Berlin 2015
Sljedećih nekoliko nedjelja će najvjerovatnije odlučiti budućnost njemačkog pristupa izbjegličkoj krizi – a možda i budućnost same države. Dva su važna datuma pred nama: sastanak Evropske unije na vrhu 18. i 19. februara, što će biti posljednja prilika kancelarke Angele Merkel da pridobije ostatak Evrope za svoju politiku otvorenih vrata za izbjeglice, a potom izbori u tri savezne pokrajine u Njemačkoj 13. marta, koji će implicitno biti referendum o političkom kursu gospođe Merkel.
Buduće generacije možda će se sjećati proteklih mjeseci kao posljednjih dana „doba konvergencije“. Na kontinentalnom nivou konvergencija, ili politika zbližavanja, predstavlja poslijeratni politički kurs prema “sve tješnjem jedinstvu” među evropskim nacionalnim državama, po riječima njemačkog istoričara Andreasa Viršinga (Andreas Wirsching). Sve donedavno, konvergencija se gotovo činila kao prirodni zakon, neminovnost koja bi mogla biti usporena, ali nikada vraćena unazad.
Za posljednjih deset godina – Merkel ere – “konvergencija” je takođe primjenjivana i unutar Njemačke. Kulturne i ekonomske razlike između Istočne i Zapadne Njemačke, iako još uvijek značajne, činilo se da se smanjuju. Izgledalo je da društvo postaje sve tolerantnije, na primjer prema homoseksualcima ili majkama koje su željele imati profesionalne karijere. Djeca i unuci turskih imigranata stigli su do važnih pozicija, ulazeći tako u glavne tokove društva. Izgledalo je da će velika koalicija socijaldemokrata i demohrišćana izbrisati sve ono što je politički ostalo izvan s lijeva i desna. Kao žena, Istočna Njemica i umjerena u svakom pogledu, Angela Merkel je istovremeno bila i produkt i vodeća figura ovakvog razvoja.
To su bili slavni dani koji su sada – prošlost. Sada su na dijelu jake centrifugalne sile. Stranački sistem u Njemačkoj se upravo rearanžira. Oni koji se osjećaju gubitnicima u ovom vremenu rastućih različitosti – stariji Nijemci iz istočnog dijela zemlje – iskaljuju svoj bijes na internetu i na izborima, priklanjajući se i glasajući za ekstremno desnu Alternativu za Njemačku, stranku koja obećava da će se boriti protiv “političke korektnosti” i koja se zalaže za zatvaranje granica.
Prognoze da će Alternativa za Njemačku dobiti 7 do 15 posto glasova na idućim pokrajinskim izborima, pridobija im birače od nekad velikih Socijaldemokrata, koji su pali na oko 13,5 posto podrške u pokrajini Baden-Württemberg, a već premašuju i Zelene. U Njemačkoj, gdje su vlade obično sastavljene od koalicija vodećih stranaka, imati u miksu i ekstremno desne partije je prilično uznemirujuće.
Nije u pitanju samo politika. Na ulicama i u porodicama javlja se ljutnja i nespokojstvo. Nasilje nad domovima za azilante je u porastu. Pregrijane internetske rasprave postale su mutež pristrasnosti i predrasuda, u kojima građani optužuju svoju vladu i njemačke medije da ih se laže u lice i okreću se ruskim državnim medijima u potrazi za informacijama.
Najočitiji simptom raspadanja je možda Angela Merkel sama. Godinama je njen visoki rejting činio nedodirljivom. Sada se odjednom 81 posto Nijemaca ne slaže s time kako se vlada nosi s migracionom krizom, a ankete su prošle nedjelje pokazale da je podrška njoj samoj pala za 12 procentualnih poena, na 46 posto. Gospođa Merkel, nekad središte njemačkog centrizma, sad je i sama marginalizovana.
Narativ evropske konvergencije je teleološki. „Nikad tješnje jedinstvo“ nije tek fraza u ugovoru ili trezven opis onoga čemu smo bili svjedoci u posljednjih nekoliko dekada. Mislili smo da je to nešto što se prirodno podrazumijeva, nešto što se od Evrope očekuje da čini.
Isto vrijedi i za “sve tješnje jedinstvo” njemačkog društva. Za mene koja sam neka vrsta urbane ljevičarke, pomisao da možda klizimo u fazu raspada – da ne kažem regresiju – posebno je bolna, jer pokazuje da smo se upecali na laž da je istorija jednosmjerna ulica koja se kreće prema slobodnom, liberalnom, multikulturnom društvu. Nervoza uzrokovana prilivom migranata pokazuje da mnogi Nijemci više ne dijele tu viziju, ako su je ikada i imali.
Možda se i gospođa Merkel uhvatila u istu zamku. Njen iskreni prihvat izbjeglica prošlog ljeta, i njena tvrdnja da je ta dobrodošlica rezultat zajedničkog evropskog napora, bili su čini se zasnovani na uvjerenju da će bilo kakav budući razvoj situacije značiti korak naprijed.
Teško je reći što će se sljedeće dogoditi. Merkel vjerojatno neće u potpunosti napraviti zaokret, ne ovog puta, ali na svoj uobičajeni oprezan način, počela je u drugi plan gurati sliku “Majke Merkel”. Na regionalnoj konvenciji svoje partije 30. januara direktno se obratila izbjeglicama: “Kada mir ponovo stigne u Siriju, kada ISIS bude poražen u Iraku, očekujemo da se vi vratite kući.”
U međuvremenu, jedna od njenih najbližih saveznica i vodeća kandidatkinja na izborima u martu, Julija Klokner (Julia Klöckner), ponudila je prijedlog o izbjeglicama koji bi postavio ograničenje na broj ljudi koje će zemlja primiti – nešto što je gospođa Merkel sama odbila da uradi. Opšte je mišljenje da je plan Julije Klokner u stvari probni balon Angele Merkel. No, s obzirom na žestinu potresa u Njemačkoj, najvjerovatnije je da kvote primljenih izbjeglica neće dovesti do smirenja stanja.
Profesor Virshing tvrdi da su krize samo trenutno prekinule konvergenciju, i da su se ultimativno stvorile nove linije saradnje koje će kontinent na kraju još više zbližiti. Možda se, dugoročno gledano, isto to može reći i za Njemačku. Samo ja prosto ne vidim da je taj dan blizu.
Anna Sauerbrey, The New York Times, 10.02.2016.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net, 17.02.2016.
IZBEGLICE, MIGRANTI