Depresija u koju pada Evropa nije prvenstveno kliničko stanje, premda će vjerojatno biti nešto posla i za psihijatre. No psihijatrijska bi ekspertiza mogla pomoći na neočekivane načine. Tako mi daje za misliti ekspertno mišljenje norveških psihijatara, koji su norveškog evroteroristu Andersa Breivika proglasili neuračunljivim u času počinjenja kažnjivog djela.

Kako može 36 sati razgovora sa zločincem neko vrijeme nakon samog događaja, na kraju i na podlozi toga kako sam zločinac sada tumači razloge za svoje djelo, dovesti do pouzdane konstatacije o tome u kakvom je psihičkom stanju zločinac tada bio, za mene je zagonetka. Budući da se ne razumijem u psihijatriju niti imam neku posebnu želju da se u nju razumijem, ne bih se smio sablažnjavati na ekspertno mišljenje psihijatara što su ih na saradnju pozvali tužioci u datom slučaju. No budući da će to ekspertno mišljenje, ako ostane na važnosti, imati političke implikacije i posljedice, volio bih o tome nešto reći.

Da li je taj čovjek doista psihotičan i da li je tokom svog čina bio neuračunljiv, na kraju krajeva sasma je svejedno dok se s takvim ekspertnim mišljenjem ne zatvori rasprava o evroterorizmu. Ako Breivik bude važio za luđaka, svejedno će mu suditi, ali mi, javnost, ono što će on reći ili učiniti ne trebamo uzeti ozbiljno. Neki vide prednost proglašenja Breivika luđakom u tome da će ga do konca života strpati u umobolnicu, dok je pak najdalja zatvorska kazna u Norveškoj 21 godinu.  (Problem je u tome što će ga morati, ako na nekom od kontrolnih pregleda što ih valja obaviti svake tri godine ne bude više pokazivao psihotične simptome, otpustiti iz bolnice.) Istinska prednost proglašenja Breivika luđakom, bojim se, nalazi se negdje drugdje.

Prije nekoliko dana njujorški je sudac Jed Rakoff poništio sudsko poravnanje između bankarskog velikana Citigroup i vladine nadzorne institucije Securities and Exchange Commission. Presuda je naime zaobišla izričito priznanje da je banka počinila kažnjivo djelo, dok je sudac mislio da javnost – posebno u situaciji u kakvoj smo trenutno – ima pravo doznati istinu. Slično, mislim, važi i za Breivikov slučaj. Proglašenje evroteroriste neuračunljivim i njegovo upućivanje u neku psihijatrijsku ustanovu može zaobići i potisnuti istinu o evroterorizmu. Ta nas istina sve pogađa, i to u našoj najsublimnijoj inkarnaciji, kao Evropljane, i premda je  neprijatna, svejedno ne bi bilo u redu da je u cjelini prebacimo na  Breivika i pošaljemo na zatvoreni odjel neke psihijatrijske ustanove.

Breivik je ubijao za Evropu i svoj je čin intelektualno zasnovao. Njegova ideja o Evropi nije ideja koju bi imali svi Evropljani, ali nipošto nije ni ideja koju bi imali samo rijetki. To je popularna ideja, čije zagovornike možemo naći u evropskim političkim, kulturnim i obrazovanim institucijama, da o svetoj crkvi niti ne govorim. Štaviše, to je ideja za koju se čini da ima sve više privrženika i da joj se javno sve manje suprotstavljamo.

Breivikovo intelektualno utemeljenje terorističkog čina integralni je dio samog tog čina. Možemo se čudimo revnosti s kojom je ispunio stotine i stotine stranica svojega manifesta. Takvu revnost nema svako. No svi imamo barem neku od ideja što ih je  Breivik uzeo za svoje. Nije nužno da bi takve ideje svako od nas povezivao na isti način kao Breivik. No treba reći da te ideje Breivik, time kako ih je spleo zajedno, nije silovao. Većinu ideja što ih je uknjižio na svoj račun izrekli su ili zapisali ljudi koji su imali ili još uvijek imaju status i ugled u društvu. To su ideje što su ih izricali u učionicama i predavaonicama, na zborovima i političkim sastancima, u teatru i kinu. To su ideje što su ih štampali u časopisima i knjigama, a danas kruže i po elektronskim medijima. Jedna sama respektabilnost. Riječju (no, u dvije riječi): naša kultura.

Uzmimo Breivikovu izjavu, koju su psihijatri interpretirali kao jedan od dokaza za neuračunljivost, da je ”najsavršeniji vitez” od svih viteza što su živjeli nakon 2. svjetskog rata. Zacijelo je tu nešto pretjerivanja, ali Breivik je vitez, vitez templar, a vitezovi naravno nastoje biti savršeni. Templari su stari križarski vojni red koji postoji i danas. Francuski kralj Filip IV. optužio je templare za homoseksualnost, sodomiju i crnu magiju (nešto gore tada nije bilo moguće izmisliti) i nekoliko je njih spalio na lomači, no mišljenje presvijetlog kralja, pravog naprednjaka i modernizatora, nije prevladalo. Dominantna predstava o templarima sve je prije nego negativna. Ili uzmimo maltežane, drugi viteški red, čije korijeni sežu u križarske ratove. Jedan je i u Sloveniji bio ministar. Pogledajmo križarske ratove, izvor naše sistematske i aktivne islamofobije. U prosvjećenosti se već našao neko ko se zgrožao nad fanatizmom križara i u vrijeme uspona nacizma i neko vrijeme nakon 2. svjetskog rata, kad je za revizionizam još bilo prerano, bilo je nekoliko historičara koji su pod utiskom savremene katastrofe razvili oštru kritiku križarskih ratova, ali u cjelini gledano, Evropa se križarskih ratova nikada nije odrekla. I tako dalje. To je bio i Breivikov duhovni svijet.

Breivik bi dakako mogao ubijati i bez intelektualnog utemeljenja objavljenog u manifestu. Ključni problem je negdje drugdje: ideje što ih je prisvojio ubijale su i bez njega. Iz tih ideja, iz tog ubijanja, iz ideja koje su ne samo opravdavale ubijanje, nego i gonile u ubijanje, satkano je mnogo naše – evropske – historije. To je neprijatna istina naše historije. To je istina koja je progovorila u Breivikovom zločinu i koja će opet govoriti sve dok ne raspletemo ideje od kojih je naša historija satkana. Proglašenje norveškog evroteroriste neuračunljivim bit će najvjerojatniji izgovor za odlaganje našeg suočavanja sa samim sobom. Na kraju ćemo svi biti neuračunljivi.

Za kraj ću spomenuti dva ekspertna opisa Breivikove neuračunljivosti: imao je bludnje da je pozvan odlučivati o životu drugih i izgubio je dodir s realnošću do te mjere da nije više nadzirao svoja djela. Nije li to lijep opis naših evropskih voditelja u vrijeme širenja evanđelja ”štednje”?

Dnevnik.si, 03.12.2011

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 10.12.2011

NAŠ TERORIZAM