Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Ideja Evropske unije nije nastala sa Rimskim ugovorom niti je reč samo o političkom okviru slobodne trgovine. Pre svega je reč o praktičnom ili političkom projektu, kojim bi trebalo da se obezbedi trajan mir i bezbednost u Evropi. Čime bi, zbog značaja evropske stabilnosti za svetski mir, bio dat značajan doprinos globalnoj bezbednosti. Ovo poslednje i time što bi Evropska unija bila pacifistička, a ne imperijalna sila. To je, da tako kažem, politička motivacija.

Alternativni projekat jeste Evropa država ili nacija. Odnos ovih dvaju projekata je asimetričan. Naime, Evropska unija nije negacija državne ili nacionalne suverenosti, već je ugovorna zajednica koja nacionalnu suverenost podrazumeva. Evropa država, međutim, jeste projekat koji se, tako kako se predstavlja, može ostvariti samo ako nema Evropske unije. Uz taj destruktivni ili secesionistički deo, projekat Evrope država jeste ono što se naziva populizmom. Slično je i sa globalnim populizmom, koji podrazumeva, pre svega, smanjenje značaja i uloge međunarodnih ustanova i sporazuma.

Trenutno je populizam u usponu, usled čega je neizvesan opstanak kako Evropske unije tako i postojećeg sistema međunarodnog prava, međunarodnih ugovora i ustanova, uključujući tu i međunarodnu trgovinu i finansije, ili ono što se naziva globalizacijom. Izgledi na uspeh jednog ili drugog projekta ne zavise samo od toga kolika se ukupna korist od njih može očekivati, već i od očekivane raspodele te koristi. I jedno i drugo zavisi od sredstava koja će se koristiti.

Kada je reč o Evropskoj uniji (EU), slobode ili bolje rečeno povećavanje individualnih sloboda jesu osnovno sredstvo. To podrazumeva, sa jedne strane, negativnu slobodu, dakle slobodu od prisile, i sa druge strane pozitivnu slobodu, dakle jednaka prava, što uključuje i sve vidove bezbednosti. No, kako EU nije država, ove se slobode ostvaruju ugovorno, dakle kroz sporazum država članica. Uz to, u meri u kojoj je reč o javnim dobrima, najvažnije među njima, a to je bezbednost, ostvaruje se posredno. Ovo je lakše razumeti ako se zapazi da EU ima zajedničku granicu, ali nema vojsku, i nema spoljnu politiku u uobičajenom mislu te reči jer joj nedostaju sredstva kojima bi ostvarila njene ciljeve.

I zapravo, EU se pre svega zasniva na jedinstvenom tržištu, na takozvanom sistemu četiri slobode. Unutar njega, ključna je sloboda trgovanja, pre svega robom, ali uz to i uslugama. Budući da je sloboda trgovanja do te mere ključna za samo postojanje EU, populisti u najvećoj meri teže da je zamene protekcionizmom. One, te mere zaštite, se najčešće propagiraju kao one koje će povećati zaposlenost, dakle kao sredstva politike zapošljavanja, usled čega se nacionalizmu dodaje socijalistički karakter.

Nije teško videti u čemu je razlika između politike jedinstvenog tržišta i nacionalističkog protekcionizma. Uzmimo jednostavan primer: carinsku zaštitu. Sa stanovišta zaposlenosti, carina bi trebalo da poveća zaposlenost kod kuće i, posledično, smanji zaposlenost u drugim zemljama. Ovo nije teško videti. Carina omogućava da se nastavi sa proizvodnjom koja bi inače bila nekonkurentna, dok smanjuje uvoz usled čega strani proizvođač mora da smanjuje zaposlenost. To je nacionalizam kao politika zapošljavanja – mi brinemo o našoj zaposlenosti.

Uklanjanje carina, što je uslov stvaranja jedinstvenog tržišta Evropske unije, ima drukčije posledice. Ukoliko je neka proizvodnja konkurentnija, ona će povećati zaposlenost, za račun zaposlenosti u nekonkurentnoj proizvodnji. Nezavisno od državnih ili nacionalnih granica. Znači, konkurentna proizvodnja unutar zemlje će povećati zaposlenost za račun nekonkurentnem nezavisno od toga da li je domaća ili strana. To ne znači da zemlja neće moći da vodi računa o zaposlenosti, već da će morati da koristi sredstva koja nisu protekcionistička. Recimo, kao što čine neke zemlje, a preporučuje i EU, rizik gubitka posla usled nekonkurentnosti može da se socijalizuje, uz to da se obezbede načini kojima se dolazi do novog posla. To podstiče donosioce političkih odluka da ulažu u obrazovanja, obuku, informisanje i, ukoliko je to cilj, podelu rizika sa preduzetnicima. U izvesnom smislu, država preuzima obavezu da teži punoj zaposlenosti, ali ne na štetu konkurentnosti putem protekcionističkih mera.

To je generalno izbor, i ne samo u EU, već globalno. Ukoliko, recimo, Sjedinjene države uvedu carine na uvoz iz Kine, to će povećati zaposlenost u SAD, dok će je smanjiti u Kini. Uz to, povećaće se zaposlenost u nekonkurentnoj američkoj delatnosti, a smanjiti u konkurentnoj kineskoj. Ukoliko, međutim, postoji ugovor o slobodnoj trgovini između SAD i Kine (unutar Svetske trgovinske organizacije), američka bi administracija trebalo da poboljša sistem zaštite od nezaposlenosti, da poboljša obrazovanje i da dodatno podstakne preduzetništvo. To bi bilo od koristi i kada je reč o uticaju konkurencije na zaposlenost unutar zemlje, jer se, svakako u slučaju SAD, više radnih mesta izgubi usled konkurencije na unutrašnjem tržištu nego u međunarodnoj trgovini.

Isto važi i za trgovinu uslugama, finansijskim između ostalih. Za sve njih, jedinstveno tržište ima i dodatnu korist koja se često ne vidi. No, nije teško uočiti je na primeru kretanja uvoza i izvoza u poslednjih par godina. Naime, male privrede sa značajnim trgovačkim deficitima bilo da su ili nisu članice EU, značajno su povećale izvoz u periodu posle 2009. Razlog je taj što je jedinstveno tržište veliko u odnosu na proizvodnju u bilo kojoj pojedinačnoj zemlji članici, pa izvoz zavisi pre svega od toga koliko se proizvodi izvozne robe a ne od toga koliko se utiče na cenu po kojoj se prodaju. Primera radi, Srbija bi mogla i uostalom mogla je da značajno poveća izvoz iako evropska privreda nije imala neki zapažen rast, naprotiv. Dakle, izvoz male privrede na veliko tržište ne zavisi od tražnje na tom tržištu već od ponude te male privrede. Ovo je izuzetno važno, razvojno posmatrano, ukoliko se vodi privredna politika koja za cilj ima upravo razvoj.

To su osnovne prednosti EU kada je reč o jedinstvenom tržištu. Što važi za trgovinu, važi i za pokretljivost na jedinstvenom tržištu rada. Opet, alternativa jeste nacionalizam kao politika tržišta rada ili konkurentnost. Ukoliko ljudi napuštaju neku zemlju kako bi radili u drugoj, to je posledica konkurencije na jedinstvenom tržištu rada. Ukoliko se želi kontrola granica, kao u slučaju Velike Britanije sada, to znači da britanska politika želi da britanski radnik ima preče pravo na posao od drugih evropskih i uopšte stranih radnika. Isti argumenti se primenljivi na migracije i mobilnost kao na trgovinu i usluge. U svim tim slučajevima je reč o radu i zaposlenosti i o izboru između zaštite nacionalnih privilegija u odnosu na pojedinačne slobode.

Može se reči kako je to ekonomizam, jer se ne vodi računa o društvenim i političkim dobrima. Ovo je, međutim, pogrešno. Liberalna ideja je već više vekova da se do bezbednosti dolazi poštovanjem individualnih sloboda i vladavinom prava. A ne sukobima na teritorijalnim granicama. Nije teško videti kako protekcionizam izaziva sukobe i kako ih slobodna trgovina umanjuje.

Uzmimo ponovo primer mera zaštite kao sredstva politike zapošljavanja. Kako zaštita moje proizvodnje od strane konkurencije znači povećanje zaposlenosti kod kuće i smanjenje u inostranstvu, valja očekivati mere odbrane stranih država. Recimo, one bi mogle da povećaju subvencije proizvođačima koji gube na izvozu usled povećanih carina. To bi učinilo prvobitne mere zaštite neuspešnim. Tu su, uz to, i treće zemlje, koje bi mogle da imaju koristi, usled čega bi bilo potrebno dodatno povećati mere zaštite i izazvati odbrambene mere i tih zemalja. To je sistem međunarodne trgovine koji izaziva sukobe, a da uopšte nisu izvesne ili ostvarive koristi od njih, recimo povećana zaposlenost.

Ovo je u izvesnom smislu još dublji problem. Naime, jedinstveno tržište relativizuje značaj teritorija kao osnove i političke i privredne delatnosti. Tržište nije prevashodno teritorijalna činjenica, osim u tom smislu da postoje dostupna i manje dostupna tržišta usled geografske udaljenosti, pa dakle usled transportnih troškova. Ovi troškovi su neka vrsta prirodnih carina. Naravno sa padom troškova transporta, teritorijalna udaljenost ima manju ulogu. Protekcionizam je neminovno teritorijalan, jer ustanovljava granice i naplaćuje prelazak preko njih. Tako da trgovački i teritorijalni interesi mogu da budu u sukobu, recimo usled toga što protekcionističke mere sa jedne strane granice imaju negativne posledice na drugoj strani granice. Usled čega protekcionizam ima negativne posledice po bezbednost, dok slobodna trgovina ima pozitivne. To je suština ideje da privredne slobode i pravno zagarantovana individualna prava imaju, posredno, pozitivan doprinos evropskoj bezbednosti. I zapravo, ono što važi za trgovinu važi za deteritorijalizaciju i svih drugih sloboda i prava.

Istom se argumentacijom dolazi do zaključka o potrebi postojanja zajedničke monetarne politike, koja između ostalog ima značajne razvojne potencijale, jer je kapital dostupan po nižoj ceni manje razvijenim zemljama članicama. A isto važi i za zajedničku fiskalnu politiku, ukoliko bi ona podrazumevala dodatna sredstva stabilizacione politike na nivou EU. Ovo poslednje je, međutim, najveća prepreka opstanku Evropske unije, jer je nacionalizam ugrađen u nju činjenicom fiskalne suverenosti zemalja članica. Kako neka vrsta sporazuma o fiskalnim pravima služi izbegavanju nepotrebnih sporova o tome ko plaća čije račune, što je neminovno u fiskalno nacionalnim zajednicama (recimo u Jugoslaviji ili ranije u Austrougarskoj), taj sporazum se , sa takozvanim Mastriškim kriterijima ili sada sa takozvanim Evropskim semestrom, doživljavaju kao ograničenje suverenosti, što je bez sumnje najvažniji argument populista.

Sa tim argumentom, da bi potpuna fiskalna i suverenost nad teritorijom i stanovništvom bili privredno i posebno korisni po zapošljavanje, raste popularnost nacionalista, popularnost naših prava i njihovih neprava – i ta teritorijalizacija politike i privrede jeste ono što je pred vratima EU i nije izvesno da će se ona kao liberalna zajednica održati. Posebno zato što bi bilo potrebno da dodatno fiskalno ojača, što je u eri rastućeg nacionalizma gotovo utopija. Ipak, za sada, jedinstveno tržište, evro i demokratija nisu još uvek nepopularni, što daje nadu da će se nacionalistički sukobi izbeći.

Novi magazin, 26.01.2017.

Peščanik.net, 01.02.2017.

POPULIZAM

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija