Foto: Ivan Šepić

Foto: Ivan Šepić

Glasati za manje zlo

Glasati za manje zlo ipak znači – glasati za zlo. Kada jednom svesno date svoj glas za zlo (manje), postajete odgovorni za to zlo. Ono će se od tada uvek, s pravom, pozivati na vaš glas. Tumačiće vaš glas kao podršku za svo (manje) zlo koje bude činilo. Naknadne reklamacije se ne primaju.

Da li sigurno znate šta će se u budućnosti pokazati kao manje, a šta kao veće zlo?

Glasanjem za manje zlo potvrđujete pravilo i dosadašnju ustaljenu praksu da za uspeh u političkoj utakmici ne morate biti “dobri”. Dovoljno je da budete “manje zlo”. Time obeshrabrujete “dobre”.

Manje zlo je manje – u datim okolnostima. Davanjem svog glasa manjem zlu, vi cementirate te okolnosti. To je prihvatanje datih okolnosti kao fatuma. Kapitulacija pred okolnostima. A možda bi bilo bolje menjati te okolnosti glasanjem samo za ono što smatrate dobrim.

Glasanjem za zlo (makar i manje) kompromitujete svoju savest.

Vi niste odgovorni za pobedu većeg zla ako propustite da glasate za manje. Za veće zlo su odgovorni samo oni koji su glasali za veće zlo. Svako može da odgovara samo za sebe, jer samo nad svojim postupcima ima potpunu kontrolu.

Glasati za Evropu

Da li ste sigurni da (u datim okolnostima) glasanjem za Borisa Tadića – glasate za Evropu ?

Ovo pitanje je umesno iz dva razloga. Prvo, Tadić se redovno deklarativno izjašnjava za pristupanje Evropskoj Uniji, ali on se vrlo često ponaša potpuno suprotno. Pomenimo samo glasanje za kosovsku preambulu ustava, glasanje za rezoluciju o Kosovu i prepuštanje mesta premijera čoveku sasvim jasnog antievropskog opredeljenja. (Naime, Koštunica je za Evropu samo ako se ona promeni (on bi rekao pročisti) po njegovom ukusu; to jest, on je protiv Evrope kakva ona jeste). Kao da Tadić sam sebi postavlja prepreke za ostvarenje cilja koji deklarativno postavlja.

Da li pri tom Tadić ne razume šta radi ili je neiskren u svom evropskom opredeljenju, ili oboje – nebitno je.

Drugo, da li Tadić, ako bi bio izabran, može da osigura potpisivanje najavljenog sporazuma koji bi Srbiju postavio na put ka EU?

Premijer i njegov deo vlade smatraju da nisu za to dali potrebno i neopozivo ovlašćenje potpredsedniku Đeliću. Sporazum mora biti ratifikovan u skupštini, gde protivnici potpisivanja sporazuma imaju većinu. Konačno, čak i da skupština ratifikuje sporazum, s obzirom na kosovsku preambulu i rezoluciju o Kosovu, mogla bi se u ovakvoj Srbiji osporavati ustavnost te odluke.

Dakle, pitanje je da li smatrate: (a) da je prioritetno “dobro” da Srbija pristupi EU, (b) da Boris Tadić to iskreno hoće, (c) da on to, u opisanim okolnostima, ume i može da osigura sa mesta predsednika. Ako na sva tri pitanja odgovorite pozitivno, znači da izbore isključivo shvatate kao referendum o EU i logičan bi bio vaš glas za Borisa Tadića (kako god inače ocenjivali tog kandidata). Ako na bilo koje od ovih pitanja odgovorite negativno, onda vam mora biti jasno da glasom za Tadića nećete davati glas za Evropu.

Glasati za Kosovo

Antievropska opcija u Srbiji stavlja birače pred ovakvu tobožnju dilemu: da li želite u Evropu ili želite da sačuvate Kosovo u Srbiji. To rezonovanje se izvodi na sledeći način: (a) Evropa sama priznaje da želi Srbiju u EU, (b) Evropa istovremeno želi da Srbiji otme Kosovo, (c) Srbija neće pristati da uđe u EU i time će prinuditi Evropu da promeni stav prema Kosovu.

Rezonovanje je očigledno pogrešno. Prvo, zato što je Kosovo već oteto ili bolje rečeno davno izgubljeno zbog srpske politike na Kosovu. Drugo, EU zna da je ulazak Srbije u EU važniji Srbiji nego njoj. Konačno, EU je svesna da to znaju i oni koji joj na ovaj način prete, to jest da je tobožnja pretnja samo instrument zaluđivanja srpske javnosti od strane onih koji na sve načine nastoje da održe kontinuitet sa režimom Slobodana Miloševića.

Glasanjem protiv Evrope ne može se sačuvati Kosovo. Može se samo izgubiti, pored Kosova, i evropska perspektiva (za koju se gotovo svi slažu da je načelno poželjna).

Glasati po savesti

Glasati po savesti bi značilo glasati za ono što vi smatrate da je dobro. Bez obzira da na vaša očekivanja da li ćete biti u većini ili ćete ostati u manjini. Dakle, ne kalkulišući o tome kako će glasati svi ostali. Samo tako može da se utvrdi tzv. narodna volja. Samo tako je vaš glas odgovoran, jer se samo to i traži od vas kao građanina. Ne postoji bačeni glas. Njega su izmislili političari manjeg zla i pobornici status quo-a.

Kada neko pokušava da misli i svojom i tuđom glavom i da svoj stav podešava prema raznim, komplikovanim (često i pogrešnim) kalkulacijama o ponašanju drugih, on nas vara i uskraćuje nam bitnu informaciju o njegovom autentičnom, ličnom mišljenju i volji. Dakle, upravo ono što demokratski proces jedino od njega traži i upravo ono što pojedinca čini suštinski neophodnim i dragocenim učesnikom politike.

Političari će onda u svojoj želji da budu uspešni, kalkulisati i podešavati svoje ponašanje prema ukupnom zbiru i rezultanti tih pojedinačnih mišljenja, volja i odluka, ali ni oni to ne mogu da čine, ako ta lična i pojedinačna mišljenja nisu jasno izražena. Niti je iko odgovoran za to kako će biti tumačen njegov savesni izbor, kako on može biti upotrebljen u datim okolnostima. Jer ni okolnostima se ne može robovati, i same okolnosti se nekad moraju menjati. U protivnom te okolnosti postaju naš fatum. Političar možda mora nekad da bude pragmatičan, birač to ne sme da bude, jer gubi svojstvo birača i postaje i sam političar. Razvijeno demokratsko društvo, kao složeni sistem, počiva na diferencijaciji i poštovanju uloga.

Peščanik.net, 29.01.2008.

Srodni linkovi:

Srđa Popović – Kako glasati 2

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)

10 GODINA BEZ SRĐE POPOVIĆA

The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)