Ustav Savezne Republike Njemačke – Temeljni zakon ili Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland – započinje riječima: “Svjestan svoje odgovornosti pred Bogom i pred ljudima i nadahnut odlučnošću u promicanju svjetskog mira, kao ravnopravni sudionik ujedinjene Europe, njemački narod u vršenju svoje ustavotvorne ovlasti usvaja ovaj Temeljni zakon”.

Ima nečeg dirljivog u suzdržanom patosu tog teksta u kojem se prepliću stid pred prošlošću i ponos zbog hrabrog iskoraka u budućnost. Isprika čovječanstvu zbog njemačke uloge u oba svjetska rata iskazuje se odanošću Kantovoj ideji Svjetskog mira, a spominjanje ujedinjene Europe na ravnopravnim osnovama treba čitati i kao konačni odustanak Njemačke od kontinentalne hegemonije. Grundgesetz je usvojen točno četiri godine nakon – nultog – osmog svibnja 1945. u vrlo tjeskobnim okolnostima. Njemačku su sile pobjednice podijelile na četiri okupacijske zone. Mnogi gradovi bili su sravnjeni sa zemljom. Nacistički pothvat koštao je Njemačku devet milijuna života, a u zemlji su vladali teška bijeda i glad. Ustavotvorna skupština – koja se sastala u Bonnu kao Parlamentarno vijeće koga su činili predstavnici njemačkih pokrajina (Länder) – radila je pod strogim nadzorom triju zapadnih sila koje su na svojem okupacijskom području odlučile formirati novu državu, nakon što su odustale od komadanja Njemačke i demontaže njene industrijske i privredne moći.

Temeljna vrednota njemačkog ustava je ljudsko dostojanstvo, a smisao i svrha postojanja Savezne Republike Njemačke su poštivanje i zaštita toga dostojanstva što je Članak 1. Temeljnog zakona državnim vlastima nametnuo i kao najvažniju dužnost. Ljudska prava su nepovrediva, neotuđiva i temelj svake zajednice, pravde i svjetskog mira. To je kvalitativni iskorak u odnosu na američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. koje ne govore na tako nedvosmislen i izričit način o primarnoj dužnosti i svrsi države. Značaj načela zaštite ljudskog dostojanstva istaknut je i nemogućnošću izmjene Članka 1. revizijom ili novelom Temeljnog zakona.

Riječ je o vrednoti čiji značaj izmiče pravnom normiranju pa i etici. Ljudsko dostojanstvo – a ono implicira i pravo na život, slobodu i sreću – je meta-etička ili nad-etička vrednota o kojoj u civiliziranom, demokratskom svijetu ni pod kojim uvjetima i ni po koju cijenu ne smije biti rasprave i jedina vrednota koju nipošto i nikada ne treba podvrgavati sumnji. Ljudsko dostojanstvo je vrijednosni apsolut. Vrijednost s onu stranu vrijednosti. Aksiom koji prethodi svim pravima. A što je ljudsko dostojanstvo? Sloboda svakoga da svoje dostojanstvo definira kako god poželi i to tako – i samo tako – da ne zadire u tuđu slobodu i tuđi odabir.

Svakog pojedinca okružuje aura autonomije. Njeni rubovi mogu se dodirivati s aurom autonomije Drugoga ali je ne smiju prekoračivati. U toj auri zbiva se život. Dužnost demokratske države jest da bdije nad tim aurama i njihovim međusobnim odnosima koji su definirani Rousseauovom maksimom o granicama slobode. U tom bdijenju zbiva se društvo.

Pojedinac je bespomoćan i ranjiv. Kako kaže njemački filozof Franz Joseph Wetz, “upravo zato jer je ranjiv, čovjek mora biti normiran kao nedodirljiv”. Nijedan mitski ili kolektivni, politički ili etički, pravni ili moralni, ideološki ili kulturalni subjekt ne može konkurirati ljudskom životu i ugroziti njegov neprikosnoveno najviši položaj u hijerarhiji vrijednosti, ako ni zbog čega a ono zato što su svi drugi subjekti samo imaginacije, konstrukti i konvencije, dok je čovjek živ i stvaran i može osjetiti bol. To nije pitanje ideologije, političke filozofije ili svjetonazora. To je pitanje empatije. Čovjek je jedini – nesumnjivo i očito – biološki subjekt među subjektima. Svi pokušaji da se i drugim subjektima dade biološka (nacija) ili povijesno-deterministička (klasa) kvaliteta završili su u zločinu i tragediji, a i da kojim slučajem nisu, opet bi njihova navodna, biološka ili moralna nadređenost individualnoj autonomiji ostala tek puki ideologem među ideologemima. Netko može reći da je i neprikosnovenost individue također samo jedan od mnogih ideologema. No, ako i jest tako, to je jedini ideologem koji diše, misli, sanja, hoda i osjeća.

“Nije na državi da velikodušno podaruje ljudska prava (što implicira da ih u svakom trenutku može i uskratiti) i da zbog te velikodušnosti očekuje zahvalnost, nego da pred njima ponizno ustukne i stavi im na raspolaganje svoju moć ne bi li ih zaštitila i promicala.

“To je filozofija Temeljnog zakona Savezne Republike Njemačke.

“Uz britanske ustavne običaje i ustavne i nad-ustavne dokumente proizišle iz Američke i Francuske revolucije, Grundgesetz je jedan od stupova euroatlantske civilizacije i jedna od onih ljudskih tvorevina koje su usporedive s izumom kotača i izmjenične struje, s Panteonom, Hamletom, Mona Lizom i Bachovom Toccatom u D-molu.

U normiranju organizacijskog ustroja države, odnosa legislative, egzekutive i sudstva, odnosa savezne države i pokrajina te civilne kontrole vojske, Grundgesetz se hametice distancirao od nacističke diktature, ali i od manjkavosti Weimarskog ustava koje su Hitleru omogućile legalno preuzimanje vlasti. Zato su ovlasti predsjednika republike isključivo ceremonijalne, mogućnost donošenja uredbi sa zakonskom snagom je strogo ograničena i, dakako, ne postoji takozvani “predsjednički kabinet”, odnosno mogućnost formiranja vlade bez suglasnosti Bundestaga.

Savezni ustavni sud – koji se u komparativnom ustavnom pravu smatra najmoćnijom sudbenom instancom na svijetu – bdije nad ustavnošću odluka vlade i parlamenta, osobito nad nepovredivošću Članka 1.

Vojskom, koja je u njemačkoj povijesti bila iznimno jak politički faktor, u miru zapovijeda ministar obrane, a u ratu kancelar (predsjednik vlade). Budući da je vlada odgovorna parlamentu može se reći da je Bundeswehr jedna od rijetkih vojski koja stoji pod praktično izravnim nadzorom parlamenta.

Zanimljivo je da Temeljni zakon normira i unutarnje ustrojstvo političkih stranaka koje su obvezane na internu demokraciju i ako ne poštuju tu obvezu mogu biti zabranjene.

Savezni referendum u Njemačkoj moguć je samo po pitanju razgraničenja saveznih pokrajina. Razumljivo je da je ustanova referenduma – čija demokratska kvaliteta je i inače dvojbena – koju je Hitler obilno koristio u populističke i propagandne svrhe ograničena na sporedno i nebitno pitanje.

Totalni poraz u Drugom svjetskom ratu pokazao se kao blagoslov iz nekoliko razloga. Dakako, poražen je nacizam, ali to je očit i ponajmanje zanimljiv razlog. Gubitak teritorija na istoku gdje su se nalazili junkerski veleposjedi uništio je materijalnu bazu jedne konzervativne, nacionalističke i militarističke klase koja je puno stoljeće dominirala njemačkom politikom. Podjela zemlje i Hladni rat sudbinski su vezali Zapadnu Njemačku za Zapad i zapadne vrijednosti. Njemačka je imala tradiciju savezničkih odnosa s Rusijom još od Napoleonovih vremena, a to savezništvo njegovali su i Bismarck i weimarske vlade, a na perverzan način i Hitler i Staljin. Postojala je i tradicija antizapadnih i antiliberalnih svjetonazora (ne samo među nacistima) i značajan dio intelektualne elite tvrdio je kako je demokracija neprirodni poredak neprikladan Nijemcima koji trebaju ići “posebnim putem” (Sonderweg). Ne treba zaboraviti da je Njemačka imala i snažan radnički i komunistički pokret.

Sovjetska blokada Zapadnog Berlina 1948. i 1949., bolje rečeno angloamerička avijacija, dokrajčile su njemačke antizapadne sklonosti. Oni isti avioni koji su u ratu razarali njemačke gradove su zračnim mostom obezvrijedili blokadu, spasili Zapadni Berlin od gladi i studeni. Jedna efektna propagandna i logistička pobjeda u hipu je dokinula ideologiju Sonderwega.

Njemačka je članstvom u Atlantskom paktu i tadašnjoj Zajednici za ugljen i čelik prestala biti samostalni politički faktor što ju je dodatno vezalo za zapadne demokracije, a i bez toga je njena suverenost bila ograničena okupacijskim režimom. To je blagotvorno utjecalo na njemačku demokraciju jer da su zapadne sile primijetile da vlada u Bonnu skreće prema autoritarnim stranputicama zasigurno bi intervenirale. Njemačku demokraciju štitili su unutarnji ustavnopravni mehanizmi, ali i ovlasti sila pobjednica. Drugim riječima, demokraciju je štitila sama njena suština, a to je strah od totalitarizma.

Staljin je 1952. predložio ukidanje okupacijskog režima i ujedinjenje pod uvjetom da Njemačka ostane neutralna. Prijedlog je bio zavodljiv, osobito u svijetlu jake nacionalističke i antizapadne tradicije. Ipak, Zapadna Njemačka odabrala je ostanak u zapadnom demokratskom taboru pa i pod cijenu podijeljenosti. Bila je to njena velika moralna i politička pobjeda. Naime, kako kaže povjesničar Dan Diner, Zapadna Njemačka doživjela je blagodat da se uslijed teritorijalne podjele i umanjene suverenosti nije mogla konstituirati kao nacija, sve i da je htjela, a nije, jer je odbijanjem Staljinovog prijedloga odabrala da ne bude nacija nego društvo. Tako je nastala jedna nova politička kultura koja je demokratskim sadržajem ispunila normativnu formu Temeljnog zakona. Ako je preobrazba razorene zemlje u prvorazrednu ekonomsku velesilu bila privredno čudo, preobrazba moralne i intelektualne pustoši koju je iza sebe ostavio nacizam – u demokraciju, koja je umnogome nadmašila svoje anglosaksonske i francuske uzore, može se nazvati njemačkim političkim čudom.

Važna sastavnica nove njemačke političke kulture bila je duboka averzija prema nacionalizmu. U tome je prednjačio prvi kancelar Savezne Republike, konzervativac i demokršćanin Konrad Adenauer. Osim što je težio ujedinjenoj Europi, pomirenju sa sumnjičavom Francuskom i oslobađanju od strašne povijesne stigme, odbijao je držati govore pred mnoštvom jer je htio izbjeći i najmanju asocijaciju na nacističku prošlost. Gustav Heinemann, koji je obnašao dužnost Predsjednika Republike od 1969. do 1974., javno je govorio protiv domoljublja, a na upit voli li uopće Njemačku, odgovorio je da voli svoju suprugu.

Iskušenja kojima je njemačka demokracija bila izložena nakon 1949. bila su nemala. Oskudica koja je potrajala do sredine pedesetih godina nije izazvala političku radikalizaciju. Spram nacističkih zločina postojala je mentalna rezervacija a zapadnonjemačko pravosuđe je bilo relativno blago prema procesuiranim nacistima. Problemu nacističke prošlosti se šezdesetih godina pridružio i problem odnosa prema toj prošlosti koji je bio nedovoljno kategoričan, ali je bio psihološki razumljiv: tjeskobu nametnute ili samonametnute kolektivne krivnje osjećali su i potpuno nedužni. Tek je znamenita Brandtova varšavska gesta iz 1970. označila prekretnicu i olakšanje.

Nizu izazova treba pribrojiti i ekstremno lijevi terorizam sedamdesetih godina. Njemačka demokracija je – iako je sve bilo protiv nje: i povijest i nasljeđe i krizne okolnosti – u tim krizama dokazala svoj feasibility i iz njih izlazila još jača. Zemlja koja je bila domovina kulturalnog i jezičnog – herderijanskog – nacionalizma i koja ga je svojedobno dovela do njegove posljednje, tragične konzekvence, postala je i multietničko društvo kada je primila stotine tisuće stranih radnika iz južne Europe.

Konačno, ni ujedinjenje nije izazvalo nacionalističku euforiju nego je potaklo beskompromisnu i nedvosmislenu osudu nacističke prošlosti, ovoga puta bez ikakve zadrške. Stratišta su obilježena na dostojan, a gdje je to bilo prikladno i na duhovit način: berlinska ulica koja se nalazi na mjestu nekadašnje Kancelarije Reicha nazvana je Hannah-Arendt-Straße.

Tradicija i negacija tradicije odredili su i njemačku ekonomsku politiku. Socijalna država bila je nastavak kontinuiteta započetog još u Bismarckovo vrijeme, a otpor prema državnom intervencionizmu bio je reakcija na nacističku epohu. Ludwig Erhard, tvorac privrednog čuda, tvrdio je da je socijalna pravda imanentna tržišnoj slobodi jer ta sloboda svakome omogućuje da na ponajbolji način iskaže svoje sposobnosti. Ona je i preduvjet za stvaranje nove vrijednosti i društvenog bogatstva čime vrši i socijalnu funkciju, dakle nema samo materijalnu nego i humanističku dimenziju. Erhard je tradicionalni njemački koncept Reda (Ordnung) amalgamirao s ekonomskim liberalizmom gdje Red treba tumačiti kao normativni okvir tržišne slobode, kao jasna i neupitna pravila igre unutar kojih se odvija tržišna utakmica. Kada su socijaldemokrati 1969. preuzeli vlast, državni upliv u ekonomiju počeo je kontinuirano jačati a njemački sustav socijalne zaštite postao je jedan od najskupljih na svijetu. No, jedna od najmoćnijih svjetskih ekonomija takav trošak si jamačno može priuštiti. Njemački “socijalni kapitalizam” ili “ordoliberalizam”, zapravo fine-tuning tržišne slobode i državne intervencije, ponajbolje je podnio Veliku recesiju. Tome su svakako pridonijeli stabilnost političkih institucija i demokratska politička kultura.

Nakon ujedinjenja Njemačka se zatekla u neobičnom položaju jer je postala i tranzicijska zemlja. Tranzicija DDR-a doživjela je relativni neuspjeh što upućuje na pitanje je li pravedna i učinkovita tranzicija uopće moguća, s obzirom da se, za razliku od drugih istočnoeuropskih zemalja, njemačka tranzicija odvijala u demokratskim uvjetima. Pothvat se na koncu sveo na astronomski javni trošak: valjalo je sanirati zapuštenu infrastrukturu i spriječiti odljev radne snage na zapad koji je mogao imati nesagledive ekonomske i političke posljedice.

Privredni i demokratski razvoj Njemačke nakon 1949. jedno je od najvećih političkih dostignuća u europskoj povijesti. U stereotipu o njemačkoj radišnosti i učinkovitosti možda ima istine, međutim, pravna, politička i moralna inauguracija ljudskog dostojanstva u najvišu vrednotu omogućila je Nijemcima da svoju radišnost i discipliniranost ne dožive kao dužnost nego kao slobodan izbor. U srcu Europe tako je nastala jedna sasvim nova demokratska civilizacija.

Umjesto da simpatije koje je Njemačka 1991. iskazala Hrvatskoj iskoristi kao priliku za implementaciju jednog provjereno uspješnog i demokratskog modela, hrvatska politika se hvastala da u Njemačkoj vidi uzor, ali se nerijetko kretala u smjeru sasvim suprotnom od duha i slova njemačke demokracije. Zato se iz današnje perspektive hrvatsko-njemačko prijateljstvo doima kao nesporazum.

Banka, 09.11.2013.

Peščanik.net, 11.11.2013.