Izbeglički dizajn, Slaviša Savić
Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

„Ako treba da se izvinjavamo zbog svoje humanosti, onda ovo više nije moja zemlja“, rekla je Angela Merkel i prvi put pokrenula pitanje poverenja. Gerhard Šreder je u svoje vreme dva puta pokretao ovo pitanje pred poslanicima Bundestaga, a Angela Merkel sada pita građane: da li je Nemačka i dalje njena zemlja? Kancelarka nešto zahteva od njih, što je novina, jer ih je do sada uvek štitila od teških pitanja. Ljudi su je zbog toga voleli i verovali joj, a sada ih ona pita da li je još uvek tako. Nadajmo se da jeste.

Kontrola, red, razum – to su reči njenih kritičara i protivnika prihvatanja izbeglica. Hemičarka po zanimanju, kancelarka treba da se brani od zlonamernih i besmislenih optužbi da je u izbegličkoj krizi izgubila kontrolu, red i razum. Izbeglička kriza jeste pokazatelj gubitka političke kontrole nad važnim pitanjima i označava kraj starog poretka i to ne može da promeni nijedan kancelar sveta. Odakle onda potiče njena sigurnost? Iz poverenja. „Sve se raspalo“, rekao je ministar unutrašnjih poslova Tomas de Mezier kritikujući kancelarku kada je otvorila granice. Onda ih je on zatvorio, da bi Nemačku vratio na pravi put. Ali šta je pravi put? Kibernetičar je reč grčkog porekla koja znači upravljač, a kibernetika je nauka o upravljanju sistemima. U tom smislu, naša stvarnost je kibernetička katastrofa u kojoj su zakazali mehanizmi vladanja, i to mnogo pre izbegličke krize.

Na zapadu je do 70-ih godina prošlog veka postojalo poverenje u upravljačku snagu politike. Onda su politiku zamenila tržišta, pa smo pomislili da je kontrola suvišna, jer se tržišta sama uređuju. Onda je došla finansijska kriza i mi smo ostali bez uverenja. I Volfgang Šojble je 2010. zaključio „da se finansijska tržišta bave samo sobom, umesto da ispunjavaju zadatak finansiranja razumne i održive ekonomije. To mora da se promeni“. Kao što svi znamo, to se nije desilo: pod vođstvom Angele Merkel i Volfganga Šojblea nije došlo do obnove politike. Živimo pod devizom: spasavaj se ko može, jer više ne verujemo u sistem, a od izbegličke krize verujemo još samo u Angelu Merkel. Preuzeli smo rizik personalizacije politike.

Nove migracije su nezaustavljive i oni koji tvrde suprotno lažu: političari Zederi i Zehoferi, komentatori FAZ-a i Die Welta. Jedno vreme smo bili dirnuti neočekivanom ljubaznošću naših sugrađana prema izbeglicama, a onda smo se zabrinuli. Ali ponovno uspostavljanje prethodnog poretka stvari više nije moguće, jer nema ko da ga uspostavi. Da li smo spremni da gledamo vojsku na našoj granici i poginule ljude na bodljikavoj žici? Kancelarka očigledno nije, jer to onda više ne bi bila „njena zemlja“. „Uspećemo u tome“, nedavno je izjavila u školskom primeru magijskog mišljenja: bog reče neka bude svetlost i bi svetlost. Slično je postupila i u jesen 2008, na samom početku finansijske krize kada je rekla: „Ušteđevine su sigurne“ – i bile su sigurne.

Ali za razliku od boga, kancelarka nije svemoćna, pa ovaj trik uspeva samo pod pretpostavkom da postoji uzajamno poverenje. U tome je paradoks: izjava koja bi trebalo da stvori poverenje ispunjava svoju svrhu samo ako ono već postoji. Da li je kancelarkina magija potrošena? „Ponavljam, možemo i uspećemo“, nedavno je izjavila. Nadajmo se da ovde ne važi staro pravilo iz bajki – magične čini ponavljanjem gube moć.

Spiegel, 17.09.2015.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.09.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI