Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Na web-stranici Naprednog kluba u nedelju 24. septembra postavljen je polemički tekst dr Čedomira Antića („Antićev odgovor Miletiću: Prosveta ili politika?“), kao reakcija na moju kritiku udžbenika za treći razred gimnazije, čiji je autor profesor dr Radoš Ljušić. Kao autor kritike, i u ime Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD), pozdravljam objavljivanje ovog teksta koji doprinosi pokretanju šire akademske debate o postavljenim pitanjima. Ovom prilikom odgovoriću na prigovore kolege Antića na moj tekst i ponuditi dodatna razjašnjenja pitanja i problema koje on pokreće u polemici. Moj odgovor koncipiran je tako da odgovara na Antićeve zamerke onim redosledom kako ih je uvaženi sagovornik otvarao u svom tekstu.

Prvi Antićev prigovor tiče se moje tvrdnje da je „za format jednog udžbenika krajnje neprimereno“ bavljenje karakterologijom, a naročito negativnom karakterologijom čitavog jednog naroda, u ovom slučaju Crnogoraca. Odnosi se to na udžbeničku tvrdnju da Crnogorci nikada nisu bili iskreni u svojoj privrženosti pravoslavlju, Rusiji i Srbiji, već su to činili prema potrebama okolnosti u kojima su živeli. Antić na to kaže: „Dr Miletić svakako zna da istoriju pišemo na osnovu izvora. Zato nije uvredljiva konstatacija da Crnogorci, a posebno njihovi glavari, nisu bili postojani u svojim privrženostima i da je siromaštvo doprinelo razvoju korupcije u tom društvu. O tome govore izvori, bez kojih nema istorije. Izvori takođe nedvosmisleno potvrđuju i da su Crnogorci u 19. veku bili deo srpskog naroda.“

Kao prvo, nigde nisam napisao da je ova konstatacija uvredljiva za Crnogorce, već da je neprimerena formatu jednog udžbenika istorije. Ako kolega Antić nalazi da ova konstatacija ima uz to i uvredljivi karakter spreman sam da to ovde odmah prihvatim. Kolektivne karakterologije naroda, etničkih ili rasnih grupa kao podvrsta antropoloških i istoriografskih studija bile su možda uticajne u 19. ili početkom 20. stoleća, ali su do danas potpuno izgubile kredibilitet upravo zato što su neproverive u izvorima. Tvrdnje o kolektivnoj „svesti naroda“ ili o karakternim osobinama naroda ne mogu se dokazati na osnovu istorijskih izvora koje dr Antić ovde pominje. Ne postoje istorijski izvori na osnovu kojih se može domišljati kako je čitav jedan narod mislio, osećao ili se odnosio prema drugim narodima ili nekakvim predočenim idejama. Jedan udžbenik istorije postaje problematičan kada sadrži generalizujuće konstatacije koje nisu utemeljene na izvornoj građi, pogotovo kada one sobom nose i nešto što se može oceniti kao uvredljiva konotacija na račun drugih naroda.

Ne znam zašto kolega Antić na ovom mestu pominje glavare? U udžbeniku se, naime, ne pominju ni glavari, ni vladar Crne Gore o čijim odlukama bi mogli da sudimo na osnovu istorijskih izvora: pominju se zbirno Crnogorci i za njih se kaže da nisu nikada bili iskreno privrženi Srbiji, Rusiji, pravoslavlju već da su se orijentisali „prema potrebama“ okolnosti u kojima su živeli. Dr Antić pokušava da opravda ovu udžbeničku tvrdnju proizvoljnom derogirajućom ocenom da siromaštvo doprinosi razvoju korupcije. Nejasno je zašto se ovde odjednom pominje korupcija? Kakve veze ima fenomen korupcije sa privrženošću Crnogoraca Srbiji, Rusiji i pravoslavlju?

Uz dodatnu ponižavajuću kvalifikaciju da su siromašni nužno skloniji korupciji, tj. pokvarenjaštvu (jer to je implikacija kakva se lako izvodi iz ovakvih argumenata), čini mi se da bi, sledeći Antićevu logiku, mogli da otvorimo Balkanski šampionat devetnaestovekovne pokvarenosti naroda; sve to naravno kada bi kolektivne karakterologije te vrste bile utemeljene na ma kojoj vrsti naučne metodologije. Ne mogu da propustim, a da se još jednom ne začudim zašto dr Antić uopšte pominje korupciju kod Crnogoraca koja kao pojava nije pomenuta ni u udžbeniku ni u mojoj kritici udžbenika.

Složiću se sa kolegom Antićem da na osnovu mnoštva istorijskih izvora možemo ustanoviti snažnu srpsku identitetsku legitimaciju kod Crnogoraca u 19. veku. Međutim, s obzirom na trenutni kontekst međuetničkih odnosa u Crnoj Gori, ovom pitanju bi možda trebalo pristupati opreznije i sa više razumevanja za fluidni karakter procesa konstrukcije nacionalnih identiteta. Kao što su uticajem Pećke patrijaršije konsolidovane osnove srpskog nacionalnog identiteta, tako su u istorijskim okolnostima 20. stoleća primat dobile snage koje su doprinele konstrukciji crnogorskog identiteta. Ove procese treba posmatrati sa distance naučnog prosuđivanja, bez gorčine i osećanja nacionalne ozlojeđenosti.

U jednom udžbeniku koji tretira ovu problematiku trebalo bi predočiti i jedan i drugi aspekt fenomena i osposobiti učenika da sam i bez negativnih primisli donosi zaključke. Pri tome, ako već unosimo predstavu o srpskom narodu kao gubitniku kroz procese naknadnih konstrukcija nacionalnih identiteta, pažnju treba posvetiti i nemalim nacionalnim rezultatima u sličnim procesima. U udžbenicima istorije se nigde ne pominje nastanak srpskog identiteta asimilovanjem balkanskih etničkih skupina koje više ne postoje – na primer Cincari, ili koji su u značajnoj meri asimilovani – na primer Vlasi.

Imam teškoća i sa pravilnim razumevanjem sledeće opservacije dr Antića: „Kada neko kaže za patrijarha SPC da je „srbijanski verski poglavar“, a to je instrukcija koju imaju mnogi strani mediji u programima na srpskom jeziku, kolega Miletić verovatno i ne primeti, a kamo li da se uvredi“. Pitam se, naime, kakve to okultne moći ima dr Antić na osnovu kojih pretpostavlja o mojim unutrašnjim doživljajima i osećanjima kada na stranim medijima na srpskom jeziku čujem titulaturu koja se odnosi na srpskog patrijarha? Verovatno iste one na osnovu kojih moj uvaženi sagovornik sudi o kolektivnoj karakterologiji Crnogoraca ili o pokvarenosti sirotinje.

Posle ove (nepotrebne) male skaske o meni i patrijarhu dr Antić nastavlja: „On [misli na mene] očekuje da neki autor osmanske feudalce Arbanase iz Stare Srbije nazove „albanskim feudalcima“. Prof. Ljušić nazvao ih je „šiptarskim feudalcima“ i razumljivo pravoverni i jednostrani kolega Miletić smatra da je to rasistička uvreda. Do šezdeseth godina 20. veka, međutim taj naziv bio je u zvaničnoj upotrebi. Adem Demaći, staljinista i šovinista sa Kosova koga neki smatraju „albanskim Mendelom“, dao je sinu ime „Šiptar“ (Shqiptar Demaqi). U krajnjoj liniji niko se ne ljuti na Francuze zato što Srbe nazivaju imenicom zasnovanom na uverenju da su Srbi u prošlosti bili robovi.“

Čini mi se da ovom poslednjom rečenicom dr Antić sam sebi protivreči. Najpre, on nije u pravu kada kaže da Francuzi nazivaju Srbe odrednicama koje referišu na ropstvo. Antić možda misli na činjenicu da je u 19. i sve do početka 20. stoleća za državu Srbiju u francuskom jeziku u upotrebi bila reč „la Servie“ koja možda ima veze sa latinskim korenom koji se odnosi na ropstvo. Ali ovaj izraz je u potpunosti potisnut početkom 20. veka kada se uvodi reč „la Serbie“, verovatno kao primerenija i bez bilo kakvih negativnih konotacija. Na sličan način je kod nas, u vreme socijalističke Jugoslavije potisnut izraz „Šiptari“ koji su Albanci smatrali uvredljivim.

Tokom studija van zemlje imao sam prilike da razgovaram sa kosovskim Albancima koji su me uveravali da reč „Šiptar“ onako kako je mi izgovaramo za njih ima uvredljivi karakter. Uostalom, ovo tumačenje se nalazi i u obrazloženom Mišljenju poverenice za zaštitu ravnopravnosti Brankice Janković od 24. juna 2015, br. 07-00-88/2015-02. U dokumentu koji je donet povodom pritužbe nevladine organizacije Praxis protiv dnevne novine Informer, koja je oktobra 2014. u naslovima tekstova koristila izraz „Šiptar“. Poverenica Janković je u ovom dokumentu ustanovila da su „upotrebom izraza „Šiptar“ u ovim tekstovima, prekršene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.“

U Mišljenju poverenice između ostalog stoji: “da su [mediji] korišćenjem termina „Šiptar“ povredili dostojanstvo pripadnika ove nacionalne manjine, imajući u vidu da je u našem društvu, u današnje vreme, korišćenje reči „Šiptar“ uvredljivo, čemu u prilog ide i odluka Saveta za štampu od 25. decembra 2014. godine, kojom je utvrđeno da je dnevni list Informer prekršio odredbe Kodeksa novinara Srbije… Osim toga, ovakav način izveštavanja o nesumnjivo neprijatnim događajima, praćen kolokvijalnim i pogrdnim nazivanjem određene etničke grupe, produbljuje jaz između pripadnika albanske nacionalne manjine i većinskog stanovništva, izazivajući kod većinskog stanovništva odbojnost prema Albancima i Albankama, a kod pripadnika albanske nacionalne manjine osećaj nesigurnosti i etiketiranje čitave njihove etničke zajednice.”

Ako se ovakvo obrazloženo mišljenje donosi u slučaju prestupa u oblasti tabloidnog novinarstva, možemo pretpostaviti da bi još neprimerenija bila upotreba izraza „šiptarski“ u jednom udžbeniku istorije. Analogijom sa slučajem Informer rekli bismo da se i u ovom slučaju krše odredbe Zakona protiv diskriminacije. Tu se ne može potegnuti ni argument da istoričari često pribegavaju upotrebi arhaičnih izraza. U našem slučaju primerenija bi bila upotreba prideva „arnautski“ ili „arbanaški“, a ne „šiptarski“. Po mom shvatanju, uvođenje izraza „Albanci“ u srpski jezik kao i uvođenje reči „la Serbie“ u francuski imaju isti afirmativni kontekst koji doprinosi boljem razumevanju i uvažavanju Srba i Albanaca, kao i Francuza i Srba. S obzirom na veliki broj Albanaca koji žive u današnjoj Srbiji (sa ili bez Kosova), jedan udžbenik istorije trebalo bi da uzima u obzir naknadne konotacije koju reči i izrazi mogu imati.

Kolega Antić referiše i na pitanje konvertitstva: „Ne razumem zbog čega je nepotrebno objašnjavati učenicima kako je došlo do prelaska naroda u Islam? O tome takođe postoji obilje izvora. O ekstremizmu konvertita ne govori samo neki srpski nacionalista već je to fenomen poznat u istoriji i sociologiji religije“. Ja sam iznova zbunjen konstatacijama kolege Antića. Nigde, ni na jednom mestu, ne tvrdim da pitanje prelaska na islam nije trebalo da bude tretirano u udžbeniku. Dolazak islama na Balkan jedan je od najvažnijih događaja iz naše prošlosti i udžbenik istorije se neizostavno mora baviti ovim pitanjem. To dakle nije sporno. Moja intervencija je išla za tim da osetljivost ovog pitanja i pedagoški i društveni kontekst izvođenja nastave istorije iziskuju izvesne obzire kada se pristupa ovoj temi. Pozivanje na narativne izvore (Giljferdin ili anonimni memoaristi) u tom kontekstu je metodološki nedopustivo; oni često sadrže individualne opservacije, pa i projekcije aktera i daleko su od pouzdanosti kakva se zahteva u nauci.

Kada su, pri tom, još i selektivno odabrani teško je izbeći postavljanje pitanja o svesnoj nameri da se jedna istorijska pojava prikaže na sasvim određeni tendenciozni način. Po mom shvatanju, o problematici konverzije na islam udžbenik istorije bi trebalo da iznese nesporne, proverljive činjenice i racionalni osvrt lišen emocionalnog naboja, nacionalne ozlojeđenosti i malicioznih komentara. Nedopustivo je da se u formatu jednog udžbenika istorije a na osnovu gore pomenutih opskurnih izvora čitav jedan etnički kolektiv žigoše kao narod konvertita i nacionalnih otpadnika, a da se njihovo navodno nacionalno izdajstvo objašnjava isključivo iz materijalnih pobuda. Kroz primere iz udžbenika sam već prošao u glavnom tekstu čemu nemam mnogo šta da dodam.

Dr Antić u produžetku ima još nedoumica vezanih za moj unutrašnji tok misli: „Da li sam dobro razumeo da je prema uverenju uvaženog kolege Miletića, Srbija kandidat za članstvo u EU i neki tamo profesor nema šta da analizira tradicionalno jasan i nedvosmislen stav država Zapadne Evrope prema Balkanu?!“ Hajde da razjasnimo ovde sva pitanja vezano za EU-problematiku s obzirom da sam od strane autora udžbenika i od strane dr Antića u ovom tekstu na koji pišem odgovor optužen da sam na mala vrata uveo ovo pitanje koje ima samo dnevno-politički, a ne i naučni karakter. Istine radi, moram da istaknem da sam ja samo komentarisao opravdanost prisustva ove problematike u jednom udžbeniku koji se hronološki završava Berlinskim kongresom 1878. Dakle, problematika EU, globalističke Evrope, negativnog stava katoličke crkve prema savremenim balkanskim državama se nalazi u udžbeniku o kojem raspravljamo, a ja sam te navode samo komentarisao u svom tekstu.

Mislim da se političke interpretacije i političke namere nalaze upravo u udžbeničkom narativu i to u bavljenju onim što dr Antić određuje kao „tradicionalno jasan i nedvosmislen stav država Zapadne Evrope prema Balkanu“. Argumentuje se dakle, još jednom neproverivom kategorijom iz domena okultnog. Antić ne pominje da je autor udžbenika među faktore koji su danas neprijateljski nastrojeni prema suverenosti balkanskih država postavio i katoličku crkvu i to ispred takozvane globalističke Evrope (Udžbenik, str. 270). Nadam se da me posle ovog razjašnjenja više niko neće prozivati da sam uneo politički temat u raspravu o prosveti.

Antić produžava: „Profesor Ljušić opisao je progon srpskog naroda nastao u vreme propasti Prvog srpskog ustanka. Dr Miletić zamera mu stil pisanja. Takođe, smatra za nedostatak što autor ne piše o progonu muslimanskog stanovništva u srpskim gradovima. Kolega Miletić međutim zaboravlja da je na jednoj strani bila imperijalna sila, Osmansko carstvo, koja svojim podanicima tokom decenija nije obezbedila elementarnu sigurnost a na drugoj strani ustanak koji je u osnovi bio buna zavisnih seljaka. Ako je kolegi Miletiću to isto onda bi trebalo da na sličan način kritikuje gotovo sve udžbeničke opise seljačkih buna i narodnih ustanaka. Takođe valjalo bi tada napisati i kada je i na koji način muslimansko stanovništvo naseljeno u gradovima Smederevskog sandžaka, a pretpostavljeni opis bi poremetio jasno određen program koji treba da sledi autor udžbenika.“

Najveći deo onoga što dr Antić navodi u ovom komentaru pozdravljam i gotovo oberučke prihvatam. Moram, međutim, napomenuti da u svojoj kritici udžbenika nisam želeo da kažem da su ove dve pojave (ustaničko nasilje i nasilje turskih regularnih i neregularnih trupa) bile istog intenziteta i prirode. Uopšte je teško u društvenim pojavama koje se kompariraju pronaći identične jedinice poređenja. Dr Antić je u potpunosti u pravu kada kaže da se nasilje počinjeno u stihiji jedne seljačke bune ne može upoređivati sa zločinima vojnih formacija jedne organizovane države. Doduše, ovde treba pomenuti da su inicijalna turska nasilja bila počinjena od janjičara, koji, takođe, nisu bili regularna vojska, već odmetnici. Ali, bez obzira, poenta na koju Antić cilja je tačna i ne vidim zašto neki budući pisac udžbenika ne bi na taj način predstavio prestupe ustanika.

Zar ćemo počiniti zločin ako u monolit od nekih 300-500 rečenica koje se bave ustaničkim pregnućima i borbi za slobodu unesemo i ispravnu činjenicu o stihiji nasilja koje su počinili ustanici? Tih nekoliko rečenica mogu suštinski doprineti razvoju klice kritičke svesti kod učenika i njihove sposobnosti da odgovorno i kritički preispituju sopstvenu prošlost. Na taj način odgajaćemo odgovornije generacije učenika koji neće biti impregnirani crno-belim narativom o srpskom narodu kao uvek i večito stradalnom, pravednom i herojskom. Ja sam kao nastavnik istorije to radio i verujte mi da su učenici na kraju sticali mnogo kompleksniju sliku sveta i stvarnosti nego što bi to bilo u suprotnom. Prihvatam ovde i stav dr Antića da treba analizirati i način doseljavanja muslimanskog stanovništva u Smederevski sandžak. Ako je zasnovano na relevantnim izvorima to se može u formi udžbenika sažeti u nekoliko crta.

Dr Antić se u produžetku bavi pitanjem Toplice: „Slično je i sa tvrdnjom dr Miletića da prof. Ljušić nije predstavio progon arbanaškog stanovništva iz obasti Toplice. Opet anahron izraz „etnički Albanci“. I opet ekskluzivnost srpskog progona koji je prema dr Miletićevim tumačenjima nesmunjivo započeo spiralu nasilja. Ako treba slediti istorijski narativ viđen od savremenog albanskog nacionalnog pokreta, onda treba reći i da su arbanaške, tatarske i čerkeske neregularne trupe manje od dve godine ranije opljačkale i spalile čitavu Istočnu Srbiju i prognale njeno stanovništvo. Dr Miletić spominje da su Arbanasi bili većina u Toplici. Nepotreban podatak ako ne naglasi kada i na koji način su to postali, a o tome imamo obilje izvora.“

Navodi dr Antića se i po ovom pitanju oslanjaju na proverljivu faktografiju i racionalno sagledavanje sleda događaja i ja moram opet da istaknem da takav način rezonovanja i argumente prihvatam u potpunosti kao polaznu tačku za razmenu mišljenja. Kolega Antić mi zamera upotrebu termina „etnički Albanci“ i kaže da je anahron, verovatno zato što se moderan albanski nacionalni identitet formira kasnije, a u našem jeziku u ovo vreme su u upotrebi izrazi „Arnauti“ ili „Arbanasi“. Shvatam ovu zamerku krajnje dobronamerno, ali ostajem pri tome da se može koristiti i ovaj izraz koji sam ja upotrebio. Naime, onako kao što današnji britanski istoričar neće upotrebiti istorijski izraz „ethnic Servians“ (umesto „ethnic Serbians“) za Srbe s početka 19. stoleća, tako ni ja ne moram koristiti izraz etnički Arbanasi za populaciju koja i tada i kasnije ima istu etničku identifikaciju.

Kolega Antić pravilno navodi da iseljavanje etničkih Albanaca ili Arbanasa iz Toplice treba sagledavati u kontekstu prethodnih migratornih kretanja koja su verovatno bila takođe spregnuta nasiljem i na osnovu kojih Albanci postaju većina u Toplici. Sve bi to trebalo da stoji u udžbeniku koji bi na taj način razotkrio sve protagoniste etnički motivisanog nasilja u istoriji srpsko-albanskih odnosa. Međutim, za naše prosvetne i pedagoške prilike, potpuno drugačiji senzibilitet u interpretaciji i razumevanju ovih odnosa bi unela činjenica o nasilju koje je počinjeno i sa srpske strane. Moja strepnja ovde je da dr Antić možda formuliše sve ove konstrukcije sa jedinom namerom da opravda i preporuči svako buduće izostavljanje iz udžbenika činjenica o egzodusu Albanaca iz Toplice.

Ako je Vuk St. Karadžić u svom opisu uzimanja Sjenice 1809. smogao snage da bude pravičan i neselektivan pišući o verolomstvu i zločinima ustanika ne vidim zašto bi današnja generacija istoričara, 157 godina nakon Vukovog teksta, takve zločine srpske strane prikrivala. Podsećam da je Vuk imao osećaj nelagode oko načina na koji je prvobitno predstavio ovaj događaj Leopoldu Rankeu 1828, a na osnovu čega je događaj opisan u Rankeovoj knjizi Srpska revolucija. Pokajnički, više od 30 godina kasnije, Karadžić je napisao potpunu istinu o ovom događaju: „Leopold je Ranke… kazao po mojijem riječima, da je Kara-Đorđije Sjenicu onda uzeo na juriš, ali ja sad na svoju i sviju nas sramotu moram kazati da to nije istina, nego da je bilo ovako:“ I zatim sledi podroban opis srpskog verolomstva i zločina koje su počinili ustanici gazeći reč i obećanje dato prilikom dogovorene predaje Turaka u Sjenici. Kada je kasnije od strane Milana Đ. Milićevića bio prozvan zbog svog istinoljublja, Vuk je pored još podrobnijeg opisa uzimanja Sjenice opisao i još nekoliko slučajeva u kojima se srpska strana nečasno i zločinački ponela prema neprijatelju.

Dakle, ni manje, ni više, nego 157 godina pre ove naše polemike oko jednog udžbenika istorije, osnivač moderne srpske istoriografije nije imao nedoumica oko toga da istoričar ne sme selektivno pristupati činjenicama: „Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti, a kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti“. Vuk, koji tako često izgovara reč „sramota“, svakako je držao i do etičke i pedagoške poente ukazivanja na zločine i verolomstva počinjena od strane sopstvenog naroda. Između ostalog, on je pisao i o ustaničkim pogromima Muslimana 1807, čiji sam pomen danas izaziva negodovanje ili kako vidimo iz Antićevog pera, potrebu da se složenim metodološkim obrazloženjima objasni zašto bi ih trebalo izostavljati iz nastavnog štiva istorije. Nemam sumnje da bi i čestnjejšeg Vuka kojeg su u svoje vreme nacionalni dušebrižnici nazivali špijunom i stranim plaćenikom, njihovi današnji sledbenici označili verovatno kao predstavnika „soroševske škole, koja je klasično antisrpska“ (R. Ljušić u televizijskoj emisiji).

U nastavku svog utuka, kolega Antić se više ne bavi mojim tekstom, već preispituje moju naučnu utemeljenost i razloge i kontekst objavljivanja mog kritičkog teksta. Neću odgovarati na sve navode jer mislim da pokrenuta pitanja nisu od bilo kakvog interesa za suštinu pitanja koja su pokrenuta. Ipak neke od navoda ću brzo prokomentarisati. Kolega Antić mi zamera što pišem prikaz udžbenika koji se bavi periodom istorije za koji nemam odgovarajuću spremu, tj. nisam objavljivao naučne radove posvećene tom periodu. To je u osnovi tačno; naime, do sada sam se stručno bavio uglavnom ekonomskom i društvenom istorijom 20. stoleća. Pisao sam komparativne studije iz istorije zemalja Jugoistočne (Jugoslavija i Bugarska) i Istočne-Srednje Evrope (Čehoslovačka i Poljska), bavio se istorijom socijalističke i međuratne jugoslovenske države. Objavio sam jedan rad na temu komemoracija, a identitetskim pitanjima i etničkim problemima samo sam se uzgred bavio. Pod takvim okolnotima, dr Antić i njegovi istomišljenici trebalo bi lako da izađu na kraj sa mnom. Bez izazivanja, ja im stojim na raspolaganju.

Kolega Antić na kraju svog teksta na ponešto maliciozan način domišlja o mojim motivima za pisanje ovog kritičkog prikaza: „možda je reč o nekakvoj pravovernosti, koju kolega dr Miletić na ovaj način dokazuje mnogo godina nakon što je izašla iz mode i pune rentabilnosti“. Nemam sumnje da kolega Antić na mnogo pravilniji način sagledava problematiku rentabilnosti bavljenja istorijom od mene. To ne sporim i prihvatam da sam u tim pitanjima nedorastao i nezreo.

S druge strane, mislim da revnost na unapređenju međuetničkih i dobrosusedskih odnosa i uklanjanju svega onog što može biti osnov diskriminacije ili vređanja dostojanstva pojedinaca ili kolektiva u društvu ne bi nikada trebalo da izađe iz mode, kako ironizira Antić. Na takvom unapređenju društvenih odnosa i standarda uvažavanja treba uvek i neprestano raditi. U konkretnom slučaju imam na pameti ličnu ili identitetsku dramu momka ili devojke koji se u školskom, udžbeničkom štivu susreću sa negativnom karakterologijom sopstvenog naroda i sopstvenih predaka.

Internet bilten Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD), 02.10.2017.

Peščanik.net, 03.10.2017.

Srodni linkovi:

Marija Branković: Etos konflikta vs. autošovinizam – lažna dilema?

Aleksandar R. Miletić – Drugi odgovor Čedomiru Antiću: o pravu na uvrede

Srđan Milošević – O nastavi istorije, politici, Evropskoj uniji i poganom jeziku

Aleksandar R. Miletić – Vidovdanska etika, poturčenjaci i milosnice

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU