O životu migranata u Beogradu govore Habib Afridi, student iz Pakistana, Branislava Đonin iz Info parka i Sonja Tošković iz Beogradskog centra za ljudska prava.

Habib Afridi: Ovo je moja privremena kuća. Nas 15, 16 spava ovde. Ranije su noći bile jako hladne, sada je bolje. Ujutru kada se probudimo, najpre se umivamo, onda pripremamo čaj i izlazimo napolje. Idemo u centar Miksalište, tamo punimo telefone i možemo da se istuširamo. Jednom dnevno nam donose obrok, imamo ručak, a večeru kupujemo od svog novca.

Branislava Đonin: Upravo prisustvujemo podeli ručka ovde u barakama gde izbeglice žive negde od septembra-oktobra prošle godine, kada su počeli da naseljavaju ovaj deo iza Železničke i Autobuske stanice. Svakog dana u 1 sat ovde je podela ručka. To je njihov jedini organizovani obrok. Delili smo hranu, tri obroka, do kraja oktobra kada je naša kućica sklonjena iz parka. Podelu hrane narednog dana su preuzeli volonteri organizacije Hot food Idomeni i oni trenutno dele oko 800 obroka ovde kod stanice u Beogradu i oko 800 obroka u prihvatnom centru u Obrenovcu.

Magacini koje oni koriste kao utočište na 15 stepeni nisu dovoljni da ih zagreju i da ih zaštite od zime. Unutar magacina je vrlo često bio minus kada su napolju temperature bile izuzetno niske. Morali su da se zagreju kako znaju i umeju, tako da su skidali pragove sa voznih šina koji su premazani raznim hemikalijama, a koji su prilikom sagorevanja ispuštali toksične materije, što je dovelo do velikog broja respiratornih zdravstvenih problema. Najstrašnije je to što je dosta dece spavalo u takvim uslovima. Ima maloletnika bez pratnje ili imamo roditelje, očeve sa decom, sa sinovima ili jednim sinom, koji su završili u barakama, gde im je trenutno dom.

Sonja Tošković: Taj park je nastao sam od sebe na početku migrantske krize. Prvo kao mesto okupljanja, a kasnije i neformalno mesto smeštaja, sa potpuno nehumanim i nečovečnim uslovima. Najteže je to što država zaista želi da smesti te ljude, nuđeno im je u više navrata da se prebace u kampove koji se otvaraju, Obrenovac, Divljane, Kikinda. Neki žele, a neki ne.

Branislava Đonin: Svakodnevno pokušavamo da pričamo sa njima, da ih ubedimo da im je bolje da budu u nekom prihvatnom centru, gde bi u svakom slučaju imali humanije uslove za život. Međutim, brojni su razlozi i prepreke zbog čega oni izgube legalni status. Kad prilikom pokušaja da pređu granicu budu uhvaćeni i vraćeni u našu zemlju, oni više ne mogu ponovo da se vrate u legalne tokove, jer u policijskoj bazi podataka postoji da su već bili registrovani i da su napustili azilnu proceduru. Prema našem zakonu oni više nemaju prava na registracionu dozvolu ili se u veoma retkim situacijama može pokušati sa njenim ponovnim izdavanjem. To je glavni razlog zašto je većina njih ovde u ilegalnom statusu. Oni se plaše da će biti deportovani iz kampa u Makedoniju ili u Bugarsku.

Oni u kampu gube vezu sa svojim krijumčarem i misle da će ih to usporiti u pokušaju da pređu granicu, što je jedan od najvećih razloga zašto se odlučuju da ostanu ovde. Veliki procenat njih ne želi da bude u Srbiji i zatraži azil ovde i žele samo da nastave dalje. Kao da su ovde na nekoj pauzi, čekajući da im se nešto bolje desi. To je moj utisak o celoj situaciji. Ne mire se sa subinom, nadaju se i mnogi od njih nekako i uspeju sami da pređu. Oni koji nemaju više novca za krijumčara, pokušavaju sami, a za to saznamo kada ih više nema u parku. Kada ih ne vidimo neko vreme, onda znamo da su prešli granicu i da su uspeli, nadam se, da stignu na neko sigurnije mesto.

Sonja Tošković: Ako posmatramo statistike koje vode ministarstvo unutrašnjih poslova i Visoki komesarijat za izbeglice, najveći broj ljudi koji dolaze u Srbiju je iz Avganistana, onda slede Pakistan, Sirija, Irak i Libija. Procentualno gledano, najveći broj ljudi koji trenutno boravi u Srbiji je iz Avganistana i Pakistana. Neki od njih nisu prvi put čak ni u Srbiji. Oni su svoje putovanje započeli nekoliko godina ranije i već su nekoliko puta prošli balkansku rutu. Oni su kao stariji maloletnici naustili svoje zemlje porekla i pokušali ilegalni ulazak u neku od zemalja EU ili su podneli zahteve za azil koji su odbijeni, a onda su sa krijumčarima nastavljali svoj put, u nadi da će moći da žive u nekoj drugoj zemlji Evropske unije. To je jedna kategorija ljudi. Druga kategorija, pre svega ljudi iz Iraka, Sirije i Libije, u 90 odsto slučajeva dolaze zato što beže od rata. Oni nisu napustili svoje zemlje jer su sanjali o boljem poslu ili obrazovanju, već su na to pirmorani jer je život tamo postao nemoguć.

Habib Afridi: Ovde sam već šest meseci. Pre tri meseca sam čekao da Mađarska otvori granicu, mislio sam da će se to dogoditi za novu godinu ili za božić. Ali praznici su prošli i oni to nisu učinili. Četiri puta sam pokušao da pređem mađarsku i jednom hrvatsku granicu, ali nisam uspeo. Hrvatska policija takođe tuče ljude. Prošle noći smo išli na mađarsku granicu. Išli smo vozom do Subotice, a onda peške. Moju grupu su uhvatili policajci i prebili mnoge ljude. Nekima su slomljene ruke, nekima noge, tukli su nas pendrecima. Pobegli smo, ali pokušaćemo ponovo.

Branislava Đonin: Imamo povratnike koji su pokušali da pređu ili hrvatsku ili mađarsku granicu i koji se zaista vraćaju pretučeni i u jako teškom stanju. Često se dešava da su i maloletnici od 12-13 godina vrlo brutalno pretučeni. Imam utisak da je brutalnost sve veća. Nedavno smo imali slučaj od 70 povratnika, među kojima je bilo jako mnogo maloletnika, kojma je mađarska policija nanela veoma teške povrede.

Sonja Tošković: Slušali smo različite priče i svaka od njih je jednako strašna i zaprepašćujuća, šta su sve ljudi u stanju da prežive. To je uvek potresno jer prilikom prijave za azil oni moraju da u intervjuu vrlo detaljno ispričaju kako su napustili svoju zemlju porekla i kroz koje su zemlje prošli. Niko od njih nije bio svestan u šta se upušta, jer dogovor sa krijumčarem obično bude potpuno drugačiji. Vi date pare i onda se nađete u kandžama ljudi koji upravljaju vašom sudbinom. Bilo je zaista strašnih priča, ljudi na moru izgube svoju decu, putuju čamcima gde je njih 500 u čamčiću koji može da primi 100. Neki su gledali kako im dete umire.

Stravični uslovi u Idomeniju, kampu u Grčkoj, koji je jedno vreme bio potpuno zatvoren i u koji nijedna međunarodna organizacija nije mogla da uđe, gde su ljudi spavali u blatu u vrlo nehumanim uslovima. Ovi ljudi trpe različite vrste ucena od strane krijumčara i bili su seksualno i fizički zlostavljani. Ucene idu do toga da jednog člana porodice zadrže, pa onda morate da doplatite da biste se spojili. Mislim da ne postoji film koji može da opiše ono kroz šta ovi ljudi prolaze. Neizvesnost, strah, strepnja, osećanje da nemate nimalo ljudskosti i dostojanstva ih čini užasno ranjivim.

Habib Afridi: Krijumčari su nam pomogli da pokušamo da pređemo granicu, njih trojica su išli sa nama. Svaka zemlja ima svoje krijumčare, u svakoj zemlji neko od njih ide sa nama, ali dok ne krenemo, ne znamo ko su oni. Ja sam im platio na početku puta u Pakistanu, 700 evra. Prvo smo otišli u Iran, tamo smo veći deo puta prešli peške. Iz Teherana su nas kolima prevezli do turske granice. Kada smo je prešli, došli smo u mesto koje ne znam kako se zove, ali odatle smo autobusom otišli u Istanbul. Onda smo kolima stigli do bugarske granice, nju smo prešli peške, pa smo kolima došli do Sofije, glavnog grada Bugarske. Tamo nas je uhvatila bugarska policija i bili smo u zatvoru 16 dana. Posle toga su nas prebacili u otvoreni kamp, tamo sam bio 20 dana. Sačekali smo krijumčare koji su nas doveli do Srbije. Krenuo sam na ovaj put pre godinu dana.

Sonja Tošković: Oni i dalje koriste usluge krijumčara. To im je slamka spasa. Međutim, mnogi od njih su ostali bez novčanih sredstava i ne mogu da plate krijumčare. Cene variraju, od 500 evra za prelazak granice, ali ako su u pitanju destinacije od Grčke, od Atine ili od Soluna, to su onda i hiljadu, dve ili tri hiljade evra, u zavisnosti od krijumčara i dogovora sa njima. Ali vrlo često taj dogovor ne bude ispoštovan.

Na putu ka grčkim ostrvima, iz Turske ili iz afričkih zemalja, izgubilo je živote preko 10 hiljada ljudi. Ti ljudi ne znaju na šta pristaju i šta ih čeka i time postaju žrtve trgovine ljudima, jer to jeste trgovina ljudima u najstrašnijem obliku. Kada pristanete da sa krijumčarima nastavite put, ne znate šta sve može da vam se desi. Neki od njih pristaju i da budu radno eksploatisani, a neki i seksualno. Neki pristaju da različitim vrstama usluga plaćaju svoj put ili obećaju da će, ako nemaju novca, kada stignu u neku od zemalja Evropske unije da isplate dug. A šta to u stvari znači? To znači da ćete biti žrtva trgovine ljudima, samo je pitanje da li je u pitanju radna, seksualna ili neka druga vrsta eksploatacije, u zavisnosti od pola ili uzrasta.

Branislava Đonin: Ovde su trenutno uglavnom momci iz Avganistana i Pakistana. Sad već imamo momke koji su skoro godinu dana ovde, od kako je zatvorena balkanska ruta. Mnogi od njih koji su uspeli da pređu granicu u jednom trenutku i da stignu do Slovenije ili Italije, tamo su uhvaćeni i vraćeni u Srbiju. Oni dosta dugo ujutru spavaju i bude se tek oko 9 i 10 sati, a kada želite nešto da se dogovorite za sutra, kažu „nemoj da dolaziš pre 9 ili 10 sati”. Zimus im je bilo jako hladno, bili su budni cele noći i uspevali su da zaspu negde pred zoru. Najveći problem je što su oni gladni i onda gledaju da prespavaju ceo dan kako bi sačuvali energiju.

Od kako se vreme prolepšalo igraju kriket ili fudbal kada nađu loptu. Vrlo često možete da ih vidite kako odlaze na pijacu i kupuju namirnice da bi kuvali. Veoma su velikodušni. Kad prođete pored njih, oni će vas uvek ponuditi, „hoćete li da sednete sa nama i pojedete nešto, hoćete da popijete neki čaj?”. Mnogi od njih se trude da pomognu. Najveća pomoć koju pružaju je prilikom prevođenja, zato što ovde ne postoje prevodioci za paštu jezik. Takođe u sve većem broju žele da budu angažovani, da budu korisni i da osete da njihov život ovde ima nekog smisla.

Sonja Tošković: Na teritoriji Republike Srbije se nalazi negde oko 8 hiljada ljudi. Od toga sigurno oko 6 hiljada je smešteno u centre za azil, u prihvatno-tranzitne centre, kojih ima preko 12 na teritoriji Republike Srbije, a kada tome dodate ljude koji borave u parku u Beogradu, dobijete prilično veliki broj.

Habib Afridi: Studirao sam u Pakistanu, hteo sam da budem inženjer. Ali mi se nalazimo na granici sa Avganistanom. Talibani su i u jednoj i u drugoj zemlji. Bore se sa pakistanskom i sa avganistanskom vojskom i sa NATO-om. Za mlađe generacije, čak i za starije, život tamo je suviše opasan. Talibani traže od nas da im se priključimo, i onda neki to i urade, i ginu. Imam tamo mlađeg brata i mamu, oni su ostali u Pakistanu. Moj otac je poginuo, neko ga je upucao, ne znamo ko, ali tada sam odlučio da odem. Sam.

Sonja Tošković: Politika države Srbije prema migrantima ili strancima nije adekvatna kako bismo utvrdili kakav je stvarni pravni status ovih ljudi i šta s njima dalje raditi. Obezbeđivanja smeštaja nije dovoljno. Zaista je za pohvalu što smo otvorili toliko centara koliko smo mogli, ali šta dalje? Pokušavate da ih zbrinete, a u stvari ne znate šta možete da im ponudite i koje su njihove potrebe, jer se sve vreme pretpostavlja da oni žele da idu dalje, a uopšte ne razmišljamo da neki od njih možda žele, ali ne mogu jer nemaju novca, dok neki žele da ostanu. Drugo, ako pogledate kakva je politika Mađarske i kako se uslovi na granici sve više pogoršavaju i da danas preko mađarske granice uspe da pređe samo 8 ljudi, šta onda? Da li to znači da će 5-6 hiljada ljudi tek za 3 godine izaći iz Srbije. Naravno da će oni koristiti ilegalne načine i krijumčare, ali neće više moći tako brzo da izlaze iz zemlje kao što su mogli ranije.

Branislava Đonin: Oni se svi i dalje nadaju da će se granice otvoriti bez obzira na to što se zaista trudimo da im damo prave informacije o stvarnom stanju, da su za to veoma male šanse i da granice neće biti otvorene. Par put su pokušali da kolektivno pređu granicu kada su organizovani protesti u nadi da će nešto uspeti da promene.

Sonja Tošković: Svetska politika postaje radikalnija i nacionalistička, što je potpuno zapanjujuće i šokantno, ali barem više nisu licemeri. Praksa je pokazala da je od samog početka bilo tako samo su se pretvarali da nije. Tako da mislim da će to dosta teško da ide i da će prave žrtve svih tih političkih dogovora biti ovi ljudi koji beže u nadi za nekim boljim životom.

Habib Afridi: Želim da spasim svoj život, želim mir i nastaviću dalje. Možda ću pokušati u Francuskoj, Italiji ili nekoj drugoj zemlji. Kada stignem tamo, nastaviću studije i onda ću da radim. Imam 22 godine.

Sonja Tošković: Kolike god zidove da podignete, ljudi će i dalje dolaziti. Pronaći će način, iskopaće tunele, preskočiće zidove, naći će druge kanale. Ne možete da budete tvrđava koja će se ograditi, jer je to nemoguće. Koliko god da te politike budu oštre, ljudi će i dalje da dolaze.

Peščanik.net, 17.03.2017.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU