Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

U takozvanim stabilnim državama, kad vlada tokom jeseni kroz parlament progura budžet za narednu godinu, ona može mirno da uživa u vlasti, bar dok se ne primeti da taj budžet neće izdržati tekuće vetrove realnosti. Kod nas to pravilo ne važi, jer su problemi veći od budžeta, a relativna finansijska stabilnost, sama po sebi, ne garantuje dobru budućnost, pa se već danas premijer Vučić i njegovi ministri moraju podsetiti da je torba Srbije krcata velikim problemima i da se protekle, 2014. godine, jako malo odmaklo u pravcu njihovog rešavanja. Ne samo zbog nesposobnosti Srbije da se brzo menja, nego i zbog međunarodnih prilika.

U tom pogledu valja odmah izneti hipotezu da Srbija od predsedavanja OEBS-om (pod ortačkom kabanicom Švajcarske) ne može imati nikakve koristi, pa bi uspeh bio i da se na toj poziciji ne pretrpi neka ozbiljnija politička šteta. Jer ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, možda je dobar za avlijski fudbal, ali nema nikakvo iskustvo na velikom terenu, niti je iza njegovih leđa država relevantna za posredovanje između Rusije i EU (ma koliko to izjavljivale neke evropske diplomate).

Na evropskom putu Srbija je u januaru prošle godine „otvorila“ pregovore u Briselu, a zatim se godinu dana nije dogodilo ništa. Uskoro ćemo zavideti Turskoj koja je posle trideset godina pregovaranja sa EU, već otvorila nekoliko poglavlja – i stala. Srbija je stala i pre otvaranja prvog poglavlja. Na primer, ponovo se govori o „paralelnim institucijama“ na Kosovu, zaustavljena je restitucija konfiskovane svojine nad zemljom, ponovo se odlaže privatizacija, to jest likvidacija 90 najvećih gubitaša iz paketa od 500 firmi „u restrukturiranju“, nijedan sudski proces u vezi ranijih privatizacija nije okončan, sudski sistem je već tri meseca paralisan advokatskim štrajkom, predsednik države pokazuje alergiju prema ustavnim promenama, itd.

Ni od prijateljstva sa Rusijom u narednih nekoliko godina ne treba ništa očekivati, jer se i ona sama nalazi u velikoj ekonomskoj krizi, koja će potrajati sve dok se jednog lepog dana ne oporavi svetska cena nafte. A to ne treba očekivati bar još dve godine, dok ne prođu predsednički izbori u SAD. Uostalom, ima stručnjaka koji smatraju da je vreme nafte, kao jednog od ključnih oruđa svetske politike – na zalasku, pa ni oporavak njene cene verovatno neće biti spektakularan.

To istovremeno znači da će i među investitorima sa Bliskog istoka početi više da se razmišlja o tome gde vredi ulagati petro dolare. Da li, na primer, vredi investirati u prodajne kapacitete i rezidencijalnu stanogradnju u državi u kojoj je recesija postala nepomerljiva slika nesposobnosti za reforme i prilagođavanje modernim vremenima? To jest, vredi li investirati u državu koja se ideološki opire „alijenaciji potrošačkog društva“ i teži „duhovnosti“ (ma šta to značilo), dok njeni popovi voze imperijalne automobile, a glavni propovednici školuju decu u prestižnim koledžima protestantskog severa. Uostalom, vredi se upitati šta će se sa arapskim novcem dogoditi kada uskoro američke kamate krenu u vis i kada ceo svetski kapital pohrli ka Volt stritu?

Iako je sporazum Srbije sa MMF-om navodno utanačen, a budžet za 2015. godinu i pisan „u saradnji“ sa ovom institucijom, osećam izvesnu hladnoću u stomaku od činjenice da je prihvatanje tog sporazuma u Vašingtonu odloženo za februar ili neki drugi prolećni datum. Svetske prilike nisu sigurne, stalno je sve u pokretu, a brzina razumevanja svetskih prilika u Beogradu nije naročita. To bi doista bila loša vest – da nam MMF počne odlagati datum sporazuma, kao inostrani kupci datum ulaska u Smederevsku železaru.

Tanak kadrovski sastav Vučićevog kabineta, koji treba da se suoči sa spomenutim krupnim problemima Srbije, dosada je nekako pokrivan vatrometima samohvale i neukusnim ulizništvom ministara i drugih vrhovnika premijeru, koji je (sticajem okolnosti) bio prinuđen da ih izabere. Istina, ulizništvo je poznato u politici širom planete i kroz celu dubinu istorije, ali je kod nas brzo stiglo do maksimalnog maksimuma, pa bi Vučić navodno mogao biti i „predsednik svetske vlade“ ili „kapiten političkog Bajerna“, itd. Problem je što sistem samohvale traži stalno „dodavanje“, a u Srbiji se prebrzo došlo do granica iznad kojih nije lako poskočiti. A Vučićev kabinet praktično ima ovu i narednu godinu za ozbiljan posao, jer će 2017. godina već biti predizborna, pa je doista pravi čas da se ministri afirmišu i pred narodom, tako da pokažu da su u stanju da menjaju svet u kome toliko siromaški živimo.

Novi magazin, 09.01.2015.

Peščanik.net, 09.01.2015.