Među levičarima je uvek postojao samo jedan mali bataljon onih koji su se zalagali za invaziju Iraka i njega su činili gotovo isključivo novinari i intelektualci uvereni da je uklanjanje talibana i Sadama Huseina dobra ideja – čak i u slučaju da je Džordž Buš jedini vođa koji je na raspolaganju kao kandidat za predvodnika tog napada. Međutim, već od trenutka kada je oboren prvi spomenik Sadamu, i taj bataljon je počeo da se osipa – dezerteri su prelazili na antiratnu stranu, bežali u ćutanje, ili prosto samo padali u očaj. Do sada su se povukli Piter Bejnart, Norman Geras, Dejvid Aranovič i drugi; ostalo je još samo nekoliko usamljenih boraca koji liče na japanske vojnike koji se kriju po šumama ne znajući da je njihova strana izgubila rat. A onda je objavljena knjiga What’s Left? (Šta je levo?) najsadržajnije delo levičarskog intelektualca koji se zalaže za rat; to nam omogućava da postavimo sledeće pitanje: da li je ta čudnovata niša anglo-američke politike – kojoj sam i ja jedno vreme pripadao – ponudila neke uvide od trajne vrednosti?

Britanski kolumnista Nik Koen je oduvek bio jedan od najnadarenijih polemičara i – neočekivano – jedan od onih koji najviše podržavaju ovaj rat. Tokom 2003. godine bio je najistaknutiji levičarski kritičar Tonija Blera u britanskoj štampi, svake sedmice je u besprekorno liberalnim listovima Observer i New Statesman napadao i raskrinkavao Blerovu “novu” laburističku stranku i njeno flertovanje sa korporacijama i bogatašima. Na napade od 11. septembra 2001. godine, on je, kako danas piše, u početku reagovao tvrdnjom je “da se radi neprijatnosti koja nam sada onemogućava da se bavimo važnijim problemima. Tokom devedesetih pisao sam o aroganciji i moći krupnog biznisa… Uživao sam u tome da napadam Tonija Blera”. I zato se – kao što su dobro predvideli svi koji ga poznaju – suprotstavio se invaziji Avganistana, upozoravajući da to može dovesti do gladi i masovnog umiranja ljudi.

Ali onda je, neočekivano, njegovu savest počelo da muči nešto drugo vezano za levičarske vrednosti. Koen je vaspitavan da veruje kako je moralno jezgro levice u njenom doslednom antifašizmu, u apsolutnom suprotstavljaju krajnjoj desnici, uvek i svuda. On kaže kako je njegova majka bila toliko uporna da nikada ne kupuje pomorandže ni iz Frankove Španije, niti iz Južne Afrike u kojoj vlada aparthejd, da bi mali Koen sigurno oboleo od skorbuta da je kojim slučajem general duže izdržao na vlasti. Vaspitavan je tako da mu moralni uzor bude Orvel koji odlazi u Kataloniju – socijalista koji je spakovao stvari i krenuo preko granice da se bori protiv fašista. Ako u levici koja se zalaže za rat postoji nešto što bi se moglo nazvati moralnom osovinom, to se ona može povezati sa jednim neočekivanim pitanjem – pitanjem šta bi danas uradio Orvel? Dok je levica protestovala protiv rata, Koen je počeo da razmišlja – a šta ako su talibani i Sadam takođe snage fašizma, i ako jesu, nije li onda obaveza levice da stane na stranu njihovih žrtava?

Tako je Koen počeo da čita tekstove Pola Bermana i Kristofera Hičensa, levičara kojima se već dugo divio pre 11. septembra. Oni su tvrdili da ima rasizma u tome što mnogi na levici ne shvataju, kako to Koen kaže, da su “ljudi tamne kože isto tako u stanju, kao i ljudi bele kože, da organizuju fašistički pokret, da ubijaju i ugnjetavaju druge”. Ne želi li Al Kaida “globalnu versku imperiju kako bi ugrozila prava demokrata, nezavisnih mislilaca, žena i homoseksualaca?” Nije li Sadam ubijao sindikaliste, socijaliste, homoseksualce? Nije li to u suprotnosti sa svim u šta levica veruje? Koliko god Buš bio loš, nije li on ipak bolji od toga?

Koen je, izgleda, doživeo epifaniju: “Kada fašizam sagledate takvim kakav on zaista jeste, osetićete kao da ste se oslobodili starih navika i potpuno novim očima videli svet”. Tako je on raskinuo i stare saveze – ali nije, kako tvrdi, napustio svoje principe – i podržao invaziju Džordža Buša na Irak. Knjiga What’s Left? How Liberals Lost Their Way (Šta je levica? Kako su liberali zalutali) zapravo je Koenov manifest koji objavio četiri godine kasnije, to je polemika protiv levičara i liberala koji nisu prihvatili njegove stavove i koji su zbog toga, kako on kaže, postali “apologete krajnje desnice”.

Da bismo razumeli njegovu levičarsku poziciju, razmotrićemo njegove stavove iz četiri aspekta, i govoriti najpre o islamizmu, batističkom režimu, ciljevima postsocijalističke levice i neokonzervativizmu.

Aspekt 1: islamizam

Ratnohuškačka levica tvrdi da je islamizam (za razliku od islama) jedna varijanta starog neprijatelja levice – fašizma. Pol Berman u knjizi Terror and Liberalism pažljivo ispituje intelektualne izvore islamskog fundamentalizma, pažnju usmeravajući najviše na Saida Kutba, intelektualnog oca Al Kaide. Nije bilo teško naći veze: Kutb je direktno i otvoreno bio pod uticajem evropskog fašizma. Čak nije bilo reči samo o intelektualnom uticaju: kada su njegove ideje na kraju prerasle u državnu ideologiju – u Avganistanu pod vlašću talibana – to je istoričarima fašizma delovalo zastrašujuće prepoznatljivo: fanatična mržnja prema Jevrejima, homofobija, mizoginija, zabranjivanje svakog neslaganja (a onda čak i muzike), potiranje svake slobode. Džihadisti su nasledili čak i najekscentričnije elemente fašističke teorije zavere: 9. marta 2004. godine islamističke samoubice su izazvale eksploziju na restoranu jednog hotela u Istambulu gde su slobodni zidari bili okupljeni na sastanku.

A oni koji minimiziraju opasnost od islamizma rekli bi kako se radi o nesrećnim siromasima, sužnjima ovog sveta! Dok u stvari, kako to podvlače levičarski zagovornici rata, islamski aktivisti su truli bogataši – Osama bin Laden je sin milijardera – i oni su ti koji ugnjetavaju siromašne na svetu, a naročito žene. Osim toga, ako odbijate da priznate kako i ljudi u siromašnim i represivnim državama mogu da postanu fašisti onda upadate u grešku koju je Bertran Rasel nazvao “greškom pripisivanja superiorne vrline onima koji su ugnjeteni”.

Oni koji vide Al Kaidu kao neki običan pokret nastao da bi se izrazio protest protiv Sjedinjenih Država i koji bi bio zadovoljan ako bi Amerika propala, oni namerno ignorišu to da Al Kaida ima jezive namere u odnosu i na svoju sabraću muslimane, kao i na sve ostale ljude. U svom “Obraćanju američkom narodu”, oktobra 2002. godine, Bin Laden postavlja retoričko pitanje: “Šta mi želimo od vas”?, a onda odgovara američkim građanima: “Prva stvar na koju vas pozivamo jeste da prihvatite islam… Druga stvar koju tražimo od vas je da prekinete sa ugnjetavanjem, lažima, nemoralom i bludom, koji su se raširili među vama” čiji prevashodni oblici su “vanbračni seks, homoseksualnost, droge, kockanje i zelenaštvo”. Sledeći veliki zahtev je da se ženama zabrani da rade i da se, verovanto, stave u kućni pritvor, kao što je to kada vladaju talibani. Kada navodi listu “najgorih stvari” koje je Amerika učini, on ne pominje zločine u domenu spoljne politike – koji su brojni – već “nemoralne akte koje je u Ovalnom kabinetu počinio predsednik Klinton” sa Monikom Levinski.

Ako pogledate biografije vodećih džihadista, postaje vam jasno da je njihova mržnja prema seksualnim slobodama i feminizmu barem jednako snažna kao i mržnja prema američkoj spoljnoj politici. Kutb je bio skandalizovan pijenjem alkohola, mešanjem polova i brojem neudatih žena koje je u Americi imao prilike da sretne još pedesetih godina. U knjiziLooming Tower Lorens Rajt (Wright) zapaža da je kao tinejdžer Bin Laden “retko bio ljut i nervozan, osim kada se postavi pitanje seksa”. U svojoj oproštajnoj poruci i testamentu, Mohamed Ata, glavni otmičar od 11. septembra, nije se usredsredio na američku spoljnu politiku, već u prvi plan stavlja svoje insistiranje na tome da “ni jedna žena ne sme da traži oproštaj od njega” i da niko ne sme da mu dodiruje genitalije posle smrti.

Identifikovanje islamizma kao mutacije starog evropskog fašizma – s kojim deli i neke osnovne tekstove poput Protokola sionskih mudraca – predstavlja najistrajniji element u filozofiji ratnohuškačke levice. Ali, njihovo razumevanje islamizma sadrži i drugi, mnogo manje uverljiv element. Koena ljute oni koji stvari previše pojednostavljuju i u džihadizmu vide “glavnog pokretača” izraelsko-palestinskog sukoba, jer je to, kako on veruje, “pozivanje na jednu veliku pretpostavku da bi se objasnio jedan mali rat”. U pravu je: posmatrano s moralne strane, od suštinske je važnosti da se zadovolji pravda u pogledu Palestinaca, ali je uvek bilo potpuno proizvoljno verovanje da će na taj način iskoreniti džihadizam iz same Palestine. Međutim, Koen onda proširuje svoj argument – praveći jedan veoma bizaran skok – i tvrdi da džihadizam uopšte nema neki svoj osnovni uzrok, i da svako ko tvrdi suprotno “pravi ustupke (appeasment) fašistima”.

“Vrlo sam skeptičan”, kaže on,”prema ljudima koji misle da iracionalni pokreti imaju racionalne uzroke”. Dakle, ako govorite, kao što to čine praktično svi ozbiljni teoretičari džihadizma, o ulozi koju su Sjedinjene Države igrale u kaljenju džihadizma time što su podržavale torturu u Egiptu i klerikalni vahabistički establišment u Saudijskoj Arabiji, vi ste u Koenovim očima apologet. Džihadizam je u njegovom viđenju spontana teološka psihoza koja raste u vakuumu, a socijalni i ekonomski faktori tu ne igraju nikakvu ulogu. Budući da je iracionalan, za džihadizam se ne može naći nikakvo obrazloženje i o njemu se može raspravljati; on samo može biti poražen.

U naporu da otpiše površno objašnjenje islamizma (“Uvek je samo reč o Izraelu!”), Koen nudi još površniji argument – da “on nema drugog uzroka osim sopstvenih ludačkih ideja”. Njegovo odbacivanje bilo kakvog preduslova ili uzroka džihadizma, bez obzira koliko je svobuhvatno i detaljno dokumentovanih, uz obrazloženje da se time samo čine “ustupci” i “nude izgovori”, u velikoj meri ga onesposobljuje da razume ili bar elementarno objasni pokret koji tako očajnički želi da zaustavi. To krnji njegovu celokupnu analizu.

Aspekt 2: batistički režim

Gledište da je Sadam izdanak jedne forme fašizma manje je kontroverzno, zbog toga što su njegovi rezultati – genocid, neprovocirana agresija, masovni teror – izvan svake sumnje. Samo korumpirana manjina na levici, u prvom redu član britanskog parlamenta Džordž Galovej, osporavaju ovo, ali Koen troši suviše mnogo mastila komentarišući svhatajući tog čoveka ozbiljno. Galovej je staromodni staljinista, pravi čir na levici i on samo, kao što je Kristofer Hičens jednom rekao, “obilazi svet tražeći svoju tiransku otadžbinu”. On se ulizivao Kastru i Al Asadu, a njegov najpoznatiji politički felacio se desio kada je pozdravio Sadama Huseina 1994. godine. Galovej je Sadamov genocid nad Kurdima opisao kao “građanski rat”, a kada su ga 2006. pitali da li su obični Iračani mrzeli Sadama, odgovorio je: “Nimalo, nimalo… njega obični Iračani nisu mrzeli – ne, ne uopšte”. Mada je ovo odvratno, Koen daje nepotreban kompliment Galoveju predstavljajući ga kao nekog ko pripada mejnstrimu britanske levice. Velika većina od milion i po ljudi koju su učestvovali na antiratnim demonstracijama u Londonu uopšte nisu imali pojma ko je on, i još uvek to ne znaju. On je prezren i diskreditovani član ekstremno-levičarske partije.

Aspekt 3: prava uloga levice

Koen kaže da je “teško znati šta to danas znači biti na levici”, pošto je stari državni socijalizam umro. Ali – posle uzgredne pohvale evropskoj socijaldemokratiji – kaže da se srž levice nalazi u “dubinskom saosećanju sa strancima koji pate”. Biti levičar, za njega znači želeti celom čovečanstvu istu sigurnost i ista prava koja želimo za ljude koje volimo.

Ali, levica koja podržava rat okrenuta je i ka jednoj levičarskoj tradiciji koja je danas uspavana – ona se pre zalaže za samosvesnu levicu Viktora Lasla iz tridesetih, nego na decu cveća šezdesetih. Njeni pripadnici citiraju Orvela i pozivaju na formiranje levice koja se svesna da postoji neprijatelj s kojim se mora boriti i koga ne vredi pokušati pridobiti. Šta je uzrokovalo lagano iščezavanje ove vrste levice? Koen smatra da su je uništila tri otrova. Najpre slom međunarodnog socijalističkog pokreta, koji je stavio levicu u “apsurdan položaj da bude socijalistička a da je sačinjavaju drugovi”. Osim nekoliko preostalih herojskih boraca u sindikalnim pokretima, levica je ostala bez ikakvih organizacionih veza sa levičarima na Bliskom istoku. Nemajući neku jasnu tačku identifikacije sa ljudima koji slično misle ona je, tvrdi Koen, završila podržavajući – ili barem na uglađeni način opravdavajući – ljude čija gledišta bi smatrala sramnim kod belih Amerikanaca. Koen tvrdi da se ona priključila svakom pokretu u ne-zapadnim društvima za koji se činilo da ima istog neprijatelja i podržavala ga.

Drugi otrov, multikulturalistički, obezbedio je ideološku fasadu za ovu izdaju. Umesto da naglašava to koliko su stranci koji pate slični nama, multikulturalizam sugeriše da su oni nesvodivo različiti, i da postupci koje nama izgledaju kao ugnjetavanje zapravo mogu da budu prijatni za žrtve na kojima se primenjuju. Treći otrov, postmodernizam, stavlja “tačku na i” sugerišući da postoji jedna kultura koja legitimno treba da bude uništena. Liberalne vrednosti prosvetiteljstva nisu rešenje, već su stvarni izvor tiranije u svetu.

Na levici zaista postoje neki ljudi koji se uklapaju u Koenov opis. Naprimer, Medlin Banting, kolumnista Guardian-a, vodi kampanju za prava žena i homoseksualaca u Velikoj Britaniji. Ali, kada se srela sa Egipćaninom koji smatra da žene treba tući a homoseksualce ubiti, šeikom Jusufom Al Karadavijem, ona je napisala je ulizičku biografsku belešku o njemu i postavila pitanje zašto levičari koji protestuju, poput Koena, prave “šibolet” od prava žena i homoseksualaca. Teško je u ovome videti išta drugo osim jednog oblika mekog rasizma; dok nalazi da je mizoginija u Engleskoj neprihvatljiva, ista stvar je trivijalna ako se događa u Damasku, ona bez problema tvrdi da pravo 55% ne-zapadnjaka ne treba da bude “šibolet”.

“Lenjinov grob”, jedan od najpopularnijih levičarskih blogova u Velikoj Britaniji, ide i korak dalje oštro kritikujući muslimane koji se bore protiv islamskog fundamentalizma. Iako na njemu piše ateistički autor koji uživa u alkoholu, ženskom društvu i slobodi govora, on ismeva muslimanske žene koje učestvuju na protestima na kojima se zahteva sloboda govora, naziva ih “ujka-tomama”, i osuđuje muslimane “koji žive udobnim životom više srednje klase” zato nisu “zainteresovani za podvrgavanje asketskim zahtevima svoje vere”. Koenova teza s izuzetnom preciznošću pogađa ove delove levice, i tu je njegova kritika nasnažnija: oni zaista jesu postali refleksni branioci ekstremne desice. Međutim, on preteruje kada kaže da su takvi stavovi postali deo mejnstrim levice. Ali, ovo preterivanje je malo kada se uporedi sa konačnim i najkatastrofalnijim aspektom kritike koja stiže od strane levice koja podržava rat.

Aspekt 4: Neokonzervativizam

Koen vrlo retko eksplicitno kaže šta on podrazumeva pod neokonzervativizmom. Ali jasno je da on uzima zdravo za gotovo onaj deo Bušove retorike koja u sebi sadrži najviše idealizma. Na primer, u jednoj kolumni Koen kaže; “Na dugu stazu jedino rešenje koje bi obezbedilo globalno kretanje ka demokratiji je da se krene ponovo. U ovim čudnim vremenima, jedina osoba koja veruje da je to moguće ili poželjno jeste Džordž Buš… desničari širom sveta ga mrze i plaše ga se zato što je to rekao”. Kasnije ide čak i dalje, govoreći da su “neokonzervativci… predmet mržnje zbog toga što su usvojili ciljeve koje je liberalna levica ranije sledila, ali više nema dovoljno moralne hrabrosti da to čini”. Pod njihovim vođstvom, američka vojska je postala oružano krilo Amesty International, a američka 51. vazdušno-desantna divizija moralni ekvivalent Internacioanlnih brigada. On čak sa odobravanjem citira reči iračkog disidenta Kanana Makija da “neokonzervativci biju bitke levice umesto nje”.

Koenovi stavovi o neokonzervativizmu sastoje se isključivo iz tvrđenja, ponajviše o tome kako je Pol Volfovic privatno veoma prijatan čovek. Mnogobrojna svedočanstvo koja protivreče njegovoj tezi, on jednostavno ignoriše. Politika sistematske torture? Nametanje brze i potpune privatizacije koja je izazvala masovnu nezaposlenost i sektaško nasilje? Hvatanje civila “u vojničkoj dobi” (između 18 i 55 godina) u Faludži, gradu veličine Baltimora, pre nego što su bacili beli fosfor, zapaljivu supstancu koja spaljuje do kostiju? Koen ne kaže kako su ovakvi neokonzervativni potezi “predstavljaju vođenje bitaka levice u njeno ime”.

Zaista, Koen se nikada nije bavio situacijom u Iraku posle marta 2003, osim što je kroz gunđanje priznao da su “Amerikanci i Englezi prodali invaziju sosptvenoj javnosti dajući joj pogrešan spisak dobrih posledica, a ono što je usledilo bila je prava katastrofa” – i ismevanjem Lanset izveštaja koji kaže da je poginulo 650 000 hiljada iračkih civila. Koen je ostao zamrznut u veremenu antiratnih demonstracijama tog proleća i polemiše samo sa Džordžom Galovejem.

Zbog toga je njegovo razmišljanje o neokonzervativizmu postaje nepouzdano i oslanja se na izbegavanja iste one vrste kakvu vešto kritikuje kod drugih. Najočiglednije pitanje na koje Koen i drugi sa pro-ratne levice treba da odgovore je kada se po njihovom mišljenju američka politika promenila i zašto? Ovo je važno jer je Koen bio uporan kritičar zločina koje je počinila američka država tokom hladnog rata i posle njega i verovao je – ispravno, po mom mišljenju – da Henriju Kisindžeru treba suditi u Hagu zbog zločina protiv čovečnosti. Koen nije prošao kroz transformaciju u stilu Dejvida Horovica; on ponovo navodi listu tih zločina. On sa odobravanjem citira Makijinu izjavu da je “američka politika prema Bliskom istoku tokom prethodih 50 godina bila zasnovana na podršci autokratskim režimima (kao što su Saudijska Arabija, Sadam tokom osamdesetih ili Mubarak u Egiptu) bi sebi obezbedila snadbevanje naftom”.

Ipak, čini se da njegova radna hipoteza kaže da su geopolitički i korporativni interesi koji vode američku politiku prema Bliskom istoku preko 50 godina iznenada iščezli pod ruševinama Kula bliznakinja, i čist visonovski idealizam (u neokonzervativnom obličju) je zauzeo njihovo mesto. Ako bi ovo pokušao da tvrdi otvoreno, naivnost i naplauzibilnost toga bi postali jasni, tako da on to iznosi samo u okviru zlobnih primedbi na račun levice. I opet sva suprotna svedočanstva nestaju negde u mraku. Ako su SAD 2001. postale vilsonovska sila posvećena širenju demokratije svuda po svetu, zašto su podržale antidemokratski puč protiv Huga Čaveza u naftom bogatoj Venecueli 2002? Da nisu slučajno stari dobri interesi vezani za naftu, za koje on sam priznaje da su bili suštinski važni do pre nekoliko godina, još uvek veoma uticajni? Ovo bi unelo senku sivila u Koenovu manihejsku sliku. Stoga, on to ignoriše.

Kristofer Hičens, koji je izvršio snažan uticaj na Koena, uložio je više truda u pružanje odgovora na ova ključna pitanja o neokonzervativizmu. On je tvrdio – sa karakterističnom lucidnošću i elegancijom – da neokonzervativizam Volfovica predstavlja “radikalni raskid sa Kisindžerovom realpolitikom i ratnim zločinima”. U nedavno objavljenim kratkim biografijama Tomasa Pejna i Tomasa Džefersona, Hičens se vraća korenima Američke revolucije tražeći oslonac za svoje gledište da se ova revolucija još uvek može izvoziti na neokonzervativnim bajonetima.

Hičens pokazuje kako je Pejn, veliki a neprizanti pripadnik Očeva utemeljivača američke republike, shvatao Sjedinjene Države kao “samosvesni prvi korak u svetskoj revoluciji… Pejn se uvek nadao da će Amerika biti supersila koja oličuje slobodu i demokratiju”. I to su, sugeriše Hičens, neokonzervativci učinili za SAD. Kao što je Pejn knjigu Prava čoveka posvetio Džordžu Vašingtonu, Hičens posvećuje svoju biografiju Pejna Džalalu Talabaniju, novom iračkom predsedniku, opisujući ga kao “zakletog neprijatelja fašizma i teokratije; lidera nacionalne revolucije i narodne armije. U nadi da će njegova duga borba biti uspešna i inspirisati druge da se ugledaju na njega”.

Uzivšena je ta Hičensova vizija u kojoj se Sjedinjene Države suprotstavljaju tiraniji gde god da se pojavi, i lako je naslutiti zašto je ona zavela Koena. Ali to nije vizija Bušove administracije, ili bilo koje administracije koja bi se mogla zamisliti bez drastičnih unutrašnjih promena koje bi demokratizovale i same Sjedinjene Države.

Ova stravična pogreška u interpretaciji diskreditovala je i druge važne uvide levice raspoložene za rat. Potrebno je sasvim plitko i neistorijski pristupiti da bi na taj način mogao videti neokonzervativizam. Predstava da je neokonzervativizam pokretač globalne demokratske revolucije devedesetih nije ništa do retorička kreacija. Stvari stoje potpuno obrnuto – najvećim delom svog kratkog intelektualnog života neokonzervativizam je bio sila koja je branila autokratiju

Najčuveniji i najuticajniji neokonzervativni esej je “Diktature i dvostruki standardi” (“Dictatorships and Double Standards”) Džejn Kirkpatrik (Jeanne Kirkpatrick), objavljen 1979. godine u Commentary. Tu je ona napravila razliku između “autoritarnih” i “totalitarnih” režima i rekla da Sjedinjene Države treba da pomažu i podržavaju autoritarne. Kirkpatrikova ni slučajno nije aktivista gladan demokratije i borac za ljudska prava, ona je napadala Džimija Kartera što se isuviše zalaže za ljudska prava na mestima koja “još za njih nisu spremna”. Kasnije je dodala da “ne postoji nikakva mistična ‘misija’ ili svrha” koja bi Ameriku primorala da širi demokratiju. Neokonzervativci su počeli da govore o širenju demokratije tek devedesetih, kada su hteli da u lepšem svetlu prikažu svoj zahtev da Sjedinjene Države ostvare “svetsku hegemoniju” i ometu svakog strateškog suparnika koji bi im se isprečio na tom putu.

Hičens samo usputno pominje jednu upadljiviju paralelu između Tomasa Pejna i levice koja se zalaže za rat. Jedno kratko vreme Pejn je podržavao Napoleona Bonapartu i njegove napadačke ratove verujući da se radio o izrazu vrednosti revolucionarnog prosvetiteljstva dok su, u stvarnosti, to bile nečasni izrazi realpolitike. Hičens tužno primećuje da je Pejn “postao žrtva gigantske kontrarevolucije pod maskom revolucije koja je dovela do toga da se njegovi neprijatelji učvrste na vlasti, umesto da njihova moć bude potkopana”.

To je trenutak užasne jasnoće. Sam Hičens je verovao, iz najboljih namera, da su akcije Bušove administracije bile izraz revolucionarnih vrednosti Prosvetiteljstva, dok su one u stvarnosti bile izraz prljave realpolitike. Kao što je Pejnova podrška Napoleonu završila tako što je osnažilo sve što je on mrzeo, tako je i Koenova i Hičensova podrška Bušu ojačala sve što oni mrze. Na primer, najveći deo Iraka sada je pod kontrolom islamista. Džordž Parker, novinar koji je podržavao invaziju iz liberalnih pobuda, kaže da je vlast preneta u ruke fašističkim milicijama koje “preuzimaju škole i bolnice, zastrašuju osoblje, napadaju nezabrađene žene, uspostavljaju marionetske šerijatske sudove koji izriču smrtne kazne, upravljaju kriminalnim bandama, napadaju bombama prodavnice alkoholnih pića, a i sami često piju. Njihova taktika je taktika fašističkih siledžija”. Američki Nacionalni obaveštajni komitet je nedavno procenio da je irački rat doprineo znatnom jačanju džihadističkih snaga.

Postaje sve jasnije da je invazija Iraka bila motivisana ne vrednostima Prosvetiteljstva, već željom da se ostvari kontrola SAD nad naftnim rezervama Srednjeg istoka posle 11. septembra 2001, posebno sada kada je jasno da su saudijske naftne rezerve ranjive jer postoji mogućnost unutrašnje revolucije slične iranskoj, a Irak je bio najprivlačnija alternativa. Još 1991. godine, kada je jedina stvar koju je Buš zlostavljao bio samo engleski jezik, Dik Čejni je rekao o Iraku: “Mi smo ovde zbog toga što je činjenica da ovaj deo sveta kontroliše svetske rezerve nafte”. Ipak, jedini put kada Koen pominje naftu jeste kad se podsmeva levičarskom ludilu što uopšte poteže to pitanje. Da li je njegovo objašnjenje – da su Donald Ramsfeld i Dik Čejni odjednom prihvatili vilsonovski idealizam – plauzibilnije?

Hičens-Koenova teza da je irački rat označio radikalan raskid neokonzervativaca sa “kisindžerizmom” pretrpela je jedan još jači udarac. Kisindžer je opet u Ovalnom kabinetu, na mestu gde se kreira spoljna politika. Kao što Bob Vudvord (Bob Woodward) kaže u knjizi State of Denial: “Kisindžer ima snažan, uglavnom nevidljiv uticaj na spoljnu politiku Bušove administracije” i postao je “najredovniji i najčešći spoljašnji savetnik Buša u spoljnoj politici. Buš je, po Čejniju, bio ‘veliki obožavalac’ Kisindžera”. Kisindžer je podržao rat u Iraku, kaže on, “zato što Avganistan nije bio dovoljan. Morali smo da ih ponizimo”.

Opet ti grozni stari argumenti. Kisindžer veselo reciklira argumente o Vijetnamu, one nad kojima su se Hičens i Koen zgražavali kada su se odnosili na džunglu, ali ne na pustinju. Kao što Vudvord primećuje: “Za Kisindžera, glavna lekcija Vijetnama je da treba istrajati… On je tvrdio da su Sjedinjene Države suštinski dobile rat 1972. godine, a da su ga onda izgubile jer su prestale da budu odlučne… Čak i bavljenje idejom o povlačenju bilo kog broja vojnika može podstaći na povlačenje koje će značiti da nismo pobedili”.

Koen, možda osećajući ove slabosti u svojoj implicitnoj odbrani neokonzervativizma, pokušava da ih se oslobodi čineći svoj najveći – i najočigledniji – skok s one strane logike. On piše o Iraku: “Morate da izaberete na čijoj ste strani, a oni koji to ne čine, obično na kraju ispadnu najveći negativci”.

Očigledan prigovor glasi – zašto? Zašto morate da izaberete stranu između dve sile koje prezirete? Postoji pregršt sukoba u kojima ni jedna razumna osoba ne bi zauzela nijednu stranu: tridesetogodišnji rat u Evropi između sektaških katolika i sektaških protestanata, ili, recimo, nedavni građanski rat u Liberiji između Čarlsa Tejlora i Liberijanaca ujedinjenih za pomirenje i demokratiju (LURD). Osim toga, sam Koen nije zauzeo stranu u Hladnom ratu. On se razumno protivio kako napadima na demokrate u Iranu, Gvatemali i Kongu, napadima koje su predvodili Amerikanci, jednako kao i napadima Sovjeta na demokrate u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Avganistanu.

Ovaj imperativ da se “odabere strana” zapravo je Koenov pokušaj da izađe iz kognitivne disonance koja je rezultat toga što je on svestan zločina Bušove administracije ali je svejedno podržava. Što se tiče ideje da ljudi koji ne biraju stranu predstavljaju “najveće negativce od svih”, ona počiva na logici koja kaže da je najveći negativac u Hladnom ratu bila Indija.

Zaista, jednom kada nam postane jasno da Koen slepo veruje u neokonzervativizam, mnoge od njegovih optužbi protiv levice počinju da liče na psihološke projekcije a ne na ozbiljne političke argumente. On optužuje levicu za savezništvo sa ekstremnom desnicom, dok on pravi savezništvo sa Ramsfeldom i Čejnijem. On optužuje levicu da je slepa za to što njeni saveznici koriste torturu i hemijsko oružje, dok on sam ćuti o torturi i hemijskom oružju kojim se služe njegovi saveznici. On optužuje levicu za odstranjivanje svakog pozitivnog sadržaja iz svoje ideologije, dok sam napušta klasu kao analitičku kategoriju i brani Volfovicovu Svetsku Banku. On optužuje levicu da podržava Sadama Huseina, a onda izriče najšokantniju tvrdnju, da su Sjedinjene Države bile u pravu što su podržavale Sadama osamdesetih, zato što je to bio jedini način da se zaustavi “islamska revolucija”.

Kao što krivi Džona Kejnza za probleme proistekle iz Versajskog ugovora, iako je on samo predvideo njegove posledice, Koen isto tako krivi liberale i levičare zbog tačnih predviđanja kako će izgledati ovaj rat. Oni ne mrze Buša zato što je za demokratiju; oni ga mrze zato što su znali da ovaj rat neće doneti demokratiju. Koen irački rat stalno predstavlja kao izbor između tiranije i demokratije, i osuđuje levicu što je izabrala pogrešnu stranu. Ali liberalno-levičarski protivnici kažu da se ovde radi o izboru između tiranije, s jedne, i tiranije sa još više krvoprolića, s druge strane. Oni među nama koji su napravili grešku podržavajući rat trebalo bi da budu pošteni da priznaju da nisu bili u pravu.

Koen i Hičens su bili revolucionari u ključnim periodima svog intelektualnog razvoja, i 2003. oni su se opredelili za ono što Hičens opisuje kao “revoluciju odozgo”, na čijem čelu su Sjedinjene Države – opredilili su se za pročišćujući revolucionarni akt nasilja koji će eliminisati zlo i stvoriti novi svet. Postepeni rad na transformaciji američke moći iznutra, da bi ona postala prijemčivija za demokrate, manje je seksi, ali je daleko realističniji.

Ova knjiga je napisana u trenutku kada Koen stiže do prelomne tačke u svom životu. Jednom se predstavlja kao jedini preostali pravi levičar, ali onda u drugim trenucima odbacuje levicu sa gađenjem. Odeljak u kome prigovara da socijalna pomoć “pruža naopake podsticaje za samohrane majke” kaže da su “liberalni profesionalci države blagostanja samo uvećali siromaštvo i rasizam kojima se, kako kažu, suprotstavljaju”; kada besni zbog “dvoličnog advokata građanskih sloboda” zvuči kao Norman Podorec oko 1968. godine, što je znak da klizi u punokrvni neokonzervativizam.

Posle ovoga dolaze još gore stvari. On kaže da je demokratska odluka španskog naroda da posle bombaških napada u madridskom metrou izabere socijalističku vladu zapravo pobeda Al Kaide. Dakle, španski narod je trebao da glasa za desničarsku vladu da bi dokazao da je za levicu? To je izopačena i apsurdna pozicija u kojoj se Koen našao. Odnekud, on Edvarda Saida – čoveka koji je vodio palestinske tinejdžere u Aušvic da bi ih obrazovao o užasima mržnje prema Jevrejima – optužuje za antisemitizam i “davanje izgovora” za otmičare od 11. septembra. U kolumni u Observer-u on sugeriše da britanska vlada treba da bez milosti šalje osumnjičene islamske teroriste u zemlje gde će biti podvrgnuti torturi, zbog toga što jedini kriterijum njenog postupanja treba da bude britanski “nacionalni interes”. Ovo je odbacivanje univerzalsitičkog rečnika levice i prihvatanje parohijalnog konzervativnog programa.

U svojoj konfuziji i kontradikcijama, knjiga What s Left? predstavlja nam u destilovanom obliku šta je preostalo od levice koja se zalaže za rat. Dragoceni uvidi koje smo imali – o islamizmu, tiraniji, multikulturalizmu, i naopakim reakcijama levice na njih – razoreni su kasetnim bombama i samoubliačkim masakrima na poljima smrti u Mesopotamiji. Nekolicina koja ovo nije shvatila i dalje se nalazi zarobljena u zabludama koje joj onemogućavaju da se pomeri, a svaki trzaj joj samo dodatno onemogućuje priliv krvi do mozga. Časno je pozivati levicu da se solidariše sa žrtvama batističkog režima i islamizma, ali katastrofalno je pogrešno kada se to čini uz pomoć oružja koje pruža neokonzervativizam.

Koen, bogati naslednik Orvelovog nasleđa, zaboravio je jedan kvalitet koji je Orvela učinio velikim – sposobnost da se suoči sa neprijatnim istinama. On prosto odvraća pogled od eksplozivnih prizora u Iraku koji protivreče njegovoj tezi, okrećući se Džordžu Galoveju da bi mu udario još jedan zasluženi, ali irelevantan šamar.

Johann Hari, “Choosing Sides: On Nick Cohen’s What’s Left?“, povodom knjige Nick Cohen What’s Left? How Liberals Lost Their Way, Fourth Estate, 2007

Dissent magazine, leto 2007.

Peščanik.net, 21.06.2007.

NAŠ TERORIZAM