Tropska fantazija

Tropska fantazija

Prikaz knjiga: 1. Bastian Obermayer i Frederik Obermaier, The Panama papers: Breaking the story of how the rich and powerful hide their money / Panama papiri: priča o tome kako bogati i moćni kriju svoj novac; 2. Nicholas Shaxson, Treasure islands: Uncovering the damage of offshore banking and tax havens / Ostva s blagom: šteta od ofšor bankarstva i poreskih rajeva; 3. Ronen Palan, The offshore world: Sovereign markets, virtual places, and nomad millionaires / Ofšor svet: suverena tržišta, virtuelna skrovišta i milijarderi nomadi; 4. Gabriel Zucman, The hidden wealth of nations: The scourge of tax havens / Skriveno bogatstvo nacija: prokletstvo poreskih rajeva; 5. Richard Brooks, The great tax robbery: How Britain became a tax haven for fat cats and big business / Velika poreska pljačka: Britanija kao poreski raj za debele mačke i veliki biznis

Jedan od novinara istraživača Panama papira je publici u Oksfordu izneo svoj glavni zaključak, posle meseci proučavanja miliona procurelih dokumenata o utaji poreza: „Ranije smo mislili da je ofšor poslovanje mračan, ali mali deo našeg ekonomskog sistema. Posle Panama papira smo shvatili da je to sama suština našeg sistema“. Luke Harding, bivši dopisnik The Guardiana iz Moskve, držao je predavanje na Oksfordu kao jedan od oko 400 novinara koji su širom sveta analizirali 2,6 terabajta podataka o poreskim rajevima, takozvanim Panama papirima, koji su predstavljeni javnosti simultanim objavljivanjem u 8 zemalja prošlog proleća. „Ekonomski sistem je davno omogućio bogatima i moćnima da izbegnu plaćanje poreza“, rekao je Harding svojoj publici sastavljenoj od studenata i profesora. „Oni već jako dugo nemaju porez. Mi ga plaćamo, oni ne. Poreski teret je sa multinacionalnih kompanija i bogatih prebačen na građane.“

Procureli dokumenti su razotkrili svet tajnog poreskog planiranja, baš kao što nam je Wikileaks pružio uvid u zakulisne diplomatske radnje, a Edward Snoweden pokazao kako tajne službe svakodnevno špijuniraju građane širom sveta. Panamski papiri, koji su nazvani po analogiji sa Pentagonskim papirima koje je 1971. objavio Daniel Ellsberg, otkrivaju da mnoštvo bogatih pojedinaca koristi jednu panamsku pravnu firmu, Mossack Fonseca (Mossfon), kako bi sakrili svoj novac od radoznalih poreskih vlasti, policije ili osvetoljubivih bivših supružnika.

Poreski rajevi su zasnovani na tajnosti podataka. Mossfon je na primer znao ime nosioca vlasničkih prava u samo 204 slučaja u sumi od 164.000 sejšelskih kompanija sa kojima je poslovao. Panama papiri su nam spektakularno razotkrili ovaj misteriozni svet. Anonimni izvor je imao pristup Mossfonovim finansijskim dosijeima i praktično ih sve prosledio novinarima: ukupno 11 i po miliona dokumenata. Poređenja radi, Pentagonski papiri, strogo poverljivi dosijei o ratu u Vijetnamu koje je Daniel Ellsberg predao The New York Timesu, imali su oko 7.000 strana. Harding procenjuje da bi jednom čoveku trebalo 27 godina da pročita sve Panama papire.

Zašto je izvor odlučio da objavi ova dokumenta? U manifestu napisanom posle objavljivanja većeg dela materijala, on ili ona su izjavili da su želeli da pokažu nejednakost u prihodima i načine na koje je industrija “upravljanja bogatstvom” finansirala kriminal, ratove, trgovinu drogom i prevare širom sveta. „Odlučio/la sam da razotkrijem Mossack Fonsecu jer smatram da njegovi osnivači, zaposleni i klijenti treba da odgovaraju za svoj udeo u ovim zločinima, od kojih su samo neki otkriveni”, pišu on ili ona. “Proći će godine, možda i decenije, pre nego što saznamo sva mračna dela ove firme. Ohrabrujuće je otvaranje globalne debate o tome.”

***

Prvi kontakt sa zviždačima odigrao se u 10 sati jedne večeri u proleće 2015. Bastian Obermayer, istraživački novinar nemačkog Süddeutsche Zeitunga, proveravao je svoj mejl kada mu je stigla poruka: “Zdravo, ja sam Anonimus. Ako si zainteresovan za neke podatke, poslaću ti ih”. Süddeutsche Zeitung je ubrzo shvatio da nema dovoljno resursa da obradi sav materijal koji je pristizao iz nepoznatog izvora. Obermayer i njegov skoro prezimenjak i kolega Frederik Obermaier obratili su se Međunarodnom udruženju istraživačkih novinara, fondaciji koja od 1997. koordinira zajedničke novinarske istrage o pitanjima važnim za svetsku javnost.

Materijal je nastavio da se preliva, a novinari su shvatili da izvor očigledno ima pristup Mossfonovim serverima, jer prati rasprave unutar firme o tome kako da se odgovori na prva novinarska pitanja. “U dokumentima su bili mejlovi stari svega nekoliko dana”, kažu nemački novinari u svojoj knjizi. “Imali smo prenos uživo iz pravne firme koja je pružala usluge mnogim kriminalcima. Bili smo nevidljivi, stajali im iza leđa i gledali šta rade. U Panami su se već čitali naši tekstovi, a u Mossfonu još uvek nisu znali da im mi čitamo mejlove”. Priču o tome kako je stotine novinara širom sveta radilo na ovoj ogromnoj bazi podataka uzbudljivo opisuje par poznat kao braća Obermay/ier – uzbudljivo koliko je to moguće kada je reč o kompleksnim poreskim strukturama. Njihova knjiga bi trebalo da bude obavezna lektira u novinarskim školama i poreskim upravama.

Kako je pristizalo sve više podataka, braća Obermay/ier su kupovali sve bolje kompjutere. Kako da obezbede, skeniraju, analiziraju, sačuvaju, pretražuju, distribuiraju, urede i podele toliku količinu informacija širom sveta? Morali su da pozovu stručnjake za baze podataka da ih posavetuju o enkripciji, softverima za pretraživanje, vizuelizaciji podataka, grafici i komunikacijama. Teško je zamisliti medijsku kuću sa nivoom stručnosti potrebnim za rad na ovom materijalu, jer je potrebno poznavanje jezika, lokalnih zakona i situacije na terenu kako bi se procenio značaj pojedinačnih učesnika u ovoj priči i kako bi se sve potkrepilo dokazima. Saradnja među novinarima koja je počela sa Wikileaksom, Snowdenom i ranijim curenjima dokumenata o utaji poreza – podignuta je na novi nivo sa Panama papirima.

Kada pišete o izuzetno moćnim pojedincima, državama i korporacijama osećate se bezbednijima u grupi, mada su zapadni novinari bili svesni opasnosti koje prete njihovim ruskim i naročito kineskim kolegama koji su otkrili da su velike i moćne porodice iskoristile Mossfon da sakriju milijarde. Iako bi novinari iz zemalja sa represivnijim medijskim zakonima trebalo da budu zaštićeniji ako istragu objavljuju zajedno sa novinarima čija prava štite prosvećeniji ustavi i sudovi, to nikako nije bio slučaj.

Nemački novinari su svoj rad opisali kao adikciju: “Da nemamo porodice, verovatno bismo sve vreme provodili za laptopovima. Za par nedelja smo shvatili suštinu ovog poslovnog modela. Spolja se ništa ne vidi, ali iznutra, u kompjuterskim folderima koje smo danonoćno pretraživali, nalaze se hiljade mejlova komunikacije između zaposlenih u Mossack Fonseci. Ove poruke su nas vodile do pravih vlasnika.”

***

Postepeno se sklopila slika o izbegavanju plaćanja poreza. Bogataš koji želi da sakrije novac kontaktira Mossfon preko posrednika, najčešće banke, advokata ili menadžera za upravljanje imovinom. To su “klijenti” Mossfona, oni koji osnivaju ofšor kompaniju na Britanskim devičanskim ostrvima, Bermudama, Bahamima ili negde drugde. Mossfon onda postavlja direktore ovih kompanija. Ovi direktori, što je jedinstvena pojava u svetu visokih finansija, upadljivo nisu kvalifikovani za posao koji im je poveren. Braća Obermay/ier su otkrila jednu takvu direktorku, Leticiu Montoyu, čije se ime pojavilo “više od 25.000 puta u registru ove panamske kompanije”. Saznali su da se radi o ženi koja živi u “siromašnom predgrađu Panama sitija”, koja je za svoje bezbrojne direktorske funkcije dobija platu od 400 dolara mesečno.

Ugledne banke otvaraju račune ofšor kompanija samo ako je poznat njihov pravi vlasnik, što je mera koja se smatra ključnom u borbi protiv pranja novca, finansiranja terorizma i drugih oblika kriminala. Za razliku od njih, Mossfon je pokazao impresivnu nezainteresovanost za to čiji je novac primao. Autori opisuju jedan od slučajeva koje je istraživao Süddeutsche Zeitung: “Neverovatno je do koje mere Mossack Fonseca ignoriše većinu ozbiljnih propusta. Njegovi klijenti su nerado otkrivali informacije o sebi, ponašali su se zaverenički, pružali kontradiktorna objašnjenja o poreklu svog novca, a neki su bili pod istragom zbog finansijskog kriminala.”

Prema izveštajima novinara, Mossfon je uvek uspevao da nađe način da zaobiđe teškoće u utvrđivanju vlasništva, nudeći da se upiše nominalni umesto stvarnog vlasnika. Commerzbank iz Frankfurta, koja je tokom finansijske krize 2008. spasena sa 18 milijardi evra nemačkih poreskih obveznika, pomagala je nemačkim klijentima “u izbegavanju poreza” uz pomoć Mossfona. Na primer, luksemburška filijala banke je otvaranjem lažnih firmi pomagala svojim klijentima izbegavanje plaćanja poreza. “Ne izgleda dobro kada sa jedne strane uzimate novac od države, a sa druge pomažete svojim klijentima da prevare tu državu”, primećuju autori.

Ovakvim pričama je potreban zlikovac, a takvih je bilo u izobilju čim su timovi novinara počeli da pretražuju baze podataka, deleći svoja otkrića preko foruma gde su se povremeno sastajali kako bi uporedili svoje nalaze. Ubrzo se pojavaila bedna parada trgovaca oružjem, oligarha, kompanija koje rade za vojnu industriju, mafijaša, trgovaca drogom, kockara, ljudi pod sankcijama i kleptokrata. A među njima su i poznata imena: najbogatiji čovek u Siriji, predsednički kandidat u Urugvaju, tri aktuelna premijera, poznati reditelj, bivši irački potpredsednik, vrhunski fudbaler, masa arapskih šefova država, zet kineskog predsednika. Videli smo milione koji se isisavaju iz Afrike, Kine, Libije i Rusije, a sve to je radila jedna firma.

Ruska priča, specijalnost Luka Hardinga, posebno je sočna, jer uključuje Sergeja Roldugina, relativno poznatog violančelistu i dobrog prijatelja Vladimira Putina, čije se ime povezuje sa 5 ofšor kompanija vrednih više stotina miliona dolara. Roldugin je deo uskog kruga Putinovih prijatelja koji su postali neverovatno bogati, zarađujući milione na poslovima, kako to The Guardian delikatno kaže, “koje ne bi dobili bez (Putinovog) odobrenja”.

Jednako interesantni su i mehanizmi čuvanja novca od izbegnutog poreza. Harding je bio fasciniran besprekornom reputacijom londonskih ofšor posrednika: “Za mene je najveće otkriće bila uloga zapada u svemu tome, pravnih firmi, banaka itd. Nama se samo čini da je kleptokratija problem dalekih, pokvarenih zemalja, o kojima ne želimo ništa da znamo, ali se ispostavilo da smo mi najveći prevaranti, jer to omogućavamo svima ostalima”. Njegovo “mi” se odnosi na građane Britanije: “U Panama papirima smo otkrili da su veoma ugledne pravne firme, naročito u Londonu, na Ostrvu Man i Džersiju, naplaćivale najveće honorare. Ako pogledate njihove sajtove, sve prosto odiše elegancijom; to su kancelarije u džordžijanskom stilu sa uredno potkresanim drvećem u vrtu, ali je bilo strašno slušati ove pokvarene advokate kako lažu o svojim klijentima.”

***

Istoriju britanske povezanosti sa poreskim rajevima nalazimo u knjizi Nicholasa Shaxsona Ostrva s blagom, koja pokazuje značajnu promenu odnosa prema izbegavanju poreza od kasnih 1930-ih, kada je američki ministar finansija Henry Morgenthau obavestio predsednika SAD da su neki bogati Amerikanci u pokušaju da izbegnu plaćanje poreza počeli da osnivaju lažne kompanije sa lažnim direktorima po britanskim kolonijama. “Radnici i mali trgovci to ne rade”, pisao je nazadovoljni Morgenthau. “Legalno izbegavanje ili utaja poreza od strane takozvanih lidera poslovne zajednice… dodatno opterećuje sve njene članove nesposobne da nose ovaj sve veći poreski teret, a koji spremno plaćaju svoj deo poreza”. Drugim rečima, pre Drugog svetskog rata se smatralo sramnim da bogataši izbegavaju plaćanje poreza.

Ekstremnu liberalizaciju londonskih finansijskih poslova vezujemo za Veliki prasak 1986, deregulaciju britanskih finansijskih tržišta za vreme vlade Margaret Thatcher. Shaxson u Ostrvima s blagom pokazuje da moderni ofšor sistem počinje sa padom britanskog carstva posle Drugog svetskog rata. On citira istoričare P. J. Caina i A. G. Hopkinsa: “Kada je brod britanske funte potonuo, londonski Siti se spasao popevši se na daleko pouzdanije prevozno sredstvo – evrodolar. Sa nestankom imperijalnih temelja funte, londonski Siti je preživeo tako što se pretvorio u “poreski raj” za uspešne kompanije iz drugih zemalja.”

Od nekadašnje imperije ostalo je 14 malih ostrvskih država koje su postale Britanske prekomorske teritorije, sa kraljicom kao njihovim šefom. Polovina njih – Angvila, Bermuda, Britanska devičanska ostrva, Kajmanska ostrva, Gibraltar, Monserat i Turk i Kajko ostrva – ostaju “pod tajnom nadležnošću”, aktivno podržane i vođene iz Britanije i blisko povezane sa londonskim Sitijem. Ujedinjeno Kraljevstvo je zadržalo suverenitet nad Kraljevskim posedima Džerzi, Gernzi i Ostrvo Man. Do kraja 1959. oko 200 miliona dolara je bilo sklonjeno u poreske rajeve. Od 1961. iznos dostiže 3 milijarde, kada se ofšor finansijski inženjering “širi na Cirih, Karibe i na druga mesta”, jer se u uključuje sve više država. Ekonomista Gabriel Zucman procenjuje da se danas u poreskim rajevima čuva 7.600 milijardi dolara, što je oko 8% ukupnog svetskog bogatstva.

Ronen Palan, profesor međunarodne politike iz Londona u svojoj knjizi Ofšor svet opisuje rađanje poreskih rajeva kao proces koji je trajao desetak godina. “Ovi sateliti londonskog Sitija su samo računovodstvene kancelarije: izmišljene stanice na tajnim putevima kroz računovodstvenu prašumu”, piše Shaxson. “Ali ove brzorastuće poreske prostore omogućavaju najbogatijim pojedincima i kompanijama, naročito bankama, da se razvijaju daleko brže od svojih legalnih konkurenata.”

Onda je počela deregulatorna trka ka dnu. Svaki put kada je neko promenio svoje zakone kako bi privukao veći novac, konkurent je odgovarao na isti način. “Ova trka ima bespoštednu unutrašnju logiku”, piše Shaxson. “Vi deregulišete, onda vas neko sustigne, pa onda vi morate još više da deregulišete kako biste zaustavili odliv novca”. On opisuje kako su i SAD na kraju poklekle pred zovom novca, postepenim zamagljivanjem legalnih i nelagalnih puteva u bekstvu od finansijske regulacije. Krajnji rezultat je svet poreskih rajeva neraskidivo povezan sa globalnom ekonomijom.

***

Ovaj sistem odnosi žrtve. Izveštaj iz 2010. neprofitne istraživačke organizacije Globalni finansijski integritet (Global Financial Integrity-GFI) iz Vašingtona, došao je do zaključka da ukupni nelegalni odliv novca iz Afrike na godišnjem nivou iznosi između 854 miliona i 1,8 milijarde dolara. Shaxson citira drugu studiju prema kojoj je realni odliv kapitala iz Afrike za 30 godina zaključno sa 2004. bio 420 milijardi dolara. On je taj iznos uporedio sa ukupnim dugom 40 zemalja Afrike koji iznosi 227 milijardi dolara: “Autori studije iz 2008. Univerziteta u Masačusetsu primećuju da je Afrika neto kreditor ostatka sveta, sa spoljnom imovinom koja daleko premašuje njene dugove. Postoji ključna razlika između imovine i obaveza… Afrička privatna spoljna imovina pripada malom, relativno bogatom delu populacije, dok javni spoljni dug otplaćuju svi građani.”

Shaxson, bivši dopisnik Reutersa iz Angole, naročito je zainteresovan za milijarde koje su nestale u poreskim rajevima preko netrasparentnih, naftom finansiranih zajmova, iznetih iz zemlje preko dva specijalna trasta iz Londona. On objašnjava: “Gledao sam kako ljudi umiru u Angoli… Užasnut sam posledicama velikog javnog duga po stanovnike Afrike, među kojima su siromaštvo, rat, beznadežna besprespektivnost i redovno fizičko i ekonomsko nasilje koje vrše korumpirane ofšor elite… Direktor organizacije za GFI Raymond Baker je u pravu kada pojavu ofšor sistema naziva “najgorim poglavljem globalne ekonomije od robovlasništva do danas”.”

Panama papiri ovo potvrđuju, jer smo saznali da kompanije iz 52 od 54 države u Africi koriste usluge Mossfona. U 44 zemlje Afrike ofšor kompanije su sklopile sporazume o nafti, gasu i rudama sa više od 1.400 kompanija. Među sumnjivim likovima koji se pojavljuju u Panama papirima je i Beny Steinmetz, jedan od najbogatijih ljudi na svetu, koji svojim privatnim avionom leti između Tel Aviva, Londona, Ženeve i svojih brojnih kompanija za obradu dijamanata. On je bio predmet istrage o korupciji u Africi od kako su 2008. vlasti Gvineje povukle dozvolu anglo-australijskoj kompaniji Rio Tinto za vađene rude gvožđa iz planinskog lanca Simandu, jednog od najvećih nalazišta rude gvožđa na svetu, da bi je dali Steinmetzovoj kompaniji Grupa za prirodne resurse BSGR.

Godinu dana kasnije BSGR je prodala polovinu svog udela u Gvineji brazilskoj rudarskoj kompaniji Vale za 2,5 milijardi dolara (godišnji budžet Gvineje iznosi 1,2 milijarde dolara). To je dovelo do jedne od najvećih afričkih istraga o korupciji u istoriji. Nevladina organizacija Globalni svedok (Global Witness) istraživala je ovaj ugovor predvođena Daniel Balint-Kurtijem, bivšim novinarem koji je bio dopisnik iz Obale slonovače. BSGR je 2013. pokrenula tužbu protiv Globalnog svedoka u pokušaju da sazna njegove izvore. Balint-Kurti je učinio sve kako bi što bolje istražio slučaj, ali je uvek nailazio na zid više lažnih kompanija kojima je upravljao Mossack Fonseca. Nemački novinari su uz pomoć Panamskih papira otkrili da je Balint-Kurti bio na pravom putu.

Koliko su značajna ova otkrića i šta sa njima može da se uradi? O tome više u sledećem broju.

Alan Rusbridger, The New York Review of Books, 27.10.2016.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 17.10.2016.

Srodni linkovi:

Thomas Piketty – Panamski raj: šta preduzeti?

Ежедневный журнал – Orkestrirani kriminal

Jakob Augstein – Panama papiri