Le Saut dans le Vide, 1960, Yves Klein

Le Saut dans le Vide, 1960, Yves Klein

Ni ka novom, ni ka starom, već ka nužnom[1]

Opozicije u Srbiji, kako znamo, kao i da nema. Nije se ona još uvek samoukinula kako je to učinio onomad crnogorski Liberalni Savez Slavka Perovića – ona prosto ne postoji, naprosto je nestala, kao što je onda ministru Jočiću naprosto nestao Goran Hadžić. Otuda se stiče bizaran utisak da kada u javnom prostoru ona i dadne neki znak života, to samo potvrđuje već poznatu činjenicu da je nema. Formiranje vlade u senci nalikuje nekom usiljenom ritualu na koji se jedna opoziciona stranka obavezala, pre svega kako bi bila iole relevantna u očima ino-faktora. Pajtićev odgovor na Vučićev školski sastav bolje da nije ni napisan, te se o njemu usled “transfera blama” ne može ni govoriti, itd.

Jer politička dijagnoza je jednostavna: opozicija, kakva je ona sada, sigurno neće moći u nekoj doglednijoj budućnosti da smeni ovu vlast, pa ne mora ni da se preterano napreže i stresira. I onako je “word on the street” da Aleksandar Vučić sigurno dobija sve naredne izbore na kojima se bude kandidovao zbog jednog vrlo racionalnog argumenta koji nadahnjuje njegovo biračko telo. Naime, sadašnje mere štednje samo su prva istorijska sekvenca Vučićeve vlasti, a u drugoj, koja sledi, ubiraće se plodovi te štednje, odnosno spoznaćemo da je štednja bila samo sredstvo našeg budućeg blagostanja. Ergo, sledi da jedino onaj koji sprovodi štednju može postati legitiman koordinator plime nadolazećeg blagostanja.

Što zna prosečni srpski birač zna i opozicija – ona, kakva je sada, ne može biti relevantan konkurent vladajućoj stranci pa je otud i deo te opozicije (Tadić, Jovanović) odustao od svoje opozicione uloge i posvetio se namigivanju Vučiću u nadi da će SPS ispasti iz vlasti a oni stati uz njegove skute. Sadašnja srpska građansko-liberalna, centristička, parlamentarna i vanparlamentarna opozicija nema nikakvu šansu jer, da ne komplikujemo, ona je stvar prošlosti, i to one neposredne prošlosti koja uvek deluje kao najgora od svih mogućih prošlosti. A u toj prošlosti se ta opozicija u očima birača nije, za razliku od sadašnje, ama baš ništa žrtvovala (naprotiv, utisak je da se okoristila) pa nema šta ni da ponudi kao zalog za svoju budućnost. Za razliku od toga SNS je od osnivanja stranka-žrtva, stranka koja je čak i oportunističku promenu svog političkog kursa predstavila kao sopstvenu golgotu, a predsednik joj je “štrajkovao glađu” da bi se svojom žrtvom legitimisao kao budući predsednik naše države-stradalnice. Nije potrebno mnogo više od par časova veronauke da razumemo da je ovakva biračka logika rezulat religiozne svesti. Žrtvovanjem u ovom mandatu nagrađeni ćete biti u narednom. Uostalom šta je to život do tek iluzija?

Pa u politici je uvek bilo tako, reći ćete. I komunisti su to upravo tako radili: tražili da se svi povinujemo boljoj budućnosti. I, kako građanska retorika voli da konstatuje, samo oni totalitarni, primitivni ili naivni su se “primili” na komunizam, dok je svaki razuman građanin znao da je to samo ideološka tlapnja – pa čak i onaj razumni građanin koji je tada participirao u sistemu i bio uticajan u njemu. Ali i skeptični građani visceralno su prihvatili to da se protiv tlapnje ne možete boriti drugačije nego uvođenjem neke druge tlapnje, ali one koja će izgledati nekako dostižnija. Ta druga tlapnja se možda najbolje može pojasniti jednim Konstantinovićevim pojmom, pojmom utopizma mogućeg. Dakle umesto “nemogućeg utopizma” besklasnog društva, stupa “utopizam mogućeg” kao svest o neostvarljivosti utopizma, kao “jedan protiv-utopijski utopizam koji bi se mogao shvatiti, čak, i kao najviši stadijum utopizma i, možda, i kao jedini apsolutni utopizam.”[2]

Taj protiv-utopizam kao opozicija komunističkom utopizmu je imao svoja dva politička lica i njegovo postvarenje je omogućilo onu političku koaliciju koja je (mada često nije priznavala da je na istom zadatku) zaslužna za rušenje “totalitarizma”: a to je u suštini građansko-nacionalistička koalicija. Međutim, s obzirom da su i same komunističke partije vremenom odustajale od vlastitog utopizma (koji je osamdesetih postao samo ritualna retorika), one su se u nekim zemljama (a Srbija je eto primer) uspostavile kao nosioci tranzicije, dakle kao pragmatične (anti-utopijske) formacije koje spremno obavljaju novu istorijsku ulogu. Upravo tako je delovao Miloševićev SPS. Kao facilitator tranzicije, kao organizacija na čija je pleća pala ta nezahvalna dužnost i obaveza, ali i koja je bila u stalnoj potrazi za ne-komunističkim saveznicima s kojima bi dogovorila neki zajednički cilj (a ratni ciljevi postali su im u velikoj meri zajednički). Tako su se glavni anti-komunistički disidenti Miloševiću lepo izređali, i u raznim etapama mu tako služili i nekadašnji komunista Ćosić kao predsednik Miloševićeve države, i četnik-rojalista Drašković te četnik-staljinista Šešelj kao potpredsednici nekih od jugoslovenskih i srpskih vlada devedesetih. Uostalom veliki deo opozicionih stranaka Miloševićeve službe i jesu napravile onomad u Pazovi, i to su po pravilu bile stranke desnice. Takva je bila tehnologija vlasti SPS-a, utemeljena na potpunoj aproprijaciji Saveza Komunista Srbije i krajnje politički pragmatična. U trenucima kada nam je devedesetih izgledala ludački, ona je bila takva kao posledica učinaka vlastitog pragmatizma vladanja.

Već je tada dakle socijalistička vlast (odnosno “duboka država” koja ju je kreirala) obavila temeljno onemogućavanje prostora za profilisanje opozicije u Srbiji: obesmišljavanje leve opozicije i multiplikovanje desne opozicije. S jedne strane je tačno da je SPS predstavljao kontinuitet “komunističke” vlasti (kao pravno-imovinski naslednik SKS i SSRNS) i da je tako po inerciji i predstavljao politiku levice-na-vlasti, a takođe je tačno da je oko Demokratske stranke i njenih demokratskih nus-proizvoda bila okupljena dominantno nacionalno-građanska desnica i da je pobeda na izborima 2000. predstavljena kao konačna pobeda nad komunizmom u Srbiji – ali kao neka vrsta post-ideološke pobede, a ne kao pobeda desnice (jer “anti-miloševićizam”, kao i miloševićizam, bio je ideološki raznobojan). To što je SPS posle 2004. uspostavio kontinuitet u učešću u vlasti i u “post-petooktobarskoj” Srbiji ponovo je, kako pokazatelj njihovog krajnjeg pragmatizma, tako i nastavak taktike onemogućavanja pojave nove leve opozicije u Srbiji. Prostor za opoziciju u Srbiji je tako iskoristila Srpska napredna stranka koja se mogla deklarisati kao glat desničarska, i otuda poverovala da stiče mandat za konačno uspostavljanje desne politike u Srbiji, pa je uloga SPS-a kao manjinskog partnera u vlasti sada nešto složenije političko pitanje s kojim se obe stranke suočavaju. I ne čudi što je tek dolazak SNS-a na vlast kao posledicu imao to da je na javnoj sceni sada nešto više onih koji se politički identifikuju sa levicom, a koji nemaju za šta da se opredele u srpskom partijsko-političkom životu. Tokom devedesetih samo u delovima GSS-a, a potom u SDU, postojale su neke natruhe leve partijske opozicije, a to je bila krajnja margina opozicionog korpusa. Ta levo-građanska linija se vremenom pragmatično opredeljivala za druge opozicione stranke ali je na kraju mahom završila kao “belo-listićarska” sa dosta ambivalentnim političkim identitetom. Devedesetih čak ni SPS nije paradirao levičarenjem pa je, kako bi se ideje levice (kao i jugoslovenstva) do kraja ponizile, ogranizovana Jugoslovenska udružena levica Mire Marković, Ljubiše Ristića i Željka Mitrovića. To što Mira Marković danas ponovo preti da će osnovati stranku levice pokazatelj je da nije utihnula oprobana taktika sprečavanja pojave leve opozicije u Srbiji. Da li ima otuda ikakvog prostora za partijsko organizovanje leve opozicije u Srbiji?

Za početak, levica u Srbiji mora da se odluči da li ju Socijalistička partija Srbije predstavlja ili ne. Ako ju predstavlja onda jedino što joj preostaje jeste podrška istoj, bilo raznih omladinskih levičarskih organizacija, bilo pojedinaca koji se osećaju da pripadaju levici, kao što je još onomad učinio reditelj Srđan Dragojević, spreman da zbog toga primi pljucu građanskog Beograda. Nije potpuno nezamislivo da će upravo pragmatični SPS pokušati da bude objedinitelj nastajuće levice u Srbiji. Ukoliko recimo Vučić odluči da povuče takav potez da u rekonstruisanoj Vladi SPS izgura iz vlasti (što se verovatno neće desiti jer Dačiću visi nad glavom moguća istraga), i samim tim SPS pređe u opoziciju, mogla bi se očekivati iznenadna navala levičarenja u njihovoj retorici. A verovatno će biti i ruku pružanih u pravcu neomasovljenih omladinskih organizacija koje se lome između “revolucionarnog” puta i pragmatične parlamentarne participacije, a uz posredovanje možda i nekih privatnih univerziteta, kako bi se pravila neka “srpska Siriza”.

Ali, stanje u Srbiji u poslednjih četvrt veka, a za koje je ona istorijski ubedljivo najodgovornija, kazuje da je Socijalistička partija Srbije klijentelistička, ratno-profiterska, privatizacijska, i da ne nabrajamo dalje sve ono što nju ne može nikako da čini ambijentom za formiranje leve politike. Ali, drugi scenario za levicu je još manje verovatan. A to bi bila transformacija Demokratske stranke u nekakvu socijalističku stranku. Međutim, politički je bizarna nemoć te stranke i da se iole jasno identifikuje čak i kao socijal-demokratska (čudna partijska ambivalentnost i prema članstvu u socijalističkoj internacionali) a kamoli da radikalno transformiše politički prostor koji nam je u amanet ostavio SPS. Uostalom do sad nismo čuli ni od koga da je poziv Borka Stefanovića na promenu kursa partije naišao na bilo kakvu recepciju ni unutar stranke ni izvan nje, osim za nasušne potrebe humora i zabave. Otuda je jasno da Demokratska stranka nema danas političku ulogu ne zato što je bila kompromitovana aferama pa joj je sad teško da povrati ugled kod dosadašnjih glasača, već zato što oni ni ne znaju šta je njen osnovni politički identitet, sa kog političkog mesta ona nastupa.

Otuda čak dolazimo do toga da bi treća opcija za levicu bila saradnja sa ultra-desnicom, koju je ova čak počela i otvoreno da nudi, videvši sebe u nekakvom obličju grčke pro-ruske Nezavisne stranke koja, u srpskoj inverziji, vodi novu, ali ovog puta desnu, srbsku Sirizu. Ovo bi bila opcija koju bi preferirala i “duboka država”, kako se vidi kroz njene dobrovoljne predstavnike u medijima, jer bi se na taj način ceo politički “frindž” getoizovao i kontrolisao kao bezbedno nacionalan, a bio bi baba-roga za sve “pro-europejce” kako bi oni ćutali oko Vučićeve diktature. Otuda i toliko interesovanje, pa i dušebrižništvo, za nastajanje nove levice u Srbiji (i pre nego što se ona primetnije legitimisala) i među onima koji se orijentišu ka desnici, recimo kao članovi organizacije pod nazivom “Napredni klub” koji upozoravaju levicu da nikako ne nasedne na anti-fašizam kao tek podvalu koju joj uvaljuju drugosrbijanci i autošovinisti.[3] Kako bi se ostvarila aproprijacija levice unutar srpske anti-globalističke desnice neophodna je ne samo relativizacija fašizma, već i čitava retorika kraja ideologije, koja se stalno pominje u vidu teze da ne postoji više podela na levicu i desnicu, da je ta sama podela istorijski korumpirana. Zapravo se radi o nekakvom “danajskom daru”: desnica predlaže levici da desnica nominalno prestane da bude desnica a da ona zauzvrat prestane da bude levica kako bi se tako ustanovila nova saborna post-politika pod vođstvom ultra-desnice. To je ono što se i zove fašizam.

Ovo sve proizvodi deliričnu društvenu diferencijaciju u kojoj se više ne zna koja politika zapravo zastupa kakve društvene interese. Levica je bila tradicionalno okrenuta radničkoj klasi koju je i ona sama u teoriji (još kod filozofa Frankfurtske škole) problematizovala kao nespremnu za revoluciju usled toga što ju je kapitalizam pacifikovao konzumerizmom.[4] Na nasleđe konzumerskih obećanja naslonilo se razočaranje i resentiman prema “svim ideologijama”, i sada je radnik od svih napuštena društvena kategorija s kojom levica da bi bila levica mora da uspostavi politički dijalog. Levo-liberalno rešenje za ovo nalazilo se u ideji “prosvećivanja”: pretvaranje figure radnika kroz liberalno obrazovanje u figuru građanina, da bi taj emancipovani subjekt-građanin postao sposoban da sagleda sve uzroke i konsekvence vlastitog društvenog i ekonomskog položaja, ali da u odnosu na to saznanje postupi pragmatično a ne afektivno. Otuda za liberalna poimanja radnička klasa više nije klasa već suma pojedinaca koji aspiriraju ka boljem društveno-ekonomskom položaju, i kojima slobodno tržište navodno omogućava da ostvare tu aspiraciju.

Međutim, ovaj proces prosvećivanja pokazao je upravo svoju kobnu nepovezanost sa tržištem, pre svega sa tržištem rada. Odnosno pokazao je kako su dva fundamentalna principa liberalnih politika u praktičnoj koliziji – koncept slobodnog građanina, i koncept slobodnog tržišta. Sloboda kojoj je titular tržište i ona kojoj je titular građanin ispostavile su se kao antagonizovane. U oblasti obrazovanja ovo se upravo najbolje vidi jer ne može se istovremeno imati koncept obrazovanja koji treba da stvori slobodne subjekte-građane, i onaj koji je primenjen tržištu rada ukoliko ono nije plansko već zavisno od iracionalnosti kapitalizma.

Ovo je otuda jedno od formativnih pitanja za levicu. Zato je recimo štrajk prosvetnih radnika toliko značajan po svom političkom potencijalu. I uopšte uloga prosvete u društvu i slobodni pristup obrazovanju, već su bile tačke oko kojih su se organizovali neki omladinski i studentski pokreti. Takođe ispilile su se i druge društvene teme oko kojih može postojati levi konsezus. Otpor prema “Beogradu na vodi”, uspostavljen zahvaljujući upornosti samo-organizovanih društvenih grupa, sve više uzima maha, i to jeste pravi primer događaja politike odozdo. Otpor prema Beogradu na vodi je upravo primer otpora prema “utopizmu mogućeg”. Jer šta je pokriće za čitavu ovu prevaru nego jedan lažni utopizam vladajuće ideologije kao kulisa za najvulgarnije privatne interese? I umesto opozicionih partija društvene grupe već obavljaju mnogo više opozicionih radnji od ceremonijalnih vlada iz senke, a da ne pominjemo bivše predsednike ili gradonačelnike. Ipak, formiranje leve partijske političke opozicije u Srbiji ostaje za sada nemoguće, za to ne postoji ni jedan jedini čvrst politički oslonac, i sam pokušaj bi delovao kao skok u prazno.

Ali priroda kapitalizma je da sve što je čvrsto istopi u vazduhu, što reče Marks.[5] Priroda kapitalizma je i da ne dozvoli da se anti-kapitalistički pokreti razviju. I to ne samo nekom čistom silom (kao uvek otvorenom mogućnosti) već razvojem “istinizma” po kom je svaka nova organizovana levica danas ne samo nemoguća već i izlišna. Dva ključna pragmatična argumenta sprečavaju i pomisao o nekoj novoj političkoj organizaciji u Srbiji. Prvi je da je to neisplativo jer ako levica želi da postoji mimo kapitalističkih odnosa baziranih na profitu i bez pomoći krupnog kapitala, onda je “biznis-plan” takve organizacije u startu osuđen na propast. Drugi argument je da je i ovakva sama pomisao naivna, a svako bavljenje ovom temom neka vrsta naivnog elitizma kog ne bi ni bilo kad bi “svako radio samo svoj posao”. Možda je sve to tačno, ali je opet i tačno da je i takva nemoguća levica danas u Srbiji jedina moguća politička opozicija. Jer vlast u Srbiji je toliko trula, zavisna od podaničkog polusveta, a u kom ima i onih koji joj ozbiljno rade o glavi, da opstaje samo zato što je partijska politička opozicija naprosto nestala.

Peščanik.net, 30.03.2015.

———–    

  1. Slogan ruskog konstruktiviste i produktiviste Vladimira Tatljina, kao moto izložbe “Nove tendencije u umetnosti “ 1923. u Petrogradu. Tatljinova politička i umetnička pozicija može se sažeti sledećom njegovom opaskom s kraja života: “Prihvatiti ili ne Oktobarsku revoluciju za mene nije bilo pitanje. Na organski način pridružio sam se aktivnom, kreativnom, društvenom i pedagoškom životu”.
  2. “Utopizam duha palanke, koji njegova „realistička“ filosofija ne kazuje kao utopizam, ali upravo zato što se na njemu zasniva i što doživljava svoj kraj o svesti o njemu kao o svesti o svojoj neostvarljivosti, jeste utopizam mogućeg, jedan protiv-utopijski utopizam koji bi se mogao shvatiti, čak, i kao najviši stadijum utopizma i, možda, i kao jedini apsolutni utopizam”. Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, 1969.
  3. “Различите иницијативе за стварање нове левице минирали су либерални активисти који верују да антифашизам и борба против национализма морају да буду полазна тачка сваке левичарске политике у Србији.” http://www.politika.rs/pogledi/Zoran-Cirjakovic/Bosna-i-bankrot-levice.sr.html
  4. Po filozofima frankfurtske škole, kapitalizam je uspeo da likvidira snage koje bi mogle da izazovu njegov kolaps, i da je revolucionarni trenutak moguće transformacije u socijalizam okončan. U zaustavljanju revolucionarnog impulsa, za Markuzea ključno mesto ima razvoj kapitalističkog potrošačkog društva, koji je stvorio „drugu prirodu ljudi koja ih libidinalno i agresivno vezuje za formu robe“. (Herbert Marcuse, One-Dimensional Man, 1964.) Podsetimo se da je Markuze bio možda najuticajniji filozof šezdesetosmaša.
  5. Iz Komunističkog manifesta (1848): “Sve što je čvrsto topi se u vazduhu, sve što je sveto postaje profano, čovek je konačno prinuđen da se s trezvenim čulima suoči sa svojim stvarnim uslovima života i sa odnosima prema svojoj vrsti”.