Fotografije čitalaca, Saša Đorđević

Fotografije čitalaca, Saša Đorđević

This is my least favorite life.
Lera Lynn

Ova godina

Po preliminarnoj oceni, u drugom kvartalu ove godine ostvaren je realni (dakle korigovan za inflaciju) rast od 1 posto u odnosu na isti period prošle godine. Nominalni, dakle uz inflaciju, rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) je nešto manji od 2,5 posto. U prvom kvartalu ove godine, privreda je zabeležila realni pad proizvodnje od 2 posto (1 posto nominalno) u odnosu na prvi kvartal prošle godine. U prvoj polovini godine je nominalni rast bio 0,8 posto u odnosu na isti period prošle godine, a realni pad bar 0,5 posto. Ovi su podaci naravno još uvek podložni reviziji.

Na internet stranici Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) stoji da se sada za celu godinu očekuje realni rast od 0,5 posto (tek predstoji objavljivanje izveštaja koji će sadržati detalje o tome kako se došlo do te cifre), za šta je potrebno nominalno povećanje bruto domaćeg proizvoda od oko 2 posto (ako se inflacija ne ubrza). Šta to znači za drugu polovinu godine? Nominalno povećanje u odnosu na prvu polovinu ove godine bi trebalo da bude oko 13 posto, a u odnosu na drugu polovinu prošle godine oko 3 posto. Ovo zato što je prva polovina ove godine bila dosta rđava u odnosu na drugu polovinu prošle godine (nominalno je BDP bio manji za oko 9 posto). Realni rast u odnosu na isti period prošle godine bi trebalo da bude ne mnogo manji od 1 posto.

Odakle bi taj rast trebalo da dođe? Pogledajmo najpre koji su udeli pojedinih komponenata ukupne proizvodnje. Sa rashodne strane,1 nominalna potrošnja je u prvoj polovini ove godine činila skoro 95 posto bruto domaćeg proizvoda, investicije oko 18, dok je neto izvoz činio oko 10 posto, ali negativnih, jer je uvoz veći od izvoza. Preostalo do 100 čine promene u zalihama (smanjenje oko 3 posto).

Dakle, smanjenje potrošnje od 1 posto, smanjuje BDP za gotovo 1 posto (nominalno; realna promena zavisi od inflacije, koja može da bude različita za potrošnju, investicije, uvoz i izvoz; ovde se to zanemaruje jer je reč o malim promenama). Povećanje investicija za 1 posto povećava BDP za oko 0,18 posto, a poboljšanje neto izvoza (izvoz minus uvoz) za 1 procentni poen povećava BDP za najviše 0,5 posto. (Opet, ovo sve važi za male promene, inače se menja struktura ukupne proizvodnje ili ukupnih rashoda). Potrošnja domaćinstava (uz neprofitne ustanove koje pružaju usluge domaćinstvima) čini negde oko 77 posto bruto domaćeg proizvoda, a javna oko 17. Ako domaćinstva troše 1 posto manje, što izgleda realistično na osnovu podataka iz prve polovine godine, to će umanjiti BDP za gotovo 0,8 posto. Ako se javna potrošnja smanji za 3 posto, što je takođe u skladu sa dosadašnjim kretanjima, to je dodatnih 0,5 posto. Zajedno, to je negativna realna stopa rasta od oko 1,3 posto.

Izvoz robe i usluga u prvoj polovini, u odnosu na BDP je verovatno oko 45, a uvoz oko 55 posto, realno. Uzmimo da se izvoz u drugoj polovini godine realno poveća za 6 posto, a uvoz za 3 posto (što je verovatno precenjeno, ali nije u neskladu sa kretanjima u prvoj polovini godine). To daje realni rast od nešto više od 1 posto. Konačno, neka se investicije realno povećaju za 6 posto, što nije malo, to je gotovo 1 procentni poen realnog rasta. Imajući u vidu negativni rast u prvoj polovini godine, takav oporavak u drugoj polovini godine, u odnosu na drugu polovinu prošle godine, bi bio jedva dovoljan da se dobije taj predviđeni realni rast od 0,5 posto za celu godinu.

Koji su rizici? Potrošnja domaćinstava može da bude manja. Ukoliko bi bila realno manja za 0,5 procentnih poena (dakle ukupno realno manja za 1,5 posto, kao recimo u drugom kvartalu ove godine), to bi bilo dovoljno da realnog rasta u ovoj godini ne bude. Ukoliko bi, opet, uvoz realno porastao 4 posto (a ne 3), gde je kretanje cena energenata izvor neizvesnosti, to bi takođe bilo dovoljno da realnog rasta ne bude. Osetljivost na kretanje investicija je manja, jer je njihov udeo mali, ali njihov rast se opet ne može uzeti zdravo za gotovo. Naravno, potrošnja može da bude veća, a takođe i izvoz, a i javna ulaganja mogu da budu efikasnija. Pa rast može da bude i brži.

S obzirom na njen udeo u bruto domaćem proizvodu, ključno je šta će se događati sa potrošnjom domaćinstava. Jer njen doprinos privrednom rastu je najveći. Zašto njen pad u prvoj polovini godine nije bio veći (realno 0,5 posto u prvom kvartalu i 1,4 posto u drugom) imajući u vidu smanjenje plata i penzija i najavljena otpuštanja u javnom sektoru? I jedno i drugo bi trebalo da podstakne ljude da manje troše, jer su im budući prihodi neizvesniji. U najnovijoj prognozi Narodne banke Srbije se kaže da se sada očekuje taj ukupni realni privredni rast od 0,5 posto delimično i zato što se potrošnja domaćinstava „neočekivano“ ne smanjuje kako je predviđano ranije. Zašto?

Verovatno objašnjenje jeste u tome što je gotovo istovremeno sa najavom smanjenja penzija i plata u javnom sektoru najavljeno i njihovo veoma skoro povećanje. I zaista, to povećanje je bila i ostala neprestana tema vladinih izjava o budućim koracima privredne politike. Što bi trebalo da ima bar dve posledice: jedna jeste slabiji pritisak na smanjenje potrošnje, jer su stvorena očekivanja da će uskoro plate i penzije biti povećane; druga posledica jeste manji interes ljudi zaposlenih u javnom sektoru da traže posao u privatnom, a i nezaposlenih da se odreknu potrage za državnom službom. Usled čega se, između ostalog, ne smanjuju ni plate u privatnom sektoru, jer nema pritiska povećane konkurencije. MMF je iznenađen pozitivnim kretanjem plata u privatnom sektoru, za pretpostaviti je usled očekivanja da će povećana fleksibilnost na tržištu rada, posle usvajanja promena u zakonu u radu, dovesti do pritiska da se plate i zaposlenost smanjuju. Veći problem će, međutim, biti stabilne cene i otpuštanja u javnom sektoru, ako i kada do njih dođe.

Naredne godine

Šta se može očekivati u nekoliko narednih godina?

Eventualno realno povećanje plata u javnom sektoru bi moglo da bude neutralisano smanjenjem broja zaposlenih, dok bi mogle da budu realno povećane penzije, mada ne naročito mnogo. Uz visoku stopu nezaposlenosti, ne bi trebalo očekivati rast naknada u privatnom sektoru, što bi trebalo da znači da sveukupna potrošnja domaćinstava ne može da se povećava, bar ne značajnije, u sledećih par godina. Javna potrošnja bi trebalo da nastavi da se smanjuje, nezavisno od eventualnog povećanja plata i penzija, ukoliko se zaista bude sledila politika fiskalnog prilagođavanja, što se može očekivati bar sve dok je na snazi sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF).

Tako da sve zavisi od investicija i neto izvoza. Ukoliko bi cene nafte i gasa ostale na niskom nivou ili bi se smanjila zavisnost od uvoza energenata, investiranjem u domaće izvore, smanjenje uvoza iz, pre svega, Rusije bi imalo pozitivan uticaj na privredni rast, čak i ako se izvoz u tu zemlju trajnije smanjio usled produžene ruske recesije. Izvoz u Evropsku uniju i u susedne zemlje bi mogao da se poveća, jer se sve privrede koje su značajni srpski trgovački partneri oporavljaju, mada je osnovno ograničenje rasta izvoza u maloj ponudi. Ako bi se investiralo u izvoznu robu i usluge, to bi trebalo da obezbedi postepeni oporavak srpske privrede, ali ne po naročito visokoj stopi rasta.

Ovo poslednje je ključno. Kao što se vidi na osnovu poslednjih nekoliko godina, kriza u evropskoj i svetskoj privredi nije bila prepreka povećanju srpskog izvoza. Pad domaće potrošnje je delimično nadoknađen izvozom, mada proizvodnja razmenljive robe nije primetno povećana: realni rast industrije u periodu 2009-2014. bio je minus 2,1 posto, a poljoprivrede 1,3 (imajući u vidu koliko je veći udeo industrijske proizvodnje, jasno je da je ukupna ponuda razmenljive robe i usluga eventualno nešto porasla zahvaljujući uslugama). Tako da dalji rast izvoza zavisi pre svega od ulaganja u proizvodnju za izvoz.

Dugoročni izgledi

Kako bi srpska privreda trebalo da izgleda, dugoročnije posmatrano, ako bi nastavila da raste kroz povećanje investicija i izvoza?

Udeo finalne potrošnje države ne bi trebalo da se smanji, recimo ne ispod 17 posto (to je otprilike nivo Bugarske ili Makedonije; procentni poen ili dva više ne menja mnogo na stvari), dok bi udeo investicija trebalo da se poveća do nekih 25 posto bruto domaćeg proizvoda (opet to nije neuobičajeno za uporedive zemlje, mada ne u vreme krize). Pod pretpostavkom da se udeo izvoza poveća na nešto više od 50 posto, a udeo uvoza se ne poveća previše, recimo ne mnogo više od 60 posto, to bi značilo da bi privatna potrošnja, praktično potrošnja domaćinstava, trebalo da se sa sadašnjih nešto više od 77 posto smanji na oko 68 posto. To bi opet značilo da se štednja u odnosu na BDP poveća sa nešto više od 10 posto sada na oko 20 posto (grubo rečeno, jer bi trebalo uzeti u obzir ostale elemente tekućeg računa bilansa plaćanja).2

Koliko dugo bi mogao da traje ovaj proces i od čega zavisi njegova održivost? Ukoliko bi se pošlo od realnih stopa rasta investicija i izvoza od oko 6 posto, i ukoliko se potrošnja ne bi realno povećavala, za oko pet godina bi se promenila struktura ukupne tražnje, dok bi BDP bio realno veći za oko 15 posto. To je prosečna stopa realnog rasta bruto domaćeg proizvoda od oko 3 posto. U tih pet godina bi, naravno, trebalo očekivati da će se u prvom periodu potrošnja realno smanjivati, a u drugom povećavati. Naravno, ukoliko bi bila potrebna dodatna štednja, recimo da bi rad bio jeftiniji, kako bi se investiranje dodatno isplatilo i da bi se održao rast izvoza, ili da bi javni dug mogao da nastavi da se smanjuje, u skladu sa fiskalnim pravilom, promena strukture bi mogla da bude brža, ali bi nivo ostvarenog bruto domaćeg proizvoda bio niži.

Modernizacija

Nezavisno od toga, najveći rizik jeste da se takav rast investicija i neto izvoza ne može ostvariti. Neuspeh bi mogao da bude posledica različitih privrednih i političkih razloga. Predviđene stope rasta su svakako zahtevne, ako se pretpostavi da će potrošnja stagnirati. Nije izvesno da će biti ostvaren i najavljeni realni rast od 0,5 posto ove godine, a kreće se sa prilično niske osnove. Pri tom, potrebno je i da se promeni struktura proizvodnje.

U prvoj polovini ove godine, nominalno u odnosu na BDP, udeo industrije (malo više od 22 posto) sa građevinarstvom (malo manje od 4 posto) je oko 26 posto, poljoprivrede oko 6,5 posto i usluga preostalih oko 67,5 posto. U poslednjih deset, petnaest godina, udeo industrije se ne menja previše, slično je i sa građevinarstvom (trebalo bi verovatno da se poveća do 6 posto), dok se udeo poljoprivrede smanjuje, za račun usluga. Ne bi trebalo očekivati dramatične promene u toj strukturi u sledećih 5 ili čak 10 godina: udeo prerađivačke industrije bi trebalo da se poveća za bar 3-4 procentna poena, udeo rudarstva i energetike da se nešto smanji, a udeo poljoprivrede da se takođe nešto smanji.

Tako da je manje reč o međusektorskim promenama, a više o modernizaciji u svim oblastima, i o strukturnim promenama unutar pojedinih sektora proizvodnje, a posebno u industriji i u izvoznim uslugama. Postojeća istraživanja posebno malih i srednjih preduzeća ukazuju na nedostatak inovativnosti i internacionalizacije, što će reći okrenutosti stranim tržištima.

Prilagođavanje ponašanja

Da bi se promenila struktura rashoda i da bi se modernizovala proizvodnja, potrebne su dve promene u ponašanjima domaćinstava i preduzetnika.

Jedna jeste da se poveća štednja, a to podrazumeva značajno smanjenje stope po kojoj se diskontuje budućnost. Drukčije rečeno, trebalo bi povećati vrednost buduće potrošnje u odnosu na današnju. To podrazumeva i mnogo veću stabilnost, svake vrste, a i značajne institucionalne promene, pre svega na tržištu rada i na finansijskom tržištu.

Druga jeste povećanje industrijskog preduzetništva. Preduzetnika ima dovoljno u sektoru usluga, u domaćoj i spoljnoj trgovini, pa i u finansijskim poslovima, o onim neformalnim i čak ilegalnim i da ne govorimo, ali ne i u industriji. To se jednim delom može uvesti posredstvom stranih ulaganja, ali da bi ona imala veći uticaj na domaću privredu, potrebno je domaće industrijsko preduzetništvo da, recimo, iskoristi dolazak multinacionalnih kompanija, koje bi mogle da podstaknu porizvodnju delova i da podstaknu inovacije.

Kretanje relativnih cena

Ukoliko bi se povećala štednja usled poboljšanih očekivanja i povećane stabilnosti, političke i socijalne, realna cena finansijskih sredstava, realna kamatna stopa drugim rečima, bi trebalo da se smanji. Stabilnost na koju se pre svega misli je ona politička i socijalna. U demokratskim zemljama, obično privredna nestabilnost stvara uslove za političku nestabilnost. Ovo zato što se ceni da se mogu steći veće koristi od mera preraspodele vlasti, bogatstva i životnih izgleda. U zemljama sa neustaljenom demokratijom, privredna nestabilnost je posledica nezavršenih procesa preraspodele teritorija, moći i kontrole ustanova.

Ukoliko bi se povećala stabilnost, povećala bi se očekivana korist od štednje i ulaganja, što bi trebalo da učini monetarnu politiku manje restriktivnom, što bi opet trebalo da utiče na smanjenje realnih kamatnih stopa. To bi, opet, trebalo da utiče povoljno na kretanje kursa, jer ne bi bilo potrebno da se višom kamatnom stopom na državne obveznice neutrališe pritisak na kurs da depresira. Što bi olakšalo terete i javnih i stranih dugova. Čime bi se postigla veća makroekonomska stabilnost.

Zaključci

Do kraja godine privredni rast bi mogao da bude veoma blago pozitivan, mada je za sada još uvek verovatnije da će stagnirati. U nekoliko sledećih godina ne bi trebalo da bude preterano ubrzan, osim ukoliko se, kao što se najavljuje, ne poveća potrošnja višim penzijama i platama u javnom sektoru. Na duži rok, brži i, kako se to kaže, moderniji rast podrazumeva da se povećaju investicije i izvoz u odnosu na potrošnju, da se poveća štednja i industrijsko preduzetništvo, i da se modernizuju industrija i usluge, dok bi u poljoprivredi trebalo da bude ključno povećanje produktivnosti. Nivo bruto domaćeg proizvoda bi time mogao da se poveća za oko 15 posto, u odnosu na početnu godinu, dok bi potom realni rast mogao da bude brži u zavisnosti od rasta zaposlenosti i potrošnje.

Uslovi da se to postigne su stabilnost, preduzimljivost i predvidljiva privredna politika.

Peščanik.net, 14.09.2015.


________________

  1. Ukupni rashodi jednaki su ukupnoj proizvodnji. Ili: potrošnja plus investicije plus neto izvoz (robe i usluge) jednako je poljoprivredna proizvodnja plus industrijska (i građevinarstvo) plus usluge. Sve u toku jedne godine.
  2. Štednja minus ulaganja jednako stanje na tekućem računu bilansa plaćanja.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija