Spomenik ubijenim evropskim Jevrejima u Berlinu

Spomenik ubijenim evropskim Jevrejima u Berlinu

Izraelski mediji tvrde da palestinsku intifadu vode izolovani pojedinci. Ali svi vidimo da je to pre svega pobuna mladih ljudi. Naši političari kažu da su to strani plaćenici, ali svako ko pošteno rasuđuje priznaje da su glavni uzroci novog talasa nasilja produžena okupacija, neprekidna poniženja i egzistencijalno beznađe.

Nedaleko od svakodnevnice naših života u Tel Avivu i Haifi, već gotovo pola stoleća žive ljudi bez ljudskih prava i elementarnih građanskih sloboda. Mi Izraelci radimo, studiramo, sanjamo i živimo u slobodi i komforu, dok u našoj blizini žive ljudi prepušteni na milost i nemilost našoj vojsci i gargantuovskim apetitima naseljenika koje podržava naša vlada.

Užasnem se svaki put kada čujem vest o palestinskom mladiću ili devojci koji su se odrekli života da bi ubijali Izraelce, ali se uvek setim i oštrih reči Aleksandra Pena: „Zapaljen, gori, spremno nestaje u plamenu da spere gorku uvredu ropstva“. Naravno, ni oružani otpor nije oličenje plemenitosti i vrline. To je težak i ružan posao, u kome stradaju nevini ljudi, žene i deca.

Ali teroristi nisu rođeni kao ubice. Pod drugačijim istorijskim okolnostima, deca i mladi koji izlaze na ulice sa kuhinjskim noževima i satarama ili prave bombe od delova starih kola, mogli su da završe studije, postanu dobri i vredni ljudi, mogli su da imaju decu i dostojanstveno ostare. Ali njihova istorija je osujećena na strašan način, dok se u našoj izraleskoj istoriji pojavilo nešto čudovišno.

Kolege istoričari iz celog sveta me pitaju kako su se potomci proganjanih Jevreja pretvorili u surove progonitelje. Odgovaram im da izloženost progonima nije vakcina protiv pristrasnosti i slepila za sličnu sudbinu drugih.

Ako se trajno naseljavanje jevrejskih izbeglica prognanih iz Evrope još i može smatrati nekom vrstom istorijske pravde (mada zašto bi lokalno stanovništvo ispaštalo za grehe hrišćanske civilizacije prema našim precima), produženo naseljavanje potomaka tih izbeglica koji su već stekli suverenitet je zlo za koje nema opravdanja.

Najveći deo izraelskog društva podržava zlo okupacije ili ga prosto ignoriše. Neki misle da je to cena za spori proces oslobađanja imaginarne domovine koja im je obećana u Bibliji. Drugi izvlače korist u obliku nekretnina i subvencija koje vlada darežljvo deli; ali za većinu je najudobnije da ne zna ništa o onome što se događa oko nas.

Pripreme za godišnji odmor, posao koji je sve teže sačuvati, ekonomske teškoće i ostali problemi nas sprečavaju da sagledamo šta se događa i shvatimo zašto deca postaju ubice. Zašto deca od 13, 14 ili 15 godina odustaju od sopstvenog života i spremno uzimaju tuđe živote u stravičnim izlivima mržnje.

Ne obraćam se ubeđenim naseljenicima i onima koji ih vatreno podržavaju. Ne pokušavam da utičem na stavove populističkih političara koji plivaju u moru moći i manipulacija.

Pokušavam da doprem do onih koji su samo nezainteresovani, zbog sopstvene lenjosti ili udobnosti neznanja. Talas terora koji traje mesecima još uvek nam nije dovoljno poremetio udobni život na koji smo navikli. I dalje je moguće živeti u iluziji, u nadi da će se na kraju sve nekako rešiti samo od sebe. Ako smo preživeli sve dosadašnje ratove i intifade, preživećemo i ove.

Nasuprot tome, ja verujem da je život na nestabilnom Bliskom istoku u jevrejskoj državi koja se neprestano širi ukleta i beznadežna trka. Ovde se ruše ne samo normativne vrednosti, već i sama politička logika zaštite navodnih sopstvenih interesa.

Da li moji tekstovi tu mogu biti od pomoći? Ne baš. Sve više sam uveren da je mogućnost da se u Izraelu pojavi politička opozicija sposobna da promeni tok zbivanja – da objavi da Izrael nema interesa za suverenitet izvan granica iz 1967. i da će sve naseljenike povući tamo odakle su došli; da sveta mesta ne moraju biti pod isključivom izraelskom kontrolom i da Jerusalim može postati prestonica dve države – da je verovatnoća da se to dogodi blizu nule.

U slučaju da dođe do intenziviranja terora, ako se, daleko bilo, i stariji pridruže današnjim mladim napadačima, ako ne odmah, onda u sledećoj rundi, verujem da će se u tom slučaju značajno uvećati broj Izraelaca kojima je dosta okupacije. Ali takav scenario podrazumeva prolivanje još mnogo krvi sa obe strane.

Protivim se okupaciji i uskraćivanju ljudskih prava drugima. Takođe osuđujem terorizam i gnušam ga se. Tako sam došao do zaključka koji do sada nisam izgovarao javno. I prestajem da kritikujem međunarodne pritiske na izraelsku vladu.

Godinama sam se protivio bojkotima i sankcijama, ali sve sam uvereniji da bi sankcije protiv Izraela mogle biti korisne, kao u slučaju Južne Afrike i Irana. Sankcije nisu uništile Južnu Afriku i Iran, pa neće uništiti ni Izrael. Naravno, načelno se protivim sankcijama koje za cilj imaju promenu režima ili načina života u Izraelu. Na to niko nema pravo, osim samih Izraelaca.

Ali sankcije koje bi imale za cilj da spreče dalju kontrolu Izraela nad životima drugih ljudi, koji zbog toga u proteklih 50 godina nisu imali kontrolu nad sopstvenim životima i zemljom, verujem da se takve sankcije ne kose sa demokratskim načelom samouprave. Upravo suprotno – one ga proširuju.

Takve sankcije mogu da sačuvaju živote i dece samoubica i njihovih žrtava. Iznad svega, sankcije bi izvukle Izrael iz zamke iz koje, kao što svaki novi dan iznova potvrđuje, on nije u stanju sam da se izvuče. Po mom skromnom mišljenju, niko kome je zaista stalo do ove zemlje i ko odbacuje terorizam ne treba da se protivi međunarodnim pritiscima i sankcijama koje svakom danom postaju sve legitimnije.

Shlomo Sand je profesor istorije na Univerzitetu u Tel Avivu; autor knjige Izmišljanje jevrejskog naroda (2009); poslednja knjiga: Istorija u senci (2015).

Haaretz, 13.02.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 25.02.2016.

IZRAEL