Evgenij Soloviev
Evgenij Soloviev

ZAŠTO SU SRPSKA I JUGOSLOVENSKA DRŽAVA BILE NEUSPEŠNE U KOLONIZACIJI KOSOVA

Rekonkvista Stare Srbije

Od svih fenomena koji su tokom 20. veka narušavali stabilnost jugoslovenske države, najveći deo se ispoljavao u formi manjinskog pitanja ili se posredno ticao (ugroženih) prava manjina. Po okončanju Prvog svetskog rata, upravo je odnos države prema nacionalnim i verskim manjinama promovisan kao merna jedinica demokratičnosti jednog društva, pa je to bio glavni preduslov za potpisivanje Senžermenske konvencije (1919). Jugoslovenske vlasti su se bojale da će, ukoliko prihvate tu konvenciju o manjinama, ugroziti sopstvenu nezavisnost zbog čega se sa njenim potpisivanjem odugovlačilo. Međutim, s obzirom na slabe kontrolne mehanizme tek osnovanog Društva naroda, manjine su i dalje tretirane kao “nužno zlo” koje je trebalo u ekonomskom i političkom smislu onesposobiti, tim pre što su naseljavale pogranične krajeve jugoslovenske kraljevine.

Muslimani koji su zatečeni na prostoru Kraljevine SHS su, nezavisno od svog socijalnog statusa, nekako olako poistovećeni sa “vlastodršcima” iz prethodne epohe, što je stvorilo atmosferu revanšizma, u kojoj je njihovo iseljavanje trebalo da bude krajnja mera. Ukidanjem feudalnih odnosa, oko 60% muslimanskih zemljoposednika na Kosovu, Sandžaku i u Makedoniji je ostalo bez izvora prihoda, pa su im na raspolaganju ostale dve mogućnosti: da se preorijentišu na trgovinu i zanate ili da emigriraju u Tursku. Albanci su 1918. mogli biti nezadovoljni iz više razloga: u njihovim sredinama su otvarane državne škole na turskom (a ne albanskom) jeziku, vrata državne službe za njih su bila zatvorena, njihova verska nadleštva su bila politizovana, a politička tursko-albanska partija Džemijet stavljena je van zakona (1925).

Od 1936. započeo je talas oduzimanja zemlje od Albanaca u pograničnim krajevima, pri čemu im je ostavljano svega po 0,4ha po članu domaćinstva. Neželjeni rezultati kolonizacije naterali su vlasti da na ovaj način unište osnov albanske egzistencije i primoraju ih na iseljavanje. Takva politika je pojačala antidržavno raspoloženje kod Albanaca, koji su postali prijemčiviji za velikoalbansku i italijansku propagandu.

Ako se analiziraju rezultati srpske istoriografije o kolonizaciji Kosova, može se zaključiti da je međuratna kolonizacija bila pokušaj ispravljanja “istorijske nepravde”, s obzirom na uverenje da je etnička struktura Kosova neprekidno menjana u korist Albanaca, od kraja 17. veka pa sve do 1912. godine. Ono što je očigledno u dostupnoj arhivskoj građi je namera da se tamo nasele “nacionalno zaslužni i provereni elementi”, odnosno ratni dobrovoljci, četnici, žandarmi, graničari, izbeglice i partijski aktivisti, mada je među kolonistima bilo i penzionisanih službenika, propalih trgovaca, avanturista i pustolova.

Zanimljivo je da su i posle Drugog svetskog rata mere kolektivizacije i nacionalizacije direktno pogađale preostale turske zemljoposednike, dok su napuštene zemljišne parcele deljene kao nagrada ratnim dobrovoljcima. Skromno učešće muslimana u antifašističkom pokretu svrstalo ih je u nelojalne manjine, čak i u Titovoj Jugoslaviji. Mere obračuna sa “reakcijom” i “klasnim neprijateljem” dovele su februara 1945. do uvođenja vojne uprave na Kosovu, tokom koje je stradalo dosta civila, dok su mnogi napustili zemlju. Već narednog meseca, iz bezbednosnih razloga je doneto čuveno rešenje o zabrani povratka predratnih kolonista na Kosovo, ali je ubrzo sam Tito to dozvolio.

Jedan od glavnih protagonista kolonizacije u obe Jugoslavije, Sreten Vukosavljević, smatrao je da je nakon 1918. pritisak seljačkih masa na državu bio tako snažan da je vlast morala da im izađe u susret bojeći se socijalne revolucije. On je čak savetovao seljake da prisvoje zemlju svojih aga i begova i time stave državu pred svršen čin. Uzgred budi rečeno, on je bio poverenik za agrarnu reformu Kraljevine SHS, ali i član prve Titove vlade, zadužen za kolonizaciju.

Jeftina kolonizacija u režiji nestabilne države

U prvoj deceniji jugoslovenske države bilo je popularno praviti paralele sa tadašnjom Musolinijevom akcijom Bonifica integrale kojom je on naselio 20.000 porodica ratnika i poljoprivrednika na potezu od Rima do Napulja. Takvom deurbanizacijom Musolini je sprečio navalu seoskog stanovništva u gradove, pa se činilo da se sličan recept može primeniti i na Kosovu i u Makedoniji. Ipak, to je bilo nemoguće iz više razloga.

Za razliku od sličnih kolonizacionih poduhvata toga doba (Argentina, Kanada, Kavkaz), naseljavanje Kosova i Makedonije je imalo naglašenu nacionalnu notu. U kosovskom slučaju, akcenat nije bio na naseljavanju beskrajnih, pustih predela radi kultivacije zemljišta i modernizacije prostora (što se možda delimično može tvrditi za Makedoniju), već nivelisanje demografske slike koja je među ondašnjom srpskom elitom opisivana kao „jeziva“.

Iz perspektive države, jugoslovenska kolonizacija je bila „najjeftinija“, to jest za jednu iseljeničku porodicu je izdavano 10.000 dinara, dok je na primer istovremeno u Kanadi svaki kolonista dobijao 160.000, u Pruskoj 120.000, a na Kavkazu 90.000 dinara. Zato su naseljenici na Kosovu, Metohiji i u Makedoniji bili prezaduženi, što je delimično rešila vlada Milana Stojadinovića, otpisujući najveći deo njihovih dugova (80%).

Kolonizacija je bila regulisana uredbama (1919, 1931) i zakonima (1922, 1931, 1933), a za njeno sprovođenje bili su zaduženi Ministarstvo za agrarnu reformu (to jest Vrhovno agrarno povereništvo u Skoplju) i kontroverzni Savez agrarnih zadruga Južne Srbije. Dugogodišnji upravnik tog Saveza bio je Vasa Šaletić, bivši pisar kožarskog zavoda u Skoplju i vlasnik zavidnog broja nekretnina. On je u iseljavanju Albanaca i otkupu njihovih imanja video “logični nastavak oslobodilačkog rata”. Inače, Savez je bio paradigma korupcije: samo u prvoj polovini 1920-ih država je u njega uložila 64 miliona dinara, uprkos promašenim investicijama i finansijskim malverzacijama pri nabavci građevinskog materijala i poljoprivrednih sprava.

Prilikom naseljavanja kolonisti su oslobađani državnih poreza na 3-5 godina, a od države su imali besplatan transport i građevinski materijal. Ličani su čak prenosili čitave kuće i sklapali ih na novim imanjima. Uglavnom im je deljena neobrađena državna zemlja, napuštene parcele iseljenika (skoro četvrtina zemljišnog fonda su bila „bezvlasnička imanja“) i zemlja oduzeta od albanskih odmetnika – kačaka. Samo na teritoriji agrarnog povereništva u Peći bilo je skoro 10.000 ha tzv. kačačkog zemljišta. Podela zemljišnih parcela po političkoj liniji nije bila jedini problem koji je naseljenike činio nespokojnim. Oni su živeli na neuknjiženim posedima, koji su više puta menjali vlasnike. Samim tim bili su zgodna meta za ucene, naročito uoči opštinskih ili parlamentarnih izbora.

U neprijateljskom okruženju

Adam Pribićević, rođeni brat poznatijeg srpskog političara iz Hrvatske, Svetozara Pribićevića, nakon nekoliko godina provedenih kao kolonista u Vučitrnu lepo je primetio da su samo gorštaci iz dinarskih krajeva uspevali da prežive kao naseljenici na Kosovu. Sa druge strane, smatralo se da bi nad crnogorskim kolonistima i „nasrtljivim Dinarcima“ trebalo sprovesti neku vrstu „kulturne prinude“, jer su redovno izazivali konflikte sa domorocima, prodavali mašine i klali stoku dobijenu od agrarnih vlasti. Seoski Albanci i varoški Turci su na kolonizaciju gledali kao na nacionalno ugrožavanje, a čak su i lokalne vlasti popreko gledale na doseljenike. Činovništvo se iz političkih razloga nije libilo da koloniste plaši raseljavanjem, naročito uoči izbora. Sa druge strane, kolonisti su bili zgodno sredstvo za plašenje mesnog stanovništva, na čije se glasove takođe računalo.

U brdovita albanska naselja kolonizovani su najpre Crnogorci, jer se smatralo da su bili mentalno i kulturno najsličniji Albancima. Prema rečima načelnika Ministarstva agrarne reforme iz septembra 1919, postojala je namera da se dobrovoljci i Crnogorci naseljavaju prvenstveno u Metohiji i Drenici „da se na taj način spreči dalje upadanje Arnauta“. Posebna kategorija subjekata bili su „dobrovoljci“, kojima je još 1917. srpska vlada na Krfu obećala dovoljnu količinu obradive zemlje kao znak priznanja za stupanje u srpsku vojsku. Milorad Vujičić, potonji ministar unutrašnjih dela je smatrao da srpske koloniste treba naseljavati isključivo u zonama jakog dejstva naoružanih kačaka. Na sličan način je razmišljao i Vasa Čubrilović koji je predlagao naseljavanje čitavog graničnog pojasa prema Albaniji.

Inače, militarizacija područja je usledila kao posledica loše bezbednosti u krajevima prema Albaniji i Bugarskoj, koja je trajala praktično od poslednjih godina Osmanskog carstva. Problem naoružanog albanskog stanovništva (koji takođe potiče iz turskog doba) dovodio je u pitanje sam ustavni poredak Kraljevine SHS, zbog čega su vojska i žandarmerija bile neprekidno mobilisane sve do 1924, kada je pomoću artiljerije uništeno utočište kačaka u Drenici. Sa druge strane, kolonisti su sistematski naoružavani iz magacina pri agrarnim povereništvima, jer su bili najčešće žrtve napada kačaka. Tek nakon incidenta u Labu, gde su srpski naseljenici masovno prodavali oružje Albancima, doneta je odluka da se i oni razoružaju. Iskrenost koncepta razoružanja na Kosovu ozbiljno je dovedena u pitanje kada je tokom izborne kampanje 1927. nosilac vladine liste podelio 500 pušaka gnjilanskim Albancima. Jednom rečju, opšta anarhija. Dok sam sređivao arhivsku građu, nametao mi se utisak da vlast te ljude na Kosovu svesno gura jedne na druge i da štaviše „navija“ čas za jednu, a čas za drugu stranu.

Prilikom potera za naoružanim bandama vršena je nekontrolisana represija nad čitavim selima, što je unosilo dodatni nespokoj među sve slojeve stanovništva. Albanci su definitivno zazirali od države, dok su se kolonisti držali zajedno, međusobno se ženili i udavali, pojavljivali se grupno na glasačkim mestima, čak su se i sahranjivali na zajedničkim grobljima. Mnogi naseljenici su smatrali da ih je država izigrala. Marta 1936. dobrovoljci iz gnjilanskog sreza su gotovo pretećim tonom tražili od kneza Pavla da im se dodeli obećana zemlja zbog koje su učestvovali u oružanim akcijama protiv albanskih kačaka. Umesto toga, oni su i dalje ostali nadničari kod lokalnih Albanaca.

Pritisnuti takvim tegobama, mnogi kolonisti su sredinom 1920-ih godina dobijenu zemlju nelegalno prodavali i vraćali se u rodni kraj, ili su je iznajmljivali muslimanskim veleposednicima, a oni se selili u obližnje varoši. Postoji procena Žaka Ansela (Jacques Anselm) da se do 1928. skoro 65% kolonista sa Kosova i Makedonije vratilo u zavičaj. Zato je 1927. izvršena prva ozbiljna revizija kolonizacije, a Vrhovno agrarno povereništvo (kojim su rukovodila mahom vojna lica) organizovalo je inspekcije i pretilo oduzimanjem imovine i krivičnim gonjenjem svima koji su se bavili takvom trgovinom. Kolonisti su se služili trikovima, pa su sa kupcima sklapali „ugovore o ustupanju“ sa klauzulama o otkupu dugova, koji su obično odgovarali tržišnoj vrednosti nekretnine. Jedno selo u tetovskom kraju (Brvenica) je bilo naseljeno četnicima koji su se specijalizovali za trgovinu državnim zemljištem i niko im nije mogao ništa. Na kraju krajeva, i imanja Nikole Pašića i Milana Stojadinovića u tzv. južnim krajevima su kupovana jeftino, a potom prodavana meštanima za basnoslovne sume novca.

Iseljavanje “naroda turske kulture” i pitanje odštete

Nakon Velike istočne krize s kraja 19. veka, masa neetničkih Turaka je, vođena verskim osećajem, propast Osmanskog carstva doživljavala kao sopstvenu nesreću, pa se iseljavala u Tursku smatrajući je svojom pravom domovinom. Balkanski ratovi, definitivan slom Carstva, Prvi svetski rat i stvaranje jugoslovenske države produbili su ova demografska pomeranja. Među uzrocima iseljavanja dominirali su, kako se onda govorilo, “verski fanatizam” koji Turčinu zabranjuje da živi pod upravom “nevernika”, rodbinske veze, strah od odmazde zbog učešća u ratu na protivničkoj strani, ali i nada u bolji život u Turskoj.

Iseljavanje muslimana iz obe Jugoslavije bilo je deo šire „deosmanizacije“ Balkana, koju su podržavali i sprovodili balkanski režimi, nezavisno od svog ideološkog profila. Metodologija iseljavanja je bila slična i u monarhističkoj i u socijalističkoj Jugoslaviji, počev od obaveze istupanja iz jugoslovenskog državljanstva, jednostavne procedure za iseljavanje, do birokratskih komplikacija za potencijalne povratnike (kojih je bilo dosta). Kada se radi o procenama broja iseljenika, tema se pokazala jako pogodnom za manipulacije i preterivanje. Iako neki albanski istoričari navode fantastične brojeve (na primer dva miliona ljudi albanskog porekla koji su završili u Turskoj), većina dostupnih izvora ne pruža dokaze da je do kraja 1970-ih u Turskoj bilo više od 450.000 Turaka i Albanaca, poreklom sa jugoslovenskih prostora.

Inače, čitava ideja o iseljavanju jugoslovenskih muslimana u Tursku neprekidno je ubacivana iz Turske, koja je nameravala da naseli opustele predele na krajnjem istoku zemlje i emigrante sa Balkana eventualno upotrebi u borbi protiv Kurda. Ta ideja je plasirana putem medijske propagande o lagodnom životu u Maloj Aziji, ali i akcijama turskih diplomatskih predstavništava u Jugoslaviji. Formalni rezultat bile su Konvencija o iseljavanju „neslovenskog elementa“ (200.000 ljudi) iz 1938. i tzv. Džentlmenski sporazum između Tita i turskog šefa diplomatije Keprilija iz 1953, koji je trebalo da „oživi“ prethodnu konvenciju, kroz formu „spajanja porodica“. Inače, prema jednom projektu iz 1935. jugoslovenske vlasti su radi podsticanja iseljavanja Albanaca predlagale veoma konkretne mere: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja je dolazila iz Tirane, što češće pozivanje „neslovenskih regruta“ na vojne vežbe, premeštaj „neslovenskih činovnika“ u druge delove zemlje, kažnjavanje đačkih roditelja, češće proglašavanje stočnih zaraza u albanskim selima, zabranu sađenja duvana, nacionalizaciju ličnih imena i geografskih naziva i slično.

Nezavisno od karaktera svog državnog uređenja, Jugoslavija je bila „saučesnik u zločinu“ koji je velikodušno prihvatio tursku ideju i razradio je do tančina. Gotovo identičan proces iseljavanja je organizovan u Rumuniji i Bugarskoj. Sa druge strane, uključivanje Albanaca u takav migracioni proces i njihovo isticanje u prvi plan bilo je ekskluzivna ideja srpskih i jugoslovenskih vladajućih elita. Nelojalnost Albanaca u međuratnom periodu pripisivana je njihovoj „sklonosti iredentizmu“, a u ranim 1950-im njihovoj odanosti Enveru Hodži i Staljinu, koji su bili ideološki neprijatelji jugoslovenskog socijalizma. Ratni zločini (prvenstveno četničkih jedinica) nad sandžačkim i kosovskim muslimanima i rušenje verskih objekata takođe su podgrevali stanje kolektivnog straha. Dalje iseljavanje su podsticali razni zakoni socijalističkog režima o zabrani šerijatskih sudova i verskih škola, nošenja feredže i drugih “ateističkih” propisa koji su zadirali u patrijarhalni svet muslimana (zakon o braku, obavezna škola). Već 1951. muslimani su počeli masovno da se izjašnjavaju kao Turci, ne bi li bili uzeti u obzir za emigriranje. Stoga je između dva popisa stanovništva na Kosovu (1948-1953) broj lica koja su se deklarisala kao Turci narastao čak 26 puta, iako su u turskoj ambasadi u Beogradu ponavljali kako su voljni da „prećutno“ prime i izvestan broj Albanaca.

Kako u međuratnom, tako i u posleratnom periodu, velike akcije razoružanja kosovskih Albanaca su prethodile velikim iseljeničkim talasima. Nakon skromnih rezultata kampanje razoružavanja deset okruga s početka 1920-ih godina, pokrenut je veći deo albanskog stanovništva. Neki su se odmetali u kačake, a neki iseljavali. Tokom 1955/56. jugoslovenska služba državne bezbednosti, na čelu sa Aleksandrom Rankovićem, sprovela je jednu takvu kampanju, a Ranković je i među turskim diplomatama važio za osobu koja „bdi nad izvršenjem Džentlmenskog sporazuma iz 1953.

Pitanje obeštećenja iseljenika je bilo najteže. Ono je privremeno rešeno 1936. kada je Jugoslavija isplatila Turskoj 17 miliona dinara za otkup zemljišta muslimana radi naseljavanja “našeg zdravog nacionalnog elementa”, zaduživši se kod Državne hipotekarne banke. Međutim, problemi su nastupili januara 1950. kada je u Ankari potpisan Protokol o obeštećenju turske imovine i imovinskih interesa u Jugoslaviji, koji je predviđao da turski vlasnici imovine budu oslobođeni svih poreza i dugova koji su nastali pre nacionalizacije. Pored toga, Turska je zahtevala da Jugoslavija isplati u devizama svu imovinu onih koji su se iselili pre aprila 1941. Suma koju su potraživali iznosila je 20 miliona dolara, dok je jugoslovenska strana cenila da je pola miliona dolara sasvim dovoljno obeštećenje, što je u Ankari shvaćeno kao uvreda.

Epilog

Rezultat međuratne kolonizacije juga (Kosova, Metohije i Makedonije) bio je 19.500 naseljenih porodica u nešto od preko 1.000 kolonija. Ako se tu uračunaju i porodice starosedelaca koje su dobile zemlju, onda je oko 48.000 porodica na direktan način bilo obuhvaćeno agrarnom reformom i kolonizacijom. Istina, čak jedna petina izdeljenog zemljišta bila je neobradiva, što je uz nepovoljno podneblje, lošu bezbednosnu situaciju (kačaci), samovlašće policije i poreskih organa – celu tu famu o bogatom Kosovu i „raju Južnih Slovena“ činilo najobičnijom propagandom. Naravno, neki su nasedali na tu priču, poput istarskih Slovenaca, koji su se umesto u Agentinu zaputili u Makedoniju i gorko pokajali (Bistrenica u srednjem Povardarju). Čitava ta ideja o seobi ljudi iz naprednijih sredina na jug ostala je na nivou propalog eksperimenta. Pomenuti Adam Pribićević je tvrdio da je bila potrebna veća hrabrost zaputiti se na Kosovo nego u Ameriku. I pored toga, najveći broj kolonija nikao je upravo na Kosovu (Gračanica, Lab, Vučitrn), gde je sagrađeno i najviše naseljeničkih kuća.

Kolonizacija Kosova nije zadovoljila ni državu, ni koloniste, a još manje starosedeoce. Sami državni funkcioneri koji su učestvovali u tom procesu su sredinom 30-ih godina izjavljivali kako je naseljavanje Srba među pola miliona Albanaca bilo čist promašaj. Odsustvo „duha misije“ može ilustrovati podatak da su od 23 ministra agrarne reforme (koliko ih se smenilo tokom 20-ih godina) svega četvorica obišli „južne krajeve“. To pokazuje da u procesu naseljavanja nije bilo kontinuiteta, jer ga je sprovodilo političko telo po definiciji sklono čestim promenama. Zato se i samo činovništvo osećalo ugroženim i nestalnim, pa je korupcija uzimala maha. Veleposednici su dobijali nepravednu naknadu, dok su obeshrabreni kolonisti postali teret, briga, ali i pretnja za državnu administraciju.

Nakon Drugog svetskog rata, 15.770 izbeglih srpskih porodica je ostalo bez prava povratka u „južne krajeve“, jer se novi režim u početku distancirao od rezultata međuratne kolonizacije. Zapravo, njihovo vraćanje je marta 1945. privremeno obustavljeno Odlukom 153 zbog najavljenje revizije dodeljivanja zemlje između dva sveska rata, a već avgusta je donet i Zakon o reviziji kolonističkih odnosa. Prema njegovim odredbama, zemlja je oduzimana isključivo kolonistima kojima je pre rata dodeljena zemlja privatnih vlasnika, ili ukoliko se nisu bavili zemljoradnjom. Time je načinjen pokušaj da se ispravi nepravda naneta albanskim seljacima prilikom prvog talasa kolonizacije. Septembra 1945, svega 3.352 bivših kolonista je dobilo pravo da se vrati na svoja imanja na Kosovu i Metohiji, dok su mnogi preusmereni ka Vojvodini ili su ostali u centralnim delovima Srbije. Čak se i Slobodan Milošević nosio mišlju da nakon Oluje izgnanike iz Hrvatske naseli na Kosovu, ali je ta misija bila potpuno naivna i nerealna.

Manipulisanje kosovskim mitom i Srbima sa Kosova doseglo je svoj vrhunac upravo u doba Slobodana Miloševića, kada se na Kosovo gledalo više kao na izborne jedinice u kojima se mogu zloupotrebiti (nepostojeći) glasovi Albanaca. Više od dve poslednje decenije, sistem koji počiva na mediokritetstvu i bespogovornoj poslušnosti omogućava da se na čelu vitalnih državnih sistema nađu osobe koje su, najblaže rečeno, nedorasle svom poslu. Istina, i u kraljevskoj Jugoslaviji činovništvo je išlo na jug po kazni, pa su na Kosovu završili najgori kadrovi, u profesionalnom i moralnom smislu. Za oficire je Treća armijska oblast bila „kaznena komanda“, a za prosvetare „jugoslovenski Sibir“. I pored toga, čini se da je vrhunac negativne selekcije kadrova dotaknut krajem 1990-ih, kada su za rešavanje (internacionalizovanog) kosovskog problema bili zaduženi polupismeni aparatčici poput Zorana Bakija Anđelkovića. Drugačiji ishod, osim uzajamnog nerazumevanja, bahatosti i nasilja bilo je nemoguće očekivati. Ta nacionalistička stihija je bila potpuno u službi održanja tadašnje oligarhije na vlasti. Danas se Kosovom bave ratnohuškački novinar sa RTS-a i jedan nadobudni JUL-ovac.

Sa druge strane, Srbi sa Kosova se vremenom sve više okreću crkvi, koja im se još od početka 80-ih nametala kao zamena za očekivanu institucionalnu podršku srpske države, čije je društvo u međuvremenu kolabiralo u doba Miloševića. Umesto konkretne pomoći i traganja za racionalnim rešenjem, crkveni krugovi su sa svojim političkim ambicijama postali značajan faktor manipulacije kosovskim simbolizmom.

***

Činjenica je da se nakon Berlinskog kongresa 1878. albansko pitanje neprekidno razvijalo i internacionalizovalo. Turske vlasti su imale velikih problema sa Albancima u Kosovskom vilajetu, a njihovi skupljači poreza redovno su izbegavali Drenicu. Uoči propasti Osmanskog carstva, tzv. mladoturski režim je Albancima ponudio veoma konkretne ustupke koji se tiču obrazovanja i samouprave. Nekoliko godina kasnije, srpska i jugoslovenska država im to nisu ponudile. Naprotiv, pokazale su nespremnost da se odreknu iracionalnih sadržaja jednog mita, ne uviđajući novu realnost. Prošlo je pet vekova i stvari više nisu izgledale isto u demografskom smislu. Način na koji srpska vojska 1912. ulazi na Kosovo (rat), kao da je zacementirao tu epsku liniju po kojoj će se kretati političke elite narednih državnih tvorevina kojima je Kosovo pripadalo.

Integracija Kosova definitivno nije uspela, uprkos brojnim metodama koje su primenjivane: od eksperimentisanja sa administrativnim statusom (deo pokrajine, razdvajanje Kosova na tri banovine, autonomna pokrajina i slično), preko ekspatrijacije i kolonizacije, pa do onih najrepresivnijih mera. Čini se da su nedostajale samo iskrene metode integracije (poput kulturne i prosvetne emancipacije). Pritom je procenat srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji bio u neprekidnom padu, izuzev blagog porasta tokom 1930-ih godina, zahvaljujući kolonizaciji: 64% (1871), 44% (1899), 25% (1912), 26% (1921), 27% (1931), 34% (1939), 27% (1948, 1953, 1961), 21% (1971) i 15% (1981). S obzirom da su Albanci bojkotovali popis iz 1991, procenjuje se da je tada na Kosovu bilo 9-11% Srba, a 2000. bilo ih je oko 7%. Srbi su bojkotovali popis iz 2011, pa ih je tamo zvanično ostalo svega nešto preko 1%.

Neki će reći da su se Srbi u okviru Jugoslavije previše trošili u srpsko-hrvatskom sporu, umesto da su sve snage usmerili na jug. Najverovatnije da sama ideja “rekonkviste” nije odgovarala duhu vremena, niti snazi države koja je pretendovala na tu teritoriju. Iz toga su, logično, usledile pogrešno koncipirane kampanje koje su kulminirale donošenjem tragikomičnog ustava iz 2006. Njegovi autori su jednom science-fiction preambulom nehotice pokazali svoju bezidejnost i nesposobnost da se suoče sa realnošću.

Dr Vladan Jovanović je naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije. Ovaj tekst je sažetak autorovih beležaka za učešće u radio emisiji Peščanik 29.03.2013.

U svom naučnom radu, autor se bavi problemima integracije Makedonije i Kosova kao bivših otomanskih teritorija u međuratnoj Jugoslaviji. Knjige: Jugoslovenska država i Južna Srbija 1918-1929. Makedonija, Sandžak, Kosovo i Metohija u Kraljevini SHS (Beograd: INIS, 2002); Vardarska banovina 1929-1941 (Beograd: INIS, 2011).

Peščanik.net, 30.03.2013.

KOSOVO