Srebrenica, fotografije čitalaca, Konstantin Novaković
Srebrenica, fotografije čitalaca, Konstantin Novaković

Hajde da uzmemo da je tačno da iza genocida u Srebrenici, kao osobe koje su taj masovni zločin direktno osmislile, zaista stoje – kako to od juče tvrdi Biljana Plavšić, „bivša predsednica Republike Srpske“ – Alija Izetbegović, bivši „lider bosanskih muslimana“ i Bill Clinton, „bivši američki predsednik“ (same odrednice u vesti na koju ovde referišemo pokazuju kakav je odnos autora prema osobama o kojima je reč). I neka bude da su njih dvojica to smislila kako bi što je moguće više naudili etničkim Srbima u Bosni i Hercegovini. Ako je sve to istina, to je izuzetno važna vest, i razumljivo je što to prenosi i RTS. Vest je tako važna da svakako ima smisla pustiti je u javni prostor upravo kao komentar na jučerašnju presudu Suda u Hagu Radovanu Karadžiću, bivšem „lideru bosanskih pravoslavaca“ (da se poslužimo logikom autora vesti) – presudu, dakle, koja baš Karadžića, a ne Izetbegovića ili Clintona, okrivljuje za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, to jest u planiranju i izvršenju masovnog zločina u Srebrenici.

Dakle, pođimo od toga da je Karadžić žrtva zavere, da su za smrt osam hiljada muškaraca u Srebrenici krivi upravo Izetbegović i Clinton, a ne Karadžić. Zašto su Izetbegović i Clinton odlučili da se ubije osam hiljada muslimana? Plavšić kaže da je to bio način da se opravda intervencija NATO-a protiv oružanih jedinica na srpskoj strani. Plavšić je navodno imala uvid u transkripte u kojima jasno stoji da je Clinton objasnio Izetbegoviću da bi jedini dovoljan razlog za takvu intervenciju bilo ubistvo barem pet hiljada bosanskih muslimana. Pošto se baš to u Srebrenici i dogodilo, usledili su vazdušni udari na položaje srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. Da je sve bilo unapred planirano, smatra Plavšić, potvrđuje i činjenica da su se oružane jedinice bosanskih muslimana povukle iz područja oko Srebrenice mesec dana pre zločina. Da je zaista reč o međunarodnoj zaveri protiv Srba, Plavšić će ilustrovati i podatkom da su se na srpskoj strani, među počiniocima zločina u Srebrenici našli i po jedan Hrvat i Slovenac.

Dakle, Clinton je rekao Izetbegoviću da će „Amerika ući u rat i boriti se na muslimanskoj strani“ i da će „bombardovati Srbe“, ako Izetbegović dozvoli da „četnici uđu u Srebrenicu“. Povrh toga, Clinton je dao i konkretno uputstvo – „ne sme biti manje od 5.000 masakriranih“. Zaključak se nameće sam po sebi: umesto Karadžića, za genocid u Srebrenici pred Sudom u Hagu morali su da polože račun Izetbegović i Clinton. Karadžić i ceo srpski narod žrtve su američko-muslimanske zavere, u kojoj je ubijeno – osam hiljada muslimana. A ubili su ih, to Plavšić ipak ne spori, uglavnom etnički Srbi, te jedan Hrvat i Slovenac.

Ako Plavšić govori istinu, šta ta istina govori o srpskoj strani u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini? Prvo, da su Izetbegović i Clinton ispravno procenili kako će se ponašati srpske oružane jedinice pošto jednom uđu u Srebrenicu: oni su se oslonili na njihovu spremnost da počine masovno ubistvo i nisu se prevarili. Dakle, Plavšić u stvari kaže da svako ko računa na srpsku sklonost ka masovnim zločinima kao konstantu kolektivnog ponašanja – ne greši. Dalje, Izetbegović i Clinton su ispravno procenili da su srpske vođe izuzetno glupe i da nisu u stanju da predvide posledice svojih odluka i postupaka. Pošto im je dopušteno da uđu u Srebrenicu, ti vođe se nisu zapitali zašto se to dogodilo, nego su požurili da iskoriste priliku i pobiju sve muškarce koje su tu zatekli. Dakle, Plavšić u stvari sugeriše da je srpsko rukovodstvo bilo izuzetno glupo, te da je i to konstanta na koju se može računati. Konačno, Izetbegović i Clinton su planirali zločin koji su izvele srpske oružane jedinice unapred računajući na to da za taj zločin neće biti izvedeni pred sud kao njegovi inspiratori. Umesto njih, osuđen je, juče, Karadžić.

Tako je Plavšić sklopila do sad najuvrnutiji narativ u kome kolektivni zločinac i žrtva menjaju mesta, pa zločinac u stvari postaje žrtva zavere svetskih razmera. Usput, Plavšić će tu „žrtvu“ predstaviti i kao nadasve zlikovačku (jer jedva čeka priliku da ubije) i glupu (jer ne razmišlja o posledicama svojih postupaka), ali to je za nju manje važno od namere da se zločinac predstavi kao žrtva. Suština je, međutim, u sledećem: čak i da je Plavšić u pravu, Karadžić bi opet morao biti osuđen, na osnovu istih činjenica koje su utvrđene u postupku, upravo zato što je – (neka bude) sa Izetbegovićem i Clintonom – učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Pored toga, sve i da je tako, Izetbegović i Clinton ne bi mogli krivično da odgovaraju, jer nisu mogli biti neposredni naredbodavci: nad jedinicama koje su zločin počinile, za razliku od Karadžića, njih dvojica, kao omraženi neprijatelji, nisu mogli imati nikakav uticaj. Njihova odgovornost, čak i u ovoj preko svake mere naopako sklopljenoj priči, svela bi se samo na to da su ispravno procenili sa kim imaju posla. Da je tako bilo, za njih dvojicu bi se s pravom moglo reći da su izuzetno zle osobe, ali i tako – Karadžić nedvosmisleno ostaje zločinac.

Peščanik.net, 25.03.2016.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)