Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Nebitno što više od decenije ne radi Muzej savremene umetnosti – srpska avangarda nikad nije bila revolucionarnija ni aktuelnija u postavljanju svetskih trendova. Post-truth, ili era desničarskih populističkih diktatora-u-nastajanju koji lažu kao psi (i kontrolišu medije koji spinuju i lažu kao čopor pasa), kod nas je počela mnogo pre nego u ostatku Evrope (Rusija se ne računa!). Orban, Erdogan, oni poljski fašisti i ekipa mogu samo da uče od bivših i sadašnjih radikala kako se dezintegriše javni prostor i kako se celokupan javni diskurs dovodi na razinu kanalizacije (što bi rekle komšije po fašizmu, Hrvati). Vučić može da piše priručnik za ovo novo pokolenje sasvim beskrupuloznih autokrata. Praktično je doktorirao u toj oblasti. I to stvarno doktorirao, za razliku od većine njegovih miniona.

Zašto insistiram na kontaminaciji javnog prostora, pored svega ostalog što rade? Pa, decenijama su štitili ratne zločine i zločince (čine to i danas, sa Šljivančaninom), sejali su strah i mržnju, neki od njih su učestvovali u ratovima, progonili novinare i neistomišljenike, optuživali ljude da su izdajnici i strani plaćenici, kad god su bili na vlasti su stavljali najgore, najkorumpiranije i najnesposobnije na javne funkcije, izrugivali su se pravnoj državi, zataškavali skandale zbog kojih bi i u Severnoj Koreji padala vlada (ako oni uopšte imaju vladu). I tako dalje, spisak je poduži.

Međutim, mislim da je SNS-ov tj. Vučićev desant na javni prostor upravo ključ njihovog opstanka na vlasti, jer im je obezbedio ukidanje i same ideje o bilo kakvoj suvisloj javnoj raspravi o potezima koje povlače. U takvom okruženju – bukvalno sve prolazi.

Potrebu za ovim ”medijocidom” su osvestili vrlo rano (verovatno gledajući Putina), i efikasnije od termita pouništavali apsolutno sve što se uništiti moglo. Vulgarno je poređenje sa vremenom kad su bili na vlasti sa Miloševićem, jer su tad ginuli ljudi, ali zaista nije van pameti reći da je tad bilo daleko više nezavisnih medija (naravno da su i geopolitička klima, i naša pozicija u svetu, tada bili potpuno drugačiji, but that’s beside the point). Kad se podvuče crta, došli smo do toga da danas ne postoji ni jedna državna ili privatna televizija (sem N1) koja ne počinje vesti sa ”premijer Aleksandar Vučić”, kao u gorepomenutoj Severnoj Koreji. Sem jednih dnevnih novina i par nedeljnika, ne postoji nijedan štampani medij koji nije ili prćija vlasti ili, još gore, ratnohuškački nuklearni otpad. Možemo mi sad da pričamo o internet portalima i Tviteru, ali to ne znači puno u državi gde ogroman broj ljudi nema pristup internetu, i još veći broj gotovo religiozno gleda televizijski program (donji prag za ukidanje neke serije u Americi je gledanost ispod milion gledalaca; u Srbiji duplo toliko gleda ”Slagalicu” ili reprizu ”Boljeg života”). A nivo onoga što gledamo u državnim medijima je zastrašujući do te mere da je sramota ljude koji tu rade nazivati novinarima. Uvrede, psovke, difamacija stvarnih i umišljenih političkih protivnika, neverovatne i bestidne laži. Zaista, kao da je neko Šešelju dao ključ od ludnice. Verovatno i jeste.

U klimi u kojoj se na svaki mig protiv vlasti reaguje tabloidnim ekvivalentom nuklearne bombe, pristojni ljudi, logično, počinju da se plaše da progovore, a glas onih koji se i usude, biva ugušen kakofonijom gadosti, spinova i besomučnog čerečenja. Ne treba zanemariti ni kontaminaciju javnog prostora estradnim i rijaliti bljuvotinama, besmislenim click-baitom, i ostalim šumom, koji možda deluje bezazleno, ali zapravo vrlo utiče na srozavanje i vulgarizaciju diskursa.

To sve zajedno pravi atmosferu paranoje (Vučić sve kontroliše!), straha (Šta god da uradiš ili kažeš, to će ti uništiti život!), i apatije kakvu, da budem iskren, nisam nikada dosad video, što je sve deo iste matrice koja dovodi do osećaja da šta god da se desi, šta god da neko kaže više jednostavno nije važno. Izgubi se u haosu i besmislu. Još gore, populizam, laganje i spinovanje kao metod preuzimaju i partije koje su opozicija autokrati, jer to deluje kao lakše i brže rešenje. I onda se ulazi u zatvoreni krug. Ovakva klima oduzima moć ”normalnim” ljudima, čini ih ogorčenim i ciničnim, razočaranim u politiku i političare i tako ostavlja brisan prostor da u političkom procesu (koji, gle čuda, ne prestaje da postoji time što ti ne glasaš!) učestvuju samo dve grupe ljudi. Ili oni koji su dovoljno pokvareni da budu kreatori pomenutih politika, ili oni koji su dovoljno neobrazovani, osiromašeni, izbezumljeni ili poniženi da zapravo veruju lažima koje im prvi prosipaju.

E, to je ta magična formula za nove diktatore i to je post-truth epoha za čiji dolazak smo svi zajedno odgovorni, neki manje, neki više. I kamo sreće da je u pitanju samo lokalni problem. Na toj formuli i tom talasu danas surfuju i brexit, i Tramp, i Marin Le Pen, i svi budući populisti sličnog profila.

I šta sad?

Pouka je vrlo jednostavna, šteta što je nismo savladali tridesetih godina prošlog veka. Antisistemskim populistima ne treba dozvoljavati da dođu na vlast. Nikada. Ni po koju cenu. Jer će cena koju država i građani platiti biti ogromna. Ovakvi političari su kao crna rupa, usisaju sav smisao i sav život iz okruženja, dok jedina tema ne postanu oni sami. A onda se vraćamo u godinu nultu i sva politika prestaje da bude politika, nego postaje isključivo priča o tome kako ih smeniti. Sve razlike i ideologije padaju u vodu i čekaju da posle zbacivanja diktatora dođu na naplatu. Što je, gledali smo to posle 5. oktobra, pogubno za demokratski proces. Ali da ne idemo pred rudu, jer smo kilometrima daleko i od prvog, neophodnog koraka – uklanjanja kancera iz političkog života.

Ako se do sad niste ubili, pokušaću da budem i konstruktivan:

Ono što svaki građanin može da uradi je da krene upravo od medija. Ne gledajte TV, i tako nema ništa pametno. Izbrišite odmah aplikacije za Blic i B92 na mobilnim telefonima. Kapiram da ne čitate Večernje novosti, Informer, Kurir i ostale fekaloide, ali reagujte kad ih neko čita, bacajte ih u kanalizaciju, gde im je i mesto, pričajte sa ljudima i objašnjavajte im zašto to radite. Blokirajte sve botove na Tviteru, čim se oglase. Ne klikćite na click-bait tekstove. Pokušajte da proverite da li je ono što ste pročitali istina (čak i ako pišu sličnomišljenici; znaju i oni da se zanesu i prenose lažne vesti, što najbolje vidite kad i sami postanete vest). Ne čitajte i ne pišite komentare na vesti! Novinari, ovi koji su pretekli, mogu da krenu stazama nekih stranih kolega i počnu da ukidaju sekcije za komentare, a da ubacuju fact-checking, što mi doduše imamo na Istinomeru, ali zamislite kada bi se taj princip primenjivao i u ostalim slobodnim medijima? Političari, nemojte da lažete, pa ni o Vučiću. Ne borite se protiv njega njegovim metodama. Nije loše za početak. E da, građani – glasajte na predsedničkim izborima.

Naravno, ako se vratimo na metaforu o kanceru, možda se ispostavi da su ovo samo palijativne metode i da su efikasne koliko i ulje od kanabisa. Ako je tako, onda ništa, ali možda nije loše ipak nastaviti borbu zbog onih prognoziranih 0,003% šanse da će pacijent preživeti.

Peščanik.net, 03.02.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.