Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Srbija je u teškoj situaciji, a pomoći niodakle. U njoj vlada autoritarna, neznalačka, pljačkaška, svađalačka i moralno izopačena vlast eks-radikala, dok je opozicija koju nazivamo građanskom i demokratskom slaba, čak znatno slabija nego što je bila za vreme Slobodana Miloševića. Vladajući srpski radikali koji su samo ime promenili, toliko se se obezobrazili da sebe predstavljaju kao revolucionarnu snagu, pa na sav glas urlaju da je petooktobarsko rušenje Miloševića upropastilo Srbiju. Čak se i terminologija ponavlja. Čula sam Aleksandra Martinovića, šefa poslaničkog kluba eks-radikala, kako izgovara prepoznatljivu frazu iz 1945. godine: nema više povratka na staro. Njihov je običaj da stvari izvrnu naopačke. Peti oktobar je bio kontrarevolucija, jer je uvedena demokratija. Srećom je ona obustavljena, a sada su tu oni – autoritarne, lopovske i nacionalističke klike – da povuku unazad, rešeni da na vlasti ostanu dokle god mogu.

U ovako izokrenutoj slici, na kojoj nijedna figura nije na svom mestu, ostaci demokratske opozicije tretiraju se kao neprijatelji naroda i Srbije, kao strani plaćenici koje do besvesti treba napadati i po tabloidima botovskim radom nemilosrdno proganjati. U „revolucionarnom“ nadahnuću, premijer Vučić je u Skupštini Srbije otvoreno zapretio da tu ovakve „nepristojne“ opozicije više neće biti. Uz redovne predsedničke izbore na proleće, raspisaće još jedne vanredne parlamentarne izbore, treće po redu za tri godine i tad će opoziciji doći kraj. Zloupotreba izbora koju bi opozicija morala da odbije (što nažalost neće učiniti) pomoći će Vučiću da osvoji predsedničko mesto, najverovatnije za sebe, jer on neće rizikovati da dobije opozicionog predsednika i s njim deli vlast. Kako je sam rekao, on neće da mu takav „predsednik zvoca“. Kad se i to po njega bude dobro završilo, što je prilično verovatno, on će sa svojim robovima osigurati vlast do neke daleke budućnosti, sve dok se ne sruši još jedan berlinski zid.

Upravo dok ovo pišem, na TV vestima promiče Marine Le Pen i s njim deli vlast Predsednika koja obećava da će srušiti republikanski poredak, uverena da je posle Trumpa ona prva na redu da napravi „revolucionarni“ potez. Iz našeg malog dvorišta, ova vest mi deluje poznato. Uh, pa mi smo to već odradili. Kad se taj talas pokrene, autoritarno-nacionalistički petlovi kukuriču prvo na periferiji, ne zbog toga što se tu rađaju preteče novih trendova, nego zato što se ona prva skljoka čim kriza zavlada razvijenim svetom. Dok oni tek čekaju da ih talas potopi, ili da se nekom srećom izvuku, dotle je periferija već potopljena i opet mašta kako da se domogne slobode i demokratije.

I da se vratim na naše malo igralište. Petooktobarske vlasti su se prilično obrukale u zamašnoj tranziciji ka kapitalizmu. I zato su zalužile i kritiku i razočarani narod. No, kapitalizam ne uspeva ni brzo ni dobro u zemljama koje nikada nisu imale vladavinu prava i podelu vlasti (a prilično se ofucao i tamo gde je bio uspešan) i u kojima je država/partija uvek vladala privredom. Takav je slučaj sa Srbijom, pa je njena tranzicija zapala u bezakonje i korupciju. Ipak, posle kataklizme devedesetih i rušenja Miloševića, napravljeni su prvi koraci ka demokratiji, površnoj spoznaji o počinjenim zločinima i početnom instaliranju nezavisnih institucija.

Pred predsedničke izbore, kada je potrebno opoziciono jedinstvo, pitam se zašto je desetkovana i kažnjena opozicija pod neprekidnim napadom, ne samo nasilničke vlasti, nego i ljudi koji su protiv vlasti. Ona zaista nije uspela da se uspravi, ali se samosvesni i obavešteni građani (većina je neobaveštena i pokorena propagandom režima) i dalje svete demokratskoj opoziciji, kao da ona mora zauvek da ispašta. Nepoverenje je toliko veliko da neki traže da ona što pre zatvori radnju. A to nije zdravo, jer opozicija na ovim izborima nije bez šansi, zato što je Vučić zbog pohlepe za totalnom vlašću zapao u problem oko predsedničkog kandidata. U neprijateljstvu unutar opozicionih birača gotovo nema nikakve ideološke borbe, ona je odavno usahla, jer u Srbiji nije napravljena ni ona svuda etablirana podela na levi i desni centar. Do sada je vladala i dalje vlada nacionalistička ideologija, od esktremne do umerene. Položaj opozicije je takav kao da su Vučićevi svakodnevni napadi i obmane uspeli da uvere ljude da su za sve krivi (demokratski) „prethodnici“, pa i za ono što su radili ovi batinaši na vlasti.

Otišlo se i korak dalje. Političke stranke su zle maćehe, ali se te gadure dozivaju kad treba da pomognu. Sada, pred predsedničke izbore, pravi se nekakva sektaška podela na građanske snage nasuprot političkim strankama. Ako je stanje takvo, ne treba da čudi što se izlaz vidi u antipolitici. Nećemo više stranke, sve su one iste, gledaju samo svoje interese, već hoćemo ispravne, nove i mlade građanske pokrete, koji nisu pokvareni i sebični kao političke stranke. Oni jesu dobrodošli i zaista su potrebni, ali meni smeta nametanje sukoba, sada kada je potrebno da radimo zajedno, jer samo tako može da se probije zid autoritarne vlasti.

Nepotrebno je konstruisan i sukob između demokratske opozicije i najavljenog predsedničkog kandidata Saše Jankovića, koji je uzornim obavljanjem funkcije Ombudsmana zaista stekao kredibilitet dobrog kandidata za predsednika Srbije. Uzgred budi rečeno, pojavio se i Vuk Jeremić, bivši ministar spoljnih poslova i takmac za generalnog sekretara UN, koji će se verovatno kandidovati i prilično dobro stoji u anketama. Ali on nije tema ovog teksta. Demokratskoj opoziciji se zamera što Jankovića nije javno prigrlila kad je objavio da će se kandidovati, nego mudro ćuti i odlaže svoju podršku. Jedan razlog za to može biti stranačka procena na koju je već ukazano na drugim mestima, koja nalaže da treba pričekati, jer vlast nije otvorila svoje karte (ne zna se ko je njen kandidat i ne zna se da li će biti i vanrednih parlamentarnih izbora). A možda su neke stranke manje osetljive na profil kandidata, a osetljivije na njegovu konkurentnost u pogledu šansi da uspe. Ni o tome se ne zna bogzna šta.

Ali možda je najvažniji razlog za ovaj neobični sukob taj što je Saša Janković kandidat građana, to jest nestranački kandidat koji zato ne želi da sojuzi sa strankama, izuzev ako to one ne učine pozadinski i ne mnogo primetno, jer se veruje da vidljiva saradnja sa strankama može da mu šteti. A takvu „pozadinsku“ ulogu stranke ne prihvataju. One bi bile sklone savezu sa predsedničkim kandidatom i tome da se zajedničkim snagama, ne stideći se jedni drugih, uzajamno pomognu i afirmišu pokušavajući da pobede, odnosno naprave veoma dobar rezultat kojim bi dahtali za vratom Aleksandru Vučiću, do prve sledeće prilike.

Takva saradnja racionalnih i odraslih ljudi imala bi izgleda na uspeh. Na to ukazuju i poslednje ankete koje smo imali prilike da vidimo (Politika, 2. januar 2017, istraživanje Faktora plus). Ostaje da se vidi da li će se poroditi najbolja kombinacija, ili će i kandidati i opozicija ostati razdrobljeni i svako za sebe. To bi bilo najgore rešenje koje bi vodilo u sramni poraz pred autokratijom.

Peščanik.net, 04.01.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)