Neil Dawson
Neil Dawson

Ruski mediji danima raspravljaju zašto Vladimir Putin nije dočekao kraj samita G20 u Australiji i da li je na samitu APES-a u Pekingu napravio diplomatski faux pas ogrnuvši velikom maramom gola ramena supruge Si Đinpinga. Budući da je najvažniji rezultat samita Dvadesetorice konačno svrstavanje Kine u red svetskih supersila, sama pojava ovih rasprava svedoči o teškom provincijalizmu u koji se Rusija srozala u poslednje vreme.

Si Đinping je bio nesporna zvezda oba samita, a događaj s Putinom je toliko jadan, ne zato što se on pridržavajući maramu Peng Lijuan dotakao tela prve dame Podnebesne i time ozbiljno ogrešio o pradavni kineski običaj – već zato što je naš predsednik, u trenutku dok su njen suprug i Barak Obama o nečemu živo razgovarali, tim gestom pokušavao da skrene pažnju na sebe.

Obama je sa Si Đinpingom na samitu G20 potpisao novi sporazum o viznom režimu između Kine i SAD. Kineska viza je američkim građanima i do sada bila lako dostupna, ali od sada će i zainteresovani Kinezi moći da dobiju desetogodišnju višekratnu vizu za ulazak u SAD. Primena ovog sporazuma će u Ameriku privući milione novih turista i kupaca pokretne i nepokretne imovine, uništiti korupcioni biznis s američkim vizama i uneti duh slobode u odnose između dve zemlje – toliko različit od našeg malograđanskog i paranoičnog „zabrani i ne puštaj“, koji je gotovo sasvim ovladao odnosima Rusije sa ostatkom sveta.

Osim toga, Si Đinping je sa premijerom Australije Tonijem Ebotom potpisao sporazum o slobodnoj trgovini, koji je po svom sadržaju i opsegu međudržavni ugovor bez presedana. Njime je u sledeće četiri godine na ogromno kinesko tržište, bez carine i dažbina, dozvoljen uvoz praktično svih australijskih proizvoda, a za uzvrat će Kini biti date široke mogućnosti investiranja u Australiji. Napominjem da takvu politiku (bez dažbina na uvoz) sebi može da dozvoli samo zemlja koja je uverena u svoju ekonomsku nadmoć, kao recimo Britanija u 19. veku. Ona je zato bila glavna zagovornica slobodne trgovine toga doba. Ali značaj ovog sporazuma je mnogo veći od proste demonstracije snage kineske ekonomije. Njegovom realizacijom Kina (a ne SAD i Evropa) postaje prva ekonomska saveznica Australije, te zaista velike i veoma razvijene demokratske zemlje na Pacifiku. I ne samo ekonomska. Si Đinping je prilikom potpisivanja sporazuma rekao da je kucnuo čas ostvarenja njegovog davnog „azijsko-pacifičkog sna“. Isti sporazum Kina je potpisala i sa Južnom Korejom.

I sada uporedite ove sporazume sa neprestanim mlečno-carinskim i voćno-jogurtno-gasnim ratovima koje već godinama vodi Kremlj, iskreno verujući da su ti nezreli mangupluci, nalik dečijim igrama u pesku – ozbiljna geopolitička igra koja dolikuje odraslim ljudima.

Istovremeno sa potpisivanjem viznog sporazuma sa SAD i trgovinskih sporazuma sa Australijom i Južnom Korejom, Kina je pod geslom „Jedna zona – jedan put“, oglasila i svoj „Maršalov plan“ za Srednju Aziju o obnavljanju drevnog Puta svile. Početni kapital u osnivačkom fondu ovog zamašnog projekta iznosi 40 milijardi dolara.

„Jedna zona – jedan put“ je plan o kineskoj putnoj infrastrukturi kojom će cela Azija biti povezana sa evropskim kontinentom, uz sve neizbežne geopolitičke posledice. U „igri velikih“ koju su u 19. veku igrale Britanija i Rusija, a u 20. veku SSSR i SAD, bez učešća drugih igrača – u 21. veku pobediće Kina. Istovremeno, Kina je obavestila svetsku javnost o osnivanju Asian Infrastructure Investment Bank sa sedištem u Pekingu. AIIB će finansirati izgradnju i sve prateće objekte novog Puta svile i tako postati azijska alternativa Svetskoj banci i MMF-u. Međutim, za razliku od ovih finansijskih ustanova čiji su osnivači najrazvijenije zemlje sveta, koje ove institucije (nasuprot ruskim teorijama zavere) ne koriste za postizanje geopolitičkih ciljeva – nema sumnje da će Kina ovu novoosnovanu banku upotrebiti i za te svrhe.

Konačno, Si Đinping je u Kamberi sa SAD potpisao i sporazum o uticaju na svetske klimatske promene. Kinu ovaj sporazum obavezuje samo na ono što će se i inače dogoditi. Njen ekonomski rast je praćen povećanom emisijom ugljeničnih gasova u atmosferu, pa je Kina obećala da će vrhunac emitovanja biti dostignut 2030. godine. Za zemlju koja sve brže ovladava visokotehnološkim procesima proizvodnje i štednjom energije, sve što u sporazumu piše je zapravo niz uslova i zahteva koji se poklapaju sa ritmom njenog razvoja.

Ovaj u osnovi bezvredni papir je izazvao provale oduševljenja u zapadnom ekološkom lobiju. „Evo, dali smo im zvečku da prestanu da plaču“ – verovatno su pomislili pragmatični Kinezi, već čuveni po veštim manipulacijama sa eko-fundamentalistima u trgovinskim ratovima širom sveta. Tako se u siromašnim i zagađenim afričkim državama „zeleni“ ministri bore protiv evropskog i ruskog okeanskog ribolova, a kineske ribarske brodove koji češće krše ekološke norme i usvojene svetske standarde za očuvanje životne sredine – nikad ne pominju.

Da li sam nešto propustila? Da, Si Đinping je na poslednjem samitu APES-a normalizovao odnose sa Japanom, koji su u poslednje dve godine bili zategnuti zbog teritorijalnih pretenzija obe zemlje na sićušni arhipelag Senkaku. A ovog proleća, kada su povodom postavljanja kineske naftne platforme u spornim vodama Južnog kineskog mora – u Vijetnamu počeli antikineski pogromi, velika Kina protiv svog suseda nije započela krimsko-donbaske igre, niti je zaglupljivala svoje stanovništvo pričama da „iza Vijetnamaca stoje Amerikanci koji žele da nas ponize“. Ne, tiho su spakovali svoju platformu i mirno otišli kući.

Velike države se ne bave dečijim igrama u pesku. Tako da se bojim da ljutnju predsednika Putina, koji je pre završetka samita napustio Brizbejn, većina ostalih učesnika prosto nije primetila. Ovome treba dodati još tri zaključka.

Prvi je da priče o takozvanoj „rusko-kineskoj osovini“, o ekskluzivnim geopolitičkim odnosima Kine i Rusije kao posledici potpisivanja rusko-kineskog gasnog sporazuma –nemaju nikakve veze sa stvarnošću. U čitavom setu kineskih međunarodnih sporazuma, naš gasni sporazum po svojoj važnosti deli mesto sa ostalim snabdevačima Kine sirovinama, kao što su zemlje Afrike ili Južne Amerike. Pretpostavljam da rusko-kineski sporazum za Kinu ima manji značaj od trgovinskog sporazuma sa Australijom. Kineski birokrati nisu naivni i sigurno su uočili kako pripadnici ruske kleptokratije isplaženih jezika trče da joj, čak i po cenu gubitaka, prodaju ruski gas da bi se što pre dočepali lakog novca za izgradnju gasovoda „Snaga Sibira“. To je plen koji im je, izgleda zajedno sa čitavim projektom, umakao na izgradnji gasovoda „Južni tok“.

Drugi zaključak je da je u demokratskim političkim sistemima, nasuprot apokaliptički nastrojenom Kremlju koji živi u alternativnoj realnosti – geopolitika izgubila na značaju. To samo po sebi nije ni dobro ni loše. To je prosto činjenica. Otvorite bilo koje američke novine i videćete da prosečnog američkog birača zanimaju ekonomija, ObamaCare, nezaposlenost, plate i tome slično. Njega ne zanima geopolitika, a ono što u demokratskoj zemlji ne zanima birača ne zanima ni predsednika. Nasuprot demokratskim zemljama, Kina se bavi geopolitikom, ali ne na nivou kamenog doba kao Kremlj, već u kosmičkoj eri, kako joj i priliči. Kineski činovnici razmišljaju o milenijumima, a kremaljski o uvredama i dolarima.

I poslednji, treći zaključak kojim završavam. Za Podnebesnu Kinu, geopolitika je prirodan produžetak ekonomije, a napredna ekonomija neophodna baza za uspešnu geopolitiku. Sve što na planu geopolitike čini Podnebesna, u potpunoj je suprotnosti sa svime što čini Kremlj. Sav taj užasni provincijalizam i negovanje sitničavog odbrambenog palanaštva odlično oslikavaju rasprave o rezultatima samita G20, u kojima se ne raspravlja o pojavi nove supersile u političkoj areni sveta, već o tome zašto Putin u Brizbejnu nije ostao na doručku.

Новая газета, 21.11.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 27.11.2014.

UKRAJINA