Naslovna strana romana Beara Ivice Đikić
Naslovna strana, knjižara Ljevak

Ivica Đikić: Beara (Naklada Ljevak/Sinopsis, Zagreb 2016)

Ako bismo glavne aktere srebreničkog genocida, krajnje blasfemično i neukusno, zamislili kao „Bitlse“, dakle kao superstarove genocida, onda bi Ratko Mladić i Radovan Karadžić tu bili Lenon i Mekartni: glavni autori, vokalisti, frontmeni, simboli. A kako se onda zovu Džordž i Ringo? Ozbiljnih kandidata je više od dvojice, ali u svakoj bi se konkurenciji za pukovnika Ljubišu Bearu našlo mesta u udarnoj četvorki. Možda najpre u ulozi Ringa: on je tu bio da drži ritam. I ne da ga je držao, nego ga je i diktirao, reklo bi se.

Za svoju je ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini, a pre svega u „srebreničkoj operaciji“, Beara u Hagu osuđen na doživotnu robiju. Umro je prošlog meseca u zatvoru u Berlinu, star 77 godina. Zaokružio je svoju ljudsku sudbinu, čiji je suvereni autor bio (u meri u kojoj je to čoveku moguće), što je mnogo više od onoga što je bilo omogućeno hiljadama njegovih žrtava.

Ivica Đikić napisao je knjigu čiji podnaslov glasi „dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici“, i on samim sobom dovoljno govori. Zašto je, pak, naslov te knjige baš Beara? Niti je ovo u žanrovskom smislu biografija osuđenog ratnog zločinca, niti je pukovnik B. dovoljno jak i raspoznatljiv simbol istočnobosanske industrije smrti. Moglo bi se, dakle, pomisliti da je Đikić mogao naći i mnogo boljih naslova za knjigu, međutim, to je varka: ovaj je naslov dobar, i bolji od bilo kojeg drugog, jer je besprekorno tačan. Ne samo zato što konkretnu ličnost Bearinu osvetljava najjačim reflektorom, nego i zato što je baš to najpouzdaniji put kojim je moguće kretati se kada pišeš o ovakvom zločinu: put iza kojeg se ne nazire nekakva utešno apstraktna maska Zla, u čijoj bi se zaštitničkoj opni od opštosti mogao udobno sakriti svaki počinilac, nego nam se ukazuje sasvim konkretno i „obično“ ljudsko lice, ime, život. Banalnost zla? Ovo je toliko banalno da se već i ta čuvena sintagma Hane Arent otrcala.

Mnogo je pisano o Srebrenici, svakakvog tu štiva ima, od ozbiljnih istraživanja do relativizujućih podlosti i revizionističkih bljuvotina. Đikić pomno konsultuje obilnu literaturu, razgovara sa onima koji su u tome sudelovali – sa bilo koje strane puščane cevi – i čudom preživeli, proučava ono do čega su došli procesi Beari i drugima, i utoliko je njegova knjiga dobar izvor pouzdanih podataka, najpogodniji za one koji o svemu ovome „ne znaju mnogo“ – kao što ni sam autor, kako priznaje, do nedavno nije znao – ali sve je to tek uzgredna vrlina ove knjige, i da je samo do toga, ne bi imalo smisla isticati je ni na koji način. Ono zbog čega se Beara izdvaja upravo je moć da se pažnja fokusira na jednu ličnost i njen „doprinos“, a da se istovremeno ni za trenutak iz vida ne izgubi kontekst, šira slika, pregledna perspektiva.

Naravno, knjiga naslovljena po jednoj ličnosti ipak ne može mimo njene biografije, iz koje Đikić izvlači ekstrakt onog ključnog pitanja, koje vredi ne samo za Ljubišu Bearu nego i za tolike druge: kako je došlo do toga da čovek koji je bio školovan i plaćen (da o datoj zakletvi i ne govorimo) da štiti građane svoje zemlje i njenu teritoriju od mogućeg napada spolja, svoje vojničko znanje i zvanje – koje su, nota bene, i finansirale i regrutacijom u JNA konkretno omogućavale i njegove buduće žrtve i njihove porodice – počne da eksploatiše kao mračnu veštinu industrijskog ubijanja svojih sugrađana, sudržavljana, zemljaka? Kako se ta ideološka paradigma – leva i vrlo naglašeno antifašistička – na kojoj su bezbrojne beare podizane tako lako promeni (i šta je tu okidač) da dojučerašnji „brat“ postane današnji tuđinac, štaviše dušmanin, potčovek ili jedva-čovek, biće čije samo postojanje na zemlji je dozvoljeno i štaviše preporučljivo dokinuti aktom nasilne samovolje, a u ime nekog perverzno preformulisanog narativa o tome ko smo Mi a ko Oni, šta je Naše (ono što Mi kažemo da jeste), a šta Njihovo (ono što im ostavimo…)? Tako gledano, ako ovoj knjizi treba tražiti bliskog pretka, najpre ćemo ga naći u knjizi Slavenke Drakulić Oni ne bi ni mrava zgazili. Đikić ide delimično tim tragom, bar onda kada razmatra Bearinu predratnu biografiju mornaričkog JNA oficira koji je glavninu karijere proveo u Splitu (a u kojem gradu ovo prezime specifično rezonira, zbog njegovog rođaka, čuvenog golmana Vladimira).

U toj biografiji, opet, nema ničega ekstraordinarnog (to i jeste zastrašujuće). Kao, recimo, ni u Mladićevoj. Da je istorija išla malo drugačije, oni bi, ako bi još živeli, danas bili anonimni penzioneri koji u ispranim trenerkama i atlet majicama troše stare dane uz mastiku i meze negde u Makedoniji (Mladić), ili uz balote u nekom splitskom soliterskom naselju (Beara). Ali, istorija u tom smislu može biti, i jeste, neophodan pretekst, ali ne i potpuno objašnjenje, kamoli opravdanje. Čovek uvek ima slobodu izbora da ne počini zlo. Možda ne može da ga spreči niti da ga zaustavi, ali može da odbije da sudeluje u njemu. Biografije „krupnih“ zločinaca, visoko pozicioniranih u državama i vojskama, uvek su biografije ljudi koji su naposletku odlučili da na sebe prime taj krst. Ne priznavati to, bilo bi isto što i ne priznavati im osnovnu punoletnost. Osim što bi bilo netačno i nepošteno, bilo bi to i odviše jeftino.

Nije Ljubiša Beara, dakako, onaj koji je „osmislio“ srebrenički genocid, niti onaj koji je odlučio da ga uopšte bude. Ali je na terenu upravo Beara bio najvažniji, najuporniji i najtemeljitiji organizator i koordinator industrijskog ubijanja ne manje od sedam hiljada ljudi. Ogroman je to posao, „crnački“ i rudarski, zahteva enormne resurse svih vrsta, a sve to u haosu i poluanarhiji ratnog Podrinja, sasvim bez one čuvene „nemačke“ efikasnosti i discipline. Đikić minuciozno prikazuje upravo tu mučnu proizvodnju smrti, na kojoj je Beara insistirao takoreći vukući moguće izvršioce za rukav, naređujući, zahtevajući, pa čak i moljakajući za „ljudstvo i tehniku“ po vojnim i policijskim jedinicama na prilično širokom području; mnogi su se izvlačili, oklevali, vajkali, napuštali poprište, neki su od civilnih vlasti i vojnih starešina gledali da lično nekako ostanu izvan toga, sluteći da se ovim mahnitim, frenetičnim julskim fabrikovanjem smrti prelaze čak i one retke do tada nepređene granice osnovne ljudskosti, one koja bi trebalo da važi čak i u ratu, kako god ga nazvali. Beara je, međutim, neumoran, a Đikić njegovu – sudski dokumentovanu – efikasnost u sprovođenju masakra prikazuje uz neophodan minimum romaneskne fikcionalizacije, zamišljajući iliti „izmišljajući“ samo ono što nikome osim romanopiscu ne može biti dato da zna, to jest da (d)opisuje: Bearina unutrašnja stanja, raspoloženja, frustracije, traume, ambicije, strahove. A motive? Teško je reći šta može biti motiv da se počini ono što je Beara tako temeljito obavio. Osvetnička sumanutost, ludilo zamora pred kraj rata, opijenost toksičnim idejama nacionalne superiornosti? Da, da i da, ali to nije dovoljno, tu mora biti nečega većeg, a istovremeno i nečega manjeg, upravo bednog, neka lična frustracija, neostvarenost i nedomašaj, koji traže patološku zadovoljštinu.

Đikić piše o svom „junaku“ bez patetike i mržnje; on pokušava da, osim razgonetanja sleda događaja, pronikne u svest koja ih je učinila mogućim; jer, zlo na ovako širokoj skali vrlo je ozbiljna rabota, nije to stvar trenutne inspiracije, hira ili zlovolje, treba sve to neko da sprovede. Beara se pokazao kao odličan izbor.

Ima u ovoj knjizi, osim tog individualnog, još jedan „grupni portret“, vrlo upečatljiv, onaj koji priziva neke buduće produbljenije uvide na tom tragu, koji moguće neće moći da budu ostvareni izvan područja umetničke, „fikcijske“ proze. Radi se o civilima, vozačima autobusa i kamiona kojima su ljudi iz srebreničke enklave prevoženi na streljanje; ako u početku vozači i nisu znali da ih voze u smrt, da su korišćeni naposletku slično kao Gec i Majer (koje je David Albahari u istoimenom romanu pozajmio iz stvarnosti Drugog svetskog rata) koji voze logoraše kamionom-dušegupkom, ubrzo im je moralo postati jasno. Kako reaguješ u takvoj situaciji? Da li je moguće odupreti se, ili će prevladati strah da ćeš se i sam pridružiti koloni za streljanje? I da li je moguće živeti s tim, ikada, ikako? I umreti ne rekavši ko si i šta si radio?

Lako bi bilo reći da je Beara „mučna“ knjiga, i baš zato se toga treba čuvati. Nije, naime, knjiga mučna; mučno je ono što ju je omogućilo, učinilo neophodnom. Brkanje ili zaboravljanje tih činjenica rađalo je, rađa i rađaće sve fašizme ovog sveta.

Peščanik.net, 17.03.2017.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)