Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Još mi je u sećanju (In memoriam) onaj legendarni susret Klintona i Vučića, a u sklopu predsedničke kampanje bivše prve ledi Hilari. Njihov dijalog je prauzor skrušenog ispovedanja grešnika pred visokim razvratnim licem. Tada je AV pred dotičnim Bilom izneo svoj sumorni životni saldo u doba političkog odrastanja i ponižavajućeg radikalskog drila. U pokajničkoj ispovesti, Vučić beše priznao da je u prethodnom životu bio najgori od loših, i da je svaki tren njegove prošlosti negacija njega samog u ovome što je uveren da je postao danas.

Vilijam Klinton ga je starateljski potapšao po ramenu, valjda uz rečenicu: Jebi ga, mali, nema veze, ti više nisi onaj, idemo dalje, do pobede. U poenti te urnebesne epizode beše Vučićev osmeh, ponizna grimasa, poluplačni izraz sreće sirotana kome je mogući budući prvi gospodin Amerike iznenada udelio  svoj lekoviti ili možda satanski dodir.

Klinton je izgubio, Vučić kao i obično zabrljao u procenama, ali sećanja na ovaj susret obrazlažu inače klasičnu matricu podaništva i osornosti. Ne ide jedno bez drugog, to su sijamski blizanci svake ibijevske diktature i doktrine apsolutizma: skrušenost i sluzava podatnost pred moćnima, besno, galamdžijsko, bahato i primitivno potcenjivanje svih za koje on smatra da su slabi, ili nedostojni normalnog ljudskog ophođenja.

Isto ili slično kao pred Klintonom, AV se ponašao prema Angeli Merkel. Tamo smo videli pokušaj osmeha koji u domicilnom izrazu lica premijera ne videsmo. Taj ulagivačko-trijumfalistički kez dodatno je nijansiran sumnjivim uverenjem da Merkelova tera vodu na njegov mlin, i da njen poziv ima značaj debelog eksera koji će ga prikovati ili za vrh ili za krst.

Prividno, još jedan moćni državnik, ali iz druge hemisfere je uz Vučića. Pozvao ga je i Putin, a šeretska politička čaršija kaže da je čovek samo želeo da zna šta je ovome rekla Merkelova. Vučićeva medijska militarna posluga tvrdi da nam sleduje još mnogo tehnike sa vojnih otpada, ali u Moskvi nije bilo ni jednog srpskog vojnika, niti ljudi od znanja i struke. I ponovio se onaj oduševljeni pokušaj osmeha, koji ni u jednom slučaju nije dovršen kako valja.

Tako se Srbija zatekla u bespuću i nedođiji, u fizički nemogućoj varijanti spoljne politike: Unija nas neće, jer nema ideje kakva je projekcija našeg tempa u zajednici sa više brzina. Osim hoda unazad, naša brzina ne postoji.

Putin svakako hoće Srbiju koju Unija neće, ali samo do nivoa ni tamo ni amo, ništa bliže. Ipak, on ne zna šta premijer Srbije želi, jer ovaj to nikome ne ume da objasni. U Moskvi nisu načisto je li Aleksandar razumeo šta Vladimir od njega traži i šta mu je ponudio. Da li pobedu na izborima u zamenu za odanost? Dobro je što se Vučić pri rukovanju ponašao uzdržano. Da mu je Toma došao u goste, ruski car bi ponovo bio temeljno obalavljen Nikolićevim izlivima ljubavi.

Dok je Vučić bio u Moskvi, pojavio se impresivan inventar odanosti na drugoj i trećoj strani Politike. Značajni ljudi, ali i oni za koje niko ne zna, dali su svoj javni glas premijeru koji bi da postane predsednik, kako se u Srbiji ništa ne bi menjalo.

Eto nama rezolutnog podaništva, koje važi kao neupitna lozinka Vučićevog načina vladavine. Naravno da nije sporno davati javnu podršku bilo kome, pa ni Vučiću. Video sam pregolem broj akademskih titula, gde li ih samo iskopaše za tu ispraznu paradu? Ali, zar samo po sebi nije sumnjivo mlataranje visokim zvanjima, koja, uz mnogo nepoznatih imena, postaju argument sumnjive snage tog čudnog spiska. Kako ipak razumeti profesore i naučnike, koji su zarad javne odanosti vođi, zaboravili sveti značaj sumnje samo u jednu verziju istine? Ne mora to da bude preispitivanje svega postojećeg, ali dogma o jedinom putu sa opskurnim domanovićevskim vođom, opasna je zabluda.

Ima li zaista toliko ljudi sa formalnim integritetom, koji su svoje ime, ili delo, ma kakvo ono bilo, spremni da stave kao trulu ciglu u vladarev postament? Bar desetak njih nikako nisam očekivao tamo, jer sam znao njihovo, ispostavilo se, rezervno mišljenje: da ne razumeju ljude koji bi mogli da budu za „njega“. U međuvremenu su razumeli, ili su doživeli emotivni, politički i vrednosni prevrat, ili košmarnu katarzu, spoznaju i prosvetljenje, uz zapanjujuću preambulu koju je napisala naprednjačka ruka: da sa Vučićem čuvamo pristojnu Srbiju.

Ako je to kolektivni cinizam, onda udvorički orkestar ima smisla; ako ozbiljno misle da je taj čovek simbol pristojne Srbije, onda postoji težak defekt u funkcionisanju tog grupnog vrednosnog uma. Ako veruju da ništa ne treba menjati, onda je njihova pozicija određena slepom sebičnošću; ako misle da druga mogućnost ne postoji, onda je to priglupa apoteoza diktature.

Ako su uvereni da idemo napred, neka vide onu stranu društva koju ne žele da vide; ako tvrde da je vođa bezgrešan, onda je to neozbiljni akademski teizam i uspostavljanje tragikomičnog kulta na temelju koji je njihova nesolidna, ruševna građevina. Bojim se da potpisnici nisu želeli da vide ono što Srbija zaista jeste, zemlja koja ubrzano propada, već samo ono što Vučić nipošto nije.

U jednom mirijevskom marketu sreo sam jutros (utorak, 28. mart) davno penzionisanog, vrlo uglednog univerzitetskog profesora. „Jeste li videli onaj spisak?“ – rekao mi je.

„Da, video sam“.

„Znate, ako bih se kojim slučajem našao na njemu, umro bih od stida.“

Bez brige profesore. Oni koji su tamo, ne umiru od toga.

Peščanik.net, 29.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)