Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

U septembar će Srbija verovatno ući sa parlamentom, ali bez vlade. Zapravo, parlament će imati sigurno, a možda i vladu do kraja avgusta. Moguće je, međutim, da do jeseni ostane i bez vlade i bez parlamenta. Kako god da bude – nebitno je. Barem iz ugla obrazovanja. Apsolutno je sigurno da će u novu školsku godinu domaći prosvetni radnici ući nespremni. Ne svojom krivicom, čak ne ni krivicom aktuelnog/bivšeg ministra prosvete. Sve i da Srbija odmah dobije parlament i vladu, više nema vremena da se nova školska godina prikladno osmisli i uredi odgovarajućim pravnim propisima. Ne samo što nema vremena, za to nema ni resursa.

Ako je u martu virus i uhvatio Srbiju na prepad, šest meseci kasnije režim na čelu sa Vučićem demonstrira da je potpuno nesposoban da se nosi sa njim. Uzmimo na primer škole. Ministarstvo pod Šarčevićem na prvi krug zaraze je odgovorilo praktičnim prekidom školske godine. To što se odvijalo u martu, aprilu i maju bilo je privid škole, ali ne i školovanje. Što ne znači da se u održavanju privida nisu namučili i nastavnici i đaci. Plan je bio da se čitav školski sistem dobaulja do juna, da se kako-tako zaključe ocene i da se zauvek sklopi dnevnik školske 2019/2020. godine. Pod geslom – bilo, ne povratilo se.

S obzirom na totalnu nespremnost vlade, te na očajno oskudne resurse, to je zapravo bio dobar plan. Samo što niko tada nije mislio da će se zaraza vratiti. To jest, pokazalo se da nigde nije ni bila otišla. Sve vreme je tu. Mart, april i jun tako su izgubljeni u prevarnoj nadi da će se iz krize oko zaraze nekako isplivati sa što manjom štetom, te da će se od septembra sve vratiti na staro. Sad vidimo – neće. Svest o tome da povratak na redovno školovanje neće biti moguć ni u septembru formira se krajem juna i početkom jula, kada kreću prve najave kako će se raditi u školskoj 2020/2021. godini. Tri meseca izgubljeno je za prikupljanje podataka neophodnih da se spremno uđe u novu školsku godinu.

Sada kada su i nastavnici i đaci na takozvanom raspustu, iz ministarstva nabrajaju šta im je sve potrebno da znaju kako bi se škole spremile za septembar: koliko dece ima oba roditelja koji rade; koliko je poslodavaca spremno da jednog roditelja pusti da radi od kuće; koliko škola drži nastavu samo u jednoj smeni… Sve se to moglo saznati odmah – u martu, aprilu i maju, ali se ipak čekao jul da se ti podaci prikupe. Iz čega se jasno vidi da niko u martu, aprilu i maju nije ni pomišljao na septembar. Na sve to, sadašnji sastav ministarstva je praktično – ni na nebu ni na zemlji, da se poslužimo tom folklornom odrednicom.

To što sada imamo, i jeste i nije vlada, i trajaće i neće trajati do septembra. Ako potraje do septembra, izvesno je da ga neće biti u oktobru. Ako ne potraje, praktično se oslobađa odgovornosti za sve što nije uradilo na vreme, a odgovorno neće biti ni neko novo ministarstvo, jer se zateklo u situaciji koju nije samo kreiralo. Škole, đaci i roditelji tako neće imati kome da se obrate i zatraže da položi račun za obrazovni haos koji nas neminovno čeka od septembra nadalje. Ne treba imati nikakvu dilemu oko toga – institucionalni vakuum u koji je upala Srbija poslužiće kao izgovor za odricanje od odgovornosti za totalni krah sistema.

Naravno, postoji ipak nit kontinuiteta za koju se opravdano kači sva odgovornost za loše politike vlasti, iako ona nije institucionalna nego stranačka. Iza kraha kao jedino odgovoran stoji režim sa Vučićem na čelu.

Izvesno je da će stvari sa zarazom u septembru stajati tako da redovni odlazak nastavnika i đaka u školu neće biti moguć, izuzev ako režim ponovo ne odluči da laže kako je sve u redu. S obzirom da je režimu s Vučićem na čelu škola neuporedivo manje bitna od izbora, to ne treba očekivati. Škola će dakle i od septembra biti on line. Šta smo sve videli u martu, aprilu i maju, a što će se ponovo događati i od septembra? Nastava na mreži predstavlja ogroman teret i za nastavnike i za đake. U prva tri meseca ministarstvo ne samo što je propustilo da nastavnicima i đacima obezbedi neophodnu opremu za takvu nastavu, nego nije pokušalo ni da prikupi podatke o tome kome i koliko je pomoći potrebno da se ona realizuje.

U idealnom slučaju, nastavnici i đaci ne bi se smeli raslojavati i razvrstavati. Ako se škola ne može odvijati ni na jedan drugi način, a obavezno je njeno pohađanje, onda je na državi da obezbedi sredstva za sve u obrazovanju kako bi se škole prebacile u prostor na mreži. Iako to nisu ogromna sredstva, Srbija pod Vučićem može samo da sanja da ima resurse da ispuni tu svoju obavezu. Ali, čak i razvaljena Srbija morala bi imati sredstva da opremu obezbedi za one koji je nikako sebi ne mogu priuštiti. Da bi se to uradilo, morali su se odmah prikupiti podaci. Da su ikakvi podaci uopšte potrebni, ministarstvo se dosetilo, kako vidimo, u julu, tridesetak dana pre početka nove školske godine.

Nadalje, ako takva sredstva nisu bila predviđena budžetom za 2020, a nisu, onda se ona moraju obezbediti preraspodelom. Ko će tu preraspodelu da uradi i ko će je odobriti? Već na ovom prvom koraku jasno je da će se u septembru sve slomiti preko leđa nastavnika, dece i roditelja. Ali, tu nismo ni blizu kraja. Srbija nema nikakvu socijalnu kartu, što pokazuje i lista podataka za koje iz ministarstva kažu da su im potrebni da osmisle novu školsku godinu. Neka bude da svi nastavnici i sva deca imaju po računar i brzi internet: u kolikim stanovima/kućama žive nastavnici i deca e kako bi na miru mogli da rade, odnosno pohađaju nastavu? Kada iz ministarstva traže da poslodavci puste zaposlene da rade od kuće, kolike su to kuće u kojima zaposleni i njihova deca imaju zaseban prostor da obavljaju svako svoj posao? I koji su to uopšte poslovi koji se mogu raditi od kuće i koliko ih ljudi u Srbiji obavlja?

Iz onog što priča ministar u nestajanju ni ne naslućuje se da on ima bilo kakvu svest o socijalnom miljeu iz koga stižu nastavnici i đaci. Tu svest očito nemaju ni njegove kolege iz vlade, što se vidi iz mera koje oni predlažu kao pomoć žiteljima Srbije u krizi.

Ni tu nije kraj. Šarčević, opravdano, traži način da se najmlađi osnovci ipak nekako dovedu u škole i gleda kako da napravi od zaraze bezbedan prostor za njih. Ali, sasvim neopravdano, on kaže kako sa starijim đacima neće biti problema. To nije tačno. Predlog da deca idu svake druge nedelju u školu, jer se time pravi prostor da u učionicama sedi manje đaka, za domaći školski sistem važan je isključivo zbog ocenjivanja. Svrha naših škola nije širenje znanja, nego je to dakle ocenjivanje. A naš sistem na svim nivoima obrazovanja ne poznaje načine ocenjivanja mimo neposrednog prisustva đaka/studenta i nastavnika. Da bi se to promenilo, moraju se promeniti propisi. Ko će predložiti nove propise i ko će o njima raspravljati i usvojiti ih? I kada? Nova školska godina počinje praktično sutra.

Da zaključimo, 2019/2020. školska godina završila se kao privid škole. Nova 2020/2021. tako će početi ne zato što za obrazovanje u uslovima zaraze nema rešenja. Ne čak ni zato što je Srbija pod Vučićem ekonomski praktično pregažena. Na sve to, sasvim očekivano, naslanja se i krajnja nekompetentnost i nesposobnost tekućeg režima da se bilo šta osmisli, pripremi i uradi na vreme. Ali, iz ugla režima, nema razloga za brigu. Ovaj režim s Vučićem na čelu nije propustio nijednu priliku da jasno pokaže kako, pored ostalog, ne haje ni za školu i obrazovanje. Privid škole je za njih sasvim dovoljno škole.

Peščanik.net, 28.07.2020.

KORONA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)