Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Zbog takvih kao što je Paković, koji su se nameračili da krčme njegovo delo, Marks je još za života rekao da on nije marksista. A možete li da zamislite dragi čitaoci kako je Krleža poskočio od radosti kada je čuo da ga je Zlatko primio u svoje društvo. Ili se, u stvari, prevnuo u grobu od muke.

Ali, dobro, da vidimo šta je još („Socijalna pravda ili varvarstvo“, Danas, 13.1.2017) napisao Paković: „Za neupućene, reći ću ovo: ukoliko neko ima 10 stanova i koristi ih samo za svoje potrebe, to je lična imovina, koja je u skladu s njegovom kulturom. Ukoliko pak daje pod najam te stanove, to je privatna imovina. Na ovoj razlici između privatnog i ličnog vlasništva ogleda se nonsens u Lakićevićevom izvođenju zaključka i njegovo groteskno određenje individualne slobode“.

Nije baš lako iz ove konfuzije razabrati šta Paković hoće da kaže. Da je lična svojina izvedenica iz lične slobode, ali ne i privatna? Ali, kakva je uopšte ta razlika između lične i privatne svojine? Tu „strogu“ podelu na ličnu i privatnu svojinu izmislili su staljinisti (a bilo ih je, da ne bude zabune, i pre Josifa Visarionoviča, samo koristim savremenu terminologiju) kada su zabranili privatnu svojinu. Pa su sitnice koje su ljudi prosto morali da imaju u svom vlasništvu nazivali ličnom svojinom da ne bi upotrebljavali tu proskribovanu reč „privatno“.

Razlika koju Paković pokušava da napravi između ličnog i privatnog vlasništva – besmislena je. Vaša imovina je vaša imovina, lična i privatna, a kakav će pravni status ona imati, kakav će, recimo, poreski režim na nju biti primenjen, zavisi od toga kako je i za šta koristite. I to je sve rešeno još od rimskog prava.

Ono čemu se Paković u stvari protivi jeste „kapitalizacija svojine“, tj. pretvaranje svojine, nazvali je ličnom ili privatnom svejedno, u kapital. Njemu, dakle, da „parafraziram“ njegov primer, ne smeta ako neko ima 10 mašina, recimo kompjutera, i sam se na njima igra, ali mu smeta ako bi neko na 10 kompjutera zaposlio 10 ljudi. Bez obzira što bi oni na taj način zarađivali za život. Jer bi to stvaralo socijalnu nepravdu. To što bi tih 10 ljudi, u prvom slučaju, pored vlasnika lične imovine kome ona služi samo za zabavu, pomrlo od gladi, Pakovića ne dotiče. Jer bi to bilo socijalno pravedno.

Upravo je kapital omogućio neverovatan, strelovit razvoj i čoveka i društva u poslednjih 200 godina. I upravo je razvoj kapitalizma omogućio da znanje, ljudski duh, inovativnost, bude najvažniji kapital, najvažnija „proizvodna snaga“. „Društvo znanja“ je kapitalistički proizvod. Ili, tačnije, najnoviji stupanj u njegovom kretanju.

Drugo, piše (i) dalje Paković: „držim da liberalne vrednosti jesu neophodan, ali ne i dovoljan uslov slobode. Jer, slobode nema bez socijalne pravde, koju podmuklo gazi neoliberalni kapitalizam, kojem su danas promotori i Lakićević i Boarov i Latinka Perović“.

Uzgred, kaže se „promoter“ a ne „promotor“ – osim ako on stvarno ne misli da smo mi nekakvi motori i osim ako nisu pogrešili slovoslagači – ali, dobro, biću velikodušan, uzeću da se radi o „lapsus linguae“. Ne mogu, međutim, tek tako da pređem preko činjenice da Paković nije u stanju da vidi da je najveća socijalna pravda tamo gde je kapitalizam najrazvijeniji. Tamo gde su slobode najveće, najveća je i demokratija. Svaki pokušaj ukidanja „kapital-odnosa“ i time nasilne preraspodele privatnog bogatstva, završio se porazno po slobodu uopšte, a onda i po razvoj, ali pre svega, u krajnjoj konsekvenci, po socijalnu pravdu. Zar nedavni primer Venecuele, pod u Srbiji od levice (a i od desnice, samo iz nacionalističkih razloga) obožavanim Čavezom, to ubedljivo ne potvrđuje. Možda su Čavez, Kastro i njima slični, kao i Paković, imali najbolje namere, ali je taj put, kao što se često dešava, njihov narod odveo u pakao.

Ili, da uzmemo suprotan primer, Kinu. Dok je tamo, u skladu sa Pakovićevom žudnjom za socijalnom pravdom, bila ukinuta „eksploatatorska“ privatna svojina, tj. kapital(izam), zemlja je tonula u bedu, ne uspevajući da reši ni osnovni problem prehrane stanovništva. To je bilo istinsko varvarstvo. Kada se pre 15-20 godina manula tih gluposti, postala je najbrže rastuća ekonomija na svetu. Nije, naravno, Kina danas uzor demokratije i socijalne pravde, ali tome nije kriv liberalizam, ni stari ni novi, nego upravo obrnuto, nedostatak slobode. A Adam Smit, utemeljitelj liberalizma, na fakultetu je predavao „Teoriju moralne osećajnosti“. Ima i istoimena knjiga.

Konačno, kaže Paković i ovo: „Lakićevića i Boarova nema tamo gde sam ja – da se protive rehabilitacijama srpskih kvislinga i četništva“. Nisam znao da je Paković zadužen za dodelu (prvo)boračkih spomenica, niti me to zanima. Samo ću, čitalaca radi, uputiti na tekst „Rehabilitacija“ objavljen u NIN-u još 2010. godine.

Ali, šta su činjenice pa da obavezuju jednog „intelektualca u tranziciji“. Štaviše, on uporno manjak argumenata pokušava da nadoknadi viškom bezobrazluka mada sam ga u prethodnom tekstu lepo zamolio da to ne čini. Pošto mene mrzi da preko štampe razmenjujem uvrede, ovu polemiku, sa svoje strane, smatram okončanom.

Peščanik.net, 16.01.2017.

Srodni link: Mijat Lakićević – Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.