Radio emisija 20.04.2012, govore: Dubravka Stojanović, Nevena Dičić i Sonja Tošković.

Svetlana Lukić: Jedan naš prijatelj iz Hrvatske, koji je nedavno i sam živeo predizbornu kampanju u svojoj zemlji, piše nam kako mu ova naša izgleda veselo i jezovito. Ne znam tačno šta mu izgleda zabavno, verovatno to bestijalno izmotavanje po fabričkim halama, svinjcima i staklenim baštama, ali tačno znam na šta misli kada kaže jezovito. Jezovito je kao onda kada je Milošević u Sava centru neposredno posle bombardovanja pred nekoliko hiljada ljudi u zanosu govorio o veličanstvenim kontinentima Aziji i Africi koji će, kao Srbija tog proleća, ustati protiv tiranije i svetskog imperijalizma. Tada je obećao da dolazi vreme obnove zemlje, kada će se graditi fabrike, mostovi, pruge, a napolju su ljudi bauljali po ratom i sankcijama opustošenoj zemlji. Sve što je preživelo i preostalo posle tih Miloševićevih decenija za poslednjih nekoliko godina je zgaženo. Sve što je imalo kakav takav oblik postalo je bezoblično. Haos je progutao sve što je imalo strukturu, konzistentnost i oblik.

Paradigma tog raskoraka između onoga što u hinjenom zanosu buncaju kandidati i onoga što se dešava u stvarnom životu je mali italijanski gradić napravljen na njivama kraj autoputa S75 kod Inđije. Tamo je juče bio saobraćajni kolaps, kilometarska kolona automobila kretala se ka novoj Meki, fešn parku u kome su se za 600 dinara kupovale patike. Ljudi su se hvatali za gušu za poslednji par Starki. A Goran Ješić, srpski gradonačelnik iz snova, veselo je govorio kako je, eto, sudbina htela da mali italijanski gradić pun Starki, Najki i Adidasa nikne na njivama na kojima su pre neku godinu svirali Red Hot Chili Pepersi. Ne, Goran Ješić, nekada član Građanskog saveza, a sada uzdanica Demokratske stranke, nije zaboravio da je za prethodne izbore obećao da će na tim istim njivama nići srpska Silikonska dolina, informaciono-tehnološki biznis park. Doveo je juče zajedno sa Cvetkovićem neke navodne čuvene Indijce koji su doveli svoje sveštenike da zajedno sa pravoslavnom braćom osveštaju njive i kamen temeljac. Da bi taj kamen temeljac izrastao u IT park posađeno je u zemlju još devet kamenčića koji simbolizuju devet planeta Sunčevog sistema. Mirko Cvetković se smejuljio na tu ceremoniju. Eto šta čovek i premijer mora da trpi da bi otvorio 25.000 novih radnih mesta za srpske inženjere i tehničare. A onda je tih 25.000 novih radnih mesta istog dana pregazio Aleksandar Vučić predstavljajući projekat Beograd na vodi koji će zaposliti 200.000 ljudi. Ali ih je, na kraju krajeva, sve pokopao Koštuničin zamenik Nenad Popović obećavši nam 10 milijardi ruskih evra samo ako glasamo za DSS, a pri tome ne moramo ništa da radimo, što je ako ćemo pravo najbolja ponuda do sada. Istog dana ljudi iz US Aida upozoravaju da privreda u Srbiji pored regularnih poreza plaća još 370 neporeskih nameta, od kojih su polovina parafiskalni troškovi za koje onaj koji plaća ne dobija bukvalno ništa. Zbog toga ne treba da se čudimo kada neki investitor ode u Hrvatsku u kojoj je porez na dobit duplo veći nego u Srbiji, jer tamo postoji neka predvidivost poreskog sistema i poslovnog okruženja. Ovde, ako nekome zatreba neki evro, on promeni zakon, donese uredbu, napravi agenciju i – eto šuški.

Napredak u odnosu na prethodne izborne kampanje je to što niko više ne maše sudbonosnim teritorijama i sudbonosnim nacionalnim pitanjima. O Kosovu su se ućutali, jer ne bi hteli da naljute zapadne saveznike od kojih očekuju pomoć svi, i Demokratska stranka i naprednjaci. Naprednjaci su pored Montgomerija, koji im je bio savetnik, obezbedili podršku još jednog Amerikanca, Đulijanija, nekadašnjeg njujorškog gradonačelnika, koji danas dolazi da podrži Vučića i nauči ga kako da vodi jedan megalopolis. Đulijani više nije gradonačelnik, sada je biznismen i ovo mu je verovatno jedno od manjih poslovnih putovanja kojima ženi obezbeđuje letovanje na nekom egzotičnom ostrvu. Šestog maja će na izbore izaći svi, i živi i mrtvi. Bez obzira na to što ministar Marković bunca o tome kako imamo najmoderniji birački spisak u vaseljeni i što tvrdi da je sasvim logično što imamo skoro u glavu isti broj birača i stanovnika, svake nedelje se iz spiska briše nekoliko desetina hiljada ljudi koji su upisivani u spisak po nekoliko puta. Zanimljivo je da se niko, koliko sam čula, osim Zukorlića ne potresa zbog haosa sa tim spiskom. Jedna pretpostavka je da je sa tim spiskom ipak sve u redu, a druga je da je nepoznat broj ljudi na biračkom spisku dobar preduslov za manipulaciju u prebrojavanju glasova.

Mi smo na onom čuvenom referendumu za ustav poništili jednu od retkih tekovina petooktobarskih promena – poštene i fer izbore. Ako ljudi masovno veruju da izbori apsolutno ništa neće promeniti, da će pod suncem biti mesta samo za sluge i pajace, onda ova nezainteresovanost za to da izbori makar prođu bez krađe nije nimalo čudna. Nije čudno ni kada čuješ da je jedan čovek osuđen na šest meseci platio drugom čoveku da umesto njega ode u zatvor i da su ovi u zatvoru u Smederevu primili zamenu. Ako je napravljena atmosfera da je novac sve, a čovek ništa, onda nije daleko vreme kada će Srbija biti preplavljena novom profesijom – bedelima, zamenicima. U Bosni su za vreme Turaka i Austrijanaca bogati ljudi plaćali bedele da umesto njih idu u rat. Tu reč bedel prvi put sam videla kod Andrića, čeznuo je za tim da nađe bedela koji bi živeo umesto njega.

Na početku današnjeg Peščanika čućete šta je pre tri godine u ovoj emisiji govorila Dubravka Stojanović. Održala nam je predavanje o nastanku političkih stranaka u Srbiji. Saznali smo da sa političkim strankama u Srbiji nešto ozbiljno nije u redu, i tada i sada. Slušate Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Jesu stranke u Srbiji zaista nastale samo četiri godine nakon prve političke stranke koja je nastala u Velikoj Britaniji. Moderne političke stranke su u punoj meri, kako je to govorio još Maks Veber, deca demokratije, i te političke stranke nastale su u stvari isključivo kao rezultat širenja prava glasa. I to je vrlo važno da se razume, da političke stranke ne nastaju iz nečije ideje ili zbog neke ideologije. One nastaju kao organizacija koja može te nove probleme parlamentarne demokratije da organizuje. Dakle, one su organizacione jedinice. Pravo glasa se širi negde od četrdesetih godina 19. veka u Britaniji i Francuskoj, i sa svakim novim zakonom vi dobijate desetine ili stotine hiljada novih glasača. I sada te nove glasače treba nekako organizovati, treba njihove glasove pridobiti, treba im objasniti da oni uopšte treba da koriste taj glas, jer još nemaju tu vrstu svesti da oni zaista utiču na bilo šta. Treba ih pridobiti za sebe, i ono što je možda bilo i okidač za stvaranje modernih političkih stranaka – treba kontrolisati izbore. Dakle, svi su oduvek hteli da kradu na izborima, ali upravo zato nastaju institucije, a na prvom mestu političke stranke, da bi kontrolisale ispravnost izbornog postupka. Ta prva politička stranka, dakle bila je Liberalna stranka u Velikoj Britanij, ona je osnovana 1877. godine.

Naše stranke su se registrovale, kao što sam već rekla, četiri godine kasnije, 1881. godine, čim je prvi zakon to omogućio. I odmah su na osnovu njega u roku od dva dana prijavljene Narodna radikalna stranka Nikole Pašića, naprednjaci, koji su bili zaista naprednjaci i nešto kasnije iste godine Liberalna stranka. I sad, to je podatak koji je našim istoričarima dovoljan, eto, kažu, možda bi mi i pre Engleza, nego nije bilo zakona. Te stranke su bukvalno prepisale programe svojih zapadnih uzora, dakle, oni su od reči do reči prosto preveli na srpski te programe. I tu sad staje naša istoriografija i vrlo samozadovoljno kaže – mi i Englezi smo isti. Međutim, kada se pogleda svako sledeće pitanje, vidi se da je sve bilo suprotno. Način i razlog zašto su stranke kod nas nastale sasvim je drugačiji od onoga u Velikoj Britaniji. Stranke su nastale u krugu dvojke, ili da budem preciznija, u kafanama na Terazijama.

Nikakve veze između unutrašnjosti zemlje i tog centra nije bilo. Nikakav zahtev unutrašnjosti nije postojao, niti bi ga iko ikada saslušao i da je postojao. Razlog nastanka partija nije bila organizacija novog glasačkog tela. Stranke su nastale u kafanama i sada dolazim do ključnog mesta koje je vrlo važno i za tadašnje i za današnje stranke. Stranke su nastale među prijateljima, drugarima, porodicom i najčešće kumovima. Dakle, njihova ključna odrednica je to što se oni vole ili što su oni porodica ili što su oni povezani nekom vrstom veza koje ni najmanje nisu političke. I onda oni tako otprilike sede i kao nešto neprestano naravno govore o politici i kad je došao taj zakon, otprilike, ja to zamišljam, a naravno ima i memoara, ima pisama na osnovu kojih ja to zamišljam, ovi kažu – jao, pa hajde da se mi registrujemo. Čekaj da vidimo šta ima kod Francuza, ti radikali, pa hajde da se mi zovemo ti radikali. Mislim da stepen ozbiljnosti nije bio veći, jer to će se videti kasnije kad budem govorila kako se oni ponašaju. Dakle, nema među njima programske i principijelne sličnosti. Njihova veza je potpuno druge prirode, njihova veza je lična.

To već određuje određeni tip stranaka koji nastaje, i taj tip stranaka koji je kod nas nastao jesu te piramidalne stranke, gde na čelu imate nespornog vođu i oko njega imate taj krug njegovih, podvlačim, prijatelja. Taj vrh čini taj vođa, i ono što su te moje analize 19. i 20. veka pokazale, taj vođa nikada nije promenjen. Ko je rođenjem stranke postao njen tata on je to ostao i do smrti. Taj model je zapravo jedan precrtani model patrijarhalne porodice, gde imamo taj model oca. E sad, to je vrlo važno zato što se na tom modelu gradi čitava ideja uopšte o politici, pa i o državi, pa i o stranci, pa i o vođi. I ja sam bila stvarno onako vrlo potresena jednom kada sam u biblioteci našla jedan predizborni letak Radikalne stranke, kojim se pozivao narod na neki zbor. I kažu kad će i gde će biti zbor, međutim, oni takođe kažu šta vođa voli da čuje, tako da narodu odmah objasne šta on treba da viče na tom zboru, pa će onda vođa mnogo da se obraduje kad to čuje. Tako da ima tu i nekoliko tih ključnih parola, da narod uvežba pre dolaska vođe. Naime, ta omiljena Pašićeva parola koja se tim letkom preporučivala narodu bila je – Pašić pripada nama, mi pripadamo Pašiću. Dakle – mi smo Titovi, Tito je naš. Onda je narod vikao Slobi – mi te volimo, a on je uzvraćao – volim i ja vas. A da ne pominjem ljubavni odnos između naroda i Vuka Draškovića, šta je tu sve bilo izgovoreno.

Dakle, vođa i narod su u ljubavnom odnosu. Njegov narod se njemu daje zapravo kao u erotskom činu, a on se daje svom narodu. Dakle, oni su potpuno u nekoj erotici, i ta erotika ima vrlo malo veze sa modernom politikom gde se smatra da taj čovek treba da obavi neki posao. Ako ga ne uradi on će posle te četiri godine otići, dakle, on je dobio jedan mandat, nije dobio ljubav. Ili ako se setimo prvog Koštunicinog intervjua na televiziji, gde mu je takođe rečeno od strane novinara – predsedniče, ja vas volim. Iz te činjenice da stranke prave prijatelji, kumovi, drugari, članovi porodice itd, proističe dalje čitav niz suštinskih problema i za funkcionisanje stranaka i za samu državu. Obično se kaže – jao, pa to je neka sudbina što se kod nas udrobljavaju te stranke, pa kako one tako nastaju tim cepanjem, jao, sad će opet neko od nekoga da se otcepi. Ali to nimalo nije slučajno. Kada se pojavi problem među tim drugarima koji, dakle, sede u kafani, koji su povezani na taj način, oni shvate da oni uopšte ne misle isto. A kad shvate da se ne slažu onda dolazi do novog problema, a to je činjenica da je stranka porodica, dakle, ona nije institucija i ona nema institucionalni način da reši različita mišljenja u svom krilu, ono što je, dakle, potpuno normalno, da ne kažem savršeno poželjno za jednu stranku, da ima više različitih mišljenja koja se mogu s vremenom formirati u frakcije.

I jedan od temelja američke demokratije jeste upravo taj izbor za kandidata koji se dešava u okviru svake stranke i taj izbor je maltene bio žučniji između Hilari Klinton i Baraka Obame, nego što je posle bio na predsedničkim izborima. Ali to je suština tog sistema, dakle, kroz tu instituciju različitih kandidata, kroz njihovo nadmetanje se kanališu različita viđenja u stranci, za koja se za početak smatra da su normalna, prirodna i poželjna. Kod nas ona nisu ništa od svega toga i nijedna naša stranka nikada, ni u 19. veku, ni danas, nijedna nija imala frakciju. Od trenutka kada se pojavi neko drugo mišljenje, što je, kažem, normalno, nosioci tog mišljenja postaju progonjeni u okviru stranke i oni posle izvesnog vremena nemaju drugog izbora nego da se otcepe. I na taj način počinje to udrobljavanje političke stranke. U velikoj meri to je posledica i činjenice da se stranka razume kao porodica, dakle, u porodici toj patrijarhalnoj ne može biti nesloge, prema tome, taj je izrod i onda taj mora da ode ispod tog kućnog krova, jer je to prosto koncept kojim se razume ta zajednica.

I sada, kad se oni otcepe, uvek, dakle i u onoj generaciji 19. veka i sada, oni zadrže tu jednu ključnu reč na koju se dodaju prefiks ili sufiksi, pa su onda oni ili samostalni demokrati ili su Demokratska stranka Srbije. Time oni glasačima poručuju – mi smo isto što i oni, jer oni hoće da se nadovežu na tobožnju slavu koju ima ta velika stranka od koje su se otcepili. Pogotovo kad dodaju srpska ili Srbija, time još hoće da kažu – ali oni su onako malo sumnjivi s te nacionalne strane, evo, mi smo ta srpska demokratska ili Demokratska stranka Srbije itd, dakle, mi smo ti pravi. I sad, šta se postiže tom konfuzijom imena? Ono što je posledica je da će glasači koji su inače naravno slabije obrazovani itd, reći kao što ste hiljadu puta mogli da čujete – ma svi su oni isti, ma nemam ja šta tu da glasam, ma kao da to nešto znači… I onda ljudi upadaju u tu apatiju i zapravo ne koriste to svoje pravo glasa, kao što smo bili svedoci mnogo puta na našim izborima, da je uvek pitanje da li će uopšte biti dovoljan broj glasača da izbori uspeju.

I to je jedan od elemenata koji zapravo pasivizira to biračko telo, jer sad kad vi vidite njih poređane tako s tim istim imenima i tim dodacima, onda se zapravo gubi ta svest o ipak razlikama koje postoje, pa makar te razlike bile i minimalne. Opet se vraćam na tu situaciju, stranka nastaje cepanjem od one stare, ali oni nisu u poslovnom odnosu, oni su u emotivnom, porodičnom odnosu. Dakle, kada se oni pocepaju to postaje slom sveta, tako da oni sada iz neke faze koju smo prethodno zvali faza ljubavi, naravno prelaze u fazu mržnje. A ta mržnja naravno ponovo nije neka konkurencija ideja, što bi moglo toj državi da pomogne da krene napred, već je ona strast. I sada mi imamo jednu situaciju da se ta vrsta emocija iz tog najužeg kruga preliva na državu čitavu i da se zapravo s vremenom blokira apsolutno sve. Zato što se tim njihovim odnosima sada boje svi državni odnosi. Oni više ne vide javni interes, oni vide samo sebe protiv drugih, i zato oni često koriste i ratne termine. Oni se vide na dve strane fronta, oni se vide kao svaki u svom rovu. Dakle, na taj način se govori i u Skupštini, i onda i sada. I jedini cilj postaje uništiti onog drugog.

Veliki broj stranaka je i nastao u kafanama. To je vrlo važno, da se razume duh tog mesta i da se razume da su dve glavne kafane gde sede glavešine stranaka bile hotel Moskva, koji je sazidan 1906. godine, i tu su sedeli radikali, i hotel Kasina prekoputa, gde su sedeli, od njih naravno otcepljeni, samostalni radikali, njihovi najveći protivnici. Dakle, već u toj geografskoj podeli vidi se da njihov cilj nije da oni smire tu političku arenu, već naprotiv, da je neprestano razjaruju, jer već iz geografije se vidi da su se oni postavili sa dve strane korzoa i da to njima služi zapravo za podgrevanje tih strasti i ni za šta drugo. Dakle, možemo da zamislimo tu situaciju u kojoj sad oni tu sede i pišu novine koje s vremenom postaju samo napadi na onog drugog. Dakle, vi više ne vidite čak ni nacionalno pitanje, vi više ne vidite pogotovo nijedno društveno pitanje, vi vidite samo onog drugog. I u tim novinama zaista može da se prati kako narasta ta strast i kako to što danas zovemo govor mržnje raste iz dana u dan. Ali zato sam i govorila o ovoj geografiji, zato što mora da se razume da oni sede jedni preko puta drugih i gledaju se. I jedni i drugi pišu u istom trenutku uvodnike. I evo, ja bih pročitala samo dva citata da se prosto vidi kako je taj razgovor izgledao, da bi se razumelo kada danas dođe do kletvi u skupštini ili do raznih stvari koje možemo svakodnevno da vidimo. Prosto da vidimo da je to suština te političke kulture, dakle, da je ta vrsta sukoba ono što je njeno odredište, jer onda oni ne moraju da se bave nijednim ozbiljnim pitanjem, onda se oni bave jedni drugima.

Ovo su neki citati iz 1905. godine, dakle, vrlo brzo pošto su se godinu dana ranije samostalci otcepili. I sukob se dešava pre svega u uvodnicima tih novina, te uvodnike pišu prvi ljudi tih stranaka. To zaista piše Stojan Protić za radikale, to zaista piše Jovan Skerlić ili Milan Grol ili Ljuba Davidović za samostalce, dakle, Samouprava koja pripada radikalima piše recimo ovako, pošto je između njih i samostalaca postojala i generacijska razlika, i samostalci su bili jedno 30 godina mlađi od ovih. Oni kažu ovako: “Mnogi među samostalcima ne znaju šta je porodica, jer nemaju ni žene, ni dece, ni kučeta, ni mačeta, pa ne znaju ni šta je čast, ni ša je obraz”. O čemu se radi? Dakle, prvi deo je da kaže da su oni suviše mladi, jer se oduvek podrazumevalo da ako nemate 230 godina vi i ne možete ničim ozbiljnim da se bavite. Dakle, ta vrsta odloženog sazrevanja je takođe jedan od problema patrijarhalnog društva. Drugi problem je da ovde se kaže – nemaju ni žene, ni dece. Recimo, ja se toga vrlo dobro sećam, pred prvu predizbornu ćutnju u 5 minuta do ponoći 1990. godine izašla je Mila Štula, tadašnja glavna novinarka Prvog programa televizije i rekla da nikako ne treba glasati za Vuka Draškovića jer on nema decu. To znači da se on nije uvežbao u porodici kao pater familias, jer predsednik je tata, i ako on to nije vežbao on nema kvalifikacije.

To se naravno obnavljalo i u slučaju Vojislava Koštunice. I sad, drugi deo te rečenice ide – dakle, nema ni žene, ni dece, okej, ali kaže – nema ni kučeta, ni mačeta. I sad se tu odmah setim izbora 2000. Godine: kako je izgledalo da jača ta opozicija, tako je u novinama rastao broj mačaka Vojislava Koštunice. I taj broj je krenuo s nekog relativno pristojnog broja, da bi do pred same izbore narastao na 13 mačaka. Potpuno je jasno da je čovek, a da ne kažem muškarac koji ima 13 mačaka više nego sumnjiv kao muškarac, a samim tim je potpuno nepodoban da bude predsednik. Dakle, to je bila kampanja Slobodana Miloševića i to pripada toj političkoj kulturi. Međutim, kada se desio 5. oktobar, vrlo brzo, ja sam sad zaboravila tačan datum, ono fantomsko telo, Predsedništvo DOS-a, izašlo je sa saopštenjem, a saopštenje je bilo u anterfileu u novinama izdvojeno kao naročito važno. U saopštenju je rečeno: Vojislav Koštunica nema 13 mačaka. Vojislav Koštunica, dalje u tekstu, ima dve mačke, što je normalno, i dodaje se – jednog psa. Potreba da se na taj način odgovori već pokazuje da su oni u istoj priči kada su simboli, kada je diskurs u pitanju, a pas je naravno tu da bi se on dokazao i kao muškarac, ali i kao vladar, jer, naravno, pas uz sve ostale krune i prestole čini deo tih vladarskih insignija. Prema tome, oni se kreću u toj istoj vrsti simbolike i zbog toga je za mene recimo ova rečenica iz 1905. jedna vrsta dijagnoze.

Dakle, oni to napišu jednog dana 1905. i sad opet vraćamo u one kafane. Ovo društvo koje sedi u Kasini, koji su samostalci, to sad čitaju, nerviraju se, kose čupaju, sad možemo da zamislimo kako to izgleda. Pošto oni tu više manje sede ceo dan, onda se tu nešto popije itd, i onda ta strast narasta do večernjih sati kada se pišu novine za sutradan. I onda sam ja našla sutradan u samostalskom listu Odjek ovakav uvodnik, oni sad odgovaraju na ovo kučeta, mačeta, i kažu ovako: “Ući u društvo radikala znači prekoračiti prag jedne vlažne, mračne i zagušljive pećine u kojoj gospodare otrovni gasovi i po kojoj gamiže bezbroj odvratnih, ljigavih životinjica”. Dakle, ovo je 1905, ovaj rečnik je već u igri, on obeležava tu politiku, ali on nije njen nusprodukt, on je njena suština.

Ono što je važno takođe da se razume, to je da je i onda i sada stranka uglavnom izjednačavana sa čitavim narodom, dakle, stranka = narod. To je ponovo jedan suštinski antipluralni stav i vrlo često mi možemo danas da čujemo, a pogotovo smo to mogli da čujemo dok su stranke tokom devedesetih nastajale, da su stranke nešto što cepa narod, stranke su nešto vrlo bolesno, stranke su te koje dele narod itd. Međutim, uzroke tome treba videti u tome kako oni sami sebe razumeju. I kada se analizira to kako stranke same o sebi govore i onda i sada, onda se vidi da one ne vide sebe kao običnu političku pojavu. Nisu oni samo jedna od političkih institucija koja treba da dovede do tog nesrećnog javnog dobra, nego oni uvek koriste vrlo velike reči. Ja ću sada citirati reči iz 19. veka, ali možemo ih naći i danas naravno. Oni za sebe govore da su oni “izraz duše naroda”, oni kažu da su oni “oličenje narodnog bića”, da su oni “narodno vjeruju”. To je ključna ideja da stranka upravo odslikava ceo taj narod. Naravno, tu je već suština antidemokratska, već u toj izjavi, zbog toga što oni taj narod, dakle, vide kao jednu organsku celinu u kojoj nema nikakve razlike, u kome ne sme biti različitih mišljenja. I tu smo onda već vrlo blizu vrlo problematičnih ideja, kakve su u Nemačkoj ideja folksgajsta itd. Dakle, tu smo već na sasvim sigurnim temeljima svake totalitarne ideologije.

Ako je tako, onda je jasno da je druga stranka koja nastaje stranka koja cepa taj narod. Onda takođe postaje razumljivo u tom ključu zašto je izdajnik ovde prirodna osuda. Tada se govorilo da je neko austrijski izmećar ili da dobija tuđinski novac, dakle, ponovo je bila ta ista ideja o izdajnicima i stranim plaćenicima. Ali hoću da kažem, to nije samo uvreda i to nije samo stvar da vas diskvalifikuju, to proizlazi iz suštine, oni zaista vas vide kao izdajnika. Oni stvarno misle da predstavljaju narod, a ako vi mislite drugačije, tu mora da je nešto sumnjivo. Ako ste deo tog naroda, a to prvo istraže da nemate neku kap neke druge krvi, ako ste deo tog naroda, a mislite drukčije, pa to mora biti da je za pare. Dalje, ako ste vi ta druga stranka, ako vi mislite drukčije, onda je iz ovog razumevanja potpuno jasno prvo, da ste vi nelegitimni, a samim tim vi vrlo lako postajete i nelegalni. I od trenutka kad ste vi nelegitimni, odnosno nelegalni, prema vama je, kao što su i tada govorili, dozvoljeno upotrebiti sva sredstva. I to je jedan od izvora političkih zločina u našoj istoriji, jer zaista, ako pogledamo, ovde su na vlasti umrli samo knez Miloš i Josip Broz Tito, svi drugi vladari bili su, do Vojislava Koštunice doduše, ili nasilno oterani ili ubijeni na vlasti.

Prema tome, to takođe nije stvar nekog ekscesa, nego je to stvar tog dubinskog razumevanja. Od trenutka kad počinjete da delujete drukčije, govorite drukčije, vi postajete nelegalni i samim tim vaše ubistvo postaje opravdano. To je u krajnjoj liniji ono što je od reči do reči urađeno sa Zoranom Đinđićem, dakle bukvalno. On je postao prvo nelegitiman, kasnije i nelegalan i onda je njegovo ubistvo došlo kao sasvim prirodna posledica. Većina je ta koja odražava raspoloženje naroda ili još preciznije, većina je ta koja se izjednačava sa narodom. Manjina je tu ono što je van sistema tog mišljenja i samim tim mi dobijamo jednu večito revolucionarnu manjinu, jer ona ne može da promeni državu na drugi način nego revolucijom. I tu ima jako veliki broj citata, ja vrlo često koristim nešto što je Stojan Protić, dakle, ideolog Narodne radikalne stranke, stalno govorio, a to je – većina ima pravo i da krši zakon zato što je većina.

To je ono što je opozicija tada u Srbiji zvala tiranija većina, to je jedno patološko razumevanje tog principa većine, koji u stvari tu manjinu ostavlja bez ikakvih prava. Zato nema mesta za verske manjine, zato nema mesta za seksualne manjine, zato nema mesta za bilo koga ko je na bilo koji način slabiji, upravo zato što se on ne smatra delom sistema, jer, kao što kaže Bataković, on ne odražava realno raspoloženje naroda. I to je ta granica, to je to gde staje zapravo pitanje svake slobode.

Naravno, sabornost je nešto što je potpuno neprirodno, jer sasvim je sigurno da ljudi, pa čak i u najgorim totalitarnim režimima, nikako ne misle na isti način. I zato je nju potrebno neprestano održavati i jako je mnogo primera iz recimo vremena o kome mi govorimo, a svesni smo svih primera iz današnjeg života, koji pokazuju da se neprestano održava ta jedna tenzija spoljne opasnosti, da se stalno održava tenzija o nacionalnoj ugroženosti da bi se obezbeđivala ta sabornost i da bi se suštinski sprečila svaka sloboda koja je možda dozvoljena nekim zakonom. Dakle, može biti dozvoljena sloboda štampe ili sloboda misli, ali ona se posredno guši zato što vam se neprestano govori da je domovina u opasnosti. Naravno da je bilo u našoj prošlosti mnogo slučajeva kada ona jeste bila u opasnosti i naravno da je ta spoljnopolitička istorija zaista bila veoma opterećena, ali ja imam jako mnogo primera koji pokazuju kako se to pravilo u trenucima kada nije bilo nikakve opasnosti.

Evo, recimo, imam jedan citat baš opet iz 1905. godine, tad se baš ne dešava ništa. I sad, Srbija ima taj Zakon o slobodi štampe, ali evo šta kaže Samouprava, novine koje su pripadale vladajućoj Radikalnoj stranci. Kaže – Srbiji više nego ikada treba jednodušnosti. Eto, to je ta sabornost, da bi se, kaže, mogla naći na visini ozbiljnih događaja koji su na pomolu. A onda kaže – nezavisni, pa stavi pod znake navoda, a nezavisni srpski listovi trude se da je ometu na njenom putu. I sad, ja sam našla u Radničkim novinama koje su pripadale Srpskoj socijaldemokratskoj partiji, da oni citiraju Jovu Jovanovića Zmaja i njegovu pesmu Na proleće, gde kaže da je glavna državna politika pretiti šta će se desiti na proleće, na proleće će nešto strašno da se desi. I nemojte sada da čačkate, sačekajte proleće. To je to večito odlaganje te demokratije. I onda se postavlja pitanje koja je to vrsta uopšte sistema, kako mi možemo da definišemo to u čemu mi živimo, a to nam je prilično potrebno, ta definicija da bismo znali kako da se borimo.

I evo, ja bih onda upotrebila jednu dijagnozu koju su navele opozicione novine 1907. godine, to je jedan tekst koji je izašao u naprednjačkom listu Pravda, koji se zvao Stambulovština. Stambulov je bio tadašnji bugarski premijer, tako da su oni kao tobože pisali o Bugarskoj, pa je to kao bugarski jedan slučaj o kome oni govore. I oni su ovako postavili dijagnozu, rekli su, ta Stambulovština, to je sistem u kome građani formalno imaju sva prava, ali ne smeju nijedno upotrebljavati. To je, kako kaže dalje, jedan naročit hibridan režim kakav je moguć samo u balkanskim zemljama. Formalno je taj režim vrlo slobodouman, stvarno on je negacija svake slobode.

Svetlana Lukić: Sve ovo što gledamo u predizbornoj kampanji izgleda ne samo beslovesno, nego i jezivo, jer je toliko prazno. Ne smeju da se kače sa susedima, sa Evropskom unijom, sa Amerikom, sa kosovskim Albancima, a i znaju da ljude više ta vaseljanska i nacionalna pitanja ne zanimaju. Kada su im izmaknute te velike nacionalističke teme, ostali su samo sa ovim idiotskim pričama o neviđenim investicijama koje čekaju na Horgošu. Nikome ne pada na pamet da postoji još nešto, na primer ljudska prava, i to ne samo prava homoseksualaca i Roma o kojima su se nažalost izjašnjavali, nego i pravo da ne budeš zlostavljan u policiji, pravo na obrazovanje, socijalna i ekonomska prava, pravo na bezbednost, pravo na suđenje u razumnom roku. Sve to što ima direktne reperkusije na milione ljudi u ovoj zemlji nije tema vredna pažnje političkih stranaka, ali ni novinara koji navodno nešto propituju buduće nosioce javnih funkcija. Iz godine u godinu se povećava broj ljudi koji tuže sopstvenu državu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Krajem prošle godine sudije u Strazburu je čekalo više od 6.000 predstavki protiv Srbije o kojima još nije odlučivano. Dosadašnja praksa je pokazala da je srpska država po pravilu proglašavana krivom zbog toga što je ugrozila neko od prava svojih građana. Po broju tužbi svojih građana Strazburu lideri smo u Evropi zajedno sa Turcima, Rumunima, Poljacima i Ukrajincima. Jedino ne treba da zaboravimo da ove zemlje imaju 5, 6, pa i 7 puta više stanovnika nego Srbija. Samo prošle godine iz budžeta smo izdvojili 300.000 evra da platimo odštetu zato što je neki sudija bio podmićen, nije znao svoj posao ili je radio po instrukcijama nekog političara.

Nedavno je Beogradski centar za ljudska prava objavio svoj redovni godišnji izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji za 2011. godinu. Slušate dve mlade pravnice iz Beogradskog centra za ljudska prava, Nevenu Dičić i Sonju Tošković, koje će govoriti samo o nekim zaključcima iz ovog izveštaja. Najpre Sonja Tošković.

Sonja Tošković: Trenutno, ali ne samo u zadnjih godinu dana, već niz godina unazad, ekonomska i socijalna prava su postala ta koja su najugroženija u Srbiji. Dakle, ako mi pogledamo da je sada stopa nezaposlenosti jako velika, 23,7%, isto tako s druge strane, što je paradoks, mi imamo ogromnu zaposlenost, ali u sivoj ekonomiji, što opet govori da mi imamo skoro milion ljudi koji rade na crno. Odgovornost države leži na više nivoa. Jedna od ključnih karika jeste inspekcija rada, zato što inspekcija rada neefikasno radi svoj posao. Ako mi gledamo, mi smo kroz sudsku praksu analizirali i kroz njihove prekršajne prijave, imate svega par prekršajnih prijava poslodavaca na primer zbog ugovora o radu koji nije zaključen kako treba. Imate svega par primera u sudskoj praksi da su uspešno po radnika okončani sporovi. Na primer, poslodavac ne bi bio u obavezi prema našem Zakonu o radu da kada radnik stupi u radni odnos, dag a odmah prijavi i da ugovor o radu makar čuva, ako ne preda Nacionalnoj službi ili na primer opštinskom nekom organu da ga čuva u prostorijama poslodavca, to se ne dešava u praksi. I onda kada dođe inspekcija rada radnik ćuti, inspekcija rada sedne sa poslodavcem, oni se dogovore, znate, on je tek juče počeo da radi… I taj radnik i dalje nastavlja da radi na crno godinama, i godinama ne plaćaju mu se doprinosi.

Problem jeste u inspekciji rada koja je državni organ. Problem jeste u radniku koji bi morao da se usprotivi takvom ponašanju, da digne svoj glas, on ima pravna sredstva da nešto uradi. I to je jedini način. Ja razumem da je ekonomska kriza i da su u pitanju finansije, ali ne postoji drugi način ako se oni ne bore, a oni se prosto ne bore, jer su preplašeni, imaju pretnje od poslodavaca. Država to zna. Šta se dešava? Jer, ako vi vidite da za godinu dana ima svega nekoliko prekršajnih prijava, a imate toliki broj ljudi koji rade na crno, pa tu nešto nije kako treba. Mislim da bi država Srbija trebalo da efikasno koristi ono što joj je već dato kao alat, a to su mnoge međunarodne konvencije. Evo, sad imamo Evropsku socijalnu povelju, jednu od najvažnijih, nazovimo ih, socijalnih ustava Evrope, koja daje mogućnost sistema kolektivnih žalbi. Dakle, kada sindikati mogu da se udruže i da podnose predstavke kada su određena individualna ili kolektivna prava ugrožena. Ali Srbija taj protokol nije ratifikovala. Ono što se u Evropi pokazalo je da je taj sistem kolektivnih žalbi jako urodio plodom. To opet daje, da kažem, neku novu snagu sindikatima. Oni na sudu, na primer, uopšte se nisu pokazali kao merodavan faktor u zaštiti prava radnika, a to je jedna od njihovih ključnih funkcija zapravo. Nisu se angažovali uopšte. Apsolutno se ne angažuju.

Oni bi mogli, i po meni bi to na primer u jednom sporu, pogotovo ako je u pitanju diskriminacija, kada bi sindikat stao iza jednog oštećenog radnika ili ako je na primer mobing u pitanju, to bi dobilo sasvim drugu dimenziju. Ali za sada u sudskoj praksi nema takvih primera. I mislim da i sindikati zapravo negde ne prepoznaju svoju ulogu koju treba da imaju ili ne žele da je prepoznaju, dakle, negde tu leži problem. I to je ono što ja mislim da mora da se menja. Moraju da se menjaju kadrovi zapravo u sindikatima, a s druge strane, videćemo da li će taj, ako zaista se bude usvojio taj sistem kolektivnih žalbi, da li će oni iskoristiti taj mehanizam i na taj način makar pravna neka sredstva koja imaju iskoristiti, pa na taj način i individualno, ali i kolektivno zaštititi neka prava. Ali to je ogromna oblast, ekonomska i socijalna prava nisu samo pravo na rad, nego je tu socijalno, zdravstveno obezbeđenje, pravo osoba sa invaliditetom, pravo na obrazovanje…

Svetlana Lukić: Kad si spomenula maločas socijalno i zdravstveno, znači, mi imamo državne firme koje svojim radnicima mesecima, da ne kažem godinama, nisu uplatili socijalno i zdravstveno…

Sonja Tošković: Jeste, to je veliko kršenje prava na socijalno i na zdravstveno i na penziono osiguranje koje je poslodavac dužan da uplaćuje. Ali upravo su tu manipulacije sa ugovorima koje poslodavci još uvek koriste čak i u državnom sektoru. Iako je sve manje u državnom sektoru, mnogo više privatni poslodavci to zloupotrebljavaju. Ili ono što se često dešava u praksi jeste da se stavlja mnogo niži iznos kao zvaničan, dakle, onda idu i mnogo manji doprinosi nego što treba i ostalo se daje na ruke. Ali, kako da vam kažem, svaki radnik drži svoju sudbinu radnu u rukama i on je taj koji mora da se usprotivi. Ali ljudi se prosto boje ili nemaju volju ili često ne znaju koji su im mehanizmi na raspolaganju.

Svetlana Lukić: A kako oni da se informišu? Državna radio televizija bi morala da koristi između ostalog i za to, ona bi morala da obrazuje stanovništvo. Imaju i sindikate koji bi ih obaveštavali o tome.

Sonja Tošković: Jeste, upravo je to veliki problem, sad se opet vraćamo i na sindikate, jer njihova ključna uloga bi bila i u tom informisanju da bi uopšte ljudi koji su možda manje obrazovani, žive u malim mestima, nisu im svi sadržaji dostupni, tu je sindikat da ih informiše i da im kaže – može to ovako ili onako, obratite se ovom ili onom. Ali to je veliki problem, zato je nepoverenje građana procentualno ogromno, nepoverenje u sindikate, jer oni tu svoju ulogu ne vrše kako treba.

U 46 najsiromašnijih, devastiranih opština radili smo istraživanje da vidimo da li se po Zakonu o osnovnoj školi plaća prevoz učenika od kuće do škole, jer je propisano da je dalje od 4 kilometara opština dužna da to finansira. I mi smo utvrdili do sada da preko 400 đaka pešači ne 4 kilometra, nego između 10 i 16 kilometara. I da direktori škola su zaista očajni i da mole za pomoć, jer to su najsiromašnije opštine, koje svoj budžet formiraju jednim delom iz centralnog trezora, jednim delom bi morale same. Pošto su to toliko siromašne opštine, one to nikako ne mogu da obezbede i onda neke opštine se snalaze tako što na primer zaključe, neverovatno, ali to je jedini način, zaključe ugovor o delu ili ugovor o prevozu sa roditeljima koji onda iz jednog manjeg sela na primer povezu 5-6 đaka, jer drugačije ne može.

Međutim, ako mi pogledamo da je nivo izdvajanja za obrazovanje u Srbiji oko 4,6% bruto društvenog proizvoda, to je najmanji iznos izdvajanja za obrazovanje uopšte u regionu, ali ja mislim da je i u Evropi. To je nenormalno malo, dakle, mi ne možemo da očekujemo da ćemo imati školovane građane, svesne, informisane o svojim pravima, ako mi nismo u situaciji da se u tom delu koji je najvažniji izdvoji više. A da ne govorim o inkluzivnom obrazovanju koje pokazuje u praksi da oko 70% nastavnika i učitelja je reklo da se ne oseća profesionalno osposobljenim da primeni strategiju inkluzivnog obrazovanja u školama, da je to njima ogroman problem. I po meni jeste dobra stvar uvođenje inkluzivnog obrazovanja i uključivanje svih tih ranjivih grupa dece, kako bi kasnije oni mogli da stasaju i da se uključe u normalne društvene tokove. Ali ako vama profesori nisu spremni, pa, dakle, šta će to onda dati kao rezultat u praksi?

I stopa učenika koji ne završavaju osnovnu školu rapidno raste u periodu između 5. i 8. razreda, a mi to možemo da povežemo upravo i sa ovom situacijom. Ako mi od 46 opštima imamo problem da deca ne mogu da dođu do škole, pogotovo kada 4. razred završe, i onda od 5. do 8. prosto su škole daleko. I da niko o tome ne vodi računa i da opština samo može da kaže – eto, mi nemamo para. To je samo prevoz, a da ne govorimo o školama koje apsolutno nisu funkcionalne za rad.

Nevena Dičić: Povodom ovog što je Sonja pričala o neuplaćivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja, pa ne znam, da li se sećate kada je u stvari Zavod za zdravstveno osiguranje oprostio dug tim državnim firmama. I mi sad kažemo kao da su ta prava utuživa, ali sad kao pravnik se pitam prema kome su ona utuživa. Ja razumem da postoji situacija u kojoj bi te firme bile blokirane kada bi na primer sada poslali izvršitelje da naplate sve to, ali to ne znači da to ne treba da se rešava. Mislim, opraštanje takvih dugova… Ili ovo sa decom koja teško završavaju škole, skoro sam razgovarala sa ženom koja radi u školi za obrazovanje odraslih, da sada zbog Dekade Roma imaju dozvolu da upisuju Rome od 13 godina, inače je to od 15 godina, a pod pritiskom i roditelja i uopšte sistema oni upisuju decu od 10 godina. Što znači da tu sistem potpuno pada, da deca koja treba da idu u redovnu školu od 10 godina idu u škole za obrazovanje odraslih. To potpuno obesmišljava čitav taj proces. A isto, kada se razgovara sa tim profesorima u školama za obrazovanje odraslih jasno je da je većina dece tu prosečne inteligencije ili više od toga, niko od njih nema problem urođeni da ne može da završi školu. I većina njih napušta školu pod pritiskom roditelja i zbog stresa, zbog diskriminacije, zbog nemogućnosti da prate gradivo, jer niko ne može da im pomogne. I to su stvari koje su objektivno rešive, a rešavaju se tako što oni idu u škole za obrazovanje odraslih. I budu srećni ako završe od prvog do četvrtog.

Mi smo sada u vaspitno-popravnom domu u Kruševcu čuli za slučajeve devojčica koje su nažalost tamo završile i ceo život su provele u Vasi Stajiću, tek kad su došle u VP dom su krenule u prvi razred. Znači, one ceo svoj život imaju kontakt sa sistemom. Ja ih pitam – pa, kako je moguće da tamo niko vas nije upisao, pa mi tamo kao prespavamo i odemo, i to je odgovor države na te probleme. U suštini najveći problem je što ne postoji sistem. To sad zvuči kao floskula neka, ali bez toga ništa ne može da funkcioniše, jer se sve zasniva na ličnom entuzijazmu pojedinca. Ja mislim dok se sistem potpuno ne rasparča i ne krene da se gradi ponovo, ne postoji drugi način. O tome smo već pričali, stvari moraju da se rade paralelno, na primer, kao kad odete u neku siromašnu zemlju u kojoj vidite da ljudi nemaju šta da jedu, a onda vidite organizacije koje se u istoj toj zemlji bave zaštitom životinja. I to deluje besmisleno, ali prosto je jedini način, jer nema nikakvog smisla ukoliko se stvari ne rade paralelno i svako u nekom svom domenu. A to je sa ovim kadrovima ja mislim nemoguće, jer onda se i ovi novi infiltriraju u potpunosti u taj sistem. I mislim, naravno i korupcija. Sve što izgovaram mi zvuči sve gluplje i gluplje, ali osnovni problem je korupcija.

Pravda je nažalost jako skupa. Sad postoje različiti mehanizmi da se ona učini što dostupnijom. Kod nas ti mehanizmi ne postoje, znači besplatna pravna pomoć ne postoji. Već godinama se o tome priča, trenutno je to na nivou zakona koji je izdala neka radna grupa, s kojim mi kao predstavnici civilnog sektora suštinski nismo zadovoljni zato što se može reći da on u stvari štiti advokate koji sami po sebi, kako bih rekla, nisu jedna grupa kojoj treba dodatna zaštita, mogu sami da se brinu o sebi. A uopšte ne stavlja u centar tu osobu kojoj je ta pomoć potrebna.Tako da i novi zakon o parničnom postupku, i krivični, koji unose jako veliki broj nekih dobrih novina koje su potencijalno dobre i mogu da potpuno reformišu ovaj naš sistem i pravo na pravično suđenje, dozvolio je sebi da ima to da samo advokati mogu da pružaju pravnu pomoć. Što znači da organizacije civilnog društva to više ne mogu da rade. Pre je pravnu pomoć moglo da pruža svako lice koje ima poslovnu sposobnost, tako da na primer ako vi imate rođaka koji je prosto malo više obrazovan od vas, a imate neki spor koji je jednostavan ili kakav god, smatrate da vam ne treba advokat, možete s njim da odete da vam pomogne, ili se obratite organizaciji za koju smatrate da može da vam pomogne. Sada pravnu pomoć mogu da pruže samo advokati.

Taj nacrt zakona deli pravnu pomoć kao primarnu i sekundarnu, gde je primarna pravna pomoć u stvari pružanje samo saveta i tako, pisanje nekih podnesaka, popunjavanje formulara, i to mogu svi da pružaju. Dok ovu drugu mogu samo advokati, što je u potpunosti besmisleno. Na kraju krajeva, čovek ima pravo i da ne želi da ga zastupa advokat. Može da ne veruje advokatima i da želi sam da ide na sud, a to mu je sada u potpunosti onemogućeno. Isto tako, postoje organizacije koje su specijalizovane za određene oblasti, na primer, pružanje pomoći žrtvama nasilja u porodici. I sada te organizacije neće moći da zastupaju te žene pred sudom, kojima one najviše veruju. Znači, one sad treba da nađu advokata iz svojih sredina ili negde da pokušaju da nađu, a verovatno nemaju ni novca. Mislim, to je samo jedan od mnoštva primera.

Svetlana Lukić: Da li ti možeš da zaključiš kojom su se oni logikom vodili?

Nevena Dičić: U obrazloženju zakona piše da je najadekvatnija pravna pomoć koju pruža advokat, koji jeste u suštini najstručniji da nekog zastupa, ali prvo, to nije u skladu sa ustavom, drugo, meni ostavlja jedino mogućnost da razmišljam o tome da je to prosto taj lobi advokata toliko jak da oni ne žele tu oblast da prepuste. To se naravno refundira, nije to besplatna pravna pomoć sa njihove strane, nije pro bono, tako da ja o tome razmišljam.

To je već spominjano hiljadu puta, taj legislativni optimizam, tj. koliko se lako donose zakoni u Srbiji. To se desilo, na primer, uvedena je tužilačka istraga koja suštinski može da ubrza tok postupka i pokazala se kao vrlo efikasna u slučajevima organizovanog kriminala i suđenju za ratne zločine. Ali to ne mora da znači da će se to preneti na sve nivoe, jer tužioci već godinama rade na taj način. Na kraju krajeva, to nije pitanje samo njihove stručnosti, nego novca, saradnje, odnosa sudija prema tim novim tužiocima i novoj ulozi, odnosa policije prema njihovoj novoj ulozi. I sad odjednom imate takvu promenu gde postoji gomila rupa koja je prethodno trebalo da bude ispunjena. Ona, na kraju krajeva, to otvara pitanje, a direktno je vezano sa ovim što smo pričali o besplatnoj pravnoj pomoći, jer sada ako ste okrivljeni protiv vas je tužilac koji ima mnogo više sredstava.

Sudija sada ima mnogo neutralniju ulogu, što i treba po ustavu da bude njegova uloga, ali on je ipak bio kao neki korektor toga da vi ako nemate adekvatnu odbranu on kontroliše da vaša prava ne budu ugrožena i da vi ne budete zgaženi tamo samo zato što niste imali sredstava da imate adekvatnu odbranu. Sada postoji mogućnost paralelnih istraga, što ostavlja stvarno sumnju da će to moći da sebi priušte samo bogatiji građani. Sada se pokreće pitanje poslednjih par meseci kaznene politike, posebno prema nasilju. Uloga suda u borbi protiv nasilja i huligana u suštini je poslednja, kazna ima par nekih svojih funkcija i od tih funkcija je najmanje značajna da kazni tog pojedinca. I sad se pojavilo pitanje šta su to adekvatne kazne, i ja mislim da je to veliki problem, jer u Srbiji postoji ogroman problem nepoverenja u sudove. Jedan od uzroka tog problema jeste ta potpuno neusklađena kaznena politika, gde vi kada se nešto desi ne znate više šta je adekvatna kazna za to delo. Za neku pojavu koja je očigledno potpuno uzela maha, kao što su nasilje, huligani, navijači, šta god, i dalje ne postoji rešenje, jer je meni čak s jedne strane smešno da mi sada vodimo raspravu, kad su kazne prvenstveno bile 30, 35 godina i sad su smanjene na 15 godina, i sada se vodi priča oko toga da li su te kazne adekvatne.

Ljudi ne znaju šta znači 15 godina u zatvoru. To su sve neke stvari koje sudovi treba da nauče građane, da ne reaguju tako impulsivno, da misle da je to sad strašno što je kazna sa 35 smanjena na 15, a da ne znaju u stvari šta se u tom predmetu desilo. Samo zato što politika je tu umešala svoje prste i odlučila – to je problem koji ćemo mi da rešimo i mi ćemo ga rešiti na najjeftiniji način, tako što ćemo da kaznimo ovih 5, 10 ljudi koje smo uhapsili, a u stvari se tim uopšte nećemo baviti. Mislim na primer presuda za ubistvo Brisa Tatona ili za ova druga ubistva, sada se odjednom naređalo više kazni koje je Apelacioni sud smanjio. Drugo, niko da se upusti u to, jer i sudovi su loši u toj komunikaciji sa građanima, jer niko ne izlazi da objasni o čemu se tu radi. Prvo, šta je to krivično delo, drugo, da se ne zna i da se nije utvrdilo ko je njega ubio, tako neke stvari. Onda se na tim nekim primerima potpuno uruši poverenje u pravosuđe. Nasilje je toliko jak društveni problem, a prepušten je nažalost samo sudovima, ljudi ne mogu bezbedno da hodaju ulicama, razni ljudi ne mogu, zato što, ja ne mogu da verujem da je to slučajno, došlo je do prebacivanja težišta na tu temu visinu kazne, jer niti možete kazniti sve huligane, niti je tačno da ni za jednog od njih ne postoji pomoć. Mnogi od njih verovatno će se resocijalizovati. Zaboravljamo da su to ipak, većinom nažalost, ali ima i odraslih ljudi, ali ima dece od 16, 17 godina.

Jer, ja na primer, svako ima neke svoje tačke koje su njemu bolne, njemu strašne i to je potpuno individualno, i ne mora da znači uopšte da je to u skladu sa zakonom. Na primer, ja mogu da budem lično skandalizovana kaznama koje se daju za silovanje, za nasilje u porodici, time što te kazne variraju od grada do grada, što se ni ne sprovode. Ali to ja kažem kao laik u smislu da nisam sudija, a ključ je da poruka bude ujednačena i da kaznena politika bude ujednačena. A to je jako teško postići, posebno sada kada su počela da se sve više pojavljuju u procesuiraju dela privrednog kriminala. Upravo ne postoji taj osećaj štetnosti koji je jako veliki kod tih krivičnih dela. Na sudovima je da pokažu u stvari koliko je to štetno. Jedino što građani od suda vide jeste presuda, oni ništa drugo ne vide. I to je ono što treba da bude toliko čvrsto i da oni stoje iza toga i da objasne, na kraju krajeva, zašto su tako odlučili. Sudovi nemaju kulturu govora u javnosti, oni gledaju na javnost i na građane sa visine, jer oni uvek kažu – pa, presude su javne, suđenja su javna, ko hoće da dođe neka izvoli. To je kao kad kažu – obrazovanje je besplatno, a kako ćeš da dođeš do škole je tvoj problem.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, hvala što ste nas slušali.

Emisija Peščanik, 20.04.2012.

Peščanik.net, 23.04.2012.