Najpre, objašnjenje. I pre nego što smo imali vremena da mu postavimo prvo pitanje, Kurt Vestergard preuzima inicijativu. “Možda bih morao da objasnim svoj stav prema religiji, je li?”

Autor čuvene karikature proroka Muhameda sa turbanom u obliku bombe – objavljene uz jedanaest drugih u septembru 2005 – živi skriven u Arhusu otkako je osujećen atentat na njega u februaru. “U bekstvu sam u sopstvenoj zemlji”, ogorčeno kaže. Ovaj penzionisani honorarac i dalje dolazi u novine i objavljuje svoje karikature. Ali, njegov umor je opipljiv. Godine, uskoro će napuniti 72, nisu jedini razlog tome.

Tog 8. septembra 2005. spremao se da krene za Pariz. Jilands posten mu je poklonio vikend u Francuskoj u znak zahvalnosti za 25 godina provedenih u tim novinama. Umesto toga, tajne službe su ga evakuisale u jednu sigurnu kuću. Upravo su bili otkrili da se na njega sprema atentat. Od tog trenutka menja kuću svake dve nedelje. U jednoj od njih se početkom marta povredio okliznuvši se u kupatilu. “Nije baš tako sigurna ta kuća”, gunđa. Od tada hramlje.

Ako je njegov radni sto odraz njegove duše, onda je ona preopterećena, haotična i samo što se nije urušila. Ali, on za tren oka pronađe sliku koju želi. Tu vlada nekakav red, samo njemu vidljiv.

Podmeće vam crtež pod nos: Isus u odelu, sa aktovkom u ruci, upravo je sišao sa krsta – na kojem je okačeno radno vreme nedeljom – zato što mora da se uputi u profani svet. “Jedan imam kojeg sam dodao pre nekoliko nedelja posmatra ga sa izvesnom zavišću, zato što je problem mnogih muslimana u tome što još uvek nisu otkrili kako da se ponašaju u ovom sekularizovanom svetu.”

U redakciji Jilands postena oseća se bezbedno. To je, uostalom, jedino mesto u Arhusu na kojem ga možete sresti u ovom trenutku. Naučio je da bude diskretan po pitanju mera bezbednosti koje ga prate. Danske tajne službe, PET, nisu tu, ali se muvaju okolo. “Ja nemam boga. Najveći autoritet u mom životu jesu tajne službe. Sa njima moram da se konsultujem i oko najmanje sitnice.”

Bez sumnje će biti tako praćen do kraja života. “U mojim godinama možete da živite s tim. Bilo bi mnogo dramatičnije da mi je 30 i da imam malu decu.” Ceni to što može da pozove PET u bilo koje vreme, usred noći ako treba. “Uvek su tu da vas saslušaju.”

Kurt Vestergard više čak i ne želi da razgovara o politici. Njegove anarhosocijaldemokratske sklonosti su skrajnute, pošto radi u desničarskom časopisu. “Neki su ga stigmatizovali zbog toga, što je nepravedno, pošto nije desničar. On je pre svega jedan veoma miran čovek koji je uvek bio nevernik”, kaže Kare Bluitgen, danski pisac koji je pokrenuo čitavu priču sa karikaturama. Kurt Vestergard želi da objasni svoj stav o religiji. “Ja sam ubeđeni ateista. I još sam ubeđeniji nakon svega ovoga.” Ali, koreni toga su u njegovom ranom detinjstvu, u rodnom selu sa 300 stanovnika, u kojem je proživeo mladost. “Tamo sam prvi put iskusio verski fundamentalizam, i to protestantski.” Bilo mu je sedam godina i morao je da ide na veronauku zato što je njegov otac bio seoski piljar i zbog mušterija je bilo važno da ide. “Ti hrišćani nisu bili tolerantni. Ali, oni vas nisu kažnjavali ako se ne slažu s vama. Prepuštali su kaznu bogu.”

Hteo je da slika i crta, ali roditelji su odabrali školu za njega. “Uvek ćeš moći da crtaš na školskoj tabli”, rekao mu je otac. Ostaće u školi četvrt veka, od čega poslednjih petnaest godina kao direktor jedne škole za hendikepiranu decu.

Pristalica je materijalizma, koji je po njegovom mišljenju superiorniji od religije. “Ako imate dobar život, nije vam potrebna religija kako biste se nadali boljem životu.” Crvena boja njegovih pantalona, tregera i marame pokazuje da je očuvao smisao za provokaciju. Ali, liči na sićušnog matadora koji izgleda veoma umorno. Ne čini ništa da to sakrije.

Neki bi voleli da ga vide kao viteza svađalicu, glasnika sukoba civilizacija. “Ova afera ga nadilazi”, zapaža Fleming Rose, urednik kulturne rubrike Jilands postena, potpisnik teksta koji je išao uz dvanaest karikatura. “Ali, veoma je teško izbaciti ga iz ravnoteže i za njega bi bio ogroman poraz ako bi morao da poklekne, zato što je ponosan na svoj crtež.”

“Želim da budem siguran da me niko ne optužuje za ksenofobiju ili rasizam”, odvraća on. Želi da bude provokator na način jednog Pikasa koji je na pitanje nekog nemačkog oficira je li on naslikao Gerniku odgovorio: “Ne, vi ste.”

Često je odlazio u kule bliznakinje Svetskog trgovinskog centra u Njujorku. Seća se “jedne divne knjižare u kojoj se nalazio veoma dobar kafe”. Napadi od 11. septembra su ga zgrozili. “Ima terorista koji svoj dinamit i duhovnu municiju izvlače iz islama.” Bomba u turbanu je referenca na komad danskog pesnika romantičara iz XIX veka Adama Elenšlegera, autora jednog Aladina u kojem izraz “imati pomorandžu u turbanu” znači biti srećan. “To je značilo: dobro je imati pomorandžu u turbanu, a loše je imati bombu.” Bio je to mig upućen Dancima, nerazumljiv za druge.

U poslednje dve godine ponekad ga zamole da prepravi svoje crteže. “To mi se ranije nije događalo.” Zabrađena žena sa stomakom u obliku bombe, što ukazuje na rizik od demografske eksplozije, odbijena je. Izgleda da ga to boli, ali ne želi nikome ništa da prebacuje. Dan nakon objavljivanja onih dvanaest karikatura, pre, sad već dve i po godine, pao je u depresiju, kao i njegove novine . “Vratio se borbeni duh. Novine su se izvukle iz depresije.” On nije, naročito kad se nađe sam uveče, u jednoj od svojih “sigurnih” kuća koje više ne može da podnese.

Njegova žena i on imaju pet ili šest kofera uvek spremnih za pokret. Ona uvek želi da ponese nešto iz njihove kuće. Njegov jedini fetiš su njegove bojice. A u tim sumornim večerima nastaju samo mračni, nikad objavljeni crteži.

Olivier Truc, Le Monde, 03.04.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 04.04.2008.

NAŠ TERORIZAM