Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Kažu da je na vest o izbijanju pariske revolucije 1848. Nikolaj Prvi uleteo u dvor, prekinuo ples i izdao kontrarevolucionarnu zapovest: „Na konje! Na Pariz!“

U Putinovom Kremlju vlada slično raspoloženje. Kada su prošlog meseca demonstranti u maloj, strateški beznačajnoj balkanskoj državi Makedoniji, u besu zbog korupcije i zloupotreba vlasti opsedali zgradu vlade i zahtevali njenu ostavku, ruski ministar spoljnih poslova je odmah izjavio da je u Skoplju počela još jedna “obojena revolucija”.

Zašto? Ključ je u pojavljivanju ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova pred Generalnom skupštinom UN-a ove godine, kada je zatražio deklaraciju „o nedopustivosti mešanja u unutrašnje poslove suverenih država i nepriznavanju državnog udara kao metoda promene vlade“. Moskva, nekadašnji borbeni centar svetske komunističke revolucije, postala je prvi svetski branilac ustoličenih vlada od nezadovoljnih građana.

Zapadni političari misle da je strah Kremlja od obojenih revolucija retorički, a ne stvaran. Ali gospodin Putin i njegove kolege veruju u ono što govore: da su ulične proteste širom sveta režirali njihovi najljući neprijatelji: SAD. Rečima gospodina Lavrova: „Teško je oteti se utisku da je cilj raznih ‘revolucija u koloru’ i drugih pokušaja obaranja neprikladnih režima izazivanje haosa i nestabilnosti.“

Rusija g. Putina ne započinje novu fazu moskovskog ekspanzionizma, već se pozicionira kao čuvar nacionalnog suvereniteta. Kremlj svoje delovanje ne vidi kao agresivno, već kao defanzivan otpor globalizaciji pod upravom Amerike. Dok zapad svetske sukobe vidi kao borbu demokratije i autoritarizma, Rusija ih shvata kao odbranu suvereniteta od stranog uplitanja.

Ukrajinska narandžasta revolucija 2004-2005. godine duboko je traumatizovala rusku elitu i učinila je nesigurnom. Vladajuća partija Rusije je svetske događaje ugledala kroz prizmu sopstvenog straha od revolucija u koloru sa daljinskim upravljačem. Arapsko proleće, a posebno nepristojna žurba sa kojom je predsednik Barak Obama odbacio Hosnija Mubaraka, egipatskog predsednika koji je od dolaska na vlast 1981. bio lojalni američki saveznik, pojačali su uverenje Kremlja da je SAD globalni agent subverzije i nereda. To je dovelo do čvršćih veza Rusije sa srednjoazijskim saveznicima i, što je još važnije, sa Kinom.

Paradoksalno, globalni rat Kremlja protiv revolucije – a ne moskovska realpolitika – najveća je prepreka normalizaciji odnosa između Rusije i zapada. Vašington i Brisel izgleda ne razumeju da ih Rusija krivi za događaje koje oni nisu mogli da kontrolišu. Talasi građanskih protesta, najčešće bez vođe i vođstva političkih partija ili sindikata, tipična su odlika našeg vremena. Oni se javljaju u demokratijama i autokratijama, zapravo svuda, kao odraz globalnog razočarenja vladajućim elitama. Još uvek je teško proceniti njihov politički uticaj.

Ali kao što paranoici imaju prave neprijatelje, i spontani ulični protesti su ponekad u službi posebnih interesa. Strane sile uskaču u taj voz i lokalne proteste koriste za svoje spoljnopolitičke agende. Uverenje da su protesti podstaknuti i koordinisani spolja očigledno je pogrešno, ali i opasno. Rusija pokušava da destabilizuje ono što zapad vidi kao globalni institucionalni poredak, ali ne zato što se vraća sovjetskom „imperijalizmu“, već zato što brani kontrarevolucije u svetu u kome je Vašington glavna revolucionarna sila. To je formula za sukob bez kraja.

Rusija od zapada zahteva ono što nijedna demokratska vlada ne može da obeća ili isporuči, naime da na ulicama Moskve ili Pekinga nikada ne bude protesta, a ako se i dese, da ih zapadne vlade i mediji osude. Takav zahtev prirodno sledi iz zapaljivog ruskog stava da protesta izvan Evrope i SAD-a ne bi ni bilo kada ih zapad ne bi otvoreno podržavao.

Ukratko, nesposobnost zapada da razume Rusiju ne proizlazi iz navodnog odbijanja zapada da ozbiljno uvaži legitimne interese Moskve. U pitanju je nerazumevanje načina na koji Kremlj, kao i veliki deo ostatka sveta, tumači osnovne ciljeve i namere zapadne spoljne politike.

Financial Times, 17.06.2015.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 26.06.2015.

UKRAJINA