Proslava kandidature, 3. mart 2012, foto: Ž. Šafar
Proslava kandidature, 3. mart 2012, foto: Ž. Šafar

Dopada mi se ideja sadržana u naslovnom pitanju ovog ciklusa:1 kako čitati? Ideja je pretpostavljam da način čitanja valja prilagoditi predmetu, to jest lektiri. Naravno, ovo se može činiti očiglednim, no verujem da pitanje ipak nije sasvim trivijalno.

Kada je reč o umetničkim delima, slobodni smo da izaberemo šta ćemo čitati. Takođe smo slobodni da sami za sebe tumačimo smisao i značenje književnosti koju čitamo. Konačno, slobodni smo da procenimo njenu vrednost: možemo ali ne moramo da uzmemo u obzir mišljenje onih koji su u ovoj oblasti snabdeveni autoritetom znanja. Tako ja uvek mogu reći da me se ne tiče šta je Jan Kot pisao o Šekspiru.

Međutim, ovakva sloboda izbora ne postoji kad je reč o ustavu. Ustav je obavezna lektira. Nije reč o tome da bi vas bilo ko primoravao da ga čitate. Reč je o tome da su svojstva ustava takva, da se svako ko odluči da ga ne čita ili da ga jednostavno zanemari kao nedovoljno atraktivnu lektiru, da se svako takav izlaže značajnom riziku – ovo važi barem za demokratiju. Status ustava kao obavezne lektire sledi iz barem dva njegova svojstva: iz njegovog specifičnog sadržaja i iz njegove pravne obaveznosti.

Pre nego što ukratko analiziram ova dva svojstva, želeo bih da se vratim mojoj gruboj analogiji sa književnošću i da kažem kako je domet važnosti jednog ustava i širi i uži od dometa važnosti Hamleta. Šekspira možda ne čitaju svi u Engleskoj, ali ga čitaju ne samo neki ljudi u Engleskoj, već i neki ljudi u Japanu ili Srbiji. Veliko umetničko delo može se percipirati na različite načine u različitim kulturama i u različitim vremenima, ali upravo to ga čini univerzalno vrednim, ili ako hoćete sposobnim da prekorači državne i kulturne granice, bez obzira na to što njegova važnost ili vrednost nisu politički propisani niti pravno garantovani. S druge strane, ustav je vezan za jednu konkretnu političku zajednicu, i – barem u demokratiji – ustav je relevantan za sve članove te zajednice, dakle za sve državljane, bez obzira da li se oni interesuju za politiku, bez obzira da li oni smatraju taj ustav dobrim ili lošim, bez obzira konačno da li su ga čitali ili ne. Ali, istovremeno, ustav jedne države važan je samo za njene državljane. Zašto?

Pa prvo zato što ustav jedne države pravno obavezuje sve njene državljane i samo njene državljane. Ovo nas dovodi do pitanja pravne obaveznosti. Ustav propisuje određena ponašanja kao dozvoljena, a zabranjuje neka druga ponašanja. Ili, ustav je sistem ovlašćenja i zabrana kojih se svi državljani moraju pridržavati, pod pretnjom sankcije. E sad, kakve ovo ima posledice za način čitanja? Prvo, ako ustav na direktno obavezujući način kaže šta smemo a šta ne smemo da radimo, tada je jako važno da ga pročitamo i da dobro shvatimo šta u njemu piše. Nepoznavanje ove lektire može nas odvesti u zatvor. Drugo, kao državljanin i čitalac, vi nemate slobodu izbora: vi možete privatno misliti kako je neka ustavna odredba loša za vas, da je direktno suprotstavljena vašim interesima, da vređa vašu moralnu intuiciju, vaš osećaj za dobro i ispravno, da je na neki drugi način pogrešna, ili da je jednostavno glupa, ili da je ceo ustav očajno loš. Ali vi se ipak morate ponašati u skladu sa tom normom, odnosno tim ustavom. Dakle, čini se da se vi kao čitalac ustavne lektire nalazite u bitno pasivnoj poziciji, poziciji primaoca obaveznih instrukcija. Čini se takođe da je – čak i ako ste vredan čitalac – rizik pogrešnog tumačenja onog što ste pročitali veoma prisutan. Naime, pročitavši neku ustavnu normu, vi možete zaključiti da vam ona garantuje neko pravo, i da smete da se ponašate na određeni način, na primer da slobodno kritikujete vlast. Sutra vas međutim kazne na osnovu Zakona o informisanju. Za taj zakon država tvrdi da je donet samo zato da bi pojasnio i operativno zaštitio tu istu slobodu govora koja je garantovana ustavom, i to koja je garantovana ne bilo kome, već vama kao državljaninu. Znači vama se garantuje neko pravo, i vi proučivši smisao toga prava, odlučite da ga primenite, i za to budete kažnjeni. Ovo nas dovodi do suštinskog problema ustavne lektire: čitanje ustava uvek je tumačenje pravog smisla ustavnih normi. Na ovo ću se ubrzo vratiti.

Ali dozvolite mi da vas pre toga podsetim na još jedno svojstvo ustava koje je bitno za našu temu, na specifični ustavni sadržaj. Kako bi se to reklo nekad u školi: šta je tema i šta je pisac hteo da kaže. Iako sam dosad govorio o nekim uglavnom neprijatnim stvarima, kao što je nemanje prave čitalačke slobode da ostavite dosadno štivo, kao što je pravna obaveznost ustava, ili nesigurost u vezi sa tumačenjem smisla onog što je u njemu napisano, valja ipak stalno imati u vidu da je ustav tekst koji se bavi nekim stvarima, upravo nekim vrednostima, koje su po pretpostavci dobre za nas. Ustav je povelja slobode. I pokušaću da pokažem da ovo jednostavno određenje mora figurirati kao nit vodilja pri čitanju ovog teksta. Ustav je, istorijski posmatrano, nastao zato što su ljudi, podanici, uvideli da je neophodno da definišu sopstvenu slobodu u obliku osnovnih prava, kako bi sprečili da vladajući proizvoljno koriste instrumente prinude. Ili, ustav je nastao kao povelja slobode zato što sloboda zahteva zaštitu, poglavito od onih koji su jači, i koji raspolažući vojskom, policijom i drugim instrumentima nasilja, mogu da nas porobe.

Ova fokusiranost na zaštitu slobode ponekad rezultira jednim gotovo pesničkim stilom, koji je naročito izražen kad se ustav donosi neposredno nakon revolucije. Post-revolucionarni ustav na najopštijem nivou ozvaničava dve stvari 1) zbacivanje starog režima kome se zamera upravo da je bio neprijatelj slobode, i 2) uspostavljanje novog režima, koji se u ustavnoj formi obavezuje da će mu sloboda i jednakost biti ideje vodilje.

Američke i francuske post-revolucionarne ustavne deklaracije su – stilski posmatrano – toliko snažno pesnički patetične, da ne znam kako bi izdržali iole strožiji estetski sud a da ne budu odbačeni kao znak preterivanja i lošeg stila. Kada ih čitate, gotovo možete fizički da osetite taj patos kojim se proklamuje novostečena sloboda. Ali ipak ima nešto ozbiljnije što se krije iza ovog ustavotvornog pesničkog zanosa. To nešto je strah, pre svega strah od obnove starog režima, strah od restauracije onog stanja u kome je ljudska sloboda bivala nekažnjeno gažena. Ustavne odredbe o slobodi, ma koliko nam pri pukom tekstualnom pristupu izgledale kao izraz jednog idealističkog pogleda na svet, ipak verovatno treba čitati kontekstualno. One najčešće reflektuju na teško istorijsko iskustvo: iskustvo dominacije, surovosti i patnje. Politički ideali koje ustav definiše formulisani su kao direktan odgovor na prethodeći istorijski doživljaj represije. Način na koji su oni formulisani – u obliku osnovnih prava – izražava strah od loše prošlosti, ali i našu želju, ponekad tragično naivnu, da nađemo mehanizam koji će sprečiti da se ono čega se bojimo ne dogodi, ili ne ponovi.

Ovo bih nazvao ‘konstitucionalizacijom straha’, i ona se na jedan još eksplicitniji način pojavljuje u ustavima koji su napisani u dvadesetom veku u zemljama koje su izašle iz perioda totalitarne ili autoritarne vlasti. Uzmite na primer Ustav, ili kako mu je zvanično ime, Osnovni zakon SR Nemačke od 1949. godine. Ubedljiva većina drugih demokratskih ustava ima negde na samom početku odredbe o narodnoj suverenosti. Tako tipično čitamo da je narod suveren, da sva vlast potiče od naroda, pripada narodu, da je vlast neotuđiva od naroda, da je narod vrši neposredno ili preko izabranih predstavnika, itd. U nemačkom Ustavu ovakva odredba se pojavljuje veoma kasno, tek u dvadesetom članu, i to u jednoj komparativno skromnoj formulaciji: Sva javna vlast proističe iz naroda. Nemci su prošli kroz tragično iskustvo nacionalsocijalizma, čiji se režim umnogome legitimirao kao autentični izraz rasno superiorne arijevske narodne volje. Zato je prvenstvena intencija ustavotvoraca bila da definišu mehanizme koji će sprečiti da se demokratija pretvori u svoju suprotnost. Odavde ide tzv. koncept militantne demokratije koji predviđa zabranu svih partija, drugih oblika udruživanja i aktivnosti koji bi bili usmereni na ugrožavanje ili rušenje ustavnog poretka. Kako ovo treba čitati: jednostavno, temeljne vredosti slobode i ljudskog dostojanstva starije su od bilo koje demokratije ili narodnog suvereniteta: Zato u prvom članu nemačkog Ustava piše: “Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Njegovo poštovanje i zaštita dužnost je svih nosilaca državne vlasti.“ Ovome sledi: “Nemački narod će afirmisati ljudska prava kao nepovrediva i neotuđiva, i kao osnovu svake političke zajednice, mira i pravde u svetu.”

Slične ’odredbe straha’ naći ćete i u postkomunističkim ustavima, koji gotovo svi eksplicitno garantuju ideološki i politički pluralizam, i isto tako eksplicitno zabranjuju integraciju partije i države. Naravno, to samo po sebi izgleda savršeno izlišno, s obzirom da u delu o osnovnim pravima imate odredbe koje garantuju pravo na slobodno izražavanje mišljenja i na slobodno udruživanje. Tek nam čitanje iz perspektive konkretnog istorijskog konteksta pomaže da shvatimo čemu ovakav sistem višestruke odbrane: ovde su ljudska prava i demokratski mehanizmi formulisani iz perspektive nedavne prošlosti.

Dakle, bilo bi naivno očekivati da je dovoljno zapisati slobode u ustavu i da će onda sve biti u redu. Ustavni tekst mora da sadrži još nešto: naime, norme koje eksplicitno ograničavaju političku vlast, koje kažu šta vlast sme, a šta ne sme da radi. To je ono što se zove principom ograničene vlade. Uzete zajedno, norme koje definišu osnovna prava i norme koje ograničavaju državnu vlast, tvore tekstualnu osnovu za ono što se naziva vladavinom prava: kažem ‘tekstualnu osnovu’ zato što je postojanje ili nepostojanje vladavine prava stvar koja se procenjuje u političkoj praksi. Država u kojoj se ljudske slobode efektivno poštuju i u kojoj vlast ne prelazi granice koje su joj propisane naziva se i ustavnom državom, ili ustavnom demokratijom.

Dakle, ustav treba čitati kao povelju slobode, i kao instrument ograničenja samovolje vlasti. Evo malo detaljnijeg uputstva za čitanje iz slobodarske perpsektive. Definišući osnovna prava, ustav nam kaže koji su dometi i gde su granice naše slobode. Sem toga, u ustavu piše koju vrstu zahteva mi kao građani, nosioci prava, možemo da ispostavimo državi: prvo, država je dužna da štiti u ustavu zapisana prava, da nam garantuje pravnu sigurnost, da nas sve tretira jednako, da nas uvažava na jednak način, bez obzira kom socijalnom sloju, naciji ili kulturnoj grupi pripadamo; konačno, mi imamo pravo da zahtevamo od države da nam objasni i opravda bilo koji njen akt. Preciznije rečeno, na osnovu ustava, mi imamo pravo da zahtevamo od vlasti da nam demonstrira na koji je način bilo koji njen akt u službi slobode. To je kriterijum onoga što se zove legitimnost, ili opravdanje državne vlasti.

Odavde bi moglo proisteći još nešto što je važno za našu temu. Dosad sam govorio da je za građane bitno da čitaju ustav. Ali sad vidimo da je barem podjednako bitno da ustav čita i državna vlast, i to da ga čita na ispravan način. U načelnom pogledu, država će ispravno čitati ustav samo ako vršeći svoje funkcije ne prelazi granice zapisane u ustavu, te ako se tumačenjem svaki njen akt može pokazati kao instrument zaštite slobode, jednakosti i ljudskog dostojanstva.

Ali, ovo nas upućuje na dalje probleme. Pre svega, bitno je uočiti da postoje različiti tipovi čitalaca ustava. Ili, njegova čitalačka publika je heterogena. Ovo samo po sebi nije različito od čitanja umetnosti. Međutim, razlika je u tome što su čitaoci ustava jasnije struktuirani, pa ih možemo relativno precizno klasifikovati u neke grupe. Evo jedne moguće klasifikacije: 1) ustav čitaju građani, 2) ustav čitaju organi vlasti, 3) ustav čitaju redovni sudovi, 4) konačno, ustav čita jedno posebno telo koje se najčešće zove ustavni sud (u americi to radi Vrhovni sud, no to je ovde za nas manje važno).

I ne samo da čitaoce ustava možemo klasifikovati: možemo ih i hijerarhijski poređati, koristeći kao kriterijum obaveznost njihovog mišljenja o tome šta u ustavu u stvari piše.

Svi pobrojani čitaoci, donekle sa izuzetkom ustavnog suda, čitaju ustav da bi znali kako da se ponašaju. Mi kao građani čitamo ustav da bismo znali koja su nam prava, šta smemo a šta ne smemo da radimo, kako u našim međusobnim odnosima, tako i u našem odnosu sa državom. Državni organi takođe čitaju ustav da bi znali šta moraju i šta smeju da rade (to je ono što zovemo ovlašćenjima državne vlasti ili državnim funkcijama), dalje na koji način moraju i smeju da rade (ovo je pitanje ustavnih procedura), kakav treba da bude njihov odnos prema građanima, te kakav treba da bude njihov međusobni odnos (podela vlasti).

Zašto sam rekao da ovo – čitamo ustav da bismo znali kako da se ponašamo – ne važi u potpunosti za ustavni sud? Pa, to je jedno naročito telo, jedan posebni čitalački kružook, ili literarna sekcija. Oni koji se bave ustavnim pravom ili ustavnom teorijom, znaju da postoji mnogo knjiga, naročito američkih, koje već u naslovu variraju našu temu. Pa se knjige zovu: Kako čitati ustav, Prilog ispravnom čitanju ustava, Moralno čitanje ustava, Istorijski osvešćeno čitanje ustava, itd. Ali kad otvorite ove knjige, možda ćete se malo razočarati: gotovo sve su posvećene pitanju kako ustavni sud, odnosno u Americi vrhovni sud, čita ovaj tekst. Šta je to što izdvaja ustavni sud od drugih čitalaca ustava?

Ustavni sud je, kako se to obično kaže, čuvar ustava. Ili, da se vratim na pomenutu čitalačku hijerahiju, ustavni sud je na njenom vrhu, kao jedini autoritativni čitalac ustava. Ustavno-sudsko čitanje ustava obavezuje sve, kako građane, tako i državne organe. Šta ovo u stvari znači, i zašto nam je uopšte potrebno jedno takvo telo kakvo je ustavni sud? I kako on to čuva ustav?

Stižemo do onog što sam nazvao centralnim pitanjem: to je tumačenje ustava. U kontekstu naše teme: čitanje ustava je uvek potraga za pravim značenjem teksta, a do pravog značenja stiže se samo kroz tumačenje smisla ustavnih odredaba, a ustavni sud je telo koje je ovlašćeno da radi ovaj posao. Ustavni sud ima zadatak da nam kaže – na obavezujući način – kako treba da čitamo ustav. Time što kaže „ovu ustavnu odredbu treba razumeti na ovakav način“, sud istovremeno kaže da su druga tumačenja pogrešna. Time nam sud u stvari kaže šta je u skladu sa ustavom, a šta je protviustavno. Konačno, to znači da ustavni sud, identifikujući ispravno tumačenje, ili pravo značenje ustavne norme, rekonstruiše obavezna pravila ponašanja. I građani i državni organi imaju se ponašati u skladu sa sudskom interpetacijom ustava.

Stepen čitalačke aktivnosti i autoriteta ustavnog suda razlikuje se od zemlje do zemlje. Za zemlje sa slabijom tradicijom vladavine prava, poglavito za nove demokratije nije netipično da se političari često sukobljavaju sa ustavnim sudom, što ide od javnih prepirki sa sudskim odlukama do otvorenog oglušavanja o njegove odluke. U stabilnim demokratijama tako nešto nikome ne pada na pamet. Političari će se možda jedino usuditi da izraze oprezno razočarenje. Samo će se profesori i studenti ustavnog prava upuštati u široke rasprave o tome da li je sudsko čitanje ustava u određenom slučaju bilo ispravno ili ne, ali to sporenje nikad neće dovoditi u pitanje autoritet ustavnog suda.

Ali, zašto nam je obavezujuće sudsko tumačenje ustava uopšte potrebno?

Vidite, ovde kod nas u Srbiji uobičajen je, između ostalih, i sledeći vapaj: ustav treba da bude kratak i jasan, tako da ga svi razumeju. To je jedna mistifikacija, koja naravno ima istorijsko opravdanje u Ustavu od 1974, koji je bio ne samo najduži, već sigurno i jedan od najnerazumljivijih ustava na svetu. Ali, to ne znači da su kratki ustavi razumljiviji. Prvo, kratak ustav nije nužno i jasan. Klasičan primer je američki ustav koji jeste kratak, ali u koji je spakovana prilično velika količina nejasnih formulacija, koje često deluju kao šifre za posvećene, a ne kao precizno uputstvo za ponašanje građana i vlasti. Naravno, imate i drugačije ustave, one koji nisu previše dugački, a čije su formulacije relativno jasne, gde su pisci uložili značajan napor i u značajnoj meri uspeli da pravnički precizno i stilski jasno definišu pravila ponašanja: nemački ustav mogao bi biti dobar primer.

Ipak, jedno uporedno čitanje većeg broja ustava pokazaće nam da su njihove odredbe često toliko načelne, apstraktne, ili široke da vi zapravo ne razumete o čemu se tu radi. Ili, još češće, mislite da razumete, pa se onda pojavi problem u primeni, koji pokaže da stvari i nisu baš toliko jasne. Uzmimo opet američki primer: čuveni prvi amandman na američki ustav razdvaja crkvu od države, ustanovljava slobodu i ravnopravnost religija, garantuje slobodu govora, štampe i okupljanja. Ali šta je sloboda govora ili šta je sloboda okupljanja? Klasičan je slučaj jedne minorne ali militantne neo-nacističke organizacije u SAD, čiji članovi svake godine za Hitlerov rođendan, obučeni u replike SS uniformi, demonstriraju jednim njujorškim kvartom koji je naseljen pretežno Jevrejima, ritualno pozdravljajući firera, uzvikujući antisemitske parole i veličajući Aušvic. To je ono što se naziva govorom mržnje. Ali, ovi ljudi odgovaraju: „Molim vas, kategorija govora mržnje ne postoji u ustavu; mi jednostavno koristimo našu ustavom garantovanu slobodu govora i javnog okupljanja“. I tu onda nastaju teške kontroverze.

Naravno, mnogi evropski ustavi, za razliku od američkog, sadrže odredbe kojima se zabranjuje zloupotreba osnovnih ustavnih prava, ali opet ćemo se sresti sa veoma teškim pitanjem: gde prestaje legitimno uživanje jednog ustavnog prava, a gde počinje njegova zloupotreba. S jedne strane, čini se očiglednim da je neophodno sprečiti da neki ljudi koriste osnovna ustavna prava da bi negirali ta ista prava drugim ljudima. Ali, isto tako je očigledno da je i ideja o zloupotrebi prava opasna: ona otvara mogućnost da državni organi, nastupajući kao čuvari prava od zloupotrebe, posegnu za drastičnim i neopravdanim sužavanjem tih prava.

Naravno, ovo nije samo problem falsifikatorskog čitanja ustava od strane neprijatelja slobode ili od strane cinične vlasti – problemi su najčešće veoma ozbiljni i javljaju se jako često i u uzornim demokratijama. Najteži problem je verovatno ono što bismo mogli nazvati sukobom dva legitimna čitanja. Jedan takav veoma poznati slučaj za koji ste mogli saznati iz medija jeste onaj francuski spor o odeći muslimanskih devojčica u javnim školama: u tom slučaju zara ili feredže u javnim školama imate sukob jednog elementarnog ljudskog prava – slobode religije – i jednog elementarnog principa na kojem je ustrojena liberalna država, principa odvojenosti crkve od države. Kada ih čitate odvojeno, reč je o postavkama koje su svaka za sebe jasne i nekontroverzne. Ali, kad se dogodi jedan ovakav konflikt, vi morate zastati i zapitati se – a šta u stvari svaka od tih odredaba znači, koje su precizno tačke njihovog preklapanja i sukoba, i kako konačno doneti odluku u sporu, odluku koja će biti ne samo pravno ispravna, već i pravedna. Naravno, problem je u tome što se često odluka mora doneti na način koji će favorizovati jedno od dva stanovišta u sporu; kompromis često nije moguć. To je ono što ustavna teorija naziva teškim slučajevima, kada jedna prividno jasna ustavna odredba mora biti pročitana i protumačena u sporu u kome se obe sukobljene strane ne pozivaju jednostavno na svoje interesne preference, već na temeljne ustavne i moralne principe, i kada kao da nema prostora za približavanje njihovih stanovišta. Još je teži problem ona prividno jednostavna odredba koja svakome garantuje neprikosnoveno pravo na život. Da li ovo najtemeljnije ljudsko pravo implicira pravo na abortus ili eutanaziju, ili naprotiv implicira njihovu zabranu?

Pitanje čitanja se javlja na nešto različit način u situaciji koju bih nazvao ‘problemom sumnjivog teksta’. Vidite, pogrešno je idealizovati ustavni tekst, još je pogrešnije idealizovati njegove tvorce: niti su oni bili rukovođeni samo plemenitim idealima, niti je ustav sekularna biblija, u kojoj se definišu i brane samo univerzalne vrednosti. Ustavni pisci često u ustav zapisuju svoje uske interesne preference, a na uštrb onih građana i grupa koji te preference ne dele. Ustavni pisci se takođe ponekad ne libe da na implicitan, ali ipak dovoljno jasan način što više neutralizuju sopstvene protivnike, ili one građane i grupe koje smatraju sumnjivim sa stanovišta recimo lojalnosti državi. Evo dva primera iz bugarskog ustava. U članu 13 piše: “Pravoslavno hrišćanstvo biće smatrano tradicionalnom religijom u Republici Bugarskoj”. Ova odredba je naravno logički besmislena, to će lako primetiti svaki čitalac: ne može se pravnom normom uspostaviti tradicija. Ali, ozbiljnije pitanje glasi da li se ovakvom normom vređa princip odvojenosti crkve od države. Drugo, da li se vređa princip ravnopravnosti svih religija? Treće, može li država na osnovu ovakve norme da uvede obaveznu pravoslavnu veronauku u škole? Ili, isto, 11: “Zabranjeno je osnivanje političkih partija na etničkoj, rasnoj ili religioznoj osnovi”. Ovde samo fali slika, tvorci ustava nisu baš mnogo ni krili da su ovo napisali da bi sprečili osnivanje turske nacionalne partije. I Turci su i osnovali svoju političku organizaciju u Bugarskoj početkom devedesetih godina. Ali, bili su dovolno pametni da je nazovu Pokret za prava i slobode. Uočićete da u ovom imenu nema ni prideva ‘turski’, ni imenice ‘partija’. Međutim, redovni sud je ipak zabranio partiju kao jednonacionalnu, dakle protivustavnu. I šta je uradio ustavni sud? Možda se čini kako je bilo najlakše reći da se odrebom člana 11 vređa ljudsko pravo na slobodno udruživanje. Ali, problem je u tome što je ovo ustavna norma, a ustavna norma ne može biti proglašena neustavnom. Ovo je još jedan paradoks koji akademski pravnici s razlogom obožavaju. Bugarski ustavni sud je oborio odluku redovnog suda, zaključivši da se ne radi o partiji, nego o pokretu.

Ovde je važno uočiti da ustavni sud svojim čitanjem može da spreči samovolju vlasti, tako što će formulisati ono što Ronald Dvorkin naziva ‘najboljim mogućim tumačenjem’ sporne ustavne odredbe. I ovde vidimo još jednu važnu stvar: tumačenje ustavnog suda je ne samo obavezujuće, već može biti i veoma kreativno, tako da između onoga što vi na osnovu vašeg čitanja vidite kao nesporno značenje jedne norme, i sudskog tumačenja često može postojati značajna razlika. U krajnjem rezultatu, kada se pitate o tome kako shvatiti i primeniti jednu ustavnu normu, vi ne čitate samo ustavni tekst – vi proveravate da li je ustavni sud već razmatrao značenje te odredbe. Ako jeste, vi ćete se osloniti na sudsko tumačenje.

Naravno, iz ove skice može biti jasno da je moć ustavnog suda jako velika. Mnogi ga zovu četvrtom vlašću, a neki ga zovu i prikrivenim ustavotvorcem. Kako kažu neki nemački autori, ustavni sud je ’ustavotvorna skupština u stalnom zasedanju’. Ili, pogledajte američke udžbenike ustavnog prava: oni najčešće imaju preko hiljadu strana, i izgledaju gotovo uvek ovako: imate citiranu jednu ustavnu rečenicu, pa imate desetine strana sa sudskim odlukama koje su tumačile smisao te rečenice, sve to praćeno profesorovom učenim komentarima. Naravno, i ovo ću samo pomenuti i ostaviti u obliku pitanja, ovakva pozicija ustavnog suda vodi ozbiljnim kontroverzama, kako sa stanovišta demokratije, tako i sa stanovišta vladavine prava. Sa stanovišta demokratije, paradoks je u tome što ustavni sud ima vlast da poništi svaku odluku ili pravni akt demokratski izabranih vlasti. Pa kako se može opravdati to da jedna grupa ljudi, najčešće njih deset do petnaest, koja nema demokratski legitimitet, može da obara odluke i akte narodnih predstavnika? Drugo, ako ustavni sud tumači ustav i pri tom kontroliše sve i svakoga, od običnog građanina do šefa države, ko kontroliše ustavni sud? Ako je ustavni sud čuvar ustava, ko čuva čuvara? Odgovor je: niko.

Ipak, nije ni ustavnom sudu lako. I ovo telo je suočeno sa našim pitanjem: kako čitati, kao pristupiti tekstu? Već sam vam rekao da su ovom problemu napisane gomile knjiga. Problem je naročito izražen kod ustava koji dugo traju. S jedne strane, trajnost ustava smatra se poželjnim svojstvom, budući da značajno doprinosi stabilnosti političke zajednice. S druge strane, sa protekom vremena mi ćemo se naći u socijalnom, političkom, kulturnom kontekstu koji je veoma različit od onoga u kome je ustav usvojen. Pisci američkog ustava su pre skoro 220 godina pisali ovaj tekst za kontekst u kome su živeli. Pisci nemačkog ustava su u ovaj tekst ugradili strah od obnove totalitarizma, slično su uradili i pisci post-komunističkih ustava. Ali, mi generacijama kasnije čitamo te iste odredbe drugim očima, jednostavno zato što živimo u drugačijim prilikama. Odavde sledi pitanje: šta znači čitati neizmenjen ustavni tekst u skladu sa izmenjenim prilikama? Dalje, ako je sporan smisao određene ustavne odredbe, da li se treba koncentrisati samo na nju, ili pri tumačenju treba uzeti u obzir celinu ustava? Dalje, da li sud treba da se bavi samo tekstom, ili treba da uzme u obzir i neke temeljne moralne vredosti na kojima počiva zajednica – ovo je tzv. problem moralnog čitanja ustava.

Ovakvih pitanja ima još, i sva ona ukazuju da ustav možda nije uvek zanimljivo štivo, ali da je čitanje ustava najčešće jedan uzbudljiv posao, barem zato što su rezultati od direktne važnosti kako za građane, tako i za političku vlast, te konačno za zajednicu u celini.

Fragmenti iz razgovora sa publikom

Na pitanje da li je važnije da ustav bude sasvim jasan samo pravnicima ili svim građanima, mislim da se ne može povući jasna granica. Pošto ustav definiše slobode; on to mora činiti na neki način koji je što je moguće više nedvosmislen. Mora postojati nešto što se zove, kako da kažem, kritična masa znanja o tome šta je minimum uslova koje ustav treba da zadovolji da bi se smatrao dobrim ustavom. Pravnici, koji su iskompleksirani zbog toga što im se stalno govori da su veliki formalisti i dogmatici, ne vide od teksta pravi život. Pravnici vole da kažu, da bi se od toga odbranili, da nije važno šta piše u ustavu, važno je kako se ustav sprovodi. To nije tačno, to je opet jedna večita mistifikacija koju su siroti pravnici napravili da bi se odbranili od politikologa i sličnih. Važno je da ustav bude dobar.

Ne može se tačno odgovoriti na pitanje da li je ustav važniji građanima ili vlastima. Postoje određene odredbe koje će građane manje zanimati. To su, na primer, tehnički detalji o tome kako se vlast organizuje. Kada čitam taj deo, stalno se vraćam na nemački Ustav koji je tipičan primer. To je strašno dosadno, znate. Imate praktično mogućnost da se obrazovanje podeli na tri nivoa između tzv. savezne vlasti, vlasti federalnih jedinica i nekih nižih oblika, pri čemu svaki od tih oblika vlasti ima neke svoje autonomne nadležnosti, koje se regulišu između sebe na vrlo komplikovane načine. To pročitati u ustavu je strašno dosadno. To se mora objasniti nekim teškim pravničkim jezikom, ali bitno je da taj jezik bude što manje dvosmislen za sudije. Kada je reč o pravima, bitno je da budu tako napisana da ih vi kao građanin možete razumeti.

I drugo, bitno je da u tim formulacijama osnovnih prava ne piše ono što piše u aktuelnom srpskom Ustavu. Radi se, naime, o onoj jezivoj odredbi „da će se detalji sprovođenja prava regulisati zakonom“. To je jedna odredba koja predstavlja direktan napad na naša ljudska prava. I zato sam vam na početku govorio o znanju. Bitno je da građani imaju svest o tome da takve rečenice, koje formulišu pravo koje se dalje uređuje zakonom, direktno udaraju na njihova prava. Protiv toga se treba dići. Kako god znate.

Evo, sad se priča o tom Vidovdanu, o velikim sprskim datumima na koje će biti donet ustav, onda treba otvorenih očiju pratiti šta se tamo događa. Šta će oni tamo zapisivati.

Ja sam u jednom tekstu pokušao da objasnim taj fenomen. Naime, mi smo jedina postkomunistička zemlja koja nije odmah nakon promene režima pristupila nekakvoj promeni ustava. Promene ustava mogu biti delimične, mogu biti potpune, one se rade odmah nakon promene režima i mi smo jedan fenomen. Zato što mi još uvek živimo pod onim Ustavom iz devedesete godine, koji je i pravnički i politički, blago rečeno, veoma neobičan. Teško je odgovoriti u nekom sociološkom smislu. Mi možemo govoriti o elitama koje nisu shvatile, koje nisu bile spremne da se dogovore oko toga.

Ima nešto što se u ustavnoj teoriji zove momentom ustavne mogućnosti. Naime, kada se sruši stari režim, smatra se, i to se sociološki može potvrditi iz istorije modernih revolucija, da su prevratničke političke snage koje oličavaju novo toliko ujedinjene da one razlike između njih – da li su više levo ili više desno – još uvek nisu važne. Znači, mi smo ujedinjeni tom idejom rušenja starog režima, svi hoćemo demokratiju i to je pravi momenat da se piše ustav. Jer razlike, one koje idu iz svakodnevnog političkog života, još nisu toliko važne. Zato se smatra da je strašno važno doneti ustav odmah nakon promene režima. Jer kako taj život kreće, kada nakon te promene uđete u tzv. tranziciju, onda, kao što mi u Srbiji lepo vidimo, te razlike postaju sve veće i veće.

I onda dolazimo do vašeg drugog pitanja, kako doneti ustav u momentu kada je ta ustavna prilika propuštena. Ona je nepovratno propuštena. I sada imate jednu političku scenu, kao što vi lepo znate, potpuno rascepljenu na nepomirljive kampove, grupacije. Postoje dve varijante kako će se ti ljudi složiti oko nekakvog minimuma: da se traži konsenzus koji je po meni strašno važan, jer ćemo svi sutra živeti pod tim ustavom. Vi možete uzeti onu bugarsku varijantu, da većina nametne svoj projekat ustava, u skladu sa određenim proceduralnim pravilima, i to može da prođe. Ali ako to uradite, onda će oni koji su glasali protiv nacrta reći da to nije njihov ustav: „Ova država, koja je nastala na osnovu tog ustava, sa mog stanovišta je nelegitimna, baš me briga“. I to je užasno veliki problem u svakodnevnom životu.

Druga varijanta, koja je nužna, pretpostavlja da se ide na konsenzus. Kako na konsenzus? To mi liči na alhemiju u današnjoj Srbiji. Mnogi ljudi bi rekli, nama treba druga revolucija, znači nešto što će ponovo da iskoreni ono što se nakupilo loše i da uspostavi neki novi konsenzus. To je nemoguće i to je veoma opasno. Te tzv. zakasnele ili nadoknađujuće revolucije nikada ne uspevaju da raščiste situaciju na način na koji to njeni zagovornici očekuju. Znači, samo mogu reći da nemam odgovor i da sam pesimista.

Ustav je važan samo u demokratskim situacijama. Setite se Ustava iz 1974.

Ja uvek pamtim jednu divnu rečenicu Zorana Đinđića koji je, daj da to ovde kažem javno, bio najveći ustavni i politički teoretičar koga je ova zemlja ikada imala, ali to se naravno zaboravilo jer je odavno prestao da piše knjige. On je, dakle, rekao: „U socijalizmu je ustav važan koliko i partijski program. Ni manje ni više“.

Prvi problem je taj što jedan režim donese ustav za sebe i prilagodi ta pravila tako da ona lepo funkcionišu, a onda se promeni režim, taj ustav ostane i sada, ako hoćemo da budemo demokrate a nismo promenili ustav, moramo da se pridržavamo onoga što imamo. I onda ste u nevolji. Ta promena srpskog Ustava, to je opet neka kvadratura kruga prema svim mogućim prebrojavanjima glasova, većina, imate referendum, itd. To je ono što oni koji se bave tzv. teorijom racionalnog izbora zovu problemom nepredviđenih konsekvenci. Vi napravite jedan aranžman, a onda se situacija promeni i sad taj aranžman postaje okov. Bilo je tu, znate, rešenja, međutim ta rešenja je trebalo tražiti odmah u oktobru 2000. godine na nivou promene saveznog Ustava i analize odnosa republičkog sa saveznim Ustavom. Naravno, opet je krenula neka druga vrsta političke volje koju je, mislim, u tom momentu DSS imao, a ne oni koji su posle optuživani za rasturanje institucija. Znači, legalisti nisu hteli da se dogovore oko promena, pre svega onih amandmana na Ustav koje je Milošević uveo u avgustu mesecu 2000, izbacivši Crnogorce praktično iz države. Da je Crnogorcima tada pružena ruka, da je savezni Ustav promenjen na drugačiji način, pa da se postavilo pitanje odnosa saveznog i republičkog Ustava na drugi način, to se sve nekako moglo izvesti.

Znači, postoji taj problem. Naravno, druga stvar je ona koju ste vi pitali, to je pitanje postavljanja granice moći Ustavnog suda. To je nešto sa čime se teoretičari strašno muče. Ustavni sud, zaista, ponekad deluje u uzornim demokratijama kao telo koje se ponaša malo kapriciozno. I često zadaje glavobolje. Ja živim dugo u Mađarskoj i pamtim neki slučaj iz 1995. godine, kada je Međunarodni monetarni fond pritisnuo Mađarsku da sreže deficit na način kako je sad pritisnut Dinkić. Kada je Vlada donela seriju i parlament potvrdio seriju tzv. zakona o štednji, odnosno propisa kojima se steže kaiš, kako bismo to mi rekli, Ustavni sud je rekao: „Ah, to nije u skladu sa socijalnim pravima garantovanim Ustavom“. I ceo paket je oboren, a posledice, ekonomske, socijalne i političke, bile su užasno teške, jer su vratile Mađarsku dve godine unatrag. Znači, situacije ponekad mogu biti veoma dramatične, ali alternative nema. Nema je ukoliko nemate Ustavni sud. To je ono, što kažu Englezi bottom line. Ustav prestaje biti najviši pravni akt, ako nemate Ustavni sud koji, kao nezavisno telo, garantuje da se svi ponašaju u skladu sa ustavom. U suprotnom, ustav će biti nekažnjeno kršen. To je problem.

Ustavni sud nije jedini autoritativni čitalac. U krajnjoj liniji, i sam građanin je, ukoliko na jedan nekontroverzan način primenjuje neko svoje pravo koje mu je garantovano ustavom, autoritativni subjekt čitanja i primene ustava, dokle god se ne primeni neki spor. I naravno, svaki državni organ primenjuje ustav i svaka primena ustava je tumačenje ustava. To je ono što sam pokušao reći: ne možete primeniti ustav ni u najbanalnijoj situaciji, a da ga ne protumačite, jer tumačenje je logička operacja koja je neophodna da biste primenili norme. Ustavni sud pri tom stoji izdvojen samo zato što uvek postoji mogućnost da u toj primeni dođe i do konflikata i do nejasnoća. Kada takva čitanja – ja ponovo naglašavam da mi je važno to legitimno čitanje – dođu u sukob i kada se postavi pitanje kako nastaviti dalje, jer vi ne možete stati zbog sukoba čitanja, mora da postoji ta ultimativna instanca koja kaže: „Ovo je smisao ustava“.

Ustavna teorija je danas manje-više lojalna postojanju Ustavnog suda. To neće mnogo ljudi osporiti. Odnosno, toj funkciji tumačenja, koje donosi Ustavni sud u Americi, ustavna teorija nije uvek lojalna. U Americi, na primer, imate užasan pluralizam teorija o tome kako treba čitati ustav i dokle idu granice legitimnog delovanja Ustavnog suda. Tu postoji veliki pluralizam u teoriji.

Teorija okolnosti, kako je Kiš skicira, odnosi se na situaciju promene režima. Znači, može da se prihvati i takav stav da neki zakon treba braniti, iako on krši npr. pozitivne norme. Ako se situacija u kojoj se taj zakon donosi proglasi situacijom revolucionarne krize, onda je to konsekvenca koju teorijski moraš povući. Znači, ja se zalažem za to da se taj zakon donese iako on krši pozitivne propise. Ne moramo se pozvati na Kezena koji kaže da je svako kršenje hijerarhije pravnih propisa i njeno urušavanje. U stvari, po

Kezenovoj teoriji, to je definicija revolucije. Ali očigledno je da se radi o tome da se ta stvar može samo tako opravdati. Znači, situacija krize je toliko velika da se mi nalazimo u nekoj vrsti revolucionarnog stanja. Treba imati u vidu još jednu teorijsku konsekvencu koja nam, ukoliko je prihvatamo, nalaže neophodnost, maločas pomenute druge revolucije.

Dakle, tri godine nakon promene režima, mi ulazimo u revolucionarnu promenu. Pitanje je šta treba menjati. To je teško pitanje. Tačno je da imamo veliku krizu, jedno veoma loše stanje i to je svima jasno. I naravno, pitanje je ko su revolucionarni subjekti? U strogom smislu, ovde se radi o revolucionarnom činu. Mi se možemo složiti da se nalazimo u ćorsokaku, naravno, to je elementarni politički realizam. Mi nikada nećemo promeniti ustav ukoliko se držimo načela pravnog kontinuiteta.

Možda će ozbiljni pravnici, kao što ste vi, naći neku vrstu, kako da kažem, kreativnog tumačenja. Ja bih to preferirao: kreativno tumačenje, ukoliko se politički akteri slože. Ako se budemo držali kruto ustavnog teksta, nikada nećemo promeniti ustav i ostaćemo u situaciji bezdržavlja, bespravnosti, ekstra-legaliteta i ovog haosa. Danas više nije moderno pričati da nam je ustav neophodan, pošto je Koštunica uzeo da priča o tome, pa svi koji se baš nešto i ne slažu sa njim ne bi hteli o tome da pričaju. Ja i dalje pričam da je to strašno važno, ali se zalažem za kreativno tumačenje koje će sačuvati, da budem potpuno otvoren, privid kontinuiteta. Smatram da je to važno, jer ako se kontinuitet prekine ulazite u velike rizike, ne teorijske nego praktične. Posle će opet neko početi da kritikuje rušenje kontinuiteta.

Mi smo, očigledno, u problemu pisanja ustava. Imamo problem kako čitati jedan ustav koji je stvarno takav da nam zadaje strašne glavobolje i koji je donet, kako bi to rekao naš drug Žarko Puhovski, da se ne bi primenjivao i da bi štitio vlast jednog čoveka kao fasada, pa se sada nalazimo u situaciji kada smo mi kao protodemokratski ozbiljni i hoćemo da se ponašamo kao ustavna država, pa bismo da primenjujemo ustav, ali on ne valja, a nismo ga promenili.

Takođe, imate paralelan problem pisanja. Ja mislim da nije dobro napisati da je Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive. Ja sam učestvovao u nekoj kuhinjskoj verziji ustava. Postoji pet-šest tih kuhinjskih verzija. To nije posprdno. Tako Amerikanci zovu to što rade eksperti privatno, nadajući se da će to postati relevantno za državu. Srbiju treba definisati ili kao državu svih njenih građana ili kao multikulturalnu političku zajednicu, pre svega iz jednog pravničkog razloga: država nije ničije privatno vlasništvo, pa ni vlasništvo srpskog naroda. To što su Srbi slučajno većina, ne znači da je ovaj prostor u njihovom privatnom vlasništvu.

A pisma treba da budu ravnopravna, mislim de je to elementarna stvar. Imate ono pitanje šta znači dobro definisati brak. To je zajednica muškarca i žene koja im garantuje ravnopravnost. Dobra ustavna odredba kaže da je brak slobodna ravnopravna zajednica odraslih ljudskih bića što uključuje homoseksualni brak, što je jedna liberalna odredba. Treba se čuvati odredaba koje u određenom tumačenju mogu ograničiti nečiju slobodu.

Amerikanci su imali gomilu problema kada su pisali ustav: problem ropstva, problem različito razvijenih regiona, problem onih koji su videli sebe van zajednice, protiv onih koji su hteli jaku zajednicu. Amerikanci su rešili problem tako što su ustanovili kategoriju onog što oni zovu geg rules – pravilo izbegavanja. Znači, ono što je problem nećemo staviti u ustav, pravićemo se ludi. Zato je pitanje ropstva i pitanje ravnopravnosti i oslobođenja crnaca došlo na dnevni red tek nakon građanskog rata. Dakle, jedan je pristup da se tehnički koncentrišete na one probleme koji su jako bolni. Kažete ovo je najvažnije, jer je to naš najveći problem. I onda to stavite u ustav. Ali šta se događa. Taj problem se prevaziđe relativno brzo, a to ostane u ustavu.

Šta da radite sa odredbom koju ste stavili da biste rešili konkretan problem. Problem ste rešili i sad ta odredba visi i neko može da počne da je zloupotrebljava. Većina ustava postkomunističkih regija reagovala je tako što su ustavi pretvoreni u instrumente vladavine. Dakle, tehnički pristup koji je ustav, kako da kažem, napunio tim normama koje su se identifikovale sa problemima. Tako da imate dosta tih postkomunističkih ustava koji danas imaju problem, jer su mnoga od tih pitanja iz 1989. prevaziđena. To je sad ostalo i opet imate problem tumačenja. Šta ćemo s tim? Ne mogu da se slože da to uklone i to je sindrom Švajcarske, koja ima ustav iz 1874. I onda su oni doneli jedan liberalni ustav složene države i to je pomoglo da se Švajcarska politički stabilizuje. Onda su se počeli pojavljivati problemi u tumačenju i u primeni, jer je ustav postepeno zastarevao. Međutim, oni se nisu usudili da ga menjaju, nego su dodavali sve i svašta u taj ustav. Užasno smešno štivo. Tamo je bilo svega i svačega. Svaki je član imao deo pod a, b, c, d… Jedino nisu uspeli da daju ženama pravo glasa do 1971. godine. Onda su, nakon višedecenijskog mučenja, konačno promenili taj ustav.

S jedne strane, imate svest da je naš ustav jako loš, jer smo ga koristili kao tehnički instrument da rešavamo razne bizarne probleme. S druge strane, imate strah, o bože, pa ova zajednica ipak dobro funkcioniše, šta će biti ako mi taj ustav sada uklonimo i pojave se neki problemi koje mi sada ni ne sanjamo. Ovo je ustav koji je grozan, užasno ga je čitati. Postoji ta politička svest koja smatra da ukoliko mi funkcionišemo onda je to dobro. Zato su se Švajcarci mučili i na kraju jedva doneli ustav.

Dakle, idelanog rešenja nema. Ali mislim da je jedan od najboljih ustava ruski Ustav, izuzev onog dela o odnosima u Federaciji, koji je potpuno konfuzan sa stanovišta ljudskih prava.

Kada govorimo o čitanju ustava, govorimo iz jedne perspektive, kada govorimo o pisanju ustava, govorimo iz druge perspektive. Ja idealistički verujem da je još uvek važno ono što je napisano u ustavu. Moja perspektiva je realistička perspektiva nekoga ko je dosta stariji i koji je proživeo vreme pravnog voluntarizma, gde je vladala ona stara Lasalova čuvena izreka da je pitanje ustava u stvari pitanje političke moći. Ko drži moć taj faktički drži i ustav. Šta je ustav? To je pitanje ko drži materijalnu moć u rukama. Moj je idealistički san, kako je to rekao Urih Projz, da se ta jednačina preokrene i da se kaže da su pitanja moći u stvari pitanja ustava. Kada se pitamo o moći moramo da pogledamo šta piše u ustavu. To jeste idealizam, ali verujem da ove zajednice koje su nastale iz ruševina totalitarnih i autoritarnih režima ne mogu sebi dozvoliti luksuz loših ustavnih tekstova. Mislim da se može pokazati šta je loš ustavni tekst na osnovu komparativnog znanja. Lako je Amerikancima da imaju jedan ustav koji je relativno loš, ali mi to sebi ne možemo dozvoliti.

Obično se kaže da je parlament tu da rešava svakodnevne probleme i da se bavi budžetom i akcizama, i ne može taj isti parlament da se bavi načelnim pitanjima. Prosto ne može da se odvoji od tog svakodnevnog političkog angažmana da bi pisao ustav, koji se ipak donosi za jedno duže vreme. Dakle, telo koje donosi ustav bi u idealnim uslovima trebalo da bude neko drugo telo a ne parlament. Ili, barem, parlament na samom početku, onaj prvi parlament. To je španska varijanta. Izaberete prvi parlament, zaustavite vreme i kažete: „Izvolte gospodo, dok ne donesete ustav, vi funkcionišete kao ustavotvorna Skupština. Onog momenta kada donesete ustav, vi postajete normalan parlament“.

Ali ne možete zamisliti da će sad parlament to učiniti. Teško je, znate. Poljsko iskustvo je tu veoma rečito. Kod njih je parlament funkcionisao kao ustavotvorac, oni su pokušali da donesu ustav odmah, ali nisu uspeli jer nisu mogli politički da se slože. I to je trajalo devet godina, bez trena prekida, bez dana pauze.

Postoji takozvani modelski pristup pisanju ustava, kako bi rekao naš bivši ministar Batić, to nije teško. Zaista, u izvesnom smislu, to nije teško. Sećam se kada sam pripadao forumu Juris. Mi smo se zabavljali pišući ustav. Ustav nije teško pisati. Ozbiljan odgovor na vaše pitanje bi glasio: Modelsko pisanje je opasno, jer ono što funkcioniše kao dobra odredba u jednom kontekstu, ne funkcioniše na isti način u drugom kontekstu. Kada su ljudska prava u pitanju, možete se oslanjati na jedno komparativno čitanje i tražiti najbolje formulacije. To su univerzalni momenti, pogotovo ako imate ove mođunarodne dokumente koji vas obavezuju. Vi ne možete mnogo ići levo ili desno. Kada su u pitanju institucionalni aranžmani, tad stvari postaju opasne. Pogledajte američki primer. Mi to zovemo predsedničkim sistemom, iako je to u stvari relativno strog sistem podele vlasti. Kada se kao model preneo u neke latino-američke režime, služio je kao fasada za najcrnje diktature. Pogledajte ovaj, svima simpatični, sistem tzv. polupredsedničkog aranžmana koji je prvi napravio De Gol 1958. Tuđman i Milošević su ga s ljubavlju prihvatili devedesetih godina. Mnogi drugi su ga prihvatili u postkomunizmu. Ta ideja koncentracije vlasti umnogome je različita nego tamo gde je prvi put upotrebljena.

Praktičan odgovor je da se treba koncentrisati na pitanje kada se piše dobar ustav. Koncentrisati se na principe: šta mi hoćemo, hoćemo da sprečimo vlast da bude samovoljna, hoćemo da ta vlast bude istovremeno i efikasna. Pošto vlast ima ogromne probleme – ova država je siromašna, sa svim mogućim nevoljama, treba juriti Evropsku uniju, treba pisati hiljade propisa, kako se kod nas danas kaže – vlast mora biti i moćna i ograničena.

Treba videti koji su to osnovni zahtevi, osnovni principi koje treba ispuniti. Onda može čovek da gleda kako su te principe rešili u drugim ustavima. Ali opasno je prepisivati.

Narodna biblioteka Srbije, iz ciklusa Kako čitati

Peščanik.net, 29.02.2012.

USTAV SRBIJE

________________

  1. Tekst predavanja održanog u maju 2004. u Narodnoj biblioteci Srbije, u okviru ciklusa Kako čitati.