Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Slika postoji, nedostaju samo zidovi koji bi to mogli da istrpe. Od smrti Broza, kao da godinama zjapi neprirodna rupa na mestima gde je on bio okačen zauvek. Možda je došlo vreme za novi zanos pred likom od koga nema bežanja niti spasa.

Ministar vojni Aleksandar Vulin naložio je da se u važnijim prostorijama srpske vojske ima kačiti neodoljivi portret gospodara Vučića. Uz neophodni retuš i foto-šop, kako bi ta neponovljiva fizionomija postepeno mogla da priraste vojnicima za srce.

Nisam siguran da li je u navedenom opitu gradnje voštanog kulta uključen i model za njega. I ako jeste i ako nije, Vulin je sebi cementirao visoko besramno udvoričko mesto, pa kad vešanje najvažnije slike prođe, eto uskoro i štafete ili ordena heroja, ako bi vođa, makar zbog medalje ili romantične biografije, odlučio da zarati. A izgleda da je našao i protiv koga.

Vučić ne voli oponente niti dijaloge. Svaka njegova mučna rasprava vodi se u nejasnom monologu unutar te kompleksne ličnosti, koja je pocepana silama mraka iz prošlosti na onoga koji jeste i ono što bi on želeo da bude u mogućoj varijanti postojanja.

On ima neodoljivu glad za slavom, makar je udvorice oko njega oblikovale kao utehu za ludog kralja, znajući da tako opsene i zablude postaju stvarne. Ako kod njih nema čarolije ili iskrenog divljenja, objašnjenje za teške gubitke samopoštovanja (tamo gde je ono postojalo) krajnje je trivijalno: ćar, vajda, blizina, slava, smrad, napredovanje, bilo šta.

Vučić će rado i obilno nahvaliti sebe samog kao vrednog, pametnog, skromnog, u svakom pogledu nedostižnog državnika, kome nije ni stalo da se upoređuje sa bilo kim. Ali, samo pred odvratnim primerima ličnog poniženja podanika i udvaračke epike on može da bude istinski srećan.

Motivi za potresne izjave ljubavi uglednih srpskih muževa alfa mužjaku sasvim su različiti, ali su u svojoj biti objašnjivi samo kao iskrena ili lažna opčinjenost prazninom i nadom. Nezaboravna je svojevremena ushićenost Zorana Babića Vučićevim urogenitalnim traktom. Držao se primera vođinog celodnevnog uzdržavanje od mokrenja, pa izjavio pred kamerama: „Ja se vama divim, mentalno i fizički…“

Dobro, ova potresna formulacija je babićevski nepismena, ali on je očito želeo da potencira gazdinu mentalnu snagu koja kontroliše bešiku i sve organe koji dolaze posle nje, sve do prvog falusa države, a to bi bio deo čiste fizike u okviru organskog funkcionisanja predmeta ljubavi. Ta poučna oda izostanku mokrenja nedostižnog idola, ne može se naći nigde, to je apsolutno originalni prilog antologiji pisoarske literature, ali i dokaz da nema prave ljubavi bez delikatne erotske konotacije.

Bilo je mnogo pokušaja lokalnih kreativnih umova da se neodređena mešavina patnje i divljenja prema AV pretoči u epsko-lirska dela, koja će trajati bar koliko i njihova tema. Ono što je doprlo do tabloida bio je tužni otisak nemoći i neukusa, uz nagoveštaj da su slepo zaljubljeni uglavnom lišeni dara.

Da li je baš tako? Na dan Uskrsa 2015. glumac Miki Manojlović je bio u gostima kod Zorana Kesića. Rekao je da neke predstave u srpsko-albanskoj koprodukciji (mislim da se radi o modernoj verziji Romea i Julije) ne bi bilo bez Vučića. Na glasan žagor publike, ponovio je: „Da, da, bez Vučića ničega ne bi bilo.“

Pamtim i replike i žagor, bio sam gost u toj emisiji. Nisam imao ništa protiv takvog glumčevog stava, mislio sam da je legitiman. Razgovarali smo posle snimanja, ali ne o tome.

Dan kasnije, Vučić je izjavio kako je Manojlović bio hrabar među ostalim kukavicama i osmelio se da kaže istinu. A onda je poleteo avion „Er Srbije“ koji je počašćen imenom glumca.

Bio sam među onima koji nisu hrabri, jer smo tako kukavni bez milosti kasapili Babićevu pišljivu odu. Ne znam jesam li tada i kasnije razumeo Manojlovića, da li je u emisiji bio samo glumac, ili leteći mit, ime za vazduhoplov, da oprosti Babić.

Ako je Manojlović hvalio, ali bio umeren, istoričar književnosti Gojko Tešić u otvorenom pismu Vučiću nije štedeo panegirične pohvale. Zlatko Paković kaže da takve ode nisu imali čast da od svojih podanika dobiju ni Staljin ni Hitler. Ni Tito, naravno. Šta se tada dogodilo Tešiću? Da li je samo želeo da njegove stilske figure nadmaše bilo šta od onoga što bi moglo biti rečeno, uplašen da ne ostane neprimećen u gustom jatu muva, koje prilježno ljube posebno gadno mesto.

I jedan prosečni fudbalski trener, u pauzi rada sa loptom, osetio je nagon da hvali, i to uz ozarenost nimalo sportsku. Rekao je da bi želeo da u fudbalu bude uspešan kao Vučić u politici, pa mu je životna želja da Vučić vlada Srbijom bar 50 godina.

Taj Nenad Lalatović, neposredno posle iscrpne analize srpske političke monodrame, postavljen je za selektora mlade fudbalske reprezentacije Srbije. Nju su činili sve nekadašnji omladinski prvaci sveta. Na evropskom prvenstvu za mlade do 21 godine, ti momci su, zbog neznanja trenera, ispali još u prvom krugu.

Vuk Drašković je rekao da je Vučić „kao apostol Pavle“.

Lazar Ristovski: „Samo Vučić je ozbiljan političar, svi drugi su mrsomudi.“

Uličarski rečnik: „Mrsomuđenje, uvrtanje testisa, prodavanje muda za bubrege, trgovina belim bubrezima, u prenesenom značenju konfuzija, neznanje.“

U svojoj brizi za Srbiju, Vučić je prekjuče povukao osoblje srpske ambasade iz Skoplja. To se inače nigde i nikada ne radi. Ne radi se tako; ambasade se napuštaju samo u slučaju neposredne opasnosti, ili pred objavu rata. Očigledno je ovima iz vlasti bila potrebna drama, neka verzija mudre odbrane od podmuklog atentata na Srbiju. Konačno ostvarenje makedonskog scenarija. Očekujem sveže ode, uz ratničke gučanske trube. Pesmu: „Što je više kleveta i laži…“ Vučića kao ljubičicu plavu…

U svoje vreme, Tito se pobunio protiv Staljina.

Ovo je vreme Vučića i on je rekao odlučno istorijsko „ne“ Zoranu Zaevu.

Vulin je već nabavio eksere i kreči zid za vešanje.

Peščanik.net, 23.08.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)