Predgovor drugom izdanju

Novo izdanje ove knjižice nudim kao skroman prilog obeležavanju “Politikinog” jubileja, sto godina od izlaska prvog broja. Moja knjižica govori samo o jednom trenutku istorije “najstarijeg lista na Balkanu”, o onome što se tu moglo pročitati tokom leta 1999. Prva tri poglavlja napisao sam dok je još trajao kratki rat Nato pakta protiv Srbije, a ostala u vreme proslave velike srpska pobede i podele odlikovanja. I ranije je za mene čitanje “Politike” bilo inspirativno, ali tog leta u “Politici” sam nalazio mnogo više od nadahnuća: samu istinu! Bila je tu, na dohvat ruke, na svakoj strani, skoro u svakom članku. Nudila se istinoljubivom čitaocu skoro otvoreno, odevena samo u laku, providnu laž.

Požurio sam da svoje otkriće obznanim (preko Radija B 92 i lista “Danas”, a zatim u obliku knjige). Jer istina koju sam našao na stranicama “Politike” odnosila se na sve nas i bila je ponudjena svima nama u Srbiji, pa nisam imao srca da je čuvam samo za sebe. Medjutim, moja uveravanja da se puna istina o Srbiji može svakog dana naći u “Politici” primljena su s nevericom. Tešim se time da je to slučaj sa svakim pravim otkrićem, onim koje dovodi u pitanje uvrežena shvatanja. Moje heureka imalo je protiv sebe uverenje, u to vreme već široko rasprostranjeno, da je “Politika” poslednje mesto gde bi ozbiljan čovek tražio istinu. Zato mnogi nisu ni pokušavali da je tu traže, govoreći da ne žele da čitaju gomilu laži koje Miloševićev režim preko tog lista bezočno plasira u javnost. Tako se desilo da je u vreme kad je u “Politici” istinu od očiju javnosti krila samo lako prepoznatljiva, sasvim neuverljiva, transparenta laž ovaj list malo ko hteo da čita. Kakva šteta!

Danas to više nije isti list. “Politika” više nije “Kad kažem novine”. Ona je prestala da koristi propagandni slogan sa kojim se jedno vreme bila identifikovala. Jedan novinar “Politike” objasnio je zašto: “Reklamni slogan “Kad kažem novine – mislim “Politika” dobio je čak posprdno značenje devedesetih godina kada je, na kraju XX veka, ugled lista doveden na rub propasti”.[1] Ponekad vam priznanje za trud stigne i ovako, bez tačne adrese, ali ja ga i tad sa zahvalnošću primam.

Tačno je da u “Politici” i danas ima neuverljivih, prozirnih laži, ali istina u ovom listu više nije samo ono što laži ne uspevaju da sakriju. Ona se sad ne javlja samo iza njih, nego i uz njih, to jest uporedo sa lažima, pomešana sa njima. Samim tim i put do istine o Srbiji koja se može naći u “Politici” sada je nešto duži i teži. Da bi se do nje stiglo više nije dovoljno da se samo ukloni tanka koprena laži koja tu istinu skriva, nego se mora primenjivati i mnogo složeniji postupak raščlanjavanja lažljivih i istinoljubivih iskaza, kojih ima na istoj strani novina, a ponekad i u istom tekstu.

“Politika” naših dana najviše liči na onu jučerešnju na stranicama posvećenim kulturi, a naročito kad se tu piše o književnosti. Na tom mestu zadržalo se i ušančilo ono tobože pesničko umovanje o srpskom rodu i jeziku koje, od dolaska Miloševića na vlast do danas, služi sve brojnijim predstavnicima folklorno-šamanskog pravaca u srpskoj književosti da se preporuče novim gazdama Srbije zahvaćene talasom nacionalističke euforije. Isti novinari i isti pisci i danas u ovom listu izvode iste one seanse političke magije kojima se već deceniju ipo služe da bi pokazali svojim sponzorima u politici, crkvi, vojsci i biznisu da odgovor na pitanje kuda Srbija bolje znaju ljudi obdareni šamanskim moćima od onih obdarenih razumom.

Ako ne shvatimo da je reč o političkoj magiji, koja ume da oživi mrtve i umrtvi žive da bi ih politički iskoristila, nećemo razumeti ovu vest, objavljenu u “Politici” od 26. decembra 2003: “Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije obnovio je juče članstvo u Srpskoj književnoj zadruzi. U članskoj knjižici, koju je popunio akademik Matija Bećković, upisano je samo “Mitropolit crnogorsko-primorski” i kako se to odnosi na sve mitropolite, pa i na Svetog Petra I Petrovića Njegoša, kao datum učlanjenja upisano je “Orašac 1804”.

Tri dana kasnije, “Politika” objavljuje članak koji otkriva da se magijska radnja učlanjenja svih crnogorskih mitropolita u SKZ u mestu i godini Prvog srpskog ustanka zasniva na verovanju u čudesnu moć plemenske krvi. Pomenuti članak[2] govori o crnogorskom poreklu Karađorđevih ustanika, a napisan je na osnovu podataka koje je izneo mitropolit Amfilohije na konferenciji za novinare održanoj u SKZ posle ceremonije učlanjenja. Ako je verovati tim podacima, ono što je u Srbiji u vreme Prvog ustanka valjalo bilo je mahom crnogorsko i plemensko. Medjutim, najinteresentniji podatak koji je mitropolit crnogorsko-primorski izneo pred novinarima je onaj da su u Orašcu u vreme Ustanka, živeli “samo doseljenici iz plemena Rovaca i Nikšićke Župe.”, to jest Amfilohijevi i Bećkovićevi saplemenici. Iznoseći to, Amfilohije nam stavlja do znanja da su on i Bećković – kao i predsednik SKZ Slavenko Terzić i njen urednik Dragan Lakićević – mogli da se začas prebace u Orašac 1804. godine i da se isto tako brzo vrate među novinare koji su pratili njihovu šamansku seansu, zahvaljujući tome što u njihovim žilama teče krv crnogorskih plemena koja su odigrala ključnu ulogu u Prvom srpskom ustanku. Jer plemenska krv je – kao što tvrde naši šamani – jača od vremena, zahvaljujući njoj pleme je uvek isto, a njegovi članovi mogu istovremeno da budu svoji preci i svoji potomci.

Ovaj i drugi njemu slični primeri, uveravaju me u to da istinoljubivim ljudima treba da preporučim i ovu današnju “Politiku”, kao što sam im knjižicom “Kad kažem novine” preporučio onu iz Miloševećevog vremena. Ne mogu da im stavim u izgled isti dobitak, ali mogu da jemčim da se trud i danas isplati. U svakom slučaju, nadam se da će im u traganju za istinom u današnjoj “Politici” korisno poslužiti moje iskustvo takvog traganja od pre nekoliko godina.

30. decembar 2003.

Predgovor drugom izdanju

Kad kažem “Kad kažem novine”, mislim na “Politiku”. Na ovu današnju, u službi Miloševićevog režima. To su novine koje se umnogome razlikuju od onoga što je pod tim imenom ranije izlazilo. Tokom svoje duge istorije, “Politika” je uglavnom držala stranu vlastima, ali nikada nije bila toliko srasla s režimom kao danas. Ovaj list nikada nije bio šampion poštenja i istinoljubivosti, ali nikada nije bilo toliko ljudi, koliko ih ima danas, koje je sramota da pišu za “Politiku”, pa čak i da je čitaju. Zato kad kažem “Kad kažem novine” (skraćeno, KKN) mislim i na list koji baš i nije “Politika”.

U člancima koji slede nudim primere čitanja KKN-a koji, nadam se, svedoče o tome da ono ne mora da bude, kako se o njemu obično misli, samo nekorisno i, uz to, pomalo odvratno preturanje po gomili laži. Uz malo istraživačke radoznalosti, čitanje KKN-a postaje poučna i zabavna lektira. Čak mislim da bi ta lektira morala biti obavezna za sve one koji hoće da steknu pouzdano znanje o tome ko i kako vlada današnjom Srbijom.

Istiniljubivo čitanje KKN, koje ovde demonstriram i na koje druge nagovaram, dolazi do jedne granice. To je granica, namera, ideja, laži, podvala, jednom reči, granica do koje čovek uspeva da prati, da prepoznaje i da tumači smisao objavljenog u ovim novinama. Svakodnevna bujica stotina hiljada reči, koje tutnje novinskim stupcima, ponavljajući se, sudarajući se, rasprskavajući se, gomilajući se oko nekog imena ili neke lozinke moći i vlasti, može da zbuni i opčini čitaoce KKN-a, da kod njega izazove pravu malu vrtoglavic, kojom je praćeno posmatranje neke spektakularne i zastrašujuće prirodne pojave. Može se reći da ove novine svoju ulogu režimskog glasila ostavruju ne samo tako što svemu o čemu pišu daju ili oduzimaju politički podoban smisao, nego i tako što taj podoban smisao nude u prekomernoj, nepotrošivoj količini, pred kojom pamet zastaje.

Članke koji čine ovu knjižicu ne bih napisao da to od mene nije tražila Jelena Subotić, prenoseći mi poziv na saradnju Radija 92, koji je, posle proterivanja iz radnih prostorija u Beogradu i sa radio talasa u Jugoslaviji (mart 1999), jedno vreme našao utočište u sajber prostoru na adresi FreeB92. net. Tu su se ovi članci prvi put pojavili, između 22. maja i 4. avgusta 1999, dvojezično (na srpskom i engleskom), potpisani sa “Redovni čitalac štampe”. Zatim ih je preuzeo list “Danas” (u četiri broja, od 17-18. jula do 7-8. avgusta 1999), gde su objavljeni s autorovim potpisom. Izdanje ovih članaka u obliku knjige omogućilo mi je da dodam jedan broj fusnota, što je, uz nekoliko stilskih intervencija, jedino po čemu se ovde objavljeni članci razlikuju od njihovih prethodnih verzija.

25. septembar 1999.

Povratak u Lepenski vir

Mislim da novine, kao i drugi mediji, govore istinu. To važi i za novine u Srbiji pod Miloševicem i, od pre dva meseca, pod bombama. Nijedno od to dvoje nije isteralo istinu iz naših novina. Opstaje ona i u “Kad kažem novine”, našem najstarijem i najuticajnijem listu. Koliko god da me pogađaju ovih dana učestale nestašice struje, vode i hleba, još više me muči pomisao da bih mogao da ostanem bez svog primerka “Kad kažem novine”, a time bez jednog dragocenog izvora istine o našem sadašnjem zivotu. Ovo ne kažem ironično, paradoksa radi. Nije moj cilj da preokrecem uvrezeno mišljenje da novine lažu i da u tome kod nas prednjače “Kad kažem novine”. Lažu, nego šta!

Pa ipak, čak i u najlažljivijem listu istina izlazi na videlo, i to mnogo više nego što njegovi urednici i novinari mogu i da zamisle. Ima je tu ne samo mimo njihove volje, nego i uprkos njoj. Javlja se kao neželjeni, ali neizbežni višak informacija ili, kako bi se danas reklo, kao kolateralni efekat laganja. To,medjutim, nije dovoljno da bi novine zaista govorile istinu. Kad im se ona omakne, kad se uhvati izmedu redova, kad procuri, potrebno je da se nađe neko da je prepozna, da je prigrli, da je udomi. Na žalost, mnogi ljudi vole novine baš zato što ih lazu, tako da oni i najkrupnije istine na koje tu naiđu spretno, ponekad gunđajuci, zaobilaze.

Drugi, koji neće da ih lažu, dižu ruke od novina i ostalih medija. Oni veruju da je istina, ako je uopšte ima, sigurno na nekom drugom mestu. Čude se kad me vide kako uporno, s najvećom pažnjom, kao da je reč o nekom proročkom zaveštanju, čitam “Kad kažem novine”. Ne veruju mi da ja tu trazim istinu, a još manje da je često i nadjem. Možda će me ta sumnja podstaći da jednog dana napišem pledoaje za istraživanje istine u lažljivoj štampi. Zasad, mogu samo da navedem primere koji pokazuju da se trud uložen u takvo istraživanje isplati. Ponekad višestruko. Ponekad je on nagrađen pravim otkrovenjem.

Evo, mogu da se pohvalim da mi se posrećilo i da me je epifanijom jarke istine nagradilo čitanje jučerasnjeg broja “Kad kazem novine” (koji nosi datum 22. maj 1999). Nije bilo struje, novine sam čitao pri svetlosti sveće, čiji je otopljeni vosak kapao po njima, dok su iz mrklog mraka oko kuće dopirali odjeci dalekih eksplozija i nešto nalik na urlanje. A ja na 31. strani novina čitam članak u kome se odjednom i savrčeno prepoznajem, ovako sa svećom, u Srbiji u mraku i strahu, jer tu se najozbiljnije govori o “mogućnosti jednog novog drustveno-ekonomskog poleta naše zemlje na temeljima civilizacije Lepenskog Vira”.[3] Sad recite da novine lažu.

23. maj 1999.

Naš neprijatelj Satana

Većina ljudi u ratu ide oborenog pogleda. Gledaju šta ima da se pojede, čime da se operu i obrišu. To primaju psujući ili ćuteći, kao sramotu i poniženje. Ali, ima i onih za koje je rat prilika za uzlete u najveće visine, čiji se pogled uzdiže iznad jada i čemera ratne svakodnevice, preleće i preko političkih tema, da bi se zaustavio tek na najkrupnijim pitanjima ljudske sudbine. Zašto da ne? Žašto bi mi smetalo filozofsko, teološko, antroplološko ili neko drugo metafizičko viđenje rata . Moje podozrenje prema ovoj metafizici i moje interesovanje za nju (koje, priznajem, inače nije veliko) izaziva samo to što je ona izuzetno dobro zastupljena na stranicama dnevnika “Kad kažem novine”. Ima je tu skoro u svakom broju.

Na primer, u članku čijem se autoru omakao šaljiv naslov “Nebo nad nama je prazno”, objavljenom u “Kad kažem novine” od 27. maja, preneto je mišljenje jednog našeg uvaženog filozofa da je duboki istorijski i filozofski uzrok bombardovanja Jugoslavije u tome što se “nešto dogodilo sa strukturom ljudskog uma”, što je došlo do “otupljenosti sveta”. To što ceh tog strukturalnog poremećaja i te otupljenosti plaćamo baš mi hic et nunc, uvaženi filozof pripisuje sudbini. A pametan čovek zna da se protiv sudbine ne može. Ostaje nam samo da verujemo da ta sudbina nije slepa, nego da nam je nju dodelilo proviđenje, radi nekog samo njemu znanog tajanstvenog cilja. Zato tu sudbinu treba, kao što to čini i naš uvaženi filozof, zvati srpskim prokletstvom i srpskim poslanstvom. “Ovaj narod”, veli on, “ima neko poslanstvo. Govoreći oporije, to poslanstvo bi se moglo nazvati prokletstvom. Po četvrti put u ovom veku istrajavamo u nečemu što ne može biti drugačije.”[4]

Slično njemu na stranicama “Kad kažem novine” (u broju od 28. maja) razmišlja jedan književnik i novinar. Po njemu, ovo srpsko prokletstvo-poslanstvo traje od 1389. i on ga zove “srpskim raspećem”, na kome Srbi mučenički istrajavaju jer imaju “veru u višu božansku pravdu koja je iznad ljudske”. Ali ni srpski neprijatelji nisu obični ljudi. To su “sile mraka” udružene u dvočlani “pakleni savez”, u sastavu: “sotona u obličju NATO-zveri i bog-monstrum u obliku SAD”.[5]

Na satansku, odnosno paklenu ili monstruoznu prirodu naših neprijatelja ukazuju, u člancima i intervjuima objavljenim u “Kad kažem novine”, i mnogi drugi predstavnici metafizičkog pravca u tumačenju rata. Neprijatelji Srbije, kaže jedan pesnik i političar, “nose zlo u sopstvenom biću… pripadaju samom paklu” (23. maj),[6] a ako oni pobede, plaši nas drugi autor, po zanimanju istoričar, “na Zemljinoj lopti ostaće samo antihrist” (26. maj).[7] Treći, antropolog, misli da postoji slabašna nada da svet neće potpasti pod vlast satane, ako Srbi, braneći svoju ljudskost “živim štitovima”, metom kao simbolom žrtvovanja, uspeju da dopru do preostale humanosti u sataninim slugama i tako “potisnu i preobraze zversko u neprijatelju” (29. maj).[8]

Đavo je Amerikanac. To je otkrio i u predavanju na Kolarcu izneo jedan “naš poznati filozof i esejista”, kako je autor ovog otkrića predstavljen u “Kad kažem novine”, koje opširno izveštavaju o njegovom predavanju (28. maj). “Satana je”, rekao je on, “u Americi očigledno duboko ukorenio svoju vlast, sad mu je ambicija vladavina nad celim svetom”. Približava se tragični kraj Evrope, zapadnoevropske civilizacije. Još se nekako drže samo Srbi, i u njihovo ime poznati filozof i esejista dovikuje paloj Evropi, posrnulom svetu: “Više smo nego Evropa, mi smo svet, bolji deo sveta, svetlost sveta!”[9]

Nije teško shvatiti zašto “Kad kažem novine” posvećuju pažnju i daju prostor ovim umovanjima s metafizičkim i teološkim pretenzijama. Ona su režimskoj propagandi korisna najviše zato što su naizgled s one strane politike, nadahnuta čistim patriotizmom. Kad se tu tvrdi da je za sve, za rat, razaranje, pogibije, sramotu i stid, kriva sudbina, da smo žrtve od nas nezavisnog tragičnog sunovrata civilizacije i prevlasti satane, onda je deplasirano, glupo, sitničavo pitati da li tu možda ima i nekih drugih, nama bližih, lakše prepoznatljivih krivaca i zlikovaca. Štaviše, ova metafizičko-teološka umovanja obesmišljavaju i postavljanje pitanja odgovornost naših neprijatelja za rat. Jer ako su oni u vlasti đavola i ako su zahvaćeni nekim nezaustavljivim i nepopravljivim sunovratom, čemu priča i o njihovoj odgovornosti. I njih je snašlo, kao i nas.

30. maj 1999.

Rokfeler i sedam ćelavih glava

Ko, u stvari, vlada svetom? Amerika? NATO? Multinacionalne kompanije? Ne, niko od njih. To su mogli da saznaju čitaoci “Kad kažem novine” zahvaljujući nizu članaka objavljenih poslednjih dana u ovom listu u kojima se govori o gospodarima sveta. Nisu oni među navedenima, niti našom planetom vlada ma koja vidljiva sila. Drugi su naši gospodari! Naš najstariji list obaveštava nas da svima nama, celim čovečanstvom, upravlja, konce naše sudbine drži u svojim rukama, i još se trudi da svoju vladavinu učvrsti i našu sudbinu zapečati, jedna nevidljiva, tajna svetska vlada. Na njenom čelu je grupa bogatih i moćnih zaverenika, željnih još većeg bogatstva i još veće moći. Urotili su se oni i protiv legalnih vlada i protiv priznatih crkava, protiv čoveka i protiv Boga.

Priča o svetskoj zaveri ima svoje folklorne, teološke i političke izvore. Njeni junaci mogu biti jeziti i masoni, anarhisti i komunisti, fundamentalisti i satanisti, ali su to najčešće Jevreji. Stari mit o jevrejskoj uroti, oživljen u XIX i XX veku, poslužio je nacistima za opravdavanje istrebljenja Jevreja. Prema tom mitu, kako piše Norman Kon, jedan od njegovih najboljih poznavalaca, “postoji tajna jevrejska vlada koja, preko skrivenih agencija i organizacija rasutih širom sveta, kontroliše političke partije i vlade, novine i javno mnjenje, banke i ekonomski razvoj”. Njen je cilj “da se postigne jevrejska dominacija nad čitavim svetom”. Pišući o tome krajem šezdesetih godina, Kon je mogao da kaže da je “čitava ta priča skoro potpuno pala u zaborav”.[10]

Danas, naprotiv, izgleda da je dosta onih koji je otržu od zaborava. Ima je, na žalost, i u raspredanjima o takozvanoj “teoriji zavere”, koja često i opširno prenose “Rekoh li novine?”. Tu izneta nagađanja o postojanju tajne svetske vlade i niza njoj podređenih tajnih službi i organizacija stiču privid ozbiljnosti i verodostojnosti zahvaljujući tome što ih ozbiljno uzimaju i neki ovde poznati i zvanično uvaženi ljudi. Tako se (u broju od 30. maja) moglo pročitati da je i jedan naš uvaženi filozof i akademik, bivši ideolog vladajuće stranke, mišljenja da u teorijama zavere ima istine “budući da najvećim delom sveta vladaju tajne organizacije”, kao što su Savet za spoljne poslove, Bilderberg grupa i Trilateralna komisija, i da one čine “tajnu svetsku vladu”.[11]

Istina, u ovim člancima ne govori se eksplicitno o Jevrejima, nego se zaverenici koji su uzurpirali vlast nad planetom i stvorili “samozvanu svetsku supervladu” opisuju ili samo kao finansijski magnati, najmoćniji svetski bankari, vlasnici multinacionalnih kompanija, svetski priznati naučnici i politički lideri (na primer, u članku “Pakleni planovi grupe Bilderberg”, 30. maj 1999), ili, mnogo slikovitije, ali i dalje bez nacionalne specifikacije, kao “ljudi sa žigom zveri”, “mesije religije Novog doba”, “sedam ćelavih glava”, “gregori – pali anđeli” (u seriji od tri članka, čiji naslovi vrede pomena: “Nevidljiva vrhuška upravlja planetom”, “Ko je ko u antihrišćanskoj zaveri” i “Ljudi sa žigom zveri”, 4 –6. jun).

O broju 666 kao “žigu zveri” dosta je pisano u našoj paranaučnoj i parapolitičkoj literaturi (na primer, u časopisu “Nostradamus” i u knjigama u svetu te literature poznatog pronalazača “svetlosne formule”), ali ne pamtim da je o tome ranije bilo reči u “Kad kažem novine”. Izgledalo je da, bar kad je o toj vrsti ludila reč, naš najstariji list ne gubi glavu. Sada i njegovi čitaoci mogu da saznaju da su tri šestice simbol Antihrista i da ih njegove sluge proturaju gde god stignu, u šengenske pasoše, u kod BAR kojim se označava roba široke potrošnje, u piramidu u Luvru, koja je navodno sastavljena od 666 elemenata. Ovo poslednje izveo je antihrist Fransoa Miteran, za čije je vladavine piramida podignuta, s ciljem da “simbolizuje grobnicu hrišćanskog kraljevstva”. Miteranovu vladavinu, kao pišu “Kad kažem”, pretskazao je sam Nostradamus, kao vladavinu prvog od sedam ćelavih gospodara sveta. Izgleda da oni danas potajno vladaju najrazvijenijim zemljama, jer j izvor našeg lista otkrio da “G u nazivu G-7 ne znači grupa, nego zapravo “gregori”, a gregori su pali anđeli koji su se pobunili protiv Boga”.

Ipak, ovi članci u “Rekoh li novine?”, ne navaljujući, diskretno, navode čitaoca na zaključak da je antihrišćanska zavera skovana radi preuzimanja svetskog nebeskog i zemaljskog carstva (a što je najgore, i vlasti u našoj slobodoljubivoj zemlji) u stvari jevrejska ujdurma. Uloga glavnog, najmoćnijeg i, treba li uopšte reći, najbogatijeg zaverenika, nepriznatog vladara sveta, dodeljena je ovde čoveku po imenu David Rokfeler. Pored Rokfelerovih agencija, on je na čelu većine drugih tajanstvenih i zlokobnih organizacija, klubova i udruženja, o kojima “upućeni” u stvarno stanje sveta imaju šta da kažu čitaocima novina. Rokfeler je glavni u Savetu za spoljne odnose SAD, nalazi se na čelu Bilerberg grupe, osnivač je Trilateralne komisije. Ali najvažnija njegova funkcija je predsedavanje Komitetom 300, koji se u ovoj literaturi o svetskoj zaveri još zove i “Olimpijci”. To je, kako objašnjava naš list, “gigantski oligarhisjki i nadnacionalni oktopod, nadređen svim vladama sveta, obuhvata celu zemaljsku kuglu”, a David Rokfeler je na njegovom čelu i to “sa titulom cara iz Davidova roda”.

Sporadično oživljavanje priča o planetarnoj zaveri – a posebno najstarije i najopasnije od njih, mita o svetskoj zaveri Jevreja – pa makar to bilo u ovom za malo nedorečenom, indirektnom obliku, u kome se te priče javljaju na stranicama “Da li sam rekao novine?”, uvek je upozoravajući znak da je sredina u kojoj se to događa u haosu. Taj haos se ogleda upravo u tome što se odgovornost za njega ne traži razumno tamo gde bi se ona i mogla naći, nego ludo i, kako potvrđuje vekovna tradicija antisemitizma, uvek na nekom drugom, pogrešnom mestu, koje onda pogađaju mržnja i zločin.

7. jun 1999.

Budi heroj i ćuti

Dan posle prestanka bombardovanja Jugoslavije, na naslovnoj strani “Kad kažem novine” (od 11. juna) osvanuo je krupan naslov “Narod je heroj”. Tako je redakcija naslovila tekst Miloševićevog obraćanja naciji povodom kraja rata. Izbor naslova nije bio težak, jer ga čini misao koju je autor teksta, to jest naš Predsednik, ponudio kao sažet opis ishoda rata: “Narod je heroj – možda tako glasi najkraći zaključak ovog rata”. Ali, kao da je posumnjao da se mi, njegov narod, sponatno prepoznajemo u herojskoj ulozi, pa je zato tom lapidarnom zaključku dodao još jednu rečenicu, kojom nam poručuje da svoj heroizam imamo da prihvatimo kao zadatak i obavezu, ma šta o tome mislili, ma kako se osećali. “Narod je heroj i zato mora da se oseća herojski, i zato treba da se ponaša herojski, a to znači dostojanstveno, plemenito i odgovorno”. Znači i to da narod treba da prezire kukavice. Predsednik će nam pomoći da otkrijemo ko su i gde su oni i utešiće nas informacijom da su van zemlje i da ih ima malo, da “nikada u dosadašnjoj istoriji nismo imali manji broj kukavica, koje su pobegle iz zemlje da tamo, na sigurnom, sačekaju kraj rata”. Ostaje da se vidi šta herojski narod treba i mora da odluči o njihovoj sudbini: da im zabrani povratak u zemlju ili da ih pusti da se vrate, pa da ih popljuje.

Radosnu vest o narodu – heroju, čim su je čuli, požurili su da po narodu prošire razni tumači i zastupnici Miloševićeve politike. Da je heroj ponavljaju mu i teraju ga da u to poveruje u saopštenjima rukovodstava i izjavama portparola vladajuće i njoj bliskih stranaka (objavljenim u “Kad kažem novine” 11. i 12 juna). Tu se govori o “herojstvu celog našeg naroda”, o njegovoj “herojskoj i patriotskoj genijlnosti”, o “herojskom narodnom otporu”. Izvesnih razlika ima samo u razumevanju izraza “naš narod”. Milošević je bio jasan. Čak upadljivo jasan. Očigledno je da je njemu važno da odagna sumnju da su mu na srcu samo Srbi. “Kad govorim o našem narodu “, objasnio je on, “mislim na sve građane Jugoslavije i na sve nacionalnosti”. Držeći se toga, Jugoslovenski komunisti, u svojoj oceni govore o heroizmu “jugoslovenskog naroda”. Međutim, politički komentator “Pomenuh li novine?” (12. jun) ne obazire se na to i “heroizam naroda” nedvosmisleno pripisuje samo Srbima, objašnjavajući da je to “dominantna ideja među Srbima na koju je posebno ukazivao još i Jovan Cvijić”. “Naš narod” je ovde srpski narod, a takva je i nacija, sa sabornošću kao središtem identiteta. “Ako smo se u ovom ratu”, piše komentator, “boreći se za očuvanje Kosmeta, borili za nacionalni identitet, onda ne treba smetnuti s uma da je, pored istine i pravde, centralni element tog identiteta i – srpska sabornost”.[12] Da li ovakvo pisanje našeg lista treba protumačiti kao znak neslaganja sa Miloševićevom politikom, kao srpsku nacionalističku interpretaciju njegove poruke svim građanima Jugoslavije? Naravno, pitanje je čisto retoričko.

U Miloševićevom govoru naciji pominju se i “heroji koji su dali svoje živote u odbrani otadžbine”, uz obećanje da će “njihova imena biti objavljena u celini”, a u izjavama i člancima povodom tog govora herojstvo se pripisuje i našoj vojsci i policiji. Upadljivo je da u ovom Miloševićevom govoru o herojima nema herojskih ličnosti. Nema ih ni u govorima i izjavama drugih srpskih političara o ratu, niti ih je tokom proteklih ratnih nedelja igde bilo. Nisu se pojavili ni Dragan, ni Arkan, ni Giška, ni major Tepić,[13] niti neko njima nalik. Jedini čovek kome su tokom ovog rata pripisivane herojske osobine bio je Milošević. Ishod rata opisuje se sada u novinama kao njegov trijumf, kao rezulat njegove “hrabre i mudre politike”, kako je ta politika nazvana u saopštenju Saveza penzionera Srbije. Patriotski savez Jugoslavije našao je u svojim redovima vešto pero da sroči poruku Miloševiću u kojoj stoji da je narodni i Miloševićev heroizam jedno te isto: “Vaše delo i napor simbol su jedinstva i heroizma našeg naroda” (12. jun ).

Teško je poverovati da našem Predsedniku ne gode ovakvi komplimenti. Ipak, ostaje jak utisak da on ne želi da zadrži za sebe zaslugu i slavu za, ako je verovati njemu i njegovima, u suštini pobednički ishod rata, a još manje da prihvati samo za sebe priznanja za lepe perspektive razvoja zemlje koje taj ishod obećava. Milošević radije ustupa venac slave i pobede celom narodu, zadržavajući za sebe samo skromnu ulogu vođe koji je, krećući u rat protiv sveta i izlažući zemlju višenedeljnom razornom bombardovanju, samo udovoljavao nezadrživim herojskim porivima svog naroda. Time hoće reći da bi i svako drugi na njegovom mestu tako isto morao da postupi.

“Nesrećan je narod kome su potrebni heroji”, rekao je na jednom mestu Hegel. Nemački folozof nije mogao znati da će doći vreme totalitarnih režima i populizma kad će se pojaviti još nesrećniji narodi, oni kojima je potrebno da sami budu heroji.

14. jun 1999.

U žetvi i pred žetvama

Neke stvari postaju upadljive baš zato što su iznenada gurnute u zapećak.To je slučaj sa ovogodišnjim Vidovdanom. Posle deset godina slavljenja 28. juna, dana Kosovske bitke, kao najvećeg nacionalnog i državnog praznika, srpska vlast je odjednom od njega skoro potpuno digla ruke. Ranijih godina, danima pre i posle 28. juna, režimske “Kad kažem novine” bile su pune izveštaja o raznim vidovdanskim svečanostima, manifestacijama, akademijama, opelima, molebnima, izložbama, takmičenjima i drugim priredbama organizovanim u čast 28. juna. Svake godine je tu bilo bezbroj podrobnih opisa proslava Vidovdana širom zemlje, opširnih navoda rodoljubivih misli političkih, verskih i književnih poglavara o svetoj srpskoj zemlji, koju Srbi, kako im kosovski zavet nalaže, moraju da brane po cenu života. Ove godine ništa od toga. Apstinencija režima od Vidovdana utoliko je upadljivija što pada na okruglu, 10. godišnjicu gigantskog slavlja 28. juna 1989. na Gazimestanu, koje je bilo upriličeno kao simbolično ustoličenje Miloševića u ulozi novog srpskog vođe i kosovskog osvetnika. I taj jubilej je prošao kao da ga nije ni bilo, pa se tako niko zvaničan, a time i niko u “Kad kažem”, nije setio ni “istorijskog” govora koji je tom prilikom održao novi vođa, da bi svom narodu poručio da se nalazi “u bitkama i pred bitkama”, koje “nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”.

Pre deset godina “Rekoh li novine?” su o vidovdanskom slavlju pisale u tekstovima čiji su naslovi, kako je na jednom mestu zapazio Aleksandar Nenadović, “štampani slovima većim od onih kojima su najveći svetski listovi obaveštavali javnost da je počeo Drugi svetski rat”.[14] Ove godine samo nekoliko jedva primetnih članaka i pomena Vidovdana, kao da je redakcija lista, posvećujući malo prostora i toj temi, htela da iziđe u susret i nekim sasvim specifičnim potrebama dve grupe svojih čitalaca, ljubitelja istorije i pravoslavnih vernika. Samo jedan članak o Vidovdanu objavljen je uoči praznika, u broju od 27. juna, i to u rubrici “Iz naše prošlosti”, samo jedan i na dan praznika, ali sad u rubrici “Za pravoslavne vernike”.

Sutradan, u broju od 29. juna, jedva nešto više. Istina, tu se Vidovdan pominje i kao praznik od šireg nacionalnog značaja, ali mu se sad pridaje nov smisao. Više se u vezi s njim skoro uopšte ne pominju bitke i junaci, niti umiranje za otadžbinu, niti Lazareva kletva, nego se o njemu odjednom piše kao da je to neki prazniku mira, ljubavi i plodnosti. S tim novim miroljubivim likom Vidovdan se obreo i na prvoj strani lista, u članku “Prvi otkosi pali na Vidovdan”, koji nas ne poziva, kao u ranijim prilikama, da se setimo junaka koje je smrt pokosila na Kosovu, nego da se obradujemo početku žetve u Srbiji i našem budućem blagostanju. Izveštaj o vidovdanskim svečanostima u unutrašnjosti zemlje, objavljen na 16. strani najsitnijim slovima, i to pod naslovom dostojnim Centra za antiratnu akciju – “Za budućnost bez ratova”, obaveštava nas da je Vidovdan u Kruševcu obeležen otkrivanjem spomenika “Majka Grčka – Majka Srbija”, čiji je autor Milić od Mačve. “Dve majke”, objašnjava se u članku, “zagrljene u velikom monolitu, simbolizuju prijateljstvo dva naroda i celom svetu nose poruku pravde, ljubavi i mira među narodima”. Da bi istakao miroljubiv karakter proslave, novinar nas obaveštava da su “spomenik otkrili mališani iz kruševačkih vrtića”. Poseban članak izveštava čitaoce da je Vidovdan miroljubivo i veselo proslavljen i u Mesnoj zajednici “Borča tri”, gde su povodom praznika organizovana dva takmičenja, turnir u malom fudbalu “Trofej Vidovdana” i nadmetanje u spremanju riblje čorbe. Uz članak ide i fotografija: alas pored kotlića, a ispod potpis “Čija će čorba biti najukusnija?”. Pitanje nad kojim se valja zamisliti.

Nit pas kosku glođe nit je drugom daje. Na taj poslovično poznat način ponela se vlast, to jest njen najvažniji list, prema ovogodišnjim proslavamaVidovdana koje je organizovala konkurencija. Patrijarhova vidovdanska liturgija u Gračanici i njegovo opelo na Gazimestanu dobili su u “Kad pominjem novine” desetak redova na 15. strani, a isto toliko, ali na još zabačenijem mestu, dobio je i SPO, kome je Vidovdana “krsna slava”. Najgore su, ipak, prošli princ Aleksandar Karađorđević i njegov Krunski savet, koji su Vidovdan proslavljali u manastiru Podlastva u Grblju. Pominju se u nekoliko reči, uz druge seoske i gradske priredbe u čast Vidovdana. To mesto počinje malom nevinom rečenicom: “I u Grblju je bilo svečano”.

Umesto bitke Milošević je Srbima na ovaj Vidovdan obećao žetvu. Šta bi i mogao drugo, kad se danas do Gazimestana može doći samo u pratnji KFORA, a naš predsednik ni tako. Jedini šef neke države koji je ovih dana boravio na Kosovu i tamo govorio bio je Havel. Slušali su ga nemački vojnici. Pustimo to, kaže sad Milošević, da vidimo šta je sa žetvom. Nalazimo se u žetvi i pred žetvama. Ali, bojim se da će taj njegov manevar samo da izazove paniku, jer će ljudi – kad vide da je Milošević počeo da brine o žetvi – početi za nju ozbiljno da strepe. Sa njim ni oružane žetve nisu isključene.

30. jun 1999.

Neočekivano duhovno bogatstvo

Već godinama u javnoj komunikaciji u Srbiji traje ekspanzijia reči “duhovno”, koja se tu pojavila kao nova lozinka političke korektnosti, namesto nekada važećih “klasnog” i “idejnog”. Kad sam pre četiri godine prvi put pisao o tome, činilo mi se da je ta ekspanzija na vrhuncu. Prevario sam se. I tada ste teško mogli da se krećete prostorima javne reči a da ne ugazite u “duhovno”, ali u međuvremenu je nadiranje ove naizgled krhke i benigne reči dostiglo razmere prave poplave. Što je najgore, nema znakova da se ona povlači. Pre bi se reklo da je nivo “duhovnog” (duhovnostaj) u javnom govoru u Srbiji u tendenciji daljeg porasta. Prema rezultatima mojih povremenih merenja, koja su ograničena na nivo učestanosti “duhovnog” na stranicama “Kad kažem novine”, ove godine je indeks (prosečna učestanost ovih reči u jednom broju lista), sa 2,5, koliko je iznosio februara 1996.godine, porastao na 4,3. Na primer, u toku jedne nedelje, od 29. maja do 4. juna, čitaoca ovog lista “duhovno” je zapljusnulo u izrazima: “duhovno stanje”, “duhova dimenzija”, “duhovna funkcija”, “duhovno nasilje”, “duhovno zračenje”, “duhovni vašar”, “duhovna avantura”, “duhovna snaga”, “duhovni prostor”, “duhovna gimnastika”, “duhovna institucija”, “duhovnost čoveka”, ” duhovno nikad jadniji”, “duhovni rang”, “duhovno stanje”, “duhovna komunikacija”, “duhovni koreni”, “duhovni podsetnik”, “duhovna trauma”, “duhovno uništavanje”, “duhovni otpor”, “duhovne mogućnosti”, “duhovni temelji”, “duhovni ritam”, “duhovni centar”, “duhovne poruke” i “duhovna energija”.

Ovo oduhovljavanje javnog govora najpre se ustalilo u centrima političke moći, kao znak raspoznavanja, odnosno kao jedna od obaveznih figura u govorima svih iole važnih nosilaca vlasti, a posebno u tzv. “oblasti kulture”. Nedavno je predsednik SANU, ponudio Srbima da, kao kompenzaciju za propalo političko ujedinjenje, prihvate “duhovnu homogenizaciju” i “duhovnu čvrstinu” (KKN, 25. jun).[15] Ministar kulture Srbije proteklih nedelja često je govorio o “duhovnom otporu” srpskog naroda agresiji NATO, čime je zaslužio kompliment jednog čitaoca našeg lista, koji ga je nazvao “uvek produhovljeni ministar” (9. jun).[16] Nastavljući da se širi prostorom javne reči, talas “duhovnog” danas već plavi i neke njegove periferne delove. Osvojivši najpre važne govornice, velike teme i svečane prilike, on sada dopire i do svakodnevnog jezika, mada i tu najpre napada govor o kulturi. Tako je prodaja knjiga na tezgama u Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu u novinskom članku postala “duhovni vašar”, odnosno “duhovna avantura” (30. maj); jedna knjiga sabranih intervjua pretvorila se u “zbirku duhovnih podsetnika” (2. jun), jedna predstava grupe glumaca ametera dobila je naziv “duhovna gimnastika” (1. jun), a izložba jedne mlade slikarke “duhovna mašina”(24.jun).

Među žrtvama poplave “duhovnog” nalaze se termini koji pripadaju osnovnom rečniku rasprave o državi i društvu, kao što su “političko”, “socijalno”, “pravno”, “demokratsko”. Oni sada tonu kao ostaci za “duhovnike” nedopustivo sitničavog, prizemnog i banalnog govora o suštinama, o biću, o duhu, o identitetu nacije. Isto tako prolaze i “intelektualno”, “etičko” i “racionalno”, koje preplavljuje tobože nadmoćna metafizika “duhovnog”. Ipak, prva i najveća žrtva prodora “duhovnog” u prostor javne komunikacije u Srbiji je “materijalno”. Ono nije potpuno zbrisano. Ostalo je da bi prizori poraza, smrti, bede i ruševina svedočili o ništavnosti materije i svemoći duha. Prema političkoj filozofiji naših “duhovnika”, koju u znatnoj meri prihvata i u delo sprovodi srpski režim, osećaj posedovanja “duhovne” nadmoći, koji prožima srpsku vladajuću elitu, vredi gubitka ovozemaljskih radosti i bogatstava, gubitka koji danas srpski narod, tobože svesno i dostojanstveno, podnosi. Jedan od uticajnih predstavnika “duhovnog” pravca u srpskoj kulturi i politici pisao je nedavno o tome u časopisu “Dobrovoljački glasnik”, što bi promaklo mojoj pažnji da se Tanjug nije potrudio da emituje vest o tome, i da “Kad kažem novine” nisu požurile da je prenesu. Hvala im. Jer tu se mogu pročitati i ove poučne misli filozofa Mihaila Markovića o napadu NATO pakta na Jugoslaviju: “Ko god je brinuo zbog mogućih efekata potrošačke civilizacije, može da oseti vidno olakšanje. Duhovne vrednosti su sačuvane. Materijalno smo osiromašili, ali smo se duhovno neočekivano obogatili” (27. jun).

Bogme, što se mene tiče, nije bilo neočekivano.

6. jul 1999.

Ubistveni zraci ironije

Od onih koji su ih poveli u rat za Kosovo Srbi ovih dana dobijaju ono što su zaslužili: odlikovanja. Prinos te vrste plodova rata ovog puta je bio izuzetno dobar. Odlično su rodile i stare (nasleđene od prethodne države) i nove (uvedene prošlog decembra) sorte ordena, medalja, plaketa, venaca, znački i drugih odličja. Dobar rod odlikovanja snizio im je cenu, približio ih je mogućnostima običnog čoveka, pa ih ima za svačiji ratni podvig. Šef države je već razdelio nekoliko hiljada odličja. Spisak imena jednog dela njegovim ukazom odlikovanih policajaca, kolektiva i pojedinaca proteže se na dve strane današnjeg izdanja “Kad kažem novine” (11. jul).

Odlikovanja su data, kako stoji u obrazloženju objavljenom uz vest o Predsednikovom ukazu, “za poseban doprinos i izuzetne rezultate u odbrani zemlje od agresije”. Pada u oči da su se, sudeći prema spisku odlikovanih, takvim doprinosima i rezultatima, dakle, ratnim zaslugama, istakle i mnoge kulturne institucije, pozorišta, galerije, orkestri, domovi kulture, izdavačka preduzeća, muzeji, umetnička udruženja. Među njima su i neke najzvažnije kulturne institucije u Srbiji: Beogradska filharmonija, Narodni muzej, Narodno pozorište, izdavačko preduzeće “Prosveta”, dva najveća umetnička udruženja: UKS i ULUS. Svi su od Predsednika dobili prošle godine ustanovljen orden “Vuk Karadžić” za dostignuća u kulturi. On je sada prvi put dodeljen, ali u svojstvu priznanja za ratne zasluge.

Očigledno je da je Miloševiću stalo da pokaže da je u poslednjem ratu uz sebe, pored vojske i policije, imao i simbolično možda najvažniji deo Srbije, koji čini njena kultura. I pre i za vreme poslednje ratne epizode, “nacionalni radnici u kulturi”, bilo da je reč o Miloševićevim službenicima ili o dobrovoljcima, svim silama su se trudili da sukob srpskog režima sa svetom zbog stanja na Kosova predstave kao borbu duhom nadmoćne srpske kulture protiv tehnički razvijenog, ali kulturno inferiorniog neprijatelja. Tako se sada i ishod rata prikazuje kao da je reč o uspešnom završetku neke olimpijade znanja na kojoj je Srbija najviše pokazala, na kojoj smo, kako se nedavno izrazio Predsednik Srbije Milan Milutinović ,”znanjem i umećem nadvisili višestruko jačeg agresora” (KKN, 1. jul). Srbi su se navodno varvarstvu svojih nepriljatelja uspešno oduprli sredstvima civilizacije, na rakete i bombe uzvratili su dostojanstvom tradicije, na razaranje gradova i ubijanje civila nadmoćno odgovorili knjigom i pesmom. Tako ratujući, oni su, prema rečima Jovana Zebića, jednog od potpredsednika Savezne vlade, ne samo odbranili sebe i svoju zemlju, nego su učinili i podvig od univerzalnog značaja, jer su spasli “obraz svetske civilizacije”. “Na taj način”, kaže Zebić, “naš narod je udario u samu bit agresije i rata. Reč je o napadu na zlo u samom njegovom začetku i to će, nadam se, biti veliki dobitak u ljudskom i međunarodnom razvoju potrebnom za stvaranje i utemeljenje svetskog mira” (KKN, 8.jul).

Originalan doprinos širenju ideje o pobedonosnom sukobu srpske kulture i modernih varvara u proteklom ratu dao je Željko Simić, ministar kulture Srbije. On je izjavio da su Srbi u tom ratu raspolagali jednim moćnim oružjem nepoznatim neprijatelju – radijacijom duha. “Radijacija srpskog duha”, rekao je ministar, a novine prenele, “bila je jača od radijacije agresorskih bombi”. Od njega smo saznali i to da je taj ubistveno zračeći srpski duh u stvari duh ironije: “U istorijskim hronkama nije dosad zabeleženo da je jedan narod u vreme bezočne agresije bio sposoban da skupi svu svoju intelektualnu snagu i stvaralačku moć i da se neprijatelju odupre ironijom koju on nema u svom istorijskom pamćenju jer nema tradiciju” (KKN, 7.jul). To je ministar Simić izgovorio na svečanoj sednici Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, na kojoj su dodeljene “zlatne značke” Zajednice “zaslužnim poslenicima u kulturi”. Prvo ime na listi dobitnika tog priznanja je ime generala Nebojše Pavkovića. Da li je to nagoveštaj da oružje ironije možda i nije samo obična metafora, nego da je to sofisticirano borbeno sredstvo u arsenalu naše vojske? Ili je – što izgleda bliže istini – dodeljivanje priznanja posle izgubljenog rata generalima, za zasluge u kulturi, a glumcima, pesnicima, muzičarima i ostalim umetnicima, za zasluge u odbrani, primer takozvane ironije istorije?

Nezgodna je, neočekivana je ironija! Teško se može kontrolisati i usmeravati. I mnogi sasvim sveži primeri to potvrđuju. Recimo, da li je Predsednik Srbije Milan Milutiniović bio svestan snažnog, takoreći ubistvenog zračenja ironije u rečima koje je izgovorio prilikom nedavne posete Kuršumliji: “Sačuvali smo Kosovo… A to što je trenutno pod protektoratom Ujedinjenih nacija, to je isto zasluga ovog naroda, jer smo se borili da dođe do toga”? Da li su njegovi domaćini u Nišu, rukovodioci Duvanske industrije i Nišavskog okruga, bili svesni ironije kad su Milutnovića, posle obilaska u ratu stradalih delova grada, “darivali albumom slika porušenih objekata i ikonom raspeća Hristovog” i da li je novinar koji je o tom svečanom događaju izvestio čitaoce “Kad kažem novine” (KKN,1. jul) namerno koristio ubistvene zrake ironije kad je napisao da je te darove Predsednik dobio “u znak zahvalnosti za sve što je učinio na razvoju ove fabrike i ovog kraja”?

14. jul 1999.

S dušom u nosu

Poznavaoci narodne duše kod nas su uvek bili na ceni. Jedno vreme su im konkurisali stručnjaci za klasnu svest, ali njihovu reputaciju nikad nisu ozbiljno ugrozili. Danas su oni koji narod znaju u dušu opet bez premca. Posao im cveta, svi ih traže. Nema dana da se neko od njih ne oglasi na stranicama “Kad kažem novine”. Političari i vojnici se pozivaju na svoje iskustveno poznavanje narodne duše, pesnici, popovi, psihijatri i drugi naučnici govore kao kompetentni stručnjaci. Ali, svi su saglasni u tome da se pravi smisao onoga što što se danas događa u Srbiji otkriva samo uvidom u dušu naroda. U zbrci raznolikih i haotičnih ratnih, političkih i drugih događaja ona je, kažu ovi znalci, jedini putokaz istine. Samo dobro pozvanjanje srpske duše – odnosno narodnog duha, karaktera, rasnog supstrata, bića, genetskog koda, arhetipa ili identiteta, kako se narodna duša danas još naziva – omogućava da se uvidi da je vlast u Srbiji upravo onakava kakva jedino i može da bude, to jest da Srbi imaju vlast kakvu im duša želi. Ono što radi vođa, odlučujući o ratu i miru, o životu i smrti, samo je naizgled stvar njegovog izbora i njegove odgovornosti, a u suštini je nizbežno, imperativno ostvarivanje najdubljih naloga narodne duše.

Ko zna šta narod nosi u dnu duše zna odgovore na glavna pitanja. Zašto je Srbija danas siromašnija nego ikad ranije? Zato što njena duša neće bogatstvo. Govoreći o tome, Slavko Vejinović,zamenik ministra za Srbe izvan Srbije, navodi jedno mišljenje o Srbima izrečeno krajem prošlog veka, po kome “Srbin daje na sve strane i daje po srcu, a ne po razumu” (KKN, 1. jul). Zapad uzalud dosađuje Srbima nudeći im materijalnu pomoć, kaže potpredsednik vlade Milovan Bojić, jer “naš narod dobro zna da nije sve u novcu”(KKN, 7.jul). Zašto su Srbi morali da se masovno isele iz Hrvatske i iz Bosne i zašto danas odlaze sa Kosova? Zato što su Srbima “seobe postale sudbina” (KKN, 1.jul). Zašto Srbi danas ratuju? Zato što im je to u prirodi, što oni uvek ratuju. “Dok se kolo srpske istorije uporno vrti ukrug”, objašnjava u razgovoru za novine jedan psihijatar, “muškarci odlaze na front i žene ostaju kod kuće da čeznu i pate za njima”. Zbog toga “srpska žena, kao i nekad, danas ponovo ima zadatak da bude stub podrške vojniku i mora biti spremana na sve” (KKN, 14. jun). Psihijatra dopunjava geograf, predsednik Srpskog geografskog društva, koji, pozivajući se na Cvijića, tvrdi da u Srbiji između naroda i vojske oduvek postoji “potpuna zajednica i uzajamna ljubav”, a ta ljubav nije nešto “školsko, knjiško, naučeno, već potiče iz konsolidovane narodne duše koja je oduvek ujedinjavala naš narod” (KKN, 20. jul).

Ljubav prema oružju i vojsci obično se tumači kao simptom autoritarnog karaktera, pomisliće neki obavešteni čitalac novina. Za pravo mu daje jedna novinarka, koja vrlo kritički analizira sklonost ka autoritarnosti koju ispoljavaju njeni sunarodnici. Ona bez uvijanja kaže: “Srbi su vrlo autoritaran narod.” I nastavlja: “Pokazuje to više istraživanja objavljenih u poslednje vreme. Istraživanje o vrednostima i društvenim promenama među mladima otkriva da u toj populaciji raste broj autoritaraca. Srpska mladež više veruje autoritarnom vođi nego zakonima…. Citirani rezultati objašnjavaju žilavost SPS-ove vlasti. Između autoritarnog vođe i naroda koji voli čvrstu ruku postoji duboka saglasnost. Diktatorski Milošević bio bi pravi poglavar za autoritarno raspoložene Srbe samo da njegova vlast nije tako otvoreno krala….Veliki korak nazad prema autoritarnosti, koji su Srbi napravili za deset godina, rezultat je uporne indoktrinacije, ispiranja mozga preko medija i na svaki drugi način… Dajući prednost tradicionalnim institucijama nad novim civilnim pokretima Srbija se prilično razlikuje od zapadnih evropskih zemalja. Takva haotična situacija u kojoj se želja za socijalnom pravdom meša sa čežnjom prema čvrstoj ruci pogodna je za sve scenarije.”

Ne verjete da je ovako nešto moglo da bude objavljeno u “Čim kažem novine”? U pravu ste: nije moglo. O autoritarnim Srbima može se govoriti u ovim novinama samo kao o laži koju je smislila srpska peta kolona. Jer zna se ko su autoritarci: naši neprijatelji. “Ovaj rat je pokazao”, kaže jedan profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, “slobodarsko biće našeg naroda, ali i podaništvo masa u zemljama agresora”. To, dodaje on, “protivreči našim “sorošovcima”, koji potenciraju autoritarnu crtu u našem mentalitetu (KKN, 19.jul).

Međutim, članak o autoritarnom narodu nisam izmislio. On je zaista objavljen u našem listu (KKN, 9.jul), koji ga je preuzeo iz programa radija “Slobodna Evropa”. Njegov autor je hrvatska novinarka Jelena Lovrić. Samo u članku nije reč o Srbima nego o Hrvatima. U citiranim mestima ja sam samo jednu stvar promenio: umesto Hrvatske, Hrvata, Tuđmana i HDZ-a stavio sam Srbiju, Srbe, Miloševića i SPS. Možda je i to bilo nepotrebno. Jer mogućnost čitanja članka Jelene Lovrić na koju ukazuje moja mala intervencija vidljiva je i bez nje. To je mogućnost da se primeti da nešto što bi trebalo da važi samo za Hrvate (bar takvo važenje mu namenjuju “Kad kažem novine”, dajući članku Jelene Lovrić naslov “Kakav su Hrvati narod”) skoro u svemu važi i za Srbe, a sigurno i za neke druge narode i prilike u kojima oni žive. To je, istovremeno, i mogućnost da se razume da tobože rodoljubiva naklapanja o urođenoj i fatalnoj srpskoj sklonosti prema odricanju, žrtvovanju i ratu u stvari služe održavanju i opravdavanju opšte neodgovornosti i raspojasanosti, a posebno neodgovorne i nasilničke vlasti, i da pravi odgovor na kitnjaste priče o narodnoj duši nudi samo ozbiljna analiza ideologije i prakse vlasti koja narodu vadi dušu. Tako uspešno i tako dugo da on danas jedva diše. Živi, kako se kaže, s dušom u nosu.

21. jul 1999.

Čudo u Francuskoj 7

Neki srpski pesnici misle da ih samo čudo može spasti. Jedan od njih, Matija Bećković, obratio se za pomoć Srpskoj pravoslavnoj crkvi, instituciji kompetentnoj za čudesna spasenja. Crkva je molbu uslišila i odlučila da molioca, ali i sve druge srpske pesnike, stavi pod zaštitu hilandarske ikone Bogorodice poznate pod imenom Trojeručica, kojoj se pripisuje velika čudotvorna moć. Kako su izvestile “Kad kažem novine”, Trojeručica je odabrana da bude “zaštitnica i slava srpskih pesnika” na osnovu Bećkovićevog mišljenja da je njena treća ruka u stvari “ruka srpskih pesnika i da je njome ispisano sve srpsko pesništvo”. Uz pesnike, čudotvorna ikona dobila je zadatak da štiti i ostale vrste srpskih književnika, jer se uzima da su svi oni nastali od pesnika. Obredno instaliranje čudotvorne zaštite izvedeno je u sedištu Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7, koje se u novinskim člancima o tom događaju zove “dom srpskih pisaca”. Najpre su njegove “odaje” propisno okađene i osvećene, sečen je i slavski kolač, a na zid jedne sale okačena je zaštitna ikona. Uz ovu meru kolektivne zaštite pesnika, svima njima je preporučeno da se i individualno stave pod okrilje čudotvorne ikone. Udruženje u celini štiti velika zidna ikona, a članove pojedinačno protežiraju stone ikonice. Naš list je preneo i preporuku u tom smislu, koju je kolegama pesnicima dao Bećković, kao čovek koji je sa nadležnima u Crkvi stvar dogovorio: “Svaki srpski pesnik, uveren je Matija Bećković, držaće ikonicu Čudotvorke iz Hilandara na pisaćem stolu” (KKN, 24. jul).

Čega se to srpski pesnici iz Francuske 7 boje? Od koga im preti opasnost? Šta se to tako opasno i pogibeljno nadnelo nad glave naših pesnika i drugih u UKS organizovanih umetnika reči da je Crkva morala da im pritekne u pomoć i da preduzme jednu takoreći radikalnu meru radi njihovog obezbeđenja i zaštite, čije je donošenje Bećković nazvao “velikim datumom naše Crkve, kulture i poezije”?

Nije lako odgovoriti na ova pitanja. Ono što znamo o položaju pesnika i književnika u današnjoj Srbiji, a posebno onih okupljenih oko Bećkovića i Rakitića, nekadašnjeg i sadašnjeg predsednika UKS, ne pomaže nam da otkrijemo šta je moglo da ih podstakne da od Crkve zatraže jednu tako spektakularnu meru zaštite. Naprotiv, sve govori o tome da su poslednjih desetak godina pesnici i drugi književnici u Srbiji ne samo bezbedni i zaštićeni nego i izuzetno cenjeni i traženi. Toliko da bi danas bilo teško naći zemlju u kojoj oni imaju tako dobru prođu kao ovde. Nalaze se na čelu nekih važnih nacionalnih institucija, drže neke og glavnih poluga vlasti, predvode neke od najvažnijih političkih partija. Bećkovićeve stihove podjednako hvale rukovodioci SPS-a i vladike SPC-a, pevaju ih uz gusle na folklornim priredbama i recituju na vojnim paradama. U njegovo i Rakitićevo udruženje književnika, nekoliko nedelja pre ikone Trojeručice, stiglo je jedno veliko priznanje od vlasti: Milošević ga je odlikovao ordenom “Vuk Karadžić” za junačko držanje tokom poslednje ratne epizode. A ni tom ordenu ne može se poreći zaštitnička moć.

Nema sumnje da piscima iz Francuske 7 osećaj sigurnost i zaštićenosti uliva i brižna pažnja s kojom “Kad kažem novine” prenose sve što oni umeju da smisle i izvedu. Dobar primer za to je i ovaj događaj s Trojeručicom. Nigde kao u ovom nezvaničnom organu SPS-a i JUL-a nije tako podrobno i opširno pisano o stavljanju srpskih pisaca pod zaštitu “hilandarske Čudotvorke”. Kad se sve to zna, onda nema ničeg neobičnog u tome što se danas u Srbiji ambiciozni i prestiža željni ljudi raznih zanimanja (sveštenici, oficiri, biznismeni, političari, novinari, lekari), trude da sklope i negde štampaju bar jednu zbirčicu pesama ili priča i da se, ako ikako mogu, učlane u UKS.

Pa u čemu je onda problem? Šta to pesnike muči? Šta im je? Neće vam to reći ni oni koji su čudotvornu zaštitu Trojeručice tražili i primili, Bećković i Rakitić, ni predstavnik onih koji su zaštitu odobrili, otac Petar Luković, starešina Saborne crkve. Oni to ne znaju i naglašavaju da ne znaju. Ne znaju i ističu da ne znaju zašto je zaštita tražena, niti zašto je odobrena, čak ni ko je stvar odbrio. Bećković samo zna da je za to “tek sad došlo vreme”, jer se “ništa na ovom svetu ne dešava slučajno” (KKN, 24. jul). Ne poriče da je on pokrenuo postupak stavljanja pesnika pod zaštitu Trojeručice, ali ne ume da kaže zašto je to učinio, kao što ne zna i poziva nas da obratimo pažnju na to da ne zna ni to ko je u stvari njegovu molbu uslišio. “Ovaj datum upisan je u kalendar crvenim slovima”, kaže on u izjavi za KKN, “i ko zna ko je odlučio da tako bude. Slično njemu, i Rakitić o događaju s Trojeručicom govori kao da je je reč o nečem potpuno neočekivanom i ničim izazvanom, o nekom tajanstvenom radosnom znaku koji se pojavio ko zna kako i zašto, “kao Božja milost i radosni znamen u mračnim danima”. I otac Luković izneo je da je čudotovrna ikona “konačno ušla u odaje u kojima joj je i bilo mesto”, ali ni on ne govori kako je, po čijoj želji i čijom odlukom do toga došlo, jer znanje o tome je neznanje onog glavnog, to jest da se stvar deslila “po primisli Božjoj” (KKN, 27. jul).

Međutim, ovo tajanstveno držanje glavnih učesnika događaja s Trojeručicom u Francuskoj 7 može se razumeti. Da bi čudesna zaštita delovala i samo dobijanje i uvođenja zaštitne svetinje mora biri čudesan, razumu nepojaman događaj. Neznanje u tome ima presudnu ulogu. Ali to je jedno naročito, negovano neznanje, neka vrsta znanja-neznanja. Znanje tog neznanja, ako se tako može reći, odnosno vešto korišćenje tog specifičnog neznanja, koje je potrebno da bi se čuda događala, deo je kao svet starog umeća rukovanja svetinjama, tajanstenim znacima i formulama, pretskazanjima i proročanstvima, svetim moštima i drugim relikvijama i misterijama. Na toj staroj veštini temelji se moć religije, moć vračeva i sveštenika. Ona je oduvek i oslonac političke moći, naročito kad drugi, manje čudesni oslonci te moći, počnu da se izmiču. Uvođenje čudotvorne ikone iz Hilandara u ulogu zaštitnice srpskih pesnika pokazuje da se u veštom rukovanju čudima može potražiti i oslonac pesničke moći, kad ona počne da se gubi, kad usahnu njeni pravi izvori. Od Trojoreučice srpski pesnici u stvari traže da zameni od njih odbegle i, na njihovu žalost, nezamenljive Muze.

28. jul 1999.

Prevrni, primakni ili na zemlju spusti

Na početku ove serije članaka izneo sam mišljenje da se istina nalazi čak i u novinama koje bije glas da ne lažu samo u rubrici čitulja. Nadam se da to moje mišljenje, posle nekoliko ovde iznetih primera istinoljubivog čitanja “Kad kažem novine”, izgleda manje neosnovano, ako ne i sasvim uverljivo. Nisam se zadržavao na primerima onih oblika istine u ovim novinama do kojih se dolazi najlakše, jednostavnim preokretanjem onoga što je izneto, čitanjem teksta u smeru suprotnom od onoga koji mu je u novinama dat. Ovde je odavno poznata veština naopakog čitanja novina i mnogi po navici pretvaraju sve što je u novinama crno u belo, sve što je dole u gore, sve što je loše u dobro. To je toliko uvrežena navika da me ne bi iznenadilo da “Kad kažem novine” počnu da govore istinu samo zato što znaju da njihovi verni čitaoci po navici preokreću u suprotnost sve što tu nađu, pa će tako učiniti i sa istinom i progutati laž koja im je na taj lukav način servirana.

Zasad nema nagoveštaja da se to lukavstvo već primenjuje. I dalje se u ovim novinama istina često javlja kao naličje iznetih tvrdnjii. U današnjem broju KKN (4. avgust) ima nekoliko zgodnih primera takvih tvrdnji, koje bez velikog otpora, čim ih preokrenete, postaju istinite. Navešću samo neke naslove: “Počinju reforme na svim poljima”, “Uz pomoć Vlade tri puta veća proizvodnja i tri puta veće plate”, “Modernizacija železnice biće nastavljena”, “Junski rast industrijske proizvodnje 28,7 odsto”, “Niko neće ostati bez krova nad glavom”, “Ovo rukovostvo nas vodi pozitivno”, “SPS vodi politiku u interesu građana Srbije i SRJ”, “Socijalisti dosledni politici u funkciji države i građana”, “Vladika Artemije ima problema s narodom”, “SPS ima jasan program obnove zemlje”.

Relativno lak pristup mogućan je istini u novinama i onda kad je ona izmeštena, prostorno pomerena, kad je izneta tako kao da važi za nekog drugog, za druge zemlje, za druge ljude a ne za nas ovde. Po pravilu su to neprijatne, ružne stvari, koje se pominju kao s nekim olakšanjem što ih kod nas srećom nema. Ako preterano ne uživate u tako dobijenoj iluziji da ovde živimo na ostrvu sreće okruženom okeanom bede i zla, dovoljno je da rastojanje ukinete i sliku ružne stvarnosti preneseta na domaći teren. Videćete da u većini slučajeva ona taj prenos sasvim dobro podnosi. I za to imam dobar primer u današnjim broju KKN. Tu ćete na prvoj strani naći istinite reči o “podaničkom novinarstvu”, o novinarstvu “odanosti”, o “licemernom, jednostranom, i neobjektivnom izveštavanju o krizi koja potresa Balkan”. Ali taj realistički opis novinarstva dat je u članku pod naslovom “Podaničko novinarstvo na Zapadu”.

Desi se da istina u našim novinama iznenada zasvetli kad se o nekoj temi piše u rubrici u koju ona inače ne spada. Na primer, sportska strana često nudi građu za razumevanje srpske politike interesantniju od onoga što se može naći u političkim člancima. Najvažniji srpski političari misle, ali će danas retko otvoreno reći, da je za njih najveća vrednost, takoreći svetinja, istokrvna narodna zajednica i da je prirodna povezanost članova takve zajednice osnov zdrave nacionalne politike. Ali to će bez oklevanja reći sportski komentator, jadikujući zbog tuče i nereda koje su izazvali navijači “Crvene zvezde” na fudbalskoj utakmici u Čačku, zbog čega su, kako ističe komentator, “u bolnici završili i navijači i policajci, a svi su, tugo naša pregolema, istoga roda” (KKN, 2.avgust).

Nešto teže je otkriti prisustvo istine u novinama u onim slučajevima kad je ona data u obliku govora o kulturi, umetnosti, tradiciji, duši, Bogu i drugim uzvišenim temama. To je govor takozvanih umnih ljudi, koji ne bi ni slučajno da se bave politikom, i političara koji se tobože trude da politici daju dimenziju umnog rada. Zbog toga istinoljubivo čitanje novina traži da se taj govor, uvek lažno učen, pretenciozan, kitnjast i tobože rodoljubiv, nekako spusti na zemlju, da se zapaze njegove veze sa politikom, režimom, vlašću i novcem. Našao sam da je jedna od glavnih figura tog “uzvišenog” govora politički fatalizam, to jest pronalaženje tobože dubokih istorijskih, geografskih, metafizičkih, religijskih, mitoloških i dugih uzroka svega što se ovde događa.

Na primer, Kosovo u ovoj vrsti govora nije stvar politike i političke odgovornosti, nego srpska sudbina. “Kosovska rana”, stoji u jednom prikazu knjige rodoljubivih stihova Milovana Vitezovića, “nije utkana samo kao stožerni stub duha ovog naroda, već je ona. u Vitezovićevim stihovima, srasla sa našim telom, teče kroz našu krv, vijuga kroz naše misli i nikako ne zarasta…” (KKN, 31. jul). Ako zanemarimo teškoću koju osećamo pozvani da sebi predstavimo ranu kao stub, zatim da zamislimo da je ta stubasta rana za nas srasla, što je nije sprečilo da istovremeno vijuga kroz našu krv, poruka ovog mutnog govora o Kosovu ipak je jasna: na Kosovu, a i u Srbiji, nema istorije, nema izbora, nema odgovornosti, nema krivice, nema kazne, a nema ni promene. Ko to tamo priča o nekom Savezu za promene?

Ostajem pri rečenom. Istina je tu, svakog dana na kiosku. Samo treba da kažete: novine. Ali ne budite nestrpljivi. Učinite bar jednu od tri stvari s onim što tu nađete: ili prevrnite, ili primaknite, ili spustite na zemlju. A onda uživajte. Ja ću, ipak, ako dozvolite, malo da predahnem.

4. avgust 1999.

Dodaci

Strani plaćenici i dalje među nama

Čitajući jučerašnju “Politiku”, odahnuo sam.U prvom trenutku, u prvim brojevima “oslobodjene” “Politike”, izgledalo je da će promene u tom listu biti takve da će biti teško razlikovati ga od “Danasa” ili nekog drugog nezavisnog lista. Srećom, posle kratkotrajne konfuzije, “Politika” od juče pokazuje dae dolazi sebi, to jest da se konsoliduje kao nezvanično glasilo režima, što je uvek i bila. U ovom listu opet imam najbolji izvor verodostojnih informacija o tome kakva je vlast u ovoj zemlji, na koga se oslanja, kako govori, šta voli ili ne voli. Opet “Politika” vredi onih nekoliko dinara koje svakodvenvo za nju dajem.

Da ovo kažem naveo me je, pre svega, članak o novom predsedniku SRJ objavljen u jučerašnjem broju “Politike” (9. oktobar 2000). Ovaj udvorički članak, koji je potpisala Biljana Baković, treba shvatiti kao nezvaničnu zakletvu na vernost novom šefu države. Time je ovaj list preduhitrio mogućnu konkurenciju i sačuvao uzdrmanu poziciju glasila čiji su uho i glas najbliži režimu. Dok je na snazi bila zakletva data prethodnom šefu, “Politika” je o njegovom konkurentu Koštunici pisala (18. septembra 2000) pod naslovom “Dosledan u lažima”, a jučerašnji članak ima nadnaslov “Čovek od poverenja i principa”. U njemu čitamo da Koštunici “niko ne osporava inteligenciju, poštenje, skromnost, patriotizam i ličnu kulturu”. Pre izbora Koštunica je u “Politici” opisivan kao ženskaroš i bizaran tip koji u svom stanu drži sedmnaest mačaka.U jučerešnjem broju saznajemo da on, kao što je red, ima samo jednu ženu, i to zvaničnu suprugu, a i broj mačaka spao je na samo dve. Ali da bi bila otklonjena svaka podozrivost, koju kod nekih ljudi izaziva ljubav prema mačkama, njima je dotat i jedan pas. Jer, kao što je poznato, od životinjskih simbola moći, uz lik šefa države po pravilu ide pas. Kad je on tu, onda ni prisustvo umerenog broja mačaka nije nedopustivo.

S obzirom na to da “Politika”, po svemu sudeći, s uspehom brani položaj nezvaničnog režimskog lista, poseban značaj dobija jedno mesto u ovom članku u slavu novog šefa države, gde se govori o njegovoj mudroj i patriotskoj predizbornoj strategiji. Koštunica je, stoji tu, “kao patriota svestan značaja pobede ili bar potiskivanja udružene levice na domaćoj sceni pristao na široku koaliciju u kojoj su neki od stranačkih lidera u narodu okarakterisani kao ‘strani plaćenici’ i izišao na predsedničke i parlamentarne izbore”. Kako ovo razumeti? Jedno je jasno: “Politika” ne odustaje od govora o “stranim plaćenicima”, koji je negovala i redakcija ovog lista odana prethodnoj vlasti. To ni za nove urednike “Politike” nije propagandni govor mržnje, nego “glas naroda”. Pri tom, “strani plaćenici” su i dalje neki od lidra DOS-a. Koštinica je izuzet od optužbe. Ali, i više od toga. Prećutno je pozvan da se sada, kad je na vlasti, oslobodi izdajničkog društva u narodu omraženih NATO plaćenika koje je u jednom trenutku morao da prihvati.

Čitam današnje novine. Nema demantija, nema ograđivanja. Da li je reč o početku obračuna među dojučerašnjim saveznicima? Da li se nova vlast, tobože sledeći narodnu volju, sprema da prekine saradnju sa predstavnicima gradjanskih stranaka i civilnog društva, da ih odbaci kao balast, koji je sprečava da se vine do visina jednine mogućne, jedine ispravne, “vazda valjane” nacionalne politike? Da li “Politika” “trči ispred rude” ili vuče kola putem kojim je prut nove vlasti tera?

Danas, 11. oktobar 2000.

Rađanje kulta srpskog naroda

“Odjeci i reagovanja” predstavljaju svedočanstvo o tome kako je u Srbiji krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka oživljena jedna politička religija – jedna vrsta svetovnog, sekularnog ili civilnog kulta – kako se političke religije obično nazivaju. Ova rubrika u “Politici” bila je mesto na kome se odvijala jedna ritualna politička komunikacija, gde je služena sekularna misa u slavu srpskog naroda kao političkog božanstva. To je bila pozornica na kojoj je iz dana u dan prikazivanao kako “srpski narod progovara”, ali je tu taj narod, pored uloge govornika, imao i ulogu slušaoca, i ulogu predmeta govora. Kratko rečeno, tu je bila upriličena jedna obredna komunikacija, odnosno autokomunikacija, u kojoj srpski narod srpskom narodu govori o srpskom narodu.

Mojoj tezi o ovoj “Politikinoj” rubrici kao političkom obredu ide u prilog naslov koji su Aljoša Mimica i Radina Vučetić izabrali za ovaj CD: “Vreme kada je narod govorio”. To je citat iz jednog od tu objavljenih tekstova. Ovu moju tezu dobro ilustruje i rečenica koju su autori stavili kao moto svog uvoda, a koju je sročio nekadašnji funkcioner SPS-a Živorad Igić: “Samo tako nastavite, o narodu, uz narod i za narod”. To beskonačno ponavljanje reči “narod”, onako kako se reči ponavljaju u religijskim obredima, pokazuje o kakvoj vrsti fenomena se ovde radi.

“Odjeci i reagovanja” bili su samo jedno medju sredstvima korišćenim s ciljem da se narodu prikaže narod, da narod čuje šta narod ima da kaže o narodu. Ova rubrika je nastala u vreme kada je insceniranje političke volje narodnih masa bilo sadržina još jednog političkog rituala, čiji je značaj sigurno bio veći od ritualne komunikacije u “Odjecima i reagovanjima”. To su bili politički mitizi u Srbiji i Crnoj Gori, organizovani da bi se dala podrška Slobodanu Miloševiću, koji je tu dočekivan i slavljen kao novi narodni vođa i spasilac. O tim mitinzima opširno su izveštavali mediji u Srbiji, pa tako i „Politika“. To znači da su u ovom listu oživljavanju parareligijskog kulta srpskog naroda i njenog novog mesije, pored rubrike “Odjeci i reagovanja”, služili i opširni izveštaji sa političkih mitinga, uključujući tu i brojne fotografije i bogat izbor parola i slogana sa tih mitinga. I sad pamtim neke od njih. Na primer: “I gluvi čuju glas naroda!”.

Ritualno slavljenje srpskog naroda u Srbiji krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina oslanjalo se najviše na model martirskog kulta. To znači da se nisu toliko slavile moć i snaga srpskog naroda, njegove pobede ili njego bogatstvo, koliko njegova stradanja, pogibije, rane, seobe i razne druge muke i nevolje, koje Srbi hrabro i dostojanstveno podnose. Tu martirsku dominantu u novouspostavljenom kultu srpskog naroda potvrdjuju mnogi prilozi u ovoj rubrici. Njihovi autori se utrkuju u tome ko će plastičnije, dirljivije, potresnije da prikaže nevino stradanje jednog na krst istorije razapetog naroda. Indeks pojmova i imena, koji sadrži ovaj CD, pokazuje veliku učestanost reči kao što su “pokolj”, “pogrom”, “silovanje”, “krv”, “krvoproliće”. Najučestalija reč u tom nizu je “jama”. Ona se pojavljuje u 983 teksta, češće čak i od sintagme “srpski narod”, koja se pojavljuje u 778 tekstova.

Kao neka vrsta protivteže ovom martirskom evociranju srpskog stradanja, u “Odjecima i reagovanjima” oživljava se i spomen na junačka dela, na pobedonosne poduhvate “velikih Srba”. Tako ovde povremeno odzvanja i svečani ton nacionalne Glorije, mada nikad tako intenzivno da bi nadjačao žalopojku o srpskoj Golgoti. Stradalni narod začudo ima moćne i snažne vođe, vidovite, mudre i hrabre ljude. I tu se nađe po neki stradalnik, kao što je, na primer, Knez Lazar, ali više ima moćnika i osvetnika. Opisi narodnog stradanja izmešani su sa rečima nade da će se to stradanje jednom završiti, da će se naći junak koji će narod konačno spasiti, a krivce za njegovo stradanje kazniti.

Upravo jedan takav pojavio se krajem osamdesetih godina na srpskom nebu i saradnici “Odjeka i reagovanja” tu zvezdu, to obećanje boljih dana pozdravljaju i slave. “Ono što niko nije smeo”, piše 5. septembra 1988. godine Mila Janković, “usudio se da kaže drug Slobodan Milošević, ne bojeći se da će zbog toga izgubiti fotelju, privilegije i ostalo. Shvatio je sav jad i nemoć srpskog i crnogorskog naroda i svih poštenih Albanaca, i da se sa takvim stanjem mora prekinuti, sviđalo se to nekom ili ne. Izrazio je dušu i mišljenje naroda, stao uz narod i deli njegovu sudbinu. Zato je on veliki, jer je zadobio poverenje naroda”.

Uz ovog glavnog junaka, pojavili su se još neki “hrabri” i “umni” Srbi, da šefu pomognu u njegovim plemenitim nastojanjima. Pored političara, tu su bili i sveštenici, umetnici, književnici. I prema njima se dižu oči nade, a napadi na njih izazivaju uzbudjenje i gnev. Tako je nekoliko tekstova napisano da bi se stalo u zaštitu Matije Bećkovića, u trenutku kad je predsedništvo SUBNOR-a javno protestvovalo što je ovom pesniku dodaljena Sedmojulska nagrada za 1990. godinu. Jedan člankopisac (Rodoljub Jevtić, 10.jul 1989) protestuje što Bećkovića “etiketiraju bez ikakve argumentacije kao protivnika komuinizma”. Druga dvojica, Milutin L. Đuričić i dr Duško Kosančić (13.jul 1989), pišu: “Tužno je i otužno bilo slušati neke borce Beograda kako, napadajući Matiju Bećkovića, besprizorno i besprimerno, napadaju novi kurs srpske politike. Nije – to je svima jasno – Matija Bećković bio meta. Meta je bio Slobodan Milošević… Matija beše samo povod da se napadne Slobodan Milošević. To se dobro videlo, jasno kao u zrcalu.”

Napad na Bećkovića je raskrinkan kao napad na Miloševića, kao jedan od onih napada koji “objektivno, idu naruku patentiranim kritičarima i napadačima srpske politike iz severo-zapadnih krajeva naše zemlje” (Dragoljub Jevtić, 7. septembar 1989). To nas dovodi do negativnih junaka ove rubrike. To su razni žrtveni jarci, koji služe ritualnom čišćenju srpskog naroda. Ima tu i “srpskih izroda” i “izdajnika”, ali se više od njih u ulozi neprijatelja srpske stvari ističu drugi narodi bivše Jugoslavije i njihovi politički rukovodioci. Na top listi srpskih dušmana, eksploatatora, mrzitelja i drugih krivaca za stradanje Srba na prvom mestu su tih godina bili Slovenci, sledili su Hrvati, Albanaci, Muslimani, Makedonci, a za njima su dolazili stari dobri neprijatelji Srba: Vatikan, Nemci, Austrijanci, Madjari, pa tako dalje sve do Britanca i Amerikanca. Na primer, jedan čitalac “Politike” (Jovan Ilić, u pismu objavljenom 4.februara 1990) opisuje opsednutu Srbiju na koju se sa svih strana puca: “Puca se do promuklosti u Srbiju i njeno rukovodstvo, u narod – od raznih Kučana i Ribičiča, Smolea i Pučnika, Stanovnika i Potrča, Kocijančiča i Zlobeca… Puca se, sada sve žešće i od raznih Račana i Družića, Vrhoveca i Dragosavaca… Puca se u sve što je srpsko. A sve to u ime nekakve njihove demokratije, njihovog pluralističkog uređenja, republičke samostalnosti i samodovoljnosti…. A zašto sve to – pitaju se svi pošteni građani ove naše domovine. Zar je, zaista – pitam se ja – prokletstvo biti Srbin?”

Srpska nacionalna elita krajem osamdesetih i početkom devedesetih ubrzano gradi “novi srpski poredak”, to jest rekonstruiše sliku Srbije kao imaginarne zajednice. U sklopu tog posla, ona se trudi da iz slika, igrokaza i priča u kojima se prikazuje radjanje ili vaskrsenje imaginarne, “nebeske” Srbije, izbaci dotada tu najvažnijeg kolektivnog aktera, klasu radnika i seljaka, Srbe kao “radni narod”, i da na njegovo mesto uvede novog protagonistu, srpski narod, Srbe kao etničku zajednicu. Politika kao svojevrsno pozorište za najširu publiku sve manje prikazuje komade o socijalno raslojenom srpskom društvu i socijalizmu, koji tu raslojenost na revolucionaran način ukida, a sve više nudi drame o kobnoj nacionalnoj podeljenosti srpskog naroda, kome će novo, nacionalno svesno rukovodstvo, najzad doneti spasonosno izmirenje i ujedinjenje.

Takva orijentacija nailazi na odobravanje autora priloga objavljenih u “Odjecima i reagovanjima. “Današnji veliki umovi srpskog naroda”, piše jedan od njih, ” shvatili su da je kucnuo odsudni čas sloge i duhovnog jedinstva, jer po narodnoj mudroj izreci: Sloga je najtvrđi grad”. Medjutim, program “posrbljavanja Srba” još se ne shvata kao radikalni prekid kontinuiteta sa simboličkim poretkom prethodnog, komunističkog vremena. Rubrika “Odjeci i reagovanja” svedoči o tome kako se nacionalna homogenizacija Srba odvijila i dokle je stigla tokom prve tri godine Miloševićevog režima ( jul 1988 – mart 2001).

Vidimo kako se u to vreme srpski narod nacionalno budi (tačnije, kako ga bude), ali on još ne kida sve veze ni sa radničko-seljačkim ni sa jugoslovenskim identitetom. Još se javljaju glasovi onih koji odbijaju da prihvate sud da je komunizam kriv što su Srbi “ostali slepi kod očiju”, odnosno nedovoljno nacionalno svesni. “Nimalo ne služe na čast srpskom narodu”, piše autorka jednog priloga (Vesna Klepac, 15.2 1991), “izjave poput onih da je komunistički režim za poslednjih 50 godina uništio njihov identitet i pogazio njihovo nacionalno dostojanstvo, kada nam je poznato da to nije uspelo ni Turcima za 500 godina njihove vladavine. Ako je današnjim Srbima bilo potrebno da im neko dozvoli da se osećaju kao Srbi onda je to stvarno žalosno i to je njihova velika nacionalna sramota, a isto važi i za druge narode”. Drugi autor (Dragan Biorac, 24. septembar 1990), oduševljen “mlado-srpskim pokretom”, iznosi mišljenje da uticaj komunizma na Srbe nije bio štetan, jer su Srbi umeli da u njemu nadju i neke dobre stvari. “Mada su srpske generacije”, piše on, “skoro pola veka indoktrinirane komunističko-boljševičkom propagandom, uspele su da iz tog doba odaberu samo ono što je progresivno, humano, dostojno čoveka.”

Tokom tih nekoliko godina, medju pristalicama novog nacionalnog kursa u srpskoj politici bilo je dosta onih koji se nisu odricali Tita, za koje on nije bio Broz “srbomrzac”. Bivši borci NOB-a i njihova udruženja, koji se često javljaju za reč u ovoj rubrici, trude se da nacionalno budjenje i ujedinjenje srpskog naroda predstave kao stvar koja bi i njihovom bivšem komandantu bila bliska i draga. Za njih je Tito ostao zaštitnik Srba, poštovalac srpske istorije, vodja svih jugoslovenskih naroda, ali kome je najviše na srcu bio srpski narad, jer je taj narod najviše stradao, bio najčešće prevaren i nepravedno optuživan da ugnjetava druge. U prilog tome treba da govore Titove reči koje navodi jedan autor iz redova bivših boraca (Mirko Vraneš, 18. jul 1988). On se pri tom potvrdio da citatu doda svoje opaske o aktuelnosti nekih Titovih misli o nepravdi nanetoj srpskom narodu: “Srpski narod ne samo što nije imao ništa zajedničko s nacionalnom politikom svoje gospode već je on kroz 22 godine bio isto tako izrabljivan i podvrgnut žandarmerijskog samovolji kao i ostali narodi Jugoslavije. Šta više on je uvidio da je prevaren. Srpski narod je s bolom primio uvrede, (nažalost i danas ih prima – M.V.), nepravde, optužbe (i danas se tako optužuje – M.V.) da je sukrivac za nacionalno ugnjetavanje ostalih naroda Jugoslavije.”

Dakle, u mnogim prilozima objavljenim u ovoj rubrici vidljivo je nastojanje njihovih autora da novi kult srpskog naroda kao etno-nacionalne zajednice izmiri sa zatečenim političkim svetinjama. Ovi autori, zajedno sa ostalim predstavnicima “nacionalnih snaga” u Srbiji rade na nekoj vrsti tranzicije simbola. Ona će sa početkom ratnih sukoba biti ubrzana, tako da od starih, komunističkih simbola i kultova ubrzo neće ostati ništa. Ostaće samo jedno etno-nacionalno “Mi”, gromki i preteći glas plemena zbijenog oko svog vodje, spremnog na konačni obračun. Glas tog “Mi” već se čuje i u nekim prilozima “Odjeka i reagovanja”. Kao u ovom primeru (Borisav Simić,3. mart 1989): “Mi kroz istoriju vazda seljeni i raseljavani tuđom voljom, spaljivani i klani na kućnom pragu, pokrštavani i ubijani maljevima u ime Hristovo imamo neotuđivo ljudsko pravo da brinemo o sudbini ove zemlje, o sudbini dece koja tek rastu bez obzira čija su.”

Izlaganje na Okruglom stolu “Odjeci i reagovanja” 15. i 16. decembra 2001, u organiziaciji Fonda za humanitarno pravo, povodom objavljivanja CD-a “Vreme kada je narod govorio. Politika – Odjeci i reagovanja, jul 1988 – mart 1991”, autora Ajoše Mimice i Radine Vučetić.

Peščanik.net, 29.12.2003.

———–    

  1. Milorad Ćirilović, “Od telegrafa do računara”, Dadatak “Politike”, “Mi i naši partneri smo tu uz vas”,16. septembar 2003.
  2. D. Stevanović, “Istaknute ličnosti Prvog srpskog ustanka”, Politika, 29. decembar 2003.
  3. Ljubiša Petrov, “Savremeni varvari protiv iskonske civilizacije”.
  4. Mihajlo Đurić u članku Mirjane Ognjanović, “Filosofski odgovor na rat”.
  5. Ratomir Damjanović, “Američki kiklop”.
  6. Milisav Milenković u članku Muharema Durić, “Nebesko čudo”.
  7. Nikola B. Popović, “Greh Evrope”.
  8. Bojan Jovanović, “Prkosna meta”.
  9. Dragan Nedeljković u članku B. Radivojše “Opet se javila veličanstvena energija našeg naroda”
  10. Norman Kon, Poziv na genocid, prev. Branislav Kovačević, Matica srpska, 1996, str. 9.
  11. Mihailo Marković u članku B. Radivojše “Četvrti pokušaj osvajanja sveta”.
  12. Radivoje Petrović, “Moralni svetionik osramoćenog sveta”.
  13. Kapetan Dragan” je bilo konspirativno ime jednog vojnog instruktora srpskih paravojnih jedinica na početku rata u Hrvatskoj (1992); “Arkan” je nadimak Željka Ražnatovića, osnivača Srpske dobrovoljačke garde, koja je učestvovala u ratu u Hrvatskoj i Bosni (1992-1995); “Giška” je nadimak Đorđa Božovića, komandanta Srpske garde, koja je učestovala u ratu u Bosni, gde je Božović poginuo (1991). Pre rata u bivšoj Jugoslaviji, sva trojica su bili u osuđivani ili traženi u Jugoslaviji i u inostranstvu zbog raznih kriminalnih radnji, a na početku tog rata u novinama i drugim medijima u Srbiji slavljeni su kao novi srpski ratni junaci. Major Tepić je bio oficir bivše JNA, koji je poginuo u ratu u Hrvatskoj; posthumno je odlikovan ordenom narodnog heroja.
  14. Aleksandar Nenadović, “‘Politika’ u nacionalističkoj oluji”, u: Nebojša Popov (ur.), Srpskastrana rata, Beograd, 1996, str. 603.
  15. U članku A.C., “Godišnja skupština SANU. Traganje za istinom”.
  16. Branko Kosić, “Strani natpisi u našim autobusima”.

The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)