Foto: deadcurious

Foto: deadcurious

Vest da je sudija Vladimir Vučinić oslobođen optužbe nije izazvala veću pažnju javnosti. Dočekana je sa odobravanjem, ali praktično nije bilo nikakvih reakcija. Mnogo veću pozornost Vučinić je na sebe privukao prošle godine kada je vratio pasoš Miroslavu Miškoviću. Reč je, dakle, o sudiji (Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu) koji vodi postupak protiv najpoznatijeg srpskog „tajkuna“. Ostali u tom procesu protiv tzv. „putarske mafije“, pa ni prvooptuženi Miškovićev sin Marko i Milo Đurašković, vlasnik Nibens grupe, nemaju ni približno taj značaj.

Elem, Vučinićeva odluka da Miškoviću starijem dozvoli da ode na službeni put u London podigla je veliku prašinu. Masa je to odmah protumačila kao dokaz da je i sudija Vučinić (pot)kupljen, a nije se to bogami dopalo ni vlastima koje su od obračuna sa Miškovićem očekivale mnogo lepih rejting poena. Vučinićevi šefovi odmah su ga pozvali da objasni svoj postupak, tražili su da povuče rešenje, što je on odbio. Štaviše, pokušao je da javnosti obrazloži svoju odluku i da pokaže da ona nije doneta ni pod kakvim pritiscima, kao i da je u skladu sa zakonom i potrebama sudskog postupka. Tek to je razljutilo sudske vlasti. Protiv Vučinića je pokrenut disciplinski postupak; ne samo da mu je karijera bila ozbiljno ugrožena, nego mu je pretilo da bude razrešen sudijske funkcije, tj. da praktično dobije otkaz.

Sve te napade sudija Vučinić stoički je izdržao. Borio se hrabro „do poslednjeg daha“, da tako kažemo, tj. i pred sudom „velike inkvizicije“, odnosno Disciplinskom komisijom Visokog saveta sudstva. Dobro, malo preterujemo, ali – samo malo. A sigurno ne preterujemo, ma koliko to možda nekome patetično zvučalo, da je u tim trenucima bila u igri ne samo, pa ni pre svega, pozicija, da ne kažemo sudbina, jednog sudije, nego vaskolikog srpskog sudstva. I daleko od toga da je bilo izvesno kako će se ta partija okončati, iako se sad, kad je sve prošlo i kada je sudija Vučinić oslobođen optužbe da je učinio teži disciplinski prekršaj, možda čini da je sve bilo lako i bezopasno.

Mnogi će reći da je sudija Vučinić samo radio svoj posao. I biće u pravu. Ali, u zemlji u kojoj to nije baš česta pojava, gde se, štaviše, lako nađe hiljadu izgovora zašto se pravila struke zaobilaze – a omiljeni je kako im je šef naredio ovo ili ono – ni samo pošteno raditi svoj posao nije malo. Naprotiv. Sudija Vučinić je pokazao da posao može da se (u)radi savesno i odgovorno bez obzira na pritiske, ne samo odozgo nego i odozdo.

To nije lako, to može jako da vam zagorča i privatni život i poremeti profesionalnu karijeru, rizici nisu mali, ali je dobit na kraju velika. Ne čak toliko za pojedinca, koliko za društvo u celini.

Zato ćemo se na kraju ovog teksta usuditi da načinimo i jedan predlog. Kada, naime, neke nove komisije budu odlučivale kome da dodele titulu „najevropljanina“ ili neko slično priznanje za borbu za slobodu, neka ne zaborave sudiju Vladimira Vučinića.

Peščanik.net, 04.11.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)