Beograd 1990, foto: Goranka Matić
Beograd 1990, foto: Goranka Matić

Ova knjiga je nastala tokom dramatičnih godina srpske politike. U martu 2003. ubijen je premijer Đinđić – sve ukazuje na to da je ubica poticao iz Crvenih beretki pod komandom ministarstva unutrašnjih poslova, uključujući njihove kontakte u beogradskoj mafiji – pri čemu su u atentat možda bili uključeni i veći delovi državnog aparata.

Posle više predsedničkih izbora bez rezultata, zbog premalog odziva birača, parlamentarni izbori od 28. decembra 2003. bili su iznenađenje za one koji su mislili da je Srbija na putu normalizacije.

Pobednici su bile stranke koje su podržavale ranijeg predsednika Miloševića i još radikalnijeg Vojislava Šešelja – iako su obojica sedeli na optuženičkoj klupi u Hagu. Šešeljeva radikalna stranka postala je najjača, sa 28% glasova – i jedino ju je koalicija četnika, monarhista, liberalnih reformskih ekonomista i prethodnog predsednika, levičarskog nacionaliste Koštunice, sprečila da preuzme vlast; Koštunica se, isključivo zahvaljujući goroj alternativi, predstavljao kao umeren.

Pozornica u ovoj knjizi otvara se reportažama sa beogradskih demonstracija protiv izručivanja ratnih zločinaca i protiv onoga što se doživljavalo kao nasrtaj na suverenitet Srbije. To je glavni grad u letnjoj vrelini, situacija je nepredvidiva – premijer je nekoliko meseci pre toga ubijen, a vlada je uvela po svemu drakonsko vanredno stanje, uhapsivši više od 10.000 ljudi, koji su navodno bili umešani u kriminalne aktivnosti. Granični prelazi su oblepljeni poternicama za osumnjičenima zbog atentata na premijera. Nastavlja se saradnja sa tribunalom u Hagu, a u predgrađu Beograda kao da prošlost ponovo ulazi na velika vrata. Radi se o čoveku koji je optužen za ubistvo više od dve stotine ljudi iz bolnice u hrvatskom gradu Vukovaru. Gomila ljudi organizuje se preko telefona i započinje gnevni protest na licu mesta, a policija se napada kao fašistički pomagač. Kako razmišljaju ovi Srbi? Ko su oni? Kakva je ovo zemlja? Njihove predstavnike srećemo i u skupštini – jedan je od vodećih u radikalno nacionalstičkoj stranci, koja je danas najjača u Srbiji – i raspitujemo se zašto su ljudi protiv tribunala u Hagu i zašto ne žele da izruče srpske ratne zločince. Frustracija i gnev kipte na svakom koraku.

Da li je to labudova pesma radikalnog nacionalizma – ili uvertira za njegov novi početak? Otkako smo započeli ovo putovanje Srbijom, mnogi znaci ukazuju na to da je slučaj ovo poslednje, da je balkanska zemlja Srbija na putu prema novoj međunarodnoj izolaciji i da sa radikalnim nacionalistima na vlasti ide u iracionalni mrak i haos.

Zašto se uopšte dalje zanimati za scenografiju balkanskih ratova devedesetih? Kao prvo, i dalje pronalazimo nove i iznenađujuće materijale, između ostalog, zahvaljujući poslu koji je temeljito obavljen u tribunalu u Hagu – koji sve više razotkriva koliko je ovaj rat bio planiran i uprizoren – daleko od toga da je bio izliv spontanog, arhaičnog nasilja, neke prastare etničke mržnje, kao što su mnogi mislili. Sve više postaje jasno da su stavovi Slobodana Miloševića o tome da je samo želeo da očuva Jugoslaviju bili takođe samo kulisa, kao što je to bila i multikulturalna, demokratska Bosna Alije Izetbegovića.

Ali postoji i drugi razlog našeg interesovanja za ovu scenogafiju. Ona se oblikuje po širem obrascu od nacionalizama u usponu iz 70-ih i 80-ih, pa preko ratova 90-ih, do ove teške obnove koja je u toku i namere da se pokuša sa izgradnjom nacije – nation building – koja neprekidno klizi unatrag. Ovaj tok događaja čini prototip problema međunarodne politike XXI veka: razvoj krize, izbijanje rata, stvaranje barikada oko njega, obnova i demokratizacija. Međunarodna zajednica je sve više obuzetom pitanjem kako postupati u ratu, sada kada je hladnoratovski scenario ukinut.

Tako postaje važno ovo razotkrivanje inscenacije rata i sudskog gonjenja njegovih autora. To su nemilosrdno pokazali i srpski izbori od 28. decembra 2003, kada su pobednici postali dvojica optuženih u Hagu, Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj. Partija prvog, SPS, postala je jezičak na vagi u skupštini i čak je dala podršku Koštuničinoj partiji pri formiranju vlade 2. marta 2004. A partija drugog, ultranacionalstička SRS, postala je najjača u parlamentu. Uzroci leže u ratovima početkom 90-ih, i još ranije, u onim planovima čije obrise opisujemo u ovoj knjizi u intervjuima i analizama. Bez tih planova, rat u Bosni ne bi bio moguć.

Poznato je da je velikosrpski nacionalizam dobio svoj savremeni politički program famoznim Memorandumom iz sredine 80-ih. Ovde istražujemo koji su načini promišljanja istorije doveli do prihvatanja toga plana. Srećemo začetnike dokumenta, jednog filozofa i jednog istoričara, i oni dobijaju priliku da brane svoja gledišta.

Ali posledice planova su, kao što je poznato, konkretne, i da ne bismo slepo zurili u planove i ponavljali ono komforno distanciranje planera od efekata njihovih ideja, naše istraživanje ići će i do ljudi koje je rat pogodio. Putujemo iz Sarajeva sve do bosanske visoravni prema reci Drini i posećujemo i Srbe i muslimane, čije su živote uništili dramatični događaji.

Taj aspekt, koji je jedan od najvažnijih u ovoj knjizi, tiče se razmera srpskih ratnih planova. Ne samo njihovih logističkih delova, planiranja i napada na civile, što samo po sebi zahteva obimno crtanje mapa, već samog odnosa prema ratu, na koji ukazuju mnoge indicije: srpska strana je inscenirala ratnu pozornicu sa neophodnim islamističkim protivnikom u liku Alije Izetbegovića. To je bio nužni pokretač koji je mobilisao dramsku radnju. Otuda i naslov knjige – Scenografija rata. Reč je o predstavi koja se odigrala u stvarnom svetu, radnji koju su pokretale vlastite snage, ali i snage protivnika. Filozof Nebojša Popov procenjuje da je to toliko komplikovano, da čak i ako biste znali napamet sva dela Šekspira i Dostojevskog, pojedini delovi priče ipak vam ne bi bili shvatljivi. Kuriozitet je u tome što je ovaj antinacionalistički filozof – Srbin koji živi u Beogradu. I zaista, u antinacionalističkim krugovima, koji su u velikoj meri naš izvor informacija o Srbiji, naišli smo na veoma malo razumevanja ili interesa da se ratna krivica vidi kao bilo čija osim srpska. Naravno, svako treba da počisti ispred svojih vrata, a ima dosta toga pred srpskim vratima. Ali da bismo mogli da stvorimo sliku o tome kako je rat uopšte postao moguć, pokušali smo da skiciramo portret islamističkog protivnika, koji postaje element srpske ratne drame, i to svojim tačno odgovarajućim karakternim crtama i političkim profilom.

Može se reći da su svi naši izvori za ovaj scenario srpsko-bosanski antinacionalistički i demokratski orijentisani ljudi, pojedinci, političari, intelektualci, koji su izgubili bitku sa fundamentalistima i nacionalistima i bili izbačeni sa istorijske pozornice Balkana. A kada su nacionalisti osvojili vlast i ugušili demokratiju demokratskim metodama, rat za teritorije je mogao da počne.

Mnogi su odbijali da prihvate kritiku koju smo već izložili u prethodnoj knjizi, Anatomija mržnje – kritiku protiv islamskog nacionalizma u Islamskoj deklaraciji – koja je realno bila program religiozne fašističke države – kao i protiv Izetbegovićevih doslovnih idolopoklonika u nacionalističkoj stranci SDA. Naša kritika je shvaćena kao obavljanje posla u korist srpskog nacionalizma. Ali nama se čini da je intelektualno kratkovido biti galantan prema jednom nacionalšovinizmu, samo zato što se on definiše pre religiozno nego teritorijalno, ili samo zato što je bio ideologija gubitničkog umesto dobitničkog vođstva. Da se bezuslovno mora stati na stranu žrtava – od kojih većinu čine bosanski muslimani – ni u najmanjoj meri ne podrazumeva da se mora stati na stranu ideologija njihovih vođa. Kritičko preispitvanje mora da kaže, poput Artura Kestlera: ne mogu da preuzmem odgovornost za onoga koji se slaže sa mnom – i da se oslobodim pomisli o tome ko i u koju svrhu može da upotrebi istinu.

Obe naše knjige – Anatomija mržnje i Scenografija rata – sa svojom kombinacijom intervjua, eseja i analize – namenjene su čitaocima koji su voljni da samostalno razmišljaju. I sigurni smo da ovom scenografijom, dok crtamo obrise pozornice na kojoj su se odigravali ratovi početkom 90-ih, ne dajemo legimitet nijednom od vlastodržaca. Oni su pokrenuli tu predstavu, ili su preuzeli uloge u njoj, i tim ulogama su u manjoj ili većoj meri doprineli razaranjima i bezočnom nasilju.

Scenografija rata bavi se time kako je rat uopšte postao moguć. Filozof Edmund Burke rekao je da se zlo može dogoditi kada dobri ljudi ne čine ništa. Istina. Ali ova knjiga želi da kaže i ovo: rat može da nastupi i kada se gospodaru zla prepusti scenografija. Knjiga Scenografija rata bavi se upravo tim teškim pitanjima. Šta međunarodna zajednica može da uradi kada je scena već postavljena, a rat izbije? I šta može da uradi kasnije, kada se katastrofa već dogodi, kada je šteta načinjena, i kada je tu polarizovano društvo, obeleženo diskursima dalekim od uobičajene demokratije, puno ljudskih i strukturnih ruševina koje nadmašuju one prave?

Posvećujemo ovu knjigu ljudima uz demokratske opozicije u Bosni i Hercegovini koji su nam pomogli u radu tokom putovanja po Balkanu. Njihova kritika sopstvenih moćnika nije se do sada čula na Zapadu, zbog straha da bi se tako legimitisali srpski ratni zločini. Ali nadamo se da će ljudi posle čitanja ove knjige uvideti da se, u stvari, praštanjem Izetbegoviću i muslimanskom fašizmu uskače u ništa manje isključivu antisrpsku ulogu.

Februar 2004. Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt

Predgovor knjige Scenografija rata, Helsinški odbor, Bgd, 2010.

Preuzmite PDF cele knjige: Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt – Scenografija rata

Peščanik.net, 14.06.2010.