Dobijamo novu vladu, to je sigurno. Ko će biti premijer, kakva su personalna rešenja ostavimo za sada po strani. Iako većina onih koji se bave političkom situacijom predviđaju brzi krah koalicije (ako je uopšte bude) SPS-SNS i, moguće je, povratak reformisane ili nereformisane Demokratske stranke, ostaje jedno dublje pitanje. A to pitanje je bitnije i od personalnih rešenja i od političkih programa, to je pitanje strategija kojima se misle ključne delatnosti jednog društva. Pošto je u velikoj meri neprofitan, odnos političke elite prema kulturi i obrazovanju je veoma indikativan. Stranke se otimaju oko profitabilnih delatnosti jer su, jednostavno, profitabilne, pa su obrazovanje i kultura negde na začelju: ne omogućavaju veliku kapitalizaciju predizbornih, izbornih i postizbornih manipulacija. Odnos prema ova dva strateški važna polja je stoga daleko van fokusa i nebriga države je na vrhuncu. Navešću samo jedan primer.

Pre nekoliko nedelja započelo se sa pražnjenjem zgrade BIGZ-a, koja je već nekoliko godina mesto gde se okuplja populacija koja traži alternativu i splavovima i laserskim diskotekama.[1] To je ona zgrada napravljena tridesetih godina prošlog veka, a sistematskom nebrigom ruinirana poslednjih deset godina daleko više nego Drugim svetskim ratom, i ono mesto u koje dolaze oni koji ne pristaju na svojevrsni “kulturni izbor između manjeg i većeg zla”.[2]

Kao što je kod nas vrlo često slučaj, sled događaja je bio nakaradan. Neki navijači (“navijači”, kakva groteskna kategorija!) su prolazili i razbili stakla na ulazu. Vlasnik zgrade je rešen da se obračuna sa ovim izgrednicima: izvesnom broju onih koji u zgradi imaju svoje studije i lokale, dakle onima koji nisu napravili problem, zabranjeno je poslovanje. Uši ne varaju, kažnjeni su zaista oni koji nisu imali ništa sa incidentom i protiv kojih je, najverovatnije, nasilje upereno. Stvari se dešavaju natraške kao i sve u ovoj zemlji. Podsećam samo na paradu ponosa 2010. godine, kad su učesnici parade bili odgovorni za nasilje koje su nad njima napravili neki drugi, kao i na nedavnu histeriju protivpožarnih aparata, kada su pozatvarana mnogobrojna alteranatvna mesta okupljanja, ali ne i splavovi čiji su vlasnici uticajni. Nisu odgovarali ni državni službenici koji su do tragičnog požara u Novom Sadu morali da kontrolišu sigurnost. I bože sačuvaj da trunku odgovornosti oseti ministar čije ministarstvo još jednom nije radilo svoj posao. Naravno, ključna karika koja je zakazala je policija koja se češka po glavi kad nasilnici divljaju i koja više ni ne simulira istragu.

Paradoks, ipak, nije potpuno nerazumljiv i iza njega leži implicitna i latentna želja za kapitalizacijom primamljive lokacije na kojoj se sporna zgrada BIGZ-a nalazi. To i činjenica da je zgrada na dobrim temeljima, pa je kratak i jeftin put od ruinirane zgrade do, recimo, preskupog, reprezentativnog i za režimske medije fotogeničnog hotela. Oni koji su je zauzimali do sad moraju se nekako iz nje izbaciti da bi se stvorila mogućnost za konačno naplaćivanje lokacije. Sinergija privatnog i državnog uticaja kojom će na kraju[3] BIGZ biti ispražnjen, posledica je same logike profita u kontekstu političke situacije u Srbiji poslednjih godina. Paradoks hiperliberalnog kapitala ovde dolazi do izražaja: iako insistira na deregulaciji da bi bio slobodan (i, kako za sebe tvrdi, vitalan i plodan), on živi od državne regulacije sa kojom je u duboko zavisnom odnosu. Kulturni siročići BIGZ-a nemaju zaštitu države, ali je ima privatna inicijativa, kapital i alavost opštinskih i državničkih činovnika na potencijalne profite i privlačni novac od korupcije. Kao posledica ovoga, u društvima najsurovijeg državnog kapitalizma kao što je naše, oni koji imaju najmanje zaštite prvi će osetiti sinhronizovanu moć države i kapitala da disciplinuju one koji se u profitno-državnu formulu ne uklapaju.

Hiperliberalna japijevska pastorala o Beogradu kao turističkom centru jugoistočne Evrope imaće visoku cenu. Takozvana turistička ponuda Srbije/Beograda paradigma je sinhronizacije države i kapitala: ukoliko je sve je podređeno kapitalu i mogućnosti za zarađivanje, onda Beogradu i Srbiji preti da postanu zoološki vrt Evrope u koji se dolazi na turu prežderavanja, orgijanja po splavovima i u kojem će turistička partijsko-tajkunska elita pokušavati da kapitalizuje stereotip koji je milionskim spotovima pre nekoliko godina želela da promeni: stereotip o podivljalim Balkancima.[4] Očekivano, jedina stvar koju smo od Evrope naučili je njena najgora komponenta.

Za razliku od medijske slike koju dobijamo od domaćih “medija”, Evropa nije samo Pariski trg, Atom u Briselu i ogromna, bankarski uštogljena i dosadna birokratija. Evropa ima i svoju drugu stranu: umetničku, kreativnu, alternativnu, subverzivnu stranu oličenu u Kristijaniji, berlinskim kvartovima, ljubljanskoj metelkovoj, umetnicima ulice, angažovanim mladima, grčkim anarhistima, solidarnim aktivistima i alter-globalistima i sličnim. Jedna mi je prijateljica, koja godinama već živi u Berlinu, jednom rekla da je BIGZ jedini deo Beograda koji podseća na Evropu: naša birokratija je previše zamašćena da bi podsećala na evropsku, evropske vrednosti ovde su naučna fantastika, kulturni život se svodi na turističku ponudu za tajkunsku decu ili pijane Evropljane željne balkanske egzotike, pa su marginalci ostali jedino polje na kojem je Srbija uporediva sa Evropom.

Izjednačavanje kulture sa turističkom ponudom doprinosi njenoj komercijalizaciji, pa ona ostaje osakaćena za svoju osnovnu (i nužno neprofitnu) funkciju, a to je stvaranje alternativa, kako estetskih tako i političkih, i kreiranje pojedinaca koji su sposobni nezavisno misliti i donositi zaključke. Nezavisno, u prvom redu, od državno nametnute (političke) paradigme. A ideologija hiper-individualno-surove tržišne utakmice na fonu epske pripadnosti naciji je paradigma koju nam je država nametnula. (Toliko o hiperliberalnom kapitalizmu kao o ideologiji koja zahteva minimalizaciju države.) Od pojave svetske ekonomske krize, na globalnom nivou je postalo jasno da je ekonomizacija kulture ostavila velike delove kulturne produkcije marginalizovanim. Ali ulični i slobodni umetnici, samoodrživi projekti, alternativni oblici ekonomije i življenja i slični od nedavno dobijaju popularnost. Kod nas, međutim, proždrljivo tržište (zajedno sa maloumnim nacionalizmom) i dalje ostaje neupitna kategorija.

Nedostaju dve stvari: jedna je osećaj (imperativ?) društvene odgovornosti. Društvo kojem je dvadeset godina nametana obaveza vernosti po principu sakralizovanog (i zamišljenog) etničkog jedinstva, razočarenje u jedinstvo kao takvo je bilo neizbežno i građani su se razočarali u sam koncept zajedništva. Ostalo je društvo u kojem je samo individualni interes ostao smislena kategorija. Stoga je svaki građanin, kao individua, ostavljen na vetrometini interesa onih koji su se udružili po principu kapitala. Dok se oni ne udruže po principu društvene solidarnosti i, još više, odgovornosti, ostaće na milost i nemilost ubitačnoj kombinaciji autoritarne države, gladnog kapitala i surovog populizma.

Druga stvar o kojoj treba misliti je uloga države. Ona je sebi dodelila poziciju predvodnika, neke vrste upravljača kulture. Selektivnim finansiranjem i privilegovanjem pogodnih institucija, one druge se marginalizuju tako što se ostave da ih oduva surovo tržište za koje niti su sposobni, niti treba da budu sposobni. Uloga države u ovoj oblasti nije da krmani kulturom, jer će tako nužno privilegovati populističke fantazije i izigravati čuvara mitskih vanvremenskih vredosti,[5] već je njena uloga da obezbedi uslove da oni koji se već sami mogu izboriti za sopstveni opstanak ne ostanu potpuno nezaštićeni.

 
Peščanik.net, 08.07.2012.

———–    

  1. Koliko sam upoznat sa situacijom, zgrada ima svog privatnog vlasnika. Dakle, iako po „sređenosti“ „infrastrukture“ podseća na skvot, zakup u ovoj zgradi se plaća, i to po paprenim cenama. Pretpostavljam da je Srbija jedina država na svetu u kojoj se skvotovanje plaća. Vlasnik BIGZ-a je, pretpostavljam, vezan ugovorima sa zakupcima, pa njihovo rasterivanje, izgleda, nije jednostavan posao. Ovo sve, doduše, ja samo pretpostavljam i nagađam, jer nemam proverene informacije.
  2. Doduše, kao i u slučaju srpske simulacije politike, i u ovom slučaju je kumulativni efekat bezizlaznog izbora takav da se ono manje zlo vremenom poistovećuje sa onim većim, pa neki muzeji i pozorišta danas neodoljivo podsećaju na turbo splavove.
  3. Koliko znam, rad je zabranjen samo nekima od lokala. Iako je ova tema na prvi pogled bajata, proces džentrifikacije i japifikacije će se neminovno nastaviti i može se očekivati da ovo svakako nije kraj priče. Posebno u svetlu prošlogodišnjeg krajnje nepotrebnog izbacivanja kulturnog centra iz kasarne u Novom Sadu koja je sad, ukoliko ne grešim, prazna i neviđeno funkcionalna. Prostori za nezavisnu kuturu i umetnost ubrzano se smanjuju i ovo će tek biti tema o kojoj će se raspravljati.
  4. U Guči, od ovog stereotipa se već dobro zarađuje.
  5. Država koja čuva  nacionalne vrednosti kao sakralizovano polje nužno završava u sopstvenoj gluposti, jer sebe na kraju predstavlja kao donkihotovskog čuvara drevnih i nerazumljivih vrednosti od nekakvog agresivnog „novog svetskog poretka“, „međunarodne zavere“, „bezdušne globalizacije“ i slično. Kategorija nacije je tako zamena za kulturu. Ona se privileguje da bi kultura kao slobodna delatnost mogla da se baci u kotao tržišta. Utoliko su nacionalizam i hiperliberalni kapitalizam u još jednoj vezi: da bi se komoditizovala (i naplatila) polja koja bi trebala da budu nezavisna od tržišta, sakralizuje se nacionalni mit.
    Na  stranu što kategorija „nacionalnih vrednosti“ zapravo nema sadržaj (šta je to, uopšte?).