Uvod

U ovom članku prezentovane su osnovne informacije o islamskim predstavničkim institucijama na prostoru bivše Jugoslavije.

Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih nacionalnih država, jedinstvena Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica.

Autor se u ovom tekstu bavi samo promenama organizacionih struktura islamskih zajednica i pruža osnovu za dalja analiziranja i istraživanja tih promena, svestan da su institucionalne promene deo šireg procesa transformacije balkanskih društava, odnosno etničke homogenizacije, revitalizacije religije, politizacije religije, religizacije politike, demografskih kretanja itd.

Situacija je najsloženija u Srbiji gde su muslimani organizovani u nekoliko islamskih zajednica. Međusobno osporavanje legitimiteta predstavničkih tela islamskih zajednica predstavlja veliki problem u zastupanju verskih prava i interesa muslimana i nepostojanje jedinstvene verske organizacije u velikoj meri otežava njihov položaj.

Raspad Jugoslavije

U poslednjoj dekadi XX veka balkanski muslimani su se našli u situaciji koja je zahtevala reorganizaciju institucija i redefinisanje njihovog identiteta. Strukturalna i ekonomska kriza, buđenje nacionalizama, socijalni sukobi i revitalizacija religije uslovljali su odabir instrumenata koje su muslimani imali na raspolaganju u cilju postizanja što bolje startne pozicije u stvaranju novih društvenih prilika na Balkanu.

Pored verskih pitanja, pokrenuta su i brojna nacionalna (etnička), politička, ekonomska, socijalna, demografska i druga pitanja, koja su u velikoj meri uticala na status muslimana u procesu transformacije balkanskih društava. Od bivših socijalističkih društava na Balkanu najsloženije promene u procesu transformacije organizacionih struktura muslimana odvile su se na prostoru bivše SFR Jugoslavije.

Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih država u prvim godinama poslednje dekade prošlog veka, nekada jedinstvena Islamska zajednica u Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica. Daljom dezintegracijom jugoslovenskog nasleđa nastavio se proces transformacije organizacionih struktura islamskih zajednica.

Od svog uspostavljanja 1947. godine, Islamsku zajednicu u SFR Jugoslaviji[1] karakterisalo je jedinstvo na teritoriji cele Jugoslavije i praćenje federativnog ustrojstva nove države. Reis-ul-ulema[2] i Vrhovni sabor Islamske zajednice[3] nalazili su se u Sarajevu, kao i Vrhovno islamsko starešinstvo[4]. Vrhovni sabor činili su delegati republičkih sabora smeštenih u Sarajevu (SR Bosna i Hercegovina, SR Hrvatska i SR Slovenija), Prištini (SR Srbija), Titogradu (SR Crna Gora) i Skoplju (SR Makedonija), u kojima su se nalazila i Starešinstva koja su predstavljala izvršne organe republičkih sabora.

Tendencija organizovanja po republičkom principu došla je još više do izražaja donošenjem Ustava Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji iz 1990. godine. Usložnjavanjem organizacione strukture, predviđene ovim Ustavom, Zagreb postaje sedište sabora za područje SR Hrvatske i SR Slovenije, sabor u Sarajevu nadležan je samo za SR Bosnu i Hercegovinu, dok se status republičkih sabora smeštenih u Titogradu, Prištini i Skoplju nije menjao[5].

Značajno je pomenuti da su odredbama ovog Ustava derviški redovi integrisani u strukturu Islamske zajednice. Poslednji izbori u Islamskoj zajednici u SFR Jugoslaviji održani su u jesen 1990. godine, a poslednji reis-ul-ulema izabran je 9. marta 1991. godine. Ubrzo zatim usledila su ratna dejstva na prostoru SFR Jugoslavije.

Raspad SFR Jugoslavije i međunarodno priznanje novostvorenih država, uslovili su stvaranje novih organizacionih formi prilagođenih novim državnim i administrativnim granicama. Uspostavljanje samostalnih islamskih zajednica formalizovano je promenama Ustava Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji, koje su izvršene na zasedanju Rijaseta u Skoplju 5. februara 1993. godine. U to vreme svoje samostalne islamske zajednice već su imale Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora, a Mešihat[6] Islamske zajednice Srbije sa sedištem u Prištini tada je preimenovan u Islamsku zajednicu Kosova.

Sastanak u Istanbulu, krajem oktobra 1994. godine, predstavnika novoformiranih mešihata[7], kojima se pridružio i predstavnik Islamske zajednice Sandžaka, predstavlja formalni kraj Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji (Novaković, 2007:80).

IZ u Makedoniji

Muslimani u Makedoniji čine trećinu ukupnog stanovništva[8] i pretežno su nastanjeni u zapadnim oblastima zemlje, ka granici sa Albanijom. Pored većinske grupe sunitskih muslimana, u Makedoniji postoji šest derviških redova (halvetije, kaderije, sinanije, rufaije, nakšibendije, malamije), kao i red bektašija, koji su organizovani u zasebnim zajednicama.

Islamska zajednica u Makedoniji (Bashkësia Islame Në Republikën Maqedonisë ili Исламска Заедница во Република Македонија) je organizacija sunitskih muslimana ustanovljena Ustavom iz 1994. godine i predstavlja najbrojniju i najuticajniju versku instituciju muslimana u Makedoniji. Na čelu Islamske zajednice u Makedoniji je reis-ul-ulema sa sedištem u Skoplju, a sedišta muftijstava nalaze se u sledećim gradovima: Skoplje, Tetovo, Gostivar, Koumanovo, Kičevo, Struga, Ohrid, Štip, Bitolj, Debar, Prilep, Resen i Veles.

Obrazovne institucije Islamske zajednice u Makedoniji su Gazi Isa-begova medresa i Islamski fakultet u selu Kondovo, u blizini Skoplja, averski život je organizovan u 590 džamija, mesdžida i islamskih centara i 10 tekija.[9]

Rijaset objavljuje mesečnu reviju Islamske zajednice u Makedoniji Hëna e re, a udruženje učenika Isa-beg medrese objavljuje časopis Ikre, oba časopisa na albanskom, turskom i makedonskom jeziku. U okviru Islamske zajednice u Makedoniji postoji i Savet derviških starešina koji rukovodi određenim brojem derviških redova (Muslims of Macedonia, 2000:18). Što se tiče etničke strukture, većinu u Islamskoj zajednici u Makedoniji čine Albanci, zatim Turci, Romi, Torbeši, Bošnjaci i Goranci.

Sufijski redovi u Makedoniji organizovani su u Islamskoj derviškoj verskoj zajednici koja je ustanovljena 1992. godine. Ova zajednica okuplja značajan broj halvetija, kaderija, sinanija, rufaija i nakšibendija, a na čelu ove organizacije je šejh-ul-ulema. Etnički, Islamska derviška verska zajednica okuplja uglavnom Rome, ali i Albance, Turke i Torbeše.

Bektašije su nastanjeni u Tetovu, Gostivaru, Kičevu, Ohridu, Strugi, Bitolju i Resenu. Na čelu Bektašijske zajednice u Makedoniji je Baba sa sedištem u Tetovu, a u njegovoj nadležnosti nalazi se 8 bektašijskih tekija.[10] Većinu pripadnika bektašijskog reda čine etnički Albanci.

IZ u Crnoj Gori

Prema popisu stanovništva iz 2003. godine, u Crnoj Gori živi 110.034 muslimana, što čini 17,74% stanovništva.[11]Islamska zajednica u Crnoj Gori utemeljena je prema Ustavu Islamske zajednice iz 1994. godine. Mešihat Islamske zajednice, na čijem čelu je reis-ul-ulema sa sedištem u Podgorici, koordiniše verskim aktivnostima u trinaest lokalnih zajednica: Podgorica, Ulcinj, Bar, Ostros, Dinoš, Tuzi, Rožaje, Berane, Petnjica, Bijelo Polje, Pljevlja, Plav i Gusinje. Aktivno je oko sto džamija, a u toku je završetak izgradnje prve medrese u Crnoj Gori u mestu Milješ kod Podgorice.

Mešihat izdaje dvojezične (crnogorski i albanski) mesečne islamske novineElif. Prema etničkoj pripadnosti, značajnu skupinu muslimana u Crnoj Gori čine Bošnjaci, pretežno nastanjeni na severu i severoistoku Crne Gore,[12] zatim Albanci, koji naseljavaju istočne i jugoistočne (primorske) krajeve i Muslimani (22% muslimana u Crnoj Gori).

IZ u BiH

Od svih islamskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, svakako najsloženiju organizacionu strukturu ima Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Nakon reorganizacije inicirane Ustavnom odlukom Sabora u Sarajevu 1993. godine, danas, prema Ustavu iz 1997. godine, u sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nalaze se i islamske zajednice u Hrvatskoj, Sloveniji i Sandžaku (jugo-istočna oblast u Srbiji). Sedište Sabora, Rijaseta i reis-ul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nalazi se u Sarajevu, a muftijstva na teritoriji Bosne i Hercegovine smeštena su u Sarajevu[13], Travniku, Zenici, Bihaću, Mostaru, Goraždu, Tuzli i Banja Luci.

Izvan Bosne i Hercegovine, u sastavu Rijaseta deluju muftijstva (mešihati) u Zagrebu, Ljubljani i Novom Pazaru. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Mešihat Islamske zajednice u Sloveniji i Mešihat Islamske zajednice Sandžaka (od marta 2007. godine Mešihat Islamske zajednice u Srbiji), kao autonomne organizacione jedinice priznaju Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini svojom matičnom zajednicom, a reis-ul-ulemu u Sarajevu svojim vrhovnim verskim poglavarom.

Među najvažnijim ustanovama Islamske zajednice Bosne i Hercegovine svakako je Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, najstarija i najprestižnija institucija visokoškolskog islamskog obrazovanja na Balkanu. Takođe, postoje i dva Islamska pedagoška fakulteta u Bihaću i Zenici. Pored najstarije Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini poznate su i medrese u Travniku, Tuzli, Mostaru, Čajangradu i Cazinu.

U Sarajevu se nalaze i sedišta Vakufske direkcije, Centra za islamsku arhitekturu, izdavačke kuće El-kalem i Muslimanske informativne novinske agencije (MINA). Rijaset izdaje (na bosanskom jeziku) dvomesečno službeno glasilo Glasnik, dvonedeljne islamske informativne novine Preporod, kao i tromesečni časopis za odgoj i obrazovanje Novi Mualim.

U okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini postoji i organizacija Tarikatski centar koja okuplja derviške zajednice u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini najdominantniji je nakšibendijski, ali aktivni su i kadirijski, rifaijski i šazilijski tarikat. Tarikati deluju kao udruženja građana i nisu svi članovi Tarikatskog centra. Derviši svoje obrede (zikr) obavljaju na 56 mesta u Bosni i Hercegovini, od kojih su 17 tekije, 16 zavije i 23 džamije (Vukomanović, 2007:96).

IZ u Hrvatskoj

U sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini deluje Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj kao krovna organizacija muslimana u Hrvatskoj, kojih prema popisu stanovništva iz 2001. godine ima 88.749, što čini 1,28% ukupnog stanovništva.[14] Na teritoriji Hrvatske, muslimani su organizovani u 13 medžlisa (organizaciona jedinica koja obuhvata nekoliko džemata) smeštnih u sledećim gradovima: Dubrovnik, Gunja, Labin,

Osijek, Poreč, Pula, Rijeka, Sisak, Slavonski Brod, Split, Umag, Varaždin i Zagreb (sedište muftije).[15]

Pored islamskog centra u Zagrebu, tj. jedne od većih džamija na Balkanu, aktivna su 24 mesdžida. U glavnom gradu Hrvatske nalazi se i Zagrebačka medresa “Dr. Ahmed Smajlović”, tj. islamska srednja škola. Većina muslimana u Hrvatskoj su Bošnjaci.

IZ u Sloveniji

Mešihat Islamske zajednice u Sloveniji (Islamska skupnost v Republiki Sloveniji) sa sedištem u Ljubljani predstavlja najviši verski i administrativni organ Islamske zajednice u Sloveniji koja je sastavni deo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 2002. godine, u Sloveniji živi 47.488 muslimana, ili 2,4%[16]ukupnog stanovništva, većinski bošnjačkog etničkog porekla.

Medžlisi Islamske zajednice u Sloveniji nalaze se u sledećim gradovima: Ljubljana, Maribor, Jasenice, Koper, Celje, Velenje, Kranj, Škofja Loka, Postojna, Kočevje, Trbovlje, Novo Mesto, Sežana, Tržič, Nova Gorica/Ajdovčina. Muslimani u Sloveniji već decenijama pokušavaju da izbore svoje pravo na molitveni prostor, ali i posle osamostaljenja Slovenije to pravo nije zadovoljeno.

Inicijаtivа zа izgrаdnju prve džаmije u Sloveniji počelа je 1970. godine, а 2000. godine prvi slovenаčki muftijа ponovo аktuelizuje izgrаdnju džаmije.

Pored Mešihata koji deluje u sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u Sloveniji postoji i Muslimanska zajednica Slovenije (Slovenska muslimanska skupnost) koja je osnovana (izdvojena od Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji) 2006. godine nakon brojnih nesporazuma između tadašnjeg muftije Islamske zajednice u Sloveniji i Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sedište Muslimanske zajednice Slovenije nalazi se u Ljubljani.

IZ u Sandžaku

Islamska zajednica u Sandžaku osnovana je 1993. godine u sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao Mešihat Islamske zajednice Sandžaka koji pokriva deo Sandžaka koji se nalazi u Srbiji[17]. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine u Sandžaku, tačnije u opštinama Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš, živi 142.655 muslimana, što čini 60,56% ukupnog stanovništva u pomenutim opštinama.[18]

Sedište Mešihata nalazi se u Novom Pazaru, a u istom gradu nalaze se i obrazovne institucije Fakultet islamskih nauka[19] i “Gazi Isa-beg” medresa. Mešihat objavljuje Glas islama, mesečni magazin za verska, kulturna i društveno-politička pitanja, a veoma je aktivna i izdavačka delatnost El-Kalimeh. Skoro apsolutnu većinu muslimana u Sandžaku čine etnički Bošnjaci, koji svoju veroispovest praktikuju u preko 120 džamija.

IZ u Srbiji

Objediniteljskim Saborom Islamske zajednice u Srbiji, koji je održan 27. marta 2007. godine u Novom Pazaru, usvojen je novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji i konstituiše se, na temeljima Islamske zajednice Sandžaka, Mešihat Islamske zajednice u Srbijisa sedištem u Novom Pazaru. Za predsednika Mešihata izabran je aktuelni sandžački muftija, a saboru je prisustvovao i reis-ul-ulema iz Sarajeva, kao vrhovni poglavar zajednice.

Ova odluka Islamske zajednice Sandžaka nije priznata od strane Islamske zajednice Srbije sa sedištem u Beogradu.

Mešihat Islamske zajednice u Srbiji danas čine četiri organizacione celine:Muftijstvo sandžačko (Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Rožaje, Bijelo Polje, Prijepolje, Priboj, Nova varoš, Petnjica i Berane, Plav, Gusinje) Muftijstvo preševsko (Preševo, Bujanovac, Medveđa), Muftijstvo beogradsko (Zemun, Niš, Smederevo, Loznica, Krupanj, Kostolac) i Muftijstvo novosadsko (Novi Sad, Beočin, Subotica, Zrenjanin).

U Srbiji, pored Islamske zajednice u Srbiji (nekadašnje Islamske zajednice Sandžaka), koja deluje u sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, postoji i samostalna Islamska zajednica Srbije.

Nakon raspada SFR Jugoslavije i jedinstvene Islamske zajednice u Jugoslaviji, u Nišu, 1994. godine, osnovan je Mešihat Islamske zajednice Srbije koji pokriva teritoriju Srbije, bez Kosova i Sandžaka. Sa sedištem u Beogradu, Mešihat Islamske zajednice Srbije imao je 52 džemata (osnovna organizacoina jedinica) kojim su rukovodila tri medžlisa smeštena u Beogradu, Novom Sadu i Nišu (Barišić, 2005:604).

Aktivne su tri džamije u Beogradu, Nišu i Malom Zvorniku i brojni mesdžidi, kao i Beogradska medresa. Etnička struktura muslimana Islamske zajednice Srbije je izrazito heterogena i obuhvata Rome, Gorance, Bošnjake, Egipćane, Aškalije, Albance, Turke, Srbe …

Daljim institucionalnim razvojem Islamske zajednice Srbije, formiraju se nove ustanove kao što je medžlis u Malom Zvorniku, a 19. februara2007. godine, izglasavanjem novog Ustava, formiran i Rijaset Islamske zajednice Srbije. Ova odluka Sabora Islamske zajednice Srbije, u Novom Pazaru i Sarajevu tumačena je kao jednostran i nelegitiman akt.

Islamsku zajednicu Srbije danas čine tri organizacione celine: Mešihat srbijanski (medžlisi: Beograd centar, Beograd Srem, Beograd Banat, Beograd Šumadija, Bački, Banatski, Podunavsko-Braničevski, Mali Zvornik, Šumadijski, Niški), Mešihat Sandžaka (medžlisi: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj, Nova Varoš), Mešihat preševski (medžlisi: Preševo, Bujanovac, Medveđa). Za prvog reis-ul-ulemu izabran je glavni imam iz Tutina, a dotadašnji muftija beogradski proglašen je za doživotnog počasnog reisa Islamske zajednice Srbije.

Situacija na jugu Srbije nije ništa manje komplikovana. Muslimani u opštinama Bujanovac, Preševo i Medveđa, među kojima pored većinskih Albanaca postoji i značajna zajednica Roma, od 1971. godine organizovani su kao Odbor Islamske zajednice Kosova za Preševo, Bujanovac i Medveđu. Međutim, 2003. godine osniva se samostalna Islamska zajednica Preševa, Bujanovca i Medveđe, koja deluje nezavisno od Mešihata Islamske zajednice Kosova i koja je registrovana u Ministarstvu vera Republike Srbije.

Odbor Islamske zajednice Kosova za Preševo, Bujanovac i Medveđu pristupio je Islamskoj zajednici u Srbiji sa sedištem u Novom Pazaru, dok je Mešihat Islamske zajednice Preševa, Bujanovca i Medveđe u sastavu Islamske zajednice Srbije sa sedištem u Beogradu.

IZ Kosova

Islamska zajednica Kosova(Bashkësia Islame e Kosovës) osnovana je 1993. godine i njen organizacioni centar nalazi se u Prištini. Mešihat Islamske zajednice Kosova, na čijem čelu je glavni muftija, organizovan je u osam regiona sa centrima u Prištini, Gnjilanu, (Kosovskoj) Mitrovici, Prizrenu, Peći, Uroševcu, Preševu i Đakovici.[20] Najvažnije obrazovne institucije Islamske zajednice Kosova smeštene su u Prištini, gde pored Alaudin medrese, od 1992. godine postoji i Fakultet islamskih nauka. Mešihat je objavljuje časopise Edukata Islama i Dituria Islame, na albanskom jeziku. U pogledu etničke strukture, apsolutnu većinu muslimana na Kosovu[21] čine Albanci, mada postoje i male skupine Turaka, Goranaca, Roma i Bošnjaka.

Na Kosovu tradicionalno postoji i značajan broj sufijskih redova uglavnom skoncentrisanih u zapadnom delu pokrajine, tj. u Metohiji. Poznato je delovanje devet derviških redova: halvetije, kaderije, rufaije, saadije, šahzelije, nakšibendije, bektašije, mevlevije i sinanije (Đurić 1998:108; Dejzings, 2005:158; Dérens and Geslin, 2006).

Literatura

Barišić, Srđan (2005): “Iz našeg neposrednog susedstva: muslimani”, Teme, god. XXIX, br. 4: 597-612

Barišić, Srđan (2006): “Džamijska kultura u jugoistočnoj Evropi”, u: Mitrović, Lj., Đorđević, D., Todorović, D. (prir.), Geokultura razvoja i kultura mira na Balkanu, Niš: Institut za sociologiju Filozofski fakultet – Univerzitet u Nišu

Barišić, Srđan (2007): “Muslims in the Balkans: Problems of (Re)Institutionalization and Transformation of Identity”, in: Đorđević, D., Todorović, D. and Mitrović, Lj. (ed.), Islam at the Balkans in the Past, Today and Future, Niš: YSSSR

Barišić, Srđan (2007): “Školstvo Islamske zajednice: između tradicije i modernizacije“, u: Đorđević, D. B., Todorović, D. i Mitrović, Lj. (prir.), Islam na balkanskoj vetrometini, Niš: JUNIR

Dejzings, Ger (2005): Religija i identitet na Kosovu, Beograd: Biblioteka XX vek

Dérens, Jean-Arnault et Geslin, Laurent (2006): “Balkans: Les derviches, entre tradition et adaptations”, Etudes et analyses – No.10 – Novembre 2006: http//religion.info/pdf/2006_11_derviches.pdf

Detrez, R. (2000): “Balkan religion and nationhood in the Balkans”, ISIM Newsletter No. 5

Đorđević, D. B. et al. (2007):Islam at the Balkans in the Past, Today and Future, Niš: YSSSR

Đorđević, D. B., Todorović, D. i Mitrović, Lj. (prir.) (2007): Islam na balkanskoj vetrometini, Niš: JUNIR

Đurić, Slađana (1998): Osveta i kazna. Sociološko istraživanje krvne osvete na Kosovu i Metohiji, Niš: Prosveta

Espozito, Džon (prir.) (2002): Oksfordska istorija islama, Beograd: Clio

Muslims of Macedonia (2000), Center for Documentation and Information on Minorities in Europe – Southeast Europe (CEDIME-SE)

Novaković, Dragan (2003): Verske zajednice na razmeđu vekova, Beograd: Institut za političke studije

Novaković, Dragan (2004): Školstvo islamske zajednice, Niš: JUNIR

Novaković, Dragan (2007): “Processes of the Internal Organizational Consolidation of the Islam Religious Community in the Socialist Yugoslavia”, in: Đorđević, D. B. et al.,Islam at the Balkans in the Past, Today and Future, Niš: YSSSR

Sells, M. (1999): “Balkan Islam and the mythology of Kosovo”, ISIM Newsletter No. 3

Tanasković, Darko (1987): “Islam u Beogradu”, Kultura,br. 78-79, str. 32-58

Tanasković, Darko (1988): “Islamska zajednica u Jugoslaviji”, u: Religija i društvo, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Vukomanović, Milan (2003): “Zapad i islam“, u: Vukomanović, M. i Vučinić, M. (prir.): Religijski dijalog – drama razumevanja, Beograd: BOŠ

Vukomanović, Milan (2007): „Derviški redovi imaju blagoslov Islamske zajednice, ali i izvestan stepen autonomije“, u: Đorđević, D. B., Todorović, D. i Mitrović, Lj. (prir.) (2007):Islam na balkanskoj vetrometini, Niš: JUNIR

Zalta, Anja (2005): „Muslimani u Sloveniji“, Novi mualim, br. 24, 29. decembar 2005.

Autor je postdiplomac na odeljenju sociologije Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 04.09.2008.


[1]Ustavom iz 1969. godine Islamska verska zajednica preimenovana je u Islamska zajednica.

[2]Reis (ra’îs) doslovno znači predsednik, poglavar, a konstrukcija reis-ul-ulema znači predsednik učenih, učenjaka (Ulema-medžlis, izvorno “Skupština učenih”). Reis-ul-ulema je poglavar i vrhovni muftija Islamske zajednice, koji predsedava Rijasetom – najvišim izvršnim i administrativnim organom Islamske zajednice.

[3]Vrhovni sabor je najviše predstavničko i zakonodavno telo Islamske zajednice.

[4]Ustavom Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji iz 1969. godine, ukinuti su ulema-medžlis i saborski odbori, a njihove poslove preuzelo je Vrhovno islamsko starešinstvo kao izvršni organ Vrhovnog sabora Islamske zajednice.

[5] Ustavom Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji iz 1990. godine promenjeni su nazivi „Starešinstvo“ u „Mešihat“ i „Vrhovno islamsko starešinstvo“ u „Rijaset“. Uvedena su muftijstva (muftiluci) kao poseban organ na čijem čelu su muftije.

[6] Mešihat islamske zajednice je vrhovni verski i administrativni organ na svom području, odnosno izvršni organ Sabora islamske zajednice. Ustavom Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji iz 1990. godine republička Starešinstva Islamske zajednice preimenovana su u Mešihate.

[7] Ovaj susret islamskih velikodostojnika sa prostora bivše SFR Jugoslavije, kao i odluke i rezolucija o međusobnom priznavanju, osporavani su od strane velikog broja imama.

[8] International Religious Freedom Report 2007, http://www.state.gov/g/drl/rls/irf/2007/90187.htm

[9] http://www.graganskisvet.org.mk/default.asp?ItemID=35D62ACFA889F74FB0E802BA5CDA9D82

[10] http://www.graganskisvet.org.mk/default.asp?ItemID=BC56A3BE04C25C4B9077922218FBD245

[11]Vjeroispovjest, maternji jezik i nacionalna ili etnička pripadnost prema starosti i polu (2004), Podgorica: Zavod za statistiku Republike Crne Gore (http://www.monstat.cg.yu/Popis.htm)

[12] Reč je o delu Sandžaka koji se nalazi unutar granica Crne Gore. Posle uspešno okončanih Balkanskih ratova, Crnoj Gori prisajedinjene su oblasti u kojima je živeo veći broj muslimana (Plav, Gusinje, Berane, Rožaje, Bijelo Polje, Pljevlja) (Novaković, 2003:76).

[13] Pored Muftijstva sarajevskog, u Sarajevu je smešten i Vojni muftiluk.

[14] Stanovništvo prema vjeri, po gradovima/općinama, popis 2001. Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, http://www.dzs.hr/

[15] http://www.islamska-zajednica.hr/islamska_zajednica/medzlisi.php

[16] Statistical Office of the Republic of Slovenia, Census of Population, Households and Housing, 2002, http://www.stat.si/popis2002/en/rezultati/rezultati_red.asp?ter=SLO&st=8

[17] Deo Sandžaka koji pripada Crnoj Gori deluje u sastavu Islamske zajednice u Crnoj Gori, koja je samostalna i ustavnim aktima nije definisana kao deo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

[18]Veroispovest, maternji jezik i nacionalna ili etnička pripadnost prema starosti i polu (2003), Beograd: Republički zavod za statistiku

[19] Sabor Islamske zajednice Sandžaka u maju 2001. godine donosi odluku o osnivanju „Islamske pedagoške akademije“ u Novom Pazaru kao više škole. Dvogodišnja Akademija je 2003. godine prerasla u trogodišnju visoku školu pod imenom „Islamska akademija“. Odlukom Mešihata, 2005. godine, Islamska akademija prerasta u četvorogodišnju „Akademiju islamskih nauka“, koja je odlukom Sabora IZ Sandžaka u maju 2006. godine preimenovana u „Fakultet za islamske studije“.

[20] Kushtetuta e Bashkësisë Islame, Prishtinë, 2002 (http://www.bashkesiaislame.net/kushtetuta.html)

[21] Prema procenama SOK-a Kosovo ima 2,1 milon stanovnika i 92% ukupnog stanovništva čine Albanci (Kosovo in figures 2006, Statistical Office of Kosovo, 2006, http://www.ks-gov.net/ESK/esk/pdf/english/general/kosovo_figures_06.pdf). Prema nezvaničnim procenama, oko 90% albanskog stanovništva na Kosovu i Metohiji muslimanske je veroispovesti, dok je 10% hrišćana (katolika).