9/11
9/11

Može se reći kako je svaki intelektualac koji “javno istupa” odgovoran da raspravu učini složenom: da podseća kako stvari, uglavnom, nisu tako jednostavne kao što se predstavljaju. Međutim, ono što sam zauvek upamtio kao pouku događaja 11. septembra 2001. i potonjih rasprava, jeste sledeće: Nikada, ni u kom slučaju, ne sme se zanemariti ono što je očigledno. Vladi i većini ljudi u Americi činilo se da je njihova zemlja 11.09.2001. napadnuta na izuzetno gnusan način (otmicom aviona želeo se što veći broj civilnih žrtava), od strane izuzetno gnusne grupe (tajanstvena ubilačka banda: delom multinacionalna korporacija, delom mafijaška porodica), zaklete pobornice srednjevekovnog kulta smrti, rasističke mržnje prema Jevrejima, verskog ludila kojem su hindusi, hrišćani, muslimani šiiti i nevernici glavna meta, i kojoj je glavni cilj obnova davno nestalog despotskog carstva.

Meni se čini da to i dalje ostaje osnovna odlika Al-Kaide i njenih surogata. Ne mislim da pojednostavljujem stvari tvrdeći da je to njena osnovna odlika. Ne osećam potrebu da se razmećem i smišljam nešto originalno. Štaviše, mnogi pokušaji da se uvede “složenost” u ovu priču deluju mi kao nedorečena razmišljanja ili zabavna naklapanja. Ona variraju od neizlečivo paranoičnih i prezira dostojnih pokušaja da se odgovornost za napade pripiše Bušovoj administraciji ili Jevrejima, pa sve do ponekad zamorne ali ne i nužno pogrešne tvrdnje da su muslimanski narodi potlačeni. (Čak i kada je formalno tačna, ova tvrdnja ne sme se koristiti kao argument, jer je on logički nesuvislo izveden, u prilog nasumičnom nasilju od strane samoproklamovanih muslimana.)

U osnovi ovih i drugih pokušaja da se skrene sa teme bilo je, i još ima, perverzne želje da se zverstva od 11.09. prikažu kao u neku ruku zaslužena, ili istorijski objašnjiva, zbog mnogobrojnih zločina iz prošlosti američke spoljne politike. Ili to ili je – podsećamo na savremene komentare “velečasnih” Džerija Falvela i Pata Robertsona – Amerika zbog svojih greha dobila zasluženu kaznu s neba. (Ova dva načina razmišljanja, od kojih je prvi navodno “levičarski” a drugi “desničarski”, u suštini se nimalo ne razlikuju.) Jer, bio je to napad na naše društvo, šta god bile njegove navodne kapitalističke i vojne “mete”; a ta činjenica je bila previše očigledna da bi je neko pametan uopšte isticao. Ona je postajala sve očiglednija sa svakim sledećim napadom: na London, Madrid, Istambul, Bagdad i Bali. Tome uprkos, uvek bi se našao neki “intelektualac” da ustvrdi kako u “korenu” jezivog masakra civila u po bela dana stoji, ipak, politika Tonija Blera, Džorža Buša ili španske vlade. Odgovornost nikada nije nedvosmisleno pripisana samim počiniteljima zločina.

I mada će zvanični ton pobožnih septembarskih komemoracija i dalje naglasak stavljati na žrtve i njihove porodice (uključujući patetično mazohističku zabranu da se objave mnogi snimci počinjenih užasa, s obrazloženjem da bi se time povredila “osećanja”), ipak su globalno po svoj prilici u manjini oni koji prihvataju uobičajeni “diskurs” o događajima 11. septembra. Jer, objašnjenje da je to deo jevrejske ili američke zavere postalo je opšte mesto, ne samo u muslimanskom svetu nego i širom planete. Takve izmišljotine ne kruže samo po marginama zapadnog sveta koje se mogu smatrati poremećenima. Naime, bestseler u Francuskoj postala je knjiga koja tvrdi da je Pentagon gađao samog sebe krstarećom raketom – pri tom uspevajući da kontroliše Let 77, iako u stvari izgubljen na radaru, sa celom posadom i putnicima, među kojima je bila i moja poznanica Barbara Olson. Druga knjiga sa drugačijom teorijom zavere o 11. septembru, štampana u SAD u izdavačkom ogranku Nation magazina (Westminster John Knox Press), uvažene kuće povezane sa američkim prezbiterijancima, objavila je Hrišćansku veru i istinu skrivenu iza 11. septembra. U njoj se tvrdi kako su događaji toga dana planirani da bi se dobio izgovor za intervenciju na Bliskom istoku. Još više levičarski usmerena bila je moja bivša izdavačka kuća Verso – izdanak časopisa New Left – koja je objavila antologiju ljutitih propovedi Osame Bin Ladena, a gde urednici nedvosmisleno i u pozitivnom smislu porede vođu Al-Kaide sa Če Gevarom.

U svakom slučaju, za mene je uključivanje u rasprave o 11.09. bilo višestruko značajno, krajnje neobično iskustvo. Najpre, prvi put u životu našao sam se na strani vojnika i policajaca, ili bar onih među njima koji nas nisu (kao Džordž Tenet i veliki deo CIA-e) ostavili da bespomoćno zurimo u nebo dok je sumnjivim tipovima, kojima je izdata zabrana pilotiranja, dozvoljeno da kešom plate kartu u jednom pravcu posle završene obuke u školi za pilote. Punim srcem i bez trunke ironije (i, tvrdim, sasvim racionalno) podržavao sam snage reda i zakona. S druge strane, snažno sam se uključio u odbranu moje nove domovine1 od klevetničke kampanje velikog broja intelektualaca, koji su izgledali rešeni da umanje značaj i težinu događaja ili da ih prevedu na bezopasni jezik (siromaštvo je uzrok političkog nasilja), ne bi li održali svoj ustaljeni pogled na svet. Koliko je lakše bilo tvrditi, što su mnogi i činili, da je sve to bio izgovor za izgradnju naftovoda kroz Avganistan (opcija koju je, začudo, američki imperijalizam zanemario posle pada komunističkog režima u Kabulu, kada se uništena zemlja nudila kao na dlanu).

Moja solidarnost sa vojnicima, policajcima i ostalom ekipom nije me, ipak, potpuno preobratila i pridobila za policijski način razmišljanja. Bio sam svedok tužitelja u procesu koji je Američka unija za građanske slobode vodila protiv Agencije za nacionalnu bezbednost zbog njihove prakse prisluškivanja bez sudskog naloga. Dopustio sam bivšim profesionalcima da me muče pomoću vode, tehnikama koje su primenjivane na osumnjičenima za terorizam, kako bih mojim čitaocima pokazao da to zaista jeste mučenje u punom smislu te reči. Posetio sam Abu Graib i Gvantanamo, ta dva groteskna pakla nastala zbog američke panične reakcije; pisao sam vrlo kritično i o jednom i o drugom. I dalje se ne mirim sa glupim, rasipničkim i opresivnim kolektivnim kažnjavanjem Amerikanaca koji pokušavaju da lete civilnim avionima ili žele da slobodno ulaze u svoje kancelarije, a da pri tom ne pokazuju dokumenta na uvid licu koje nema bazu podataka gde bi ih proverilo. Video sam Abu Graib neposredno pošto je prvi put provaljeno u njega 2003, ali i dalje ne mogu da se identifikujem sa moralnim čudacima koji tvrde da su taj mini-Aušvic i masovna grobnica nešto najgore što postoji na svetu. Kada je Amnesti Internešnel opisao Gvantanamo kao Gulag našeg vremena, osetio sam manjak ozbiljnosti, a isto to sam osetio još mnogo puta od tada.

Jedan od razloga za suprotstavljanje glupostima na “našoj” strani (zapravo, zašto se krijem iza ovih znakova navoda? treba ih smatrati opcionalnim) jeste i moje uverenje da neminovno predstoji poraz bin-ladenizma. Al-Kaida zahteva nemoguće, to jest globalnu primenu najfanatičnijeg tumačenja šerijata; da bi to postigla, histerično se koristi iracionalnom sredstvima. (Ova kombinacija bi, uzgred budi rečeno, bila i razumna definicija “terorizma”.) Iz toga sledi da je bežanje u panične i ponižavajuće taktike, u svrhu borbe protiv terorizma, ne samo nemoralno nego i kontraproduktivno.

Pre deset godina napisao sam jednom očajnom prijatelju da će doći vreme prodora u Al-Kaidu, kada će je njena sopstvena paranoja progutati; trenutak kada će ona već isprobati svaku moguću taktiku a neće uspeti da ponovi udar od 11.09, trenutak kada će postati žrtva svoga izopačenog pogleda na svet i početi da se urušava zbog nepostojanja ikakve samokritičnosti. Otkriće Bin Ladenovog bednog skrovišta u Abotabadu govori nam da je upravo takva sudbina, uz naporan rad mnogih heroja, zaista počela da izjeda Al-Kaidu. Ovo uzimam kao potvrdu superiornosti “naše” civilizacije, sposobne barem da uči na svojim greškama umesto da ostaje zarobljenica “vere” u svoje nepromenjive vrednosti.

Borba protiv dogmatičnosti i iskrivljenih uverenja nije se vodila uzalud, kao ni mnoge druge bitke čiji je cilj bio potvrda očiglednog. Nasuprot propovednicima politike antizapadne samodestruktivne mržnje, mislimani nisu usvojili bin-ladenizam kao svoj štit protiv realnosti. Upravo suprotno: pokazalo se da postoje milioni Arapa koji jeretički i odlučno radije biraju život nego smrt. U mnogim društvima Al-Kaida je bila ne samo pobeđena, nego i samoporažena.

Na kraju se ispostavlja da, u ovom slučaju, problem jeste složeniji od nekakvog “prostog” rešenja kakvo bi ponudili teokratski fanatici. Ipak, uprkos težnji ka eufemizmu i evazivnom stavu, ostaju neke čvrste i jednostavne istine. Među njima je i ova: poricanje holokausta je zapravo njegovo prikriveno prihvatanje. Islamska presuda Salmanu Ruždiju je direktan i ubilački napad na slobodu izražavanja, a ne sukob između tradicionalne vere i “fundamentalizma slobode govora”. Masovno istrebljenje u Bosni i Hercegovini nije samo nusprodukt “istorijske mržnje”, već pažljivo osmišljen plan brisanja muslimanske populacije sa tog prostora. Režimi Sadama Huseina, Kim Džong Ila i Mahmuda Ahmadinedžada zaslužuju da ih proglasimo oličenjem “zla”. Pre deset godina se na Menhetnu, u Vašingtonu i Šenksvilu (Pensilvanija) dogodio direktan sukob sa totalitarnom idejom, izraženom u svom najgrubljem i najužasnijem vidu. Neka nas ta i sve ostale bitke osnaže za neke predstojeće, kada će opet biti nužno da se izborimo sa nekom krupnom laži.

Slate, 05.09.2011.

Prevod Ivan Grahek

Peščanik.net, 12.09.2011.

NAŠ TERORIZAM

________________

  1. Hičens je rođen u Britaniji, u SAD se preselio početkom osamdesetih, a 2007. je primio američko državljanstvo. (prim. prev.)