.

3. U režimskoj kampanji kaže se da je ključna slabost opozicionih kandidata to što nemaju nikakav program. I to je laž. Prvo, za osobu koja pretenduje na mesto predsednika republike nije od presudne važnosti program iza koga ona stoji: predsednik republike nema instrumente da sprovodi bilo kakav program. Ako je verovati Ustavu Srbije, to je simbolična funkcija, a jedina moć koja tu postoji sastoji se u kontroli rada parlamenta i vlade. Tako da važi sasvim obrnuto, kandidat koji insistira na svom programu, kao što to radi predsednik vlade, unapred nam stavlja do znanja da će kršiti Ustav i zakone u nameri da sprovede svoj program. Drugo, jedini program koji se može sprovesti sa mesta predsednika republike jeste, da ponovimo, kontrola rada parlamenta i vlade. Barem jedan kandidat na ovim izborima ima to kao svoju središnju poruku biračima. Pored toga, taj kandidat ima i istoriju doslednog poštovanja ustava i zakona na jednom drugom kontrolnom mestu unutar državnog sistema. To ga u ovoj tački čini daleko boljim kandidatom nego što je to predsednik republike.

4. Ključna reč u kampanji predsednika vlade jeste – stabilnost. Ta reč nosi sa sobom poruku da su ostali kandidati protiv „stabilnosti“. Poruka se pojačava stalnim pominjanjem „makedonskog scenarija“. Ako se, međutim, iz ugla stabilnosti baci pogled na učinak režima od 2012. naovamo, jedino što sa predsednikom vlade na mestu predsednika republike možemo da očekujemo jeste dalja destabilizacija. Sasvim kratko: od 2012. naovamo znatno su se pogoršali odnosi sa susednim državama; narušen je princip podele vlasti – sve tri grane vlasti su se preklopile i potpale pod kontrolu predsednika vlade; zakoni se poštuju i primenjuju selektivno; institucije ne rade svoj posao (poput policije u vreme rušenja kuća u Savamali) ili prekoračuju svoja ovlašćenja (što je imalo tragične posledice kada se srušio helikopter sa četiri člana posade, dva lekara i jednom bebom); uspostavljena je gotovo potpuna kontrola nad medijima, što znatno umanjuje kapacitete za kontrolu vlasti.

***

Po sve četiri tačke iz izborne agende predsednika vlade, dakle tačke koje je on sam nametnuo u svojoj kampanji, birač koji ga ocenjuje mora ga odbaciti kao nepoželjnog kandidata. Drugim rečima, prema merilima koja je sam uspostavio, predsednik vlade prolazi lošije od većine drugih kandidata za predsednika republike. Recimo to i ovako: da nijedan drugi kandidat nema nikakav program, da ništa do sad nije uradio i da ne namerava bilo šta da radi ubuduće, svaki od njih bio bi bolji od ovog predsednika vlade, i to prema kriterijumima koje je on sam postavio.

Racionalan izvod bi stoga morao da glasi da se 2. aprila mora glasati protiv njega. Ali, da li je to dovoljno, to jest – da li je dobit od pobede drugog kandidata manja od troška koji sa sobom nosi izlazak na glasanje? Jasno je da nije tako. Pobeda režimskog kandidata sa sobom nosi pravnu nesigurnost, to jest potpuni izlazak zemlje iz njenih ustavnih i zakonskih okvira. To naprosto znači da će tako razobručena vlast sve više raditi u interesu nekolicine a na štetu svih drugih. Dakle, i iz krajnje praktičnih (a ne samo moralnih) razloga mora se 2. aprila glasati protiv kandidata režima.

Peščanik.net, 30.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)