Hilari Klinton, foto: Flickr

Hilari Klinton, foto: Flickr

U nedelju 24. aprila održani su izbori u Srbiji. Meni kao feministkinji nisu bili previše interesantni. Za par stvari koje su se eksplicitno ticale žena nisam imala komentar duži od 140 karaktera. Da li je treba potrošiti više od toga na seksističku izjavu direktora kancelarije za Kosovo i Metohiju Marka Đurića da „dame treba da glasaju za najvećeg kavaljera i džentlmena Aleksandra Vučića“? Ili na sumnjivi poziv koji je ministarka građevinarstva, infrastrukture i saobraćaja Zorana Mihajlović uputila ženama – da iskoriste program Evropske banke za obnovu i razvoj i postanu preduzetnice? Čak ni činjenica da se kandidati i kandidatkinje nisu naročito obraćali ženama ne zavređuje pažnju – glasačko telo se tretira kao monolit i svima se nudi isto. Manjak kandidatkinja je deo šireg problema koji se ne može posmatrati samo kroz prizmu izbora.

Koliko mi sa feminističke tačke gledišta srpski izbori nisu (bili) interesantni, toliko američki jesu. Osim što je u trci (još jednom) kandidatkinja koja ima dobrih izgleda da postane i predsednica, mnoge feministkinje koje cenim aktivno prate ove izbore. Kandidatura Hilari Klinton im je inspirativna i to sa dobrim razlogom. Osim što je žena, ona ima jasnu podršku Demokratske stranke. Na samom početku kampanje dobila je podršku velikog broja superdelegata te je u trku za zvaničnu kandidatkinju Demokratske stranke na predsedničkim izborima ušla sa velikom prednošću.1

Njen protivkandidat je do tada malo poznati senator iz Vermonta Berni Sanders. Sanders je vremenom uspeo da inspiriše veliki broj ljudi da ga podrže, ali i da kritički sagledaju sam proces izbora. Prilikom najave kandidature, Sanders je istakao da je jedan od razloga zašto se kandiduje želja da se proveri da li je moguće učestvovati na izborima u SAD bez podrške milijardera. Jedna od stvari koje njegova kampanja ističe je da je prosečna uplata koju dobija $27. Kada se sve ovo uzme u obzir, jasno je da je u toj trci Klinton na poziciji moći. Međutim, čitajući feministkinje koje sam do tada jako cenila, mogao bi da se stekne suprotan utisak.

Feministička podrška Hilari Klinton koju sam do sada primetila svodi se na politiku identiteta; sve se vraća na činjenicu da je ona žena. Ne sporim značaj reprezentacije, jer ona igra veliku ulogu u životima ljudi. Teško je sebe zamisliti u određenoj ulozi ukoliko stalno dobijate poruku da ta uloga nije za vas. Nije svaka žena dovoljno jaka da samostalno razbije famozni stakleni plafon, niti bi trebalo da bude. Tradicionalno, ženama je teško da se probiju u politici. S te strane, kandidatura Hilari Klinton jeste izuzetno značajna.

Međutim, politika identiteta nas dovodi samo do određene tačke. U toj tački moramo pogledati koje žene su reprezentovane. U ovom slučaju imamo obrazovanu, bogatu, belu ženu koja ima podršku velikih političkih igrača, i koja pre svega zastupa interese bogatih. Čak ni to mi ne bi bio problem. Svaka ima pravo da podržava koga god želi. Problem je način na koji se Klinton zastupa.

Fokusiraću se na jednu feministkinju. Amanda Markot je jedna od poznatijih savremenih feministkinja, piše za Slate, Salon, The Guardian, a pored toga je dosta aktivna na internetu, čime je privukla pažnju nekih anti-feminista. Njihove optužbe su se obično svodile na to da ona izmišlja probleme tamo gde ih nema, da u svemu vidi seksizam i da joj je jedino bitan pol učesnika i učesnica događaja. Često sam na raznim forumima branila stavove koje je Markot iznosila u svojim tekstovima. I zato mi je sada prilično nelagodno. Našla sam se u poziciji gde i ja treba da napišem da Amanda Markot izmišlja probleme, vidi seksizam tamo gde ga nema i da se jedino fokusira na pol učesnika i učesnica događaja koje komentariše.

Ovo je primetno u njenim tekstovima posvećenim predsedničkim izborima. Tako na primer Sandersova tvrdnja da Klinton nije kvalifikovana da bude predsednica postaje seksistički stereotip o ženskoj ambiciji iz 80-ih godina prošlog veka. Ni u jednom trenutku Markot ne uvažava činjenicu da svi kandidati uvek teže da ubede glasačko telo da su upravo oni kvalifikovaniji. Sanders je doveo u pitanje kvalifikacije Hilari Klinton, pre svega zato što je glasala za rat u Iraku koji je koštao mnogo života. Ali Markot optužuje Sandersa i njegovu kampanju da oni Klinton vide kao Glen Klouz u Fatalnoj privlačnosti. Nedelju dana nakon tog teksta, Markot ponovo piše da se Sandersova kampanja drži seksističkog stereotipa o ambicioznoj veštici. Samo nije jasno na tačno koji način bi Sanders mogao da kritikuje podršku koju je Hilari Klinton dala ratu u Iraku, a da ne bude označen kao seksista. Iz stavova koje Sanders zastupa jasno je da bi isti prigovor uputio i da mu je protivkandidat muškarac, i to nije teško prepoznati.

Feminizam je mnogo više od jedne kandidatkinje, a feministička borba treba da se nastavi i nakon američkih predsedničkih izbora. Nisam bila naročito pogođena komentarom Glorije Stajnam da mlade žene podržavaju Bernija Sandersa jer idu za momcima. Razumem želju jedne feministkinje koja se već četrdeset godina bori za prava žena da doživi da SAD imaju predsednicu. Razumem da je njoj politika identiteta jako dugo bila dominantan okvir borbe. Ali ne razumem kako savremena feministkinja može da podrži kandidatkinju zloupotrebljavajući feminizam. To nije Amanda Markot koju sam branila po forumima.

Radne žene, 28.04.2016.

Peščanik.net, 29.04.2016.

FEMINIZAM

________________

  1. Superdelegati su viđeniji članovi i članice Demokratske stranke koji mogu da podrže bilo kog kandidata, bez obzira na rezultate glasanje u državama koje predstavljaju. Superdelegati se zvanično izjašnjavaju tek na završnoj konvenciji Demokratske stranke, a slobodni su da u bilo kom trenutku pre konvencije promene mišljenje. Stoga je podrška koju Klinton ima od početka kampanje u stvari iluzorna i može se smatrati nekom vrstom pritiska na glasačko telo.