Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

U Zagrebu je 21. maja održana protestna šetnja u ime „života, obitelji i Hrvatske“. Taj „prvi nacionalni hod za život“ organizovala je građanska inicijativa koju čine i pokreti „U ime obitelji“ i „Molitvene zajednice Srce Isusovo“. Javnost te pokrete zna od ranije: prvi po iniciranju referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj 2013, a drugi po podršci molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ iz 2014. „Hod za život“ samo je nastavak višegodišnjeg napora da se destabilizuju i ukinu zakonom zajemčena reproduktivna prava žena u Hrvatskoj, te osujeti svaki pokušaj liberalizacije seksualnih sloboda. Ovaj put u središtu se našlo pitanje pobačaja.

Više toga bi se moglo reći o šetnji za život i događaja u vezi sa njom – od skretanja pažnje na uspešan kontra-protest inicijative „Odbranimo pravo na izbor“, do kritike premijerove supruge zbog toga što je podržala poziv na kršenje republičkog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Ako se doslovno shvati slogan šetnje, nije jasno zašto se zagovornici „života, obitelji i Hrvatske“ nisu založili za bolje uslove života majki i dece: recimo za bolje opremljena porodilišta, bolje uslove u vrtićima i školama, bolju zdravstvenu negu za decu ili za veće nadoknade porodiljama. Šetalo se „u ime života“, a o životu majki i dece ni reči. Sve su to pitanja oko kojih bi se pro-life i pro-choice inicijative složile, ali su ona gurnuta u stranu. Umesto brige za rođenu decu i njihove roditelje, bilo je važnije inscenirati još jedan sukob između „konzervativnih“ i „liberalnih“ grupa.

U Hrvatskoj je pravo žena da abortiraju pravno rešeno još 1978. U tom smislu, „Hod za život“ se može čitati samo kao poziv na uzurpaciju prava žena na izbor. To je napad na zakonom zagarantovana ljudska prava. Zanimljivo je primetiti da se ova pitanja danas ponovo otvaraju u kontekstu zaoštrene društvene i ekonomske krize. Moglo bi se spekulisati da se pronatalni diskursi (poput zahteva za zabranu pobačaja, ili upozoravanja na „problem bele kuge“) javljaju kao neka vrsta promašene reakcije na beznađe, a prihvataju ih ljudi iz najugroženijih slojeva. Kao da su feministički svetonazori i svest o tome da je pitanje pobačaja pitanje ženinog prava nad vlastitim telom privilegija boljestojećih. Kao i onih koji su otvoreni za uticaje spolja (što budi razne sumnje u vezi sa njihovom lojalnošću prema zajednici).

Pravo na abortus je izrazito identitetsko pitanje i u tom smislu više kulturna nego medicinska stvar. U ime prava na izbor na pozornici je govorila Zdenka Kovačiček, poznata jugoslovenska i hrvatska džez pevačica. Frontmen sastava „Hladno pivo“ Mile Kekin takođe je ustao protiv zahteva da se zabrani abortus. Na drugoj strani, muzička priprema za zabranu abortusa trajala je duže i bila je u tom smislu ozbiljnija. Početkom godine pušten je spot za pesmu „Želim živjeti“. Pored hrišćanske grupe „Emanuel“, pesmu pevaju i poznati izvođači kao što su Nina Badrić i reper Shorty. Muzičari su se dakle takođe podelili duž linija identitetskih podela društva na više i manje „prave Hrvate“.

Kolona zagovornika zabrane pobačaja hodala je u ritmu numere „Neka cijeli ovaj svijet“ iz jednog od najpoznatijih hrvatskih/jugoslovenskih mjuzikala „Jalta, Jalta“ (1971). Zabavno je bilo videti kako negatori jugoslovenskog pravnog nasleđa kao svoju prihvataju pesmu baš iz tog mjuzikla. „Jalta, Jalta“ tematizuje hladnoratovsku podelu sveta, ugovorenu na konferenciji u Jalti, na Krimu 1945. Jugoslovenski mjuzikl iz 1971, naravno, poziva na mirotvorstvo i nenasilje. Glavna metafora zelene livade u pesmi – „Neka cijeli ovaj svijet zove se bajka zelena i mirisna“ – kao prostora koji je izbegao podelu lako se može pročitati kao referenca na politiku nesvrstanosti. Bez obzira na sve to, protivnici abortusa izvršili su kulturnu aproprijaciju i prisvojili simbole tradicije koju bi u stvari da odbace. Kompozitor pesama za mjuzikl Alfi Kabiljo – koji je i Kolindi Grabar Kitarović zabranio da njegove pesme koristi u svojoj političkoj kampanji – javno je negodovao zato što je njegovo delo zloupotrebljeno u šetnji.

Nasuprot uvreženom mišljenju o feminističkim svetonazorima i pozivanjima na univerzalna ljudska prava kao stvarima uvezenim sa Zapada, šetnja protiv abortusa je u stvari dobar primer konzervativnog aktivizma koji nadilazi nacionalne zajednice i preko granica se povezuje sa sličnim grupama iz drugih, pre svega zapadnih zemalja. Tu je reč o postavljanju stvari naglavce. Ono što je već gotovo pola veka deo domaće tradicije (poput prava na abortus) proglašava se za strano i uvezeno, dok se tuđi i uvezeni zahtevi za zabranu abortusa vide kao odbrana domaćeg nasleđa. Bilo da je reč o potpisivanju peticije da se osujeti potencijalna namera Diznijevih producenata da princezi Elsi umesto princa dodele princezu, ili o 40 dana molitve protiv pobačaja u 20 hrvatskih gradova, nosioci konzervativne revolucije insistiraju na međunarodnom karakteru svojih akcija. Ostaje da vidimo hoće li u domaćem kontekstu i ta vrsta internacionalizma biti označena kao izdaja i prozapadno lobiranje, jer je taj društveni mehanizam u našim malim sredinama takođe deo tradicije.

Peščanik.net, 29.05.2016.

FEMINIZAM