Razgovor vodila Amila Kahrović-Posavljak
Oliver Frljić hrvatski je reditelj, jedan od najboljih predstavnika mlade i beskompromisne generacije umjetnika na prostorima bivše Jugoslavije i dobitnik Međunarodne nagrade za borbu protiv poricanja genocida koju dodijeljuje Udruženje prijedorčanki Izvor. Frljić za Dane govori o mogućnosti angažmana u umjetnosti, estetici pobune, festivalima, ali i tome da li je umjetnost postala politička činjenica na Balkanu
Dobitnik ste Međunarodne nagrade za borbu protiv poricanja genocida. U obrazloženju je navedena Vaša umjetnost koja razbija ustaljene narative. Doživljavate li ovo kao dokaz da angažman (u) umjetnosti danas na Balkanu nije utopija?
Angažman u umjetnosti nikada nije utopija. Međutim, iluzorno je očekivati da će umjetnost napraviti strukturalne promjene koje ne može napraviti politika. Umjetnost, u svom najboljem izdanju, ostaje prostor nemirenja s određenom društvenom stvarnošću, s njezinim nepravdama, socijalnom nejednakošću, mehanizmima njezine reprodukcije… Moj kazališni rad je prvenstveno prostor proizvodnje razlike. Da bih mogao živjeti u društvima koja su gotovo u pravilu konstituirana na zločinu – bez obzira radilo se o zločinu ubijanja i protjerivanja ljudi “krive” nacionalnosti ili o zločinu pljačkanja društvene imovine kroz koji su stvorene nove društvene elite – ja moram izraziti neslaganje s onim oko čega je stvoren društveni konsenzus, moj umjetnički rad mora biti dekonstrukcija normalnosti svih ovih nenormalnih društava. Pogledajte Bosnu. Službeni narativi sva tri konstitutivna naroda slave nekakvu pobjedu. Tko je pobijedio u ratu u Bosni? Što uopće označava pobjeda u ovom kontekstu?
Čini se da se danas angažman brka s aktivizmom, barem kada je o umjetnosti riječ. Kakav je Vaš stav?
Njemački autor Hans-Thies Lehmann u tekstu Estetika pobune? Novi društveni pokreti između politike i umjetnosti govori da se “estetski motiv ne gubi ni u trenucima stvarne političke pobune. Kritika globalizacije i zapatizam u Meksiku, dugotrajna zaposjedanja prostora pobornika Occupyja i piqueteros – ‘štrajkaške straže’ u Argentini, pokret 15. svibnja, 15M, u Španjolskoj u organizaciji platforme Real democracy NOW! I pjesma u Crkvi spasenja: ‘Majko Božja, Djevice, otjeraj Putina! Otjeraj Putina, otjeraj Putina! Šef KGB-a vrhovni je svetac… božansko smeće, smeće, smeće’”. Ne smijemo zaboraviti da je umjetnost skup konvencija jedne društvene klase, izraz njezinih ukusa i interesa. Estetski normativi koje imamo danas reproduciraju sistem vrijednosti onih koji imaju ekonomsku i političku moć. Ne postoji ljepota kao takva. To su gluposti koje se uglavnom mogu čuti na našim umjetničkim akademijama. Doprinos Brechta kazalištu i umjetnosti općenito je deesencijalizacija lijepog, pokazivanje njegove kontingentnosti i socijalne determiniranosti – emancipacija umjetnosti od vječnog.
Skoro je u Hrvatskoj obilježena godišnjica Oluje na krajnje sraman način. Je li to pokazalo da je “evropskost” hrvatske politike samo fasada? Ili se Hrvatska prosto utopila u opći evropski desničarski trend?
Hrvatska “evropskost”, kako ste je vi nazvali, uvijek je bila samo fasada s puno pukotina. Najdalje je u gletovanju te fasade, ispod koje se nalazilo lice autentičnog hrvatskog fašizma, otišao Sanader. Međutim, to se vrlo brzo raspalo. Pogledajte nedavni Thompsonov koncert u Čavoglavama – sto hiljada ljudi pozdravlja pojavljivanje na sceni za ratni zločin pravomoćno osuđenog Darija Kordića. Što mislite da bi ti ljudi radili da danas-sutra opet izbije rat? Sjedili doma i slušali Thompsonove pjesme ili uzeli aktivno učešće u sprovođenju ideologije koju one propagiraju?
Evo, stigao je jubilarni dvadeseti SFF. Koliko Vam je blizak ovaj festival i koje je Vaše viđenje trenda festivalizacije kulture?
Nisam nikada bio na SFF-u. Filmove volim uglavnom gledati sam, s mogućnošću da vratim određene scene, da napravim pauzu da bih pogledao scenu iz nekog filma na koji se ovaj koji gledam referira itd. Dakle, nisam baš klasični konzument filmske umjetnosti, pa me nema ni na ovakvim manifestacijama. Međutim, smatram da je za Sarajevo važno da ima jedan ovakav festival koji je prepoznat i u međunarodnom kontekstu.
Koliko uopće može biti subverzivna umjetnost koja se finansira iz proračuna?
Umjetnost mora biti autorefleksivna, a pod tim podrazumijevam i refleksiju vlastitog načina financiranja, te porijekla kapitala kojim se financira. Ne treba biti naivan i misliti da subverzivnost umjetnosti raste samim time što se izađe iz okvira državnih i gradskih institucija i njima pripadajućeg sustava financiranja. Tu se samo događa jedna vrsta automarginalizacije. Ovo govorim i iz vlastitog iskustva jer sam godinama radio na zagrebačkoj nezavisnoj sceni. Nevjerojatno puno rada za minimalne socijalne učinke i vidljivost. To je i bio razlog zašto sam se odlučio na “marš kroz institucije”. Umjetnost mora dovesti u pitanje institucije u kojima radi, ideologiju koja se kroz njih proizvodi, distribuira i akumulira, njihov ekonomski aspekt, ali mislim da je to nemoguće napraviti izvana. Razumijem da vi ovo pitanje postavljate iz realnosti naših društava gdje su dotacije iz proračuna uglavnom nagrade za političku poslušnost.
Koje je Vaše viđenje trenda po kom su vodeći kulturnjaci uglavnom bliski vladajućim partijama, dok građanima pričaju sasvim drugu priču?
Ne znam na koje kulturnjake točno mislite, ali po meni kultura i njezini akteri moraju imati kritičku distancu prema centrima političke moći. U protivnom, to nije kultura, nego legitimacija određene političke pozicije ili partije, a svi znamo koliko su vladajuće političke partije u Bosni i Hercegovini nanijele zla upravo onima koji su ih birali i koje su na različitim razinama vlasti tobože zastupali. U trenutnom političkom realitetu Bosne i Hercegovine, pada mi napamet jedan takav “vodeći kulturnjak” koji je od bivšeg člana Stranke reformskih snaga postao aktualni član Stranke demokratske akcije, usput promijenivši uniformu HVO-a i Armije BiH, a na kraju je obavljao i funkciju ministra kulture Sarajevskog kantona, te izdašno financirao filmove u kojima je sam glumio.
Mislite li da je kultura na Balkanu postala najveći ideološki suport vlastima, i je li uopće moguće izbjeći takvo nešto?
Kultura je ideološko bojno polje. Kroz borbu oko prošlog rata, započelo se i s relativizacijom vrijednosti antifašističke borbe. Negdje se to radi otvoreno, negdje manje otvoreno. U Hrvatskoj se vrhunac kulturnog agitiranja za jednu polufašističku vlast dogodio 1997., kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu Zlatko Vitez režirao Tuđmanov rođendan, a glumci, uz rijetke izuzetke, u istom igrali. Tu svakako ne treba zaboraviti ni propagandni film Četverored Jakova Sedlara, planski napravljen pred izbore 2000., koji je služio isključivo tome da se birači zaplaše mogućnosti da koalicija predvođena SDP-om i Ivicom Račanom, osvoji vlast. Ravnu goru Radoša Bajića, čiji je producent RTS, vidim kao još jedan primjer gdje kultura radi otvoreno u interesu vlasti. Ravna gora romantizira četnički pokret i negira njegov zločinački karakter. Kad se kroz kulturu napravi nešto takvo, onda je otvoren put za romantiziranje razornih posljedica političkog djelovanja aktualnog srpskog premijera Aleksandra Vučića prije nego je doživio, vidjet ćemo koliko će ona trajati, svoju ideološku konverziju.
BH Dani, 22.08.2014.
Peščanik.net, 21.08.2014.
