Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Istorija se ne ponavlja, ali uživa u obrascima i simetrijama.
Stiven Kinzer

Prolazeći pored parka u Beogradskoj ulici u Beogradu, čuo sam visokog gradskog funkcionera kako se hvali da je on izgradio taj park. To me je podsetilo na dokumentarac o padu režima Nikolaja Čaušeskua sa History kanala. Tu se neki taksista seća kako je vozio Elenu i Nikolaja Čaušesku dok su bežali posle revolucije u Bukureštu 1989. Dok su prolazili pored neke fabrike u predgrađu, Čaušesku je prokomentarisao: „Vidi, ovo sam ja izgradio. Sve sam im dao, a tako mi vraćaju.“

Slična je i izjava Aleksandra Vučića da je „lično crtao puteve i koridore“. Tokom ovih pet godina naprednjačke vlasti, sve više stručnjaka odluke donosi u strahu od jednog čoveka, a ne u skladu sa pravilima svoje profesije. Krajnje posledice ovakvog ponašanja mogu biti katastrofalne.

Reditelj Emir Kusturica je nedavno imao saobraćajnu nesreću u kojoj je, kako je rekao, zbog neusklađene signalizacije završio sa kolima u jarku. On tvrdi da su putari pogrešili, jer su „lakat krivinu najavili znakom koji se nalazi u samoj krivini“. Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture je odbacilo Kusturičinu „paušalnu optužbu o bahatosti i nestručnosti putara“ navodeći da privremena devijacija na petlji Ljig, na trasi Koridora 11 gde se udes dogodio, ima sve dozvole i da je opremljena propisanom signalizacijom, koju je proverio i MUP.

To asocira na slučaj o kojem je 1981. pisao Vuk Drašković u svojoj knjizi „Sudija“. Reč je o bivšem sudiji, danas advokatu Iliji Raduloviću, koji je u Okružnom sudu u Tuzli presudio da je za saobraćajnu nesreću odgovorna loše isprojektovana krivina, a ne onaj koji je nesreću izazvao.

U Srbiji su zakoni tako podešeni da nijedna državna institucija nije odgovorna za svoje odluke. Kada građanin želi da utvrdi odgovornost za neki svoj problem, to nije moguće zbog neusklađenosti zakona. A ta neusklađenost je namerna, a ne posledica neznanja, jer institucije tako izbegavaju odgovornost za svoje loše poteze. Zato nema javnih rasprava i zakoni se donose na silu, samo da bi poslužili trenutnim političkim interesima. Posle mogu da se bace.

Shvatanje države kao lične svojine nije novo. Ni bolji, a ni veći vladari od današnjih nazovi-demokratskih političara nisu tome odoleli. To se uglavnom završavalo opštim slomom – i države i vladara. Recimo, da nije bilo sovjetskog disidenta Aleksandra Solženjicina svet ne bi saznao, ili bi saznao mnogo kasnije, za Staljinove logore u kojima su milioni ljudi izgubili život. (Neki evropski intelektualci i političari su znali za ove logore (Žan Pol Sartr, Simon de Bovoar, Andre Žid, Andre Malro, Luj Aragon…), ali su ćutali da ne bi razočarali radničko biračko telo u svojim zemljama.) Tako nam je Solženjicin otkrio da je Staljin oterao u smrt hiljade sibirskih logoraša tako što je naredio da se iznad polarnog kruga izgradi projekat 501, pruga kasnije nazvana Transpolarna magistrala – Salehard-Igarka duga 1.459 kilometara. To se dešavalo 1949. godine. Prema legendi, ideja za ovu prugu je nastala tako što je Staljin rukom iscrtao njenu putanju. Radovi na njoj obustavljeni su 1953. posle Staljinove smrti. Pruga je i danas nezavršena – ostalo je neizgrađeno još samo 300 kilometara.

O ovoj „ludoj pruzi“ pisao je Karlo Štajner u knjizi „7.000 dana u Sibiru“: „Ovaj megalomanski Staljinov projekt trebalo je ostvariti samo zato da bi se zaposlili milijuni zatvorenika na području gdje će nakon nekoliko godina rada poumirati. Nakon Staljinove smrti obustavljena je gradnja pruge, koja je šezdeset posto bila izgrađena. Zatvorenici su rušili već sagrađene objekte. Ponovno je natovareno deset tisuća vagona s pragovima, tračnicama i strojevima da bi ih vratili tisuće kilometara natrag, tamo odakle su ih i dovezli.“

Danilo Kiš je u eseju „Umro je Varlam Šalamov“ zapisao da „optimizam i vera u budućnost jesu vjeruju svakog totalitarizma, i svaki totalitarizam ubija u ime optimizma i vere u budućnost.“

E sad, da li će inženjeri projektovati po Vučićevim nacrtima koridora, da li će firme koje budu gradile poštovati rokove, ili je ovo još jedna samohvališuća izjava pokazaće bliska budućnost, kojoj tako strelovito stremimo. Zaboravite mračnu prošlost i njene aktere, koji su to isto obećavali pre 25 godina. Uostalom, mi sa svog ludog voza ni ne silazimo.

Autor je novinar i urednik u dnevnom listu Danas. @aroknic

Peščanik.net, 05.06.2017.