Mosul, foto: France-Presse, Getty Images

Mosul, foto: France-Presse, Getty Images

Poslednja vest Rojtersa od 6. marta: Pripadnici Isis-a takođe su pljačkali i buldožerom rušili 3000 godina stare iskopine u drevnom gradu Nimrud blizu Mosula.

Neobično je kako se na snimcima uništavanja muzeja u Mosulu neki od novijih eksponata u kolekciji odmah pretvaraju u prah, dok stariji izdržavaju duže. Banda pripadnika Islamske države u Iraku i Šamu ruši sa zida stari reljef i on se rasprskava kao probušeni džak brašna – kao da je gipsana reprodukcija. Dve hiljade godina starije statue duže se opiru. Neke posle rušenja ostaju čitave ili se lome na dva dela budeći nadu da bi mogle da budu restaurirane. Ali ljudi iz Isis-a podižu maljeve i udaraju i udaraju sve dok ih potpuno ne unište. Posebno ciljaju kamena lica.

Kamera izlazi van muzeja i prikazuje monumentalnu skulpturu krilatog bika sa ljudskom glavom. Taj bik je stajao na Nergal kapiji na ulasku u drevni grad Ninivu. Star je gotovo tri hiljade godina. Momak iz Isis-a se penje na njega sa pneumatskom bušilicom.

Drugi najveći grad u Iraku, Mosul, mesecima je pod kontrolom Isis-a. (Ovog proleća se očekuje oslobodilačka ofanziva). Ruševine Ninive, nekada veličanstvenog grada asirskih vladara su na ivici grada. Na snimku čovek iz Isis-a govori da je Muhamed posle osvajanja Meke uništio idole kojima su se do tada klanjali stanovnici grada. Kamera zumira natpis na prolazu koji vodi do Nergal kapije, a zelenim je podvučen deo teksta koji objašnjava da je Nergal bio „bog kuge i podzemnog sveta, jedan od sumerskih bogova kojima su se dugo klanjali u Mesopotamiji“ – pokazuju nam to kao deo optužnice.

Isis je istovremeno ravnodušan prema nasleđu prošlosti i opsednut njome. Njegovi pripadnici su opljačkali i prodali mnoge „idole“ da bi kupili oružje; ovi u Mosulu su verovatno bili preteški da se prenesu.

Zbog oblaka gipsane prašine mnogi su se ponadali da su uništeni eksponati većinom reprodukcije. Ali nije tako. „Nas troje smo gledali i opet gledali snimke: u pitanju je više originala nego što sam mislila“, napisala je na svom tviteru profesorka Univerzitetskog koledža u Londonu, Elenor Robson. Na BBC-ju je objasnila da neke od kamenih skulptura iz muzeja potiču iz pustinjskog grada Hatre, čije su ruševine na UNESCO-voj listi svetske baštine i da su „u davna vremena bile oštećene, a kasnije brižljivo restaurirane“. Irački antikviteti su posle američke invazije 2003. pljačkani, uništavani ili kradeni od krijumčara. Jedna od mnogih grešaka američke invazije bilo je i nepostojanje obezbeđenja za muzeje. Kasnije su preduzete neke mere, ali izgleda ne i u muzeju u Mosulu. Elenor Robson kaže da je ovaj snimak pravi primer kulturnog terorizma, koji ima za cilj da obeshrabri ljude širom sveta i „žitelje samog Mosula, koji su veoma ponosni na istoriju svog grada“.

Možda je neumesno toliko žaliti zbog uništenih skulptura dok u Siriji besni građanski rat u kome je do sada poginulo dvesta hiljada ljudi, a obnavljeni su i sukobi u Iraku. (Pre muzeja u Mosulu, imali smo Bude iz Bamijana koje su razneli talibani. Naravno, tokom vekova je bilo mnogo pljački i razaranja od strane raznih ikonoklasta). Dok arheolozi analiziraju snimak – kadar po kadar – beležeći gubitke, popunjavaju se druge liste zločina. Iz Sirije stižu izveštaji da pripadnici Isis-a po selima otimaju čitave porodice asirskih hrišćana. Tajms je citirao vođe asirske zajednice koji su izbrojali „287 otetih ljudi, uključujući 30 dece i nekoliko desetina žena“.

Bilo je mnogo gorih snimaka od ovoga iz muzeja u Mosulu: američki i japanski novinari kojima odrubljuju glave; jordanski pilot koga spaljuju u kavezu; egipatski hrišćani koje ubijaju na plaži u Libiji. Neki ljudi to moraju detaljno da gledaju da bi identifikovali žrtve i dokumentovali zločine, da bi proučili pejzaž u pozadini i lakše uhvatili ubice. Ali mi ostali to preskačemo, iz principa – zbog poštovanja prema žrtvama i njihovoj privatnosti odbijamo da saučestvujemo u krvavom spektaklu – ili prosto zato što su nam ti snimci previše mučni. Snimak iz muzeja je na neki način zamena za to. Gledajući ga nemate osećaj kao da puštate snaf video sa pravim ubistvom, ali je utisak podjednako strašan. I pokazuje šta je Isis.
Zidine oko Ninive bile su duge dvanaest kilometara i imale petnaest kapija. Na snimku pripadnik Isis-a govori o tome kako su u doba Muhameda statue zakopavane (Niniva je u stvari uništena hiljadu godina pre toga od Vavilonaca), ali da su ih „đavolji poštovaoci“ opet iskopali. Tako u Isis-u nazivaju Jezide, pripadnike iračke kurdske manjine koju nemilosrdno progone.

A. H. Lajard, britanski arheolog, u svojoj knjizi Niniva i Vavilon iz 1849. opširno piše o Jezidima i njihovim ženama koje nose odeću „sličnu škotskom tartanu“. On primećuje da su delovi krilatog bika oblikovani „duhom i predanošću pravog antičkog umetnika“, dok su drugi samo grubo naglašeni „kao da je vajare prekinula neka opšta propast“. Jednog od tih bikova preneo je u Britanski muzej (postoji još jedan u njujorškom Metropolitenu).

Jedan od njegovih naslednika, Maks Malovan u Ninivu je došao sa svojom ženom Agatom Kristi. Malovan je bio njen drugi muž, trinaest godina mlađi i razlog zašto Herkul Poaro u jednom romanu posećuje baš Alepo. (On je takođe omogućio i čuveni naslov iz Dejli Mejla: „Britanski muzej otkupio 3000 godina staru rezbariju od slonovače koju je Agata Kristi čistila svojom kremom za lice“). Kristi u svojoj autobiografiji zaista pominje tu kremu i kaže „da se političke prilike u Bagdadu pogoršavaju“, da zbog toga u Iraku već godinama nema arheoloških iskopavanja, nego su „svi otišli u Siriju“.

Ponekad sam zahvalna muzejima što postoje, bez obzira na sumnjivu prošlost njihovih zbirki. Predmeti iz davno nestalih gradova nam govore ko smo. Neki gledaoci ovih snimaka su odmah prepoznali gipsane reprodukcije, jer su originale već videli u Britanskom muzeju.

The New Yorker, 27.02.2015.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 08.03.2015.