Foto: Murad Sezer/Reuters

Foto: Murad Sezer/Reuters

„Moj dragi narode, nemoj odustati od herojskog otpora koji si pokazao u borbi za svoju zemlju, domovinu i zastavu“, ovim rečima počinje SMS poruka koju je turski predsednik u četvrtak poslao svim vlasnicima mobilnih telefona u Turskoj. „Pozivam vas da pružite otpor izdajnicima i teroristima iz gulenističkog pokreta. Vlasnici naših trgova nisu tenkovi, već naša nacija.“

Posle neuspelog vojnog udara prošlog petka, slične poruke gotovo svakodnevno stižu na mobilne telefone svih građana Turske. U prvom obraćanju javnosti posle puča, Erdogan je zahtevao da ljudi izađu na ulice i odbrane ih od vojske. Mnogi su to razumeli kao poziv na nasilje.

Ako želimo da shvatimo zašto Erdogan tako žestoko, mnogi bi rekli nesrazmerno, reaguje na pokušaj vojnog udara, moramo da pogledamo njegovu biografiju. Iako je danas to teško zamisliti, nekada su u turskog predsednika polagane velike nade. Erdogan postaje premijer 2003, na vrhuncu najteže ekonomske krize od osnivanja republike 1923. U narednim godinama zemlja počinje da se oporavlja. Turska započinje pregovore o pristupanju Evropskoj uniji, dok ekonomski uspon znatno popravlja životni standard.

Erdogan je prvi turski premijer koji je otvoreno govorio o sukobu sa Kurdima. Ograničio je, takođe na zahtev Evropske unije, politički uticaj vojske, tako da je 2004. u Berlinu primio nagradu za „Evropljanina godine“. Pošto je i treći put izabran za premijera, časopis Tajm proglasio ga je za ličnost godine, iako je Erdogan posle svake pobede postajao sve radikalniji.

Objašnjenje Erdoganove logike u vezi sa neuspelim pučem naći ćemo u njegovoj prošlosti. Rođen je 1954. u Kasimpaši, radničkoj i lučkoj četvrti Istanbula. Otac mu je bio siromašni ribar, pa je kao dete morao da prodaje đevreke sa susamom da bi kupio knjige za školu. O svom detinjstvu je jednom prilikom izajvio: „Morali ste da budete snalažljivi i udarate prvi da biste preživeli na ulici.“

Strogi sunitski roditelji poslali si ga u Imam Hatip školu, versku gimnaziju. Tamo se mladi čovek istakao svojom religioznošću i zaradio nadimak “kuranski slavuj”.

Prvi politički događaj koji je bitno uticao na Erdogana bio je vojni udar od 17. septembra 1960, kada je vojna hunta obesila premijera Adnana Menderesa. “ Nisam tačno znao šta se dešava, ali sam video koliko su bili potreseni moji roditelji.”

Strah da i sam postane žrtva nasilnog vojnog puča duboko je usađena u Erdogana, kao i saznanje da vas slabost čini ranjivim. Ovaj strah će u najvećoj meri oblikovati njegovu političku karijeru, čime se može objasniti i njegova žestoka reakcija na nauspeli vojni udar.

Erdogan postaje politički aktivan još tokom ’70-ih, priključuje se islamističkoj nacionalnoj partiji reda, radikalnom udruženju muslimana intelektualaca, koji se zalažu za povratak religoznih vrednosti. Erdogan 1994. postaje gradonačelnik Istanbula ispred Partije blagostanja, naslednice Partije reda.

Tokom kampanje za gradonačelnika Istanbula Erdogan je insistirao na slici siromašnog čoveka iz naroda koji je uspeo u životu. “Stari establišment, Kemalisti, ne predstavlja većinu, samo Erdogan sluša ove ljude.” Njegova popularnost kao gradonačelnika je konstantno rasla jer je očistio grad: uprava je poslata efikasnija i izgrađen je prvi istanbulski metro. Ali nekima je ovaj period ostao u ne tako lepom sećanju, jer je Erdogan zabranio služenje alkohola u svim gradskim lokalima i nameravao da uvede školske autobuse posebno za dečake i posebno za devojčice.

Ove novine mnogima nisu prijale. Naprotiv, sekularni kemalisti su radili na Erdoganovom rušenju sa mesta gradonačelnika. Pošto je citirao stihove čuvenog panturskog pesnika Ziye Gökalpa: “Džamije su naše kasarne, minareti naši bajoneti…”, protiv njega je podnesena tužba zbog širenja etničke mržnje za koju je zaprećena kazna zatvora i zabrana bavljenja politikom. Erdoganu je izrečena kazna od 10 meseci zatvora i zabrana bavljenjem politikom.

Erdogan je shvatio da mu Kuran ne može pomoći u sukobu sa vojskom. Uspeh može da ostvari samo ako stvori nove realpolitičke činjenice. Erdogan, sada u ulozi pragmatika očišćenog od fundamentalizma, posle izlaska iz zatvora osniva Partiju pravde i razvoja (AKP). Promena ustava mu je dozvolila da se ponovo politički angažuje.

Međutim, od jedne do druge pobede na izborima Erdogan sve više parališe proces reformi i počinje sa izgradnjom represivnog sistema. On sebe smatra tvorcem novog političkog i društvenog poretka i namerava da uđe u istoriju. Zbog neskrivene čežnje za nekadašnjom slavom Osmanskog carstva, zahtevao je uvođenje osmanskog jezika u turske škole. Međutim, Erdogan je pre svega vođen željom da se osveti za sve stvarne ili umišljene uvrede.

On sanja o društvu poslušnika, koje se pet puta dnevno moli i živi u sistemu patrijarhalnih vrednosti. Ako je na početku važio za zapadno orijentisanog političara, sada se predstavlja kao mesija svih muslimana na svetu, što se ogleda i u izboru džamije gde se moli. Džamija Eyüpa sultana je mesto koje je svaki sultan posećivao posle dolaska na vlast kako bi opasao Osmanov mač, mač osnivača osmanske dinastije.

Kada su građani Turske prvi put direktno birali predsednika 2014, Erdogan je pobedio u prvom krugu. Od tada divljim teorijama zastrašuje stanovnike neprijateljima u Turskoj i u inostranstvu. I izmišlja nove neprijatelje kako bi zabašurio ozbiljne probleme kao što je velika korupcija.

Njegov cilj je da bude predsednik najmanje do 2023, kada republika Turska slavi 100 godina postojanja. Ako i tada bude na čelu države, mogao bi končano da izađe iz večne senke osnivača republike Mustafe Kemala Atatürka. “Kada odem”, izjavio je nedavno, “ova zemlja, ova država i ova nacija će propasti”.

Budite uvereni da on to zaista misli.

Cigdem Akyol je diplomirala međunarodno pravo na univerzitetu u Kelnu, bivša novinarka TAZ, Frankfurter Allgemeine Zeitunga i Neue Zürcher Zeitunga, 2016. je napisala biografiju o Erdoganu.

Spiegel, 22.07.2016.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 25.07.2016.

Srodni linkovi:

Svetlana Slapšak – Kratko sećanje, debele laži

Danilo Ćurčić – Evropska konvencija o ljudskim pravima i Turska

Dragana Boljević – Državni udar u Turskoj tek počinje

Viktor Šenderovič – Naše istočno ogledalce

The New Yorker – Čistke