U prvom dijelu intervjua za Dane ugledna beogradska istoričarka komentariše odluku Aleksandra Vučića da 9. januara 2016. prisustvuje obilježavanju Dana Republike Srpske i objašnjava zašto se politika premijera Vučića prema Bosni i Hercegovini suštinski ne razlikuje od one koju zagovara predsjednik Tomislav Nikolić.

“Republika Srpska najveća je pobeda srpskog naroda u novijoj istoriji i naša je obaveza da ona bude sačuvana”, rečeno je protekle nedjelje na skupu “Sačuvajmo Republiku Srpsku”, koji je u beogradskom Domu sindikata organizovao Srpski sabor Zavetnici. Može li se ova poruka tumačiti i kao vrsta zavještanja Dobrice Ćosića, koji je pred kraj života Srbima savjetovao da se odreknu Kosova – to je, govorio je, izgubljena bitka – i da se usredsrede na svoj jedini “ratni plen”, na Republiku Srpsku?

Usredsređenost na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Republiku Srpsku, nije toliko lično zaveštanje Dobrice Ćosića koliko logična posledica ideologije čiji je on bio neka vrsta glasnogovornika. Budući uvek okrenut ka Rusiji, Dobrica Ćosić, kao zarobljenik male ali imperijalne svesti, do kraja života nije odustao od ideje o svim Srbima u jednoj državi. Istorijsko trajanje te ideje, te svesti, tog mentaliteta ovde su obezbeđivale ne samo političke nego i duhovne elite. Srpska pravoslavna crkva, recimo, koja poručuje da je bolje ući u novi sukob nego se odreći Kosova i dalje na tome istrajava.

Zar Jugoslavija nije bila jedina zemlja u kojoj su svi Srbi mogli živjeti u istoj državi.

Da, ali – kakva Jugoslavija? Kao većinski narod, Srbi su Jugoslaviju uvek doživljavali kao državu u kojoj je za njih bila rezervisana dominantna uloga; zalagali su se za model centralizovane federacije u kojoj, osim normativne, republike nisu imale i faktičku ravnopravnost. Dakle, ili takva Jugoslavija ili – ništa. Naravno, u toj zajednici imali ste narode koji nisu bili spremni da žrtvuju svoje interese i slobodu zarad ideje nekakve apstraktne jedinstvene države, pa, ako sledimo takvu logiku, možemo reći da je raspad Jugoslavije bio neizbežan. Drugo je pitanje da li je on mogao proći bez tako krvavih ratova, užasnih zločina, toliko žrtava… Po mom sudu, ključna dilema aktuelnog političkog vođstva Srbije je kako ono danas percepira Bosnu i Hercegovinu, time i Republiku Srpsku. Jer, ako Vlada premijera Aleksandra Vučića najpre kaže da podržava jedinstvo BiH i da se protivi ideji Milorada Dodika o raspisivanju referenduma, a onda, ignorišući odluku bosanskohercegovačkog Ustavnog suda, prisustvuje proslavi 9. januara, neminovno je da takva politika i na regionalnoj sceni izazove popriličnu konfuziju. Problem je što se krupne stvari, krupni događaji ovde lako relativizuju. Uzmite Srebrenicu. Da li se u Srebrenici zaista dogodio genocid ili je reč o nečijoj izmišljotini? Na to pitanje odgovor mora dati srpsko društvo, srpska javnost, vodeći ljudi ove zemlje.

Zar taj odgovor već nije dat? U Deklaraciji o Srebrenici, koji je Skupština Srbije izglasala 2010, osuđuje se srebrenički zločin, ali se ne spominje genocid. Advokat Srđa Popović kasnije je govorio kako je u Srbiji genocid zabranjena riječ.

Odnos prema Srebrenici, kao i prilično neuverljive poruke srpske vlasti o navodnoj težnji Srbije da očuva celovitost BiH, ne samo što negativno utiču na srpsko društvo, nego i ozbiljno dovode u pitanje i onako krhko poverenje na relaciji Beograd-Sarajevo.

Kada je riječ o odnosu prema BiH, primjećujete li razliku između politike premijera Vučića i one koju zagovara predsjednik Tomislav Nikolić?

Veoma sam oprezna kada govorim o definisanju tih razlika. Tim pre što imam u vidu da su oba političara koja pominjete, devedesetih bila najbliži saradnici Vojislava Šešelja. Po mom sudu, njihovi stavovi danas se mogu razlikovati samo taktički. Nikolić je, naime, nepodeljeno okrenut Rusiji, ali ne ignoriše veze Srbije sa Evropom; istovremeno, premijer Vučić navodno je okrenut Briselu, iako nikada ne propušta priliku da naglasi važnost bliskosti Beograda i Moskve. U tom smislu, između politike Nikolića i Vučića ne vidim neku suštinsku razliku. Uostalom, zar obojica ne insistiraju na međusobnom jedinstvu?

Sa druge strane, mislim da veoma greše svi oni koji pobedu predsednika Nikolića i premijera Vučića na izborima 2012. posmatraju odvojeno od srpskog biračkog tela. Iako ne sporim da su ti izbori bili i demokratski i slobodni, iako su dominantno bili bazirani na proevropskoj ideji, Srbiju je, kao što ste videli, ubrzo preplavio novi talas nacionalizma.

Zašto?

Zato što je taj nacionalizam takođe posledica interpretacije raspada Jugoslavije i ratova devedesetih. Kao što sam već rekla, Srbija je tih godina imala jasnu orijentaciju: ili će zagospodariti Jugoslavijom ili će zauzeti onaj njen deo koji etnički pokriva srpski narod. Krajem osamdesetih, određeni beogradski krugovi znali su kakve i kolike žrtve zahteva stvaranje države za koju su se zalagali. Sećam se, recimo, da mi je još 1987. tadašnji potpredsednik SANU Antonije Isaković objašnjavao kako je došlo vreme da Srbija “konačno reši svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju”… “Čekaj, vi, dakle, hoćete rat? “, prekinula sam ga. “Da”, potvrdio je, “ali u Srbiji tog rata neće biti. Poginuće 80.000 ljudi i…” “Kojih to 80.000 ljudi? Čijih to glava? “, pitala sam Isakovića. I onda kažu – rat je izbio iznenada, kriv je Slobodan Milošević… Pa, nije samo Milošević. Uostalom, zar duže od decenije Srbija nije učestvovala u skrivanju haških begunaca? Radovan Karadžić i Ratko Mladić tihovali su uz prećutnu saglasnost srpskog društva, čiji deo i dalje te ljude doživljava kao heroje.

Nedavno sam predstavljala knjigu američkog istoričara Roberta Donije, koja sadrži stenografske beleške sa sednica Skupštine Republike Srpske. U momentu dok je Radovan Karadžić poslanicima govorio o svojih čuvenih “šest tačaka”, oglasio se Ratko Mladić. “Ljudi, pa to je genocid”, rekao je. Naravno da je genocid. Čak je i vojniku koji će uskoro prihvatiti da realizuje Karadžićev plan bilo jasno o čemu je reč… Uprkos činjenicama, srpsko društvo je, nažalost, daleko od otrežnjenja.

Kada ste govorili o novom nacionalističkom talasu, ne čini li Vam se da je on, pored Bosne i Hercegovine, danas veoma žestoko usmjeren i na Crnu Goru? Te ideje propagiraju isti pisci, istoričari, novinari, isti ratni huškači i “dobrovoljni davaoci tuđe krvi” koje je devedesetih predvodio Dobrica Ćosić, a koje danas, u istim suludim “ćeranjima”, predvodi v. d. oca nacije, pjesnik Matija Bećković, koji je krajem osamdesetih strasno podržao Slobodana Miloševića.

Na tribinama na kojima poslednjih godina učestvujem često dobijam pitanje – jesu li nam se vratile devedesete. Izvinite, da li su one odavde ikada i odlazile? Jer, šta su devedesete? Rat, zločini, logori, silovanja… Nažalost, ceo taj ambijent trajno je ostao zasenčen parolom koju je podsticao Zapad, a koja glasi – okrenimo se budućnosti. Pristajući na to “okretanje”, pristajali smo i na mnoge druge stvari: okrenuli smo leđa suočavanju sa prošlošću, nameri da precizno utvrdimo šta se zaista dogodilo devedesetih; odbili smo da definišemo odgovornost i, kao najvažnije pitanje koje nikada nije ni pokrenuto i iz koga proizlazi većina problema, da definišemo karakter ratova na prostoru SFRJ.

Još nema definitivnog odgovora na pitanje ko je pokrenuo rat, ko je i gdje bio agresor, a ko žrtva?

Nema. Dok se to pitanje ne raspravi, Srbija neće rešiti kosovski problem, kao što neće promeniti ni svoj ambivalentan odnos prema BiH. Čak ni prema Crnoj Gori, koja je suverena država, koja je bila država i koja je, iako malo, siromašno i patrijarhalno društvo, tokom poslednje decenije napravila ogroman korak napred. Poštujući demokratsku proceduru, Crna Gora je, naime, održala referendum o nezavisnosti, uspešno započela pregovore o članstvu u EU i dobila poziv za NATO. Pored toga, crnogorsko društvo smoglo je snage da zrelo razmišlja o problemima koji ga muče – o odnosu Srba i Crnogoraca, odnosu Istoka i Zapada, odnosu modernog i patrijarhalnog, o opstanku na vlasti partije koja je dugo bez konkurencije i slično. Uprkos tome, Srbija i dalje pokazuje pretenziju da tu državu posmatra kao svoju i da je apsorbuje.

Kako to da srpskim “patriotskim krugovima”, koji konstantno kriminalizuju vlast u Podgorici, ne smeta bogatstvo Milorada Dodika, njegova vila u Beogradu; baš kao što im ne smeta ni autoritarni način vladanja nesmjenjivog Vladimira Putina, koji se, u rotacijama sa Dmitrijem Medvedevom, ukazuje čas kao predsjednik, čas kao premijer?

U kritikama na račun crnogorskog rukovodstva krugovi koje pominjete oslanjaju se na pomoć Rusije, čija vlast pokazuje otvoreno nezadovoljstvo činjenicom da je krajem 2015. Podgorici uručen poziv za punopravno članstvo u NATO. Doduše, podrška koju Moskva danas pruža predstavlja pre svega novi sukob Istoka i Zapada, Rusije i EU, a tek onda pokušaj da se napravi prekompozicija balkanskog i jugoslovenskog prostora. Nisam sigurna da krugovi o kojima govorim to u dovoljnoj meri razumeju. Možda i zbog toga što zaboravljaju da je Balkan Rusija oduvek doživljavala kao prostor pomoću koga svetu može da dokaže da je velika sila.

“Za razliku od SAD-a, Rusija je danas regionalna, ali ne i velika sila”, izjavio je nedavno američki ambasador u sjedištu OEBS-a u Beču Danijel Baer. Gdje je, dakle, danas Rusija jedino sila? Na Balkanu?

Tako je. Bez obzira na okolnosti i promenjene odnose, Rusija, koja je devedesetih na neki način ohrabrivala ratove na jugoslovenskom prostoru, i dalje veoma utiče na odnose među balkanskim zemljama. Svi ruski ambasadori u Srbiji to su otvoreno pokazivali, demonstrirajući na taj način poznato pravilo da države kakva je Rusija nikada ne menjaju svoju spoljnopolitičku strategiju i interese. Umesto toga, vekovima ih usavršavaju i dograđuju.

Ako bi eventualno članstvo Crne Gore u NATO zaista prvi put ozbiljno dovelo u pitanje vjekovne spoljnopolitičke interese Rusije na Balkanu, znači li to da je bijes Kremlja, izazvan najavama nove preraspodjele snaga u regionu, ustvari opravdan?

Opravdan ili ne, Crna Gora je, bez obzira na istorijske proporcije, teritorijalne dimenzije i ljudski potencijal, ovoga puta pokazala da ni jedna bitka nije izgubljena ako se koncentrišete na određeni cilj. Iskustvo pokazuje da taj cilj, kako se to obično misli, nije definisao i ostvario samo jedan čovek, već da u tom smislu funkcionišu i Vlada i predsednik i parlament i sudovi i ostale institucije. Što, na kraju, budući da korespondira sa vrednostima na kojima Evropa počiva, mora naići na nedvosmislenu podršku EU.

Da, ali kakve su posledice ostvarenja tog cilja? Prošle nedjelje je potpredsjednik ruske vlade Dimitrij Rogozin rekao da će Crna Gora “zažaliti” zbog odluke da se priključi NATO-u.

Možda će i Rogozin zažaliti zbog tih svojih izjava. Jer, Crna Gora više nije usamljeno ostrvo; ona je okružena članicama NATO-pakta, na putu je ka EU; nije evropsko pastorče koju će svet staviti na slobodno raspolaganje nekome ko preti i demonstrira, ne bi li Evropi i SAD-u na taj način dokazao da je velika sila. Naravno, to ne znači da je opasnost po Crnu Goru prošla. Jer, sve dok otpor integracijama postoji, i to kao model mišljenja, kao mentalitet, kao stvarni otpor zapadnoevropskom putu, dotle će postojati i pritisak u smislu pokušaja da se zaustave ili uspore unutrašnji procesi kretanja Crne Gore ka EU.

Iste otpore prepoznajemo i u Srbiji?

To je tačno. U dominantnom i vladajućem modelu srpskog društva ruska tradicija oduvek je bila duboko ukorenjena; otuda i pojava koju sam nazvala konstantnim neponavljanjem zapadnoevropskog puta.

Šta ona znači?

Znači da je Srbija deklarativno za Evropu, iako suštinski odbacuje evropske vrednosti: tržišnu privredu, vladavinu prava, ljudska i manjinska prava, liberalnu demokratiju. Sve vladajuće ideologije u Srbiji – rani srpski socijalizam, radikalizam i komunizam – u suštini su ideologije neponavljanja zapadnoevropskog puta, koje Srbiju i kao državu i kao društvo neminovno drže na periferiji istorijskih procesa.

Kada sam već pomenula ukorenjenost u rusku tradiciju, moram da kažem da mi se čini da je naše poznavanje savremene Rusije veoma folklorno. Nedavno je u biblioteci Dvadeseti vek Ivana Čolovića izašla knjiga Milana Subotića Druga Rusija, u kojoj su sabrani tekstovi predstavnika i zapadnoevropske i antizapadne orijentacije u Rusiji. Subotićeva knjiga pokazuje da su u Rusiji i dalje aktuelna tri kruga pitanja o kojima su vođene polemike još od XIX veka.

Koja tri kruga pitanja?

Prvo, da li je Rusija evropska ili azijatska zemlja i kakav je odnos zapadnjaka i slovenofila u njoj. U drugi krug ubrajamo geopolitička pitanja – uzgred, tu su temu manje-više preuzeli profesori marksizma – pomoću kojih se ne samo snažno obnavlja ruska imperijalna svest nego se i pokazuje da se Moskva nikada suštinski nije suočila sa činjenicom da je odavno prestala da bude velika sila, odnosno da je protraćila vreme nakon propasti hladnog rata. Ako, pritom, uzmete u obzir da je Rusija i dalje duboko frustrirana raspadom SSSR i da se sa tom frustracijom teško bori, biće vam jasnije teze pojedinih ruskih antizapadnih teoretičara koji neskriveno pretenduju čak i na zemlje istočne Evrope koje su odavno članice EU. Treći krug pitanja odnosi se na posmatranje Rusije kao zasebnog, zatvorenog sveta, kao posebne civilizacije. Hoću da kažem da se bez razumevanja navedenih problema ne može razumeti ni sadašnji odnos Rusije prema Srbiji i Balkanu.

Muče li slična pitanja i Srbiju, koja, kako ste jednom rekli, baš kao i Rusija, i dalje ne zna gdje su joj granice?

Naravno da muče. To se pre svega odnosi na imperijalnu svest, na opsednutost teritorijama i njihovim širenjem. Iako je Srbija neuporedivo manja, njene su težnje u odnosu na jugoslovenski prostor nesumnjivo bile imperijalne. Nažalost, i početku XXI veka, Srbija i dalje ne zna gde su joj granice, a realnost postojanja novih država na Balkanu vidi kao istorijsku improvizaciju. Svojom dominantnom svešću, srpsko društvo afirmiše strategiju koja Srbiju vraća na Garašaninov program, na obnovu srednjovekovne države. Pritom, i dalje se ne razume da, ako ste u Prvom i u Drugom svetskom ratu mogli da sakupite različite narode ili one koji su tek bili na putu da steknu svoj nacionalni identitet, to ne znači da ste mogli da računate i na to da ćete neke od tih naroda sprečiti da traže svoju slobodu. Često i na krajnje nasilne načine.

Šta je sa Bosnom i Hercegovinom? Da li su Republika Srpska i Milorad Dodik karta na koju danas Rusija igra na Balkanu?

Rusija je na Balkanu uvek i tražila i imala karte i igrače na koje je mogla da računa. Oslanjajući se na obećanja koja sa te strane dobija, Milorad Dodik verovatno se danas oseća jačim nego što u stvarnosti jeste. U tom smislu, Dodik sigurno neće biti taj koji će, kao crnogorski lideri, “zažaliti” zbog toga što entitet na čijem je čelu – time i BiH – konstantno pokušava da skrene sa zapadnoevropskog puta.

Međutim, ovde se sada otvara pitanje stvarnih odnosa snaga u RS-u: kako ljudi žive, podržavaju li takvu politiku, šta je alternativa, da li je istorija rata ispričana do kraja ili će se ta priča otvarati u nedogled… Gledajući iz ovdašnje perspektive, čini se da je društvo u RS-u danas veoma podeljeno i pitanje je kako će se i u kom pravcu kretati. Na tu podeljenost, na taj rascep svakako utiče i Srbija koja je, iako poražena i frustrirana činjenicom da je devedesetih i započela i izgubila čak četiri rata, nakon 5. oktobra nastavila upravo onu politiku koja je bila dominantna pre pada Miloševića. Istina, drugim sredstvima. Logično je da je ta politika dovela do veoma rđavih odnosa u regionu.

Premijer Vučić tvrdi da su ti odnosi veoma dobri.

Sudeći po ocenama poznavalaca balkanskih prilika, Srbija sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom danas ima gore odnose nego što ih je imala devedesetih. Između Srbije i Crne Gore ta je politika donekle uravnoteženija. Ipak, dovoljan je poziv za NATO-pakt pa da sve eksplodira. Sa druge strane, potpisivanje Briselskog sporazuma zaista je davalo nadu da će odnos Beograda prema Kosovu konačno biti promenjen. Nažalost, ta nada je u međuvremenu izneverena, budući da su pregovori Beograda i Prištine danas u nekoj vrsti ćorsokaka i veoma je neizvesno kada će i u kom pravcu biti nastavljeni. Najzad, ako su odnosi u regionu idilični kako to tvrdi premijer Vučić, zašto Srbija, ohrabrena poslednjim posetama ruskih zvaničnika, danas razmišlja o naoružavanju? Da li to znači da neko računa na nekakav novi konflikt na Balkanu?

Je li on moguć?

On postoji kao potencijalna opasnost. Međutim, kako to nikada nije sukob ograničen samo na Balkan, na region, već i sukob okrenut protiv Evrope, ohrabruje to što EU pokazuje da ne želi novi rat u svom dvorištu. Zato će, imajući u vidu ambicije Kremlja i rusko sponzorisanje na Balkanu, Evropa morati da reaguje. Tim pre što je svesna da su odnosi među državama nastalim raspadom SFRJ poprilično nestabilni. Čemu doprinosi i to što te države ne pokazuju dovoljnu posvećenost sređivanju unutrašnjih odnosa i razvoju; umesto toga, insistirajući na neprijateljskim namerama prema susedima, vladajuće elite pokušavaju da nađu kompenzaciju i opravdanje za nerešavanje unutrašnjih problema. Po mom sudu, upravo je to jedan od razloga zaokreta ka desnim ideologijama. Ako tome dodamo da ovde odavno ne postoje subjekti za levicu…

Kako ne postoje?

Da bi bila konstituisana, levica bi morala da se vrati ili na XIX vek ili na razdoblje Prvog svetskog rata i ruske revolucije. Zašto? Zbog toga što alternativa kraju komunizma kod nas još uvek nije postavljena. Baš zato taj model i dalje uporno varira.

(Nastavak u sljedećem broju)

BH Dani 971, 22.01.2016.

Peščanik.net, 24.01.2016.

Srodni linkovi:

Tamara Nikčević: Latinka Perović – intervju (2)

LATINKA PEROVIĆ NA PEŠČANIKU