Prava(c)-meta

Nekada su u Srbiji živeli i dobri i loši ljudi. I bili su manje-više ravnomerno raspoređeni po strankama, profesijama, gradovima… Sada dobri ljudi žive samo u vladajućoj stranci, svi ostali se grebu o državu, ako već ne kradu, zlonamerni su i svesno ili iz sopstvene gluposti ubacuju državi klipove u točkove. Desio nam se demografski poremećaj gori i od bele kuge (koju sad pominju samo znani protivnici LGBT osoba), a nadležni organi ne reaguju. Niti će. Jer im ova situacija savršeno ide na ruku.

Naša vlast se pokazuje kao izuzetno senzibilna kada je u pitanju izgovorena reč i posledice koje ta reč može da izazove. Nažalost, samo kad su tuđe reči u pitanju. Kad turski trener kaže da su srpski navijači teroristi pa se desi da jednog navijača ubiju u Turskoj, naše vlasti brzo i lako povežu težinu reči i dela i brzo, i odveć lako, pošalju demarš, zabrane ulazak u zemlju, zaprete prekidom saradnje.

Na domaćem terenu su još senzibilisaniji. Dovoljno je da neko i samo pomisli da bi popreko pogledao nekog u vlasti (ili u porodici vlasti), pa da promptno bude javno optužen, preko televizije, dakako, da svojim mišljenjem priziva pogubne posledice po popreko pogledanog i čitavu državu.

Ali, kad predstavnici vlasti javno opanjkavaju građane svoje ili drugih država, vlast ne uviđa baš nikakvu vezu između svojih reči i nedela koja one mogu da izazovu. Ako pitate vlast, samo bi zlonamerni jezici mogli da paljenje pekara dovedu u vezu sa teškim rečima koje je vlast izgovarala, a njeni mediji začinjavali. Kao i što samo zlonamerni iskazuju zabrinutost za posledice koje mogu nastati zato što se svakodnevno opanjkava jedna po jedna profesija, jedna po jedna starosna ili društvena grupa, jedna po jedna osoba. Invalidske penzije – lažne! Ostale penzije – nezasluženo velike! Socijalno ugroženi – paraziti! Advokati, nastavnici, mediji, novinari, tužioci – sve sami politikanti koji treba da izađu na izbore pa da probaju da osvoje vlast, dotle im je bolje da kušuju! Kao što bi trebalo da kušuju i svi kritičari jer, kako nam je lepo objasnio premijer ”u ekskluzivnom intervuju za RTS” (čuj, ekskluzivan – pa daje po jedan svake nedelje, a RTS-u jednom mesečno) – svi koji kritikuju i porede ovu vlast sa devedesetim su zaostali. Ne mentalno, mada verovatno i mentalno, nego zaostali u devedesetim godinama. Što, doduše, nije nova teza, jer je odavno sufliraju i ozbiljni i neozbiljni mediji – novi su samo”autori” koji je zagovaraju. Neki od njih se ne libe ni da svedoke izvode posthumno, samo da bi im poslužili kao ”dokazni materijal” u vansudskom predmetu koji je zaveden pod nazivom: ”Svi koji se nisu bespogovorno pridružili su uobraženi autošovinisti, dobro plaćeni da zagovaraju politiku ‘što gore, to bolje’, a sad su ostali i bez gurua te su pogubljeni i u totalnom rasulu pa ko voli nek izvoli da navali na njih”.

Pa, srećne vam ove godine koje nisu devedeste. Meta vam se na leđima pozlatila.

Peščanik.net, 24.11.2014.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)