Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Učinilo mi se da Basara zaista očekuje moj odgovor, pa sam rešila da ga ne razočaram ćutanjem i da ne ispadnem uobraženica iz Druge Srbije i kruga dvojke (doduše nisam baš original, rođena sam u Grockoj). Potrefilo se da je danas pravi dan za odgovor. Izrečena je presuda Ratku Mladiću, pa nije zgoreg da se podsetimo šta je bila Druga Srbija koju Basara često pominje u negativnom smislu. A to ničim nije zaslužila, naprotiv: ona je služila na čast Srbiji tokom ratnih devedesetih.

Basara me svakodnevno nervira, jer nema dana da ne napadne Drugu Srbiju i famozni krug dvojke. Za krug dvojke bi bilo dovoljno da ga zapitam gde se kupuju novine u kojima piše. Da li se čitaju u Surčinu ili u Starom gradu? Ali krenimo u sitna crevca. Nervira me tolika priča o Drugoj Srbiji, a iz konteksta se vidi da Basara ne zna šta je to. U tekstu „Kvadratura kruga dvojke“ od 17. novembra (povod je moj tekst na sajtu Peščanika), Basara Drugu Srbiju suprotstavlja Prvoj tako što Druga umišlja da je navodno mnogo bolja i treba „u Srbiji da vodi glavnu reč samo zato što je rođena u ’krugu dvojke’, što ne sere po avliji, malo bolje vezuje čvor na mašni i ima skuplji laptop i više zuba nego ’seljoberski’ deo populacije“.

Ne verujem da Basara misli da je ovo dobar opis bilo kakve Srbije. On sam najbolje zna odakle mu ovakvi izlivi besa i prezira prema krugu dvojke u kome navodno živi Druga Srbija. Šta god da je u pitanju, on ne zna šta je Druga Srbija, a ni krug dvojke. Iz drugih tekstova se vidi da on pod Drugom Srbijom podrazumeva „demokratsku opoziciju“ nastalu tokom devedesetih godina nasuprot Miloševiću i radikalima, ili ono što se i danas široko zove „građanskom opcijom“ nasuprot nacionalističkim strankama i organizacijama. Ali to nije Druga Srbija u originalnom značenju. Druga Srbija je poseban kulturni fenomen koji nema veze sa „demokratskom opozicijom“, niti njenim liderima (Mićunovićem, Đinđićem, Koštunicom, Draškovićem i mnogim drugima koji tu spadaju; sebe izuzimam, jer sam bila i opozicija i Druga Srbija). Da je Basara ukucao na Guglu Druga Srbija ili Beogradski krug dobio bi sledeći odgovore:

„Druga Srbija je izraz koji se koristi u srpskim intelektualnim krugovima. Nastao je na osnovu knjige „Druga Srbija“ (Ivan Čolović, Aljoša Mimica, Beogradski krug, Borba, 1992), a predstavlja zbirku od 80 govora sa 10 javnih tribina u Beogradu u proleće 1992. Govori su predstavljali otvoreni protest protiv diktature, medijskog mraka, jednoumlja, rasta nacionalizma i rata.“

Ili: „Otpor ratu, srpskom nacionalizmu, zločinima i moralnom posrnuću tadašnje Srbije pružila je omanja grupa ljudi, ne više od 200-300 aktivista, koja se u to kritično vreme nazvala Druga Srbija. Drugu Srbiju su činili pojedinci i nekoliko samostalnih mirovnih organizacija, koji su se okupljali oko Beogradskog kruga nezavisnih intelektualaca (BKNI) koji je osnovan februra 1992. On je predstavljao skupinu beogradskih intelektualaca koja je okupljala sve razočarane i kritičke glasove koji su se otvoreno borili protiv militarističke politike srbijanskog režima, etno-nacionalizma, populizma, ratnih zločina i etničkog čišćenja na teritoriji bivše Jugoslavije. Osnivači su bili Radomir Konstantinović, Latinka Perović, Miladin Životić, Filip David, Ivan Čolović, Aljoša Mimica i druge poznate ličnosti iz kulturnog života Beograda.“

A evo i šta je Konstantinović izgovorio na osnivačkoj skupštini: „Beogradski krug je osnovan kao otpor nacionalizmu koji je okupirao većinsku svest Srbije, ali kome se stavila na raspolaganje i većina srpske inteligencije. Bilo je nemoguće i duboko ponižavajuće ćutke trpeti nacionalistički teror. I na kraju, ako vas pitaju šta je Druga Srbija ozbiljno im odgovorite – to je Srbija koja se ne miri sa zločinom.“

Ne treba ni naglašavati da su patrioti i vlast godinama napadali Drugu Srbiju kao izdajničku, pa se to ponekad i danas čini (termin autošovinizam je izmišljen za kritiku Druge Srbije), iako je sa nestankom BKNI i potiskivanjem teme i razgovora o lošoj prošlosti, naročito dolaskom na vlast bivših radikala i Aleksandra Vučića, Druga Srbija nestala kao poseban fenomen i organizacija. Danas se nešto o tim temama može čuti u nekim nevladinim organizacijama, izdanjima Fabrike knjiga, na sajtu Peščanika i na još nekim sajtovima. Jasno je da tema loše prošlosti i suočavanja s njom po definiciji ne odgovara Aleksandru Vučiću, jer je on bio s druge strane, one ratne i nacionalističke. On se toga odrekao formalno i pred spoljašnjim svetom, ali to odricanje nadoknađuje tako što svakodnevno iznutra, za narod i Prvu Srbiju, preko tabloida i Pinka, besomučno širi mržnju i nacionalizam, što mu je srcu drago i blisko, a i za vlast korisno. U boljem slučaju nas upućuje da „gledamo u budućnost“ a ne u prošlost, kao što je učinio posle izricanja presude Mladiću.

Basara je objasnio zašto ga nerviraju Druga Srbija i famozni krug dvojke, koje je spojio u nekakvu jedinstvenu društvenu tvorevinu, sačinjenu od privilegovanih ljudi i malograđanske lažne uzvišenosti. Hvala mu što mi je tako direktno odgovorio, kao da je znao da me takvim stavovima svakodnevno nervira. O krugu dvojke on ne govori kao o mestu ili ličnostima, to jest o realnom krugu koji iscrtava tramvaj broj 2 obeležavajući centar Beograda, nego o „jednoj krajnje provincijalnoj psihologiji koja si laska da je evropska, građanska, demokratska i šta ti ja znam, zato što je situirana u strogom centru grada prestone megakasabe“. On sam je došao iz provincije za koju je Beograd prava metropola, a onda ga proglašava provincijom kao da stiže iz velikog sveta Londona, Pariza ili Njujorka, za koje je Beograd oduvek bio provincija. Ali to opšte mesto o relativnosti centra i provincije ne ruši činjenicu da Beograd jeste metropola, koju posetioci ne smatraju provincijalnom. Što je još lepše, niko od naših komšija, uključujući uglađene Zagrepčane, ne potcenjuje Beograd, nego o njemu i njegovoj kulturi govori s respektom i čak se žaleći da im Beograd nedostaje. Nedostaje im kultura kruga dvojke, centra metropole kakvu nemaju. Drugu Srbiju Basara ne poznaje zato što se tih ratnih godina nije bavio ratnim temama. Ili jeste, a da ja ne znam. I ne zna da je ona nestala.

Neću da izvlačim nikakve zaključke iz našeg dopisivanja. Obećavam da više neću pisati komentare na ovu temu. Rekla sam Basari šta sam imala.

Peščanik.net, 23.11.2017.

DRUGA SRBIJA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)