Za mene svako putovanje u Rumuniju uvek predstavlja i putovanje u neko drugo vreme. U vreme kada nisam bila sigurna šta je u mom životu puka koincidencija, a šta se desilo po nečijem planu. Zato sam u svakom svom javnom nastupu zahtevala da mi odobre pristup mojim tajnim dosijeima. Pristup mi je, pod raznim izgovorima, uvek bio uskraćivan. Umesto toga, bilo je indicija da sam ponovo, ili još uvek, pod prismotrom.

Proletos sam na poziv NEC-a (New European College) posetila Bukurešt. Prvog dana, dok sam u predvorju hotela sedela sa novinarom i fortografom, prišao nam je neki mišićavi pripadnik obezbeđenja i zatražio da mu pokažemo dozvolu, pokušavajući da fotografu istrgne foto aparat. Vikao je: „Fotografisanje objekta i gostiju nije dozvoljeno“. Naredne večeri sam se sa prijateljem dogovorila da odemo na večeru, a on je, po dogovoru, došao po mene u šest. Kada je skrenuo u ulicu u kojoj je se nalazio hotel, primetio je da ga neko prati. Prijavo se na recepciji, a recepcionarka mu je rekla da prvo mora da popuni formular za posetioce. To ga je uznemirilo, jer se tako nešto nije dešavalo čak ni u vreme Čaušeskua.

Moj prijatelj i ja smo do restorana išli pešice. Nekoliko puta je zatražio da pređemo ulicu. Nisam ništa posumnjala. Tek je sutradan ispričao Andreju Plesu, direktoru NEC-a, o formularu za posetioce i rekao mu da ga je do hotela pratio neki čovek, kao i da nas je pratio do restorana. Andrej Plesu se razbesneo i poslao svoju sekretaricu da otkaže sve rezervacije u tom hotelu. Direktor hotela je slagao da je recepcionarka nova i da je pogrešila. Ali sekretarica je poznavala tu ženu, koja je već godinama radila na recepciji. Direktor je odgovorio da je „gazda“ – vlasnik hotela – bivši pripadnik Sekuritatee, koji nažalost ne može da se promeni. Potom se nasmešio i rekao da NEC svakako može da otkaže sve rezervacije kod njega, ali da će i u drugim hotelima biti isto. Samo što ovaj put nećemo ništa primetiti.

Ja sam se odjavila. Nakon toga nisam primećivala da me neko prati. Ili se tajna policija povukla, ili su bolje radili, tj. bili neprimetni.

Da bi nekog poslali da me prati u šest sati, morali su da prisluškuju telefon. Čaušeskuova tajna policija, Sekuritatea, nije rasformirana, već samo prekrštena – i sada se zove ROS (Rumunska obaveštajna služba). Prema njihovim podacima, 40% zaposlenih u ROS-u su bivši službenici Sekuritatee. Prava brojka je verovatno mnogo veća. Ostalih 60% su ili u penziji i primaju tri puta veće penzije od prosečnih, ili su graditelji nove tržišne ekonomije. Osim u diplomatiji, danas bivši obaveštajac može da se zaposli gde god poželi u Rumuniji.

Pristup dosijeima na rumunski način

Rumunski intelektualci bili su nezainteresovani za otvaranje dosijea, kao i za uništene živote ili nove dogovore partijskih šefova i pripadnika službe. Ako ste poput mene iz godine u godinu javno zahtevali otvaranje dosijea, počeli ste da idete na živce čak i svojim prijateljima. To je još jedan razlog zašto dosijei godinama ne mogu da dođu u ruke Nacionalnog saveta za proučavanje arhiva Sekuritatee, koji je preko volje osnovan 1990. godine, na zahtev Evropske unije, ali sa novom-starom tajnom službom kao partnerom. Oni su kontrolisali pristup dosijeima. Savet je njima morao da predaje zahteve, koji su ponekad odobravani, ali su uglavnom odbijani, ponekad sa objašnjenjem da se na traženom dosijeu još uvek radi. Pre četiri godine sam otputovala u Bukurešt da ponovo zahtevam da vidim svoj dosije. Na ulazu u zgradu Nacionalnog saveta za proučavanje arhiva Sekuritatee videla sam tri devojke u mini-suknjama, sa dubokim dekolteima i drečavim helankama, kao da su u nekakvom erotskom centru. Pored njih je stajao vojnik sa puškomitraljezom o ramenu, kao da se nalazimo u vojnoj baraci. Rekli su mi da direktor nije tu, iako smo imali zakazan sastanak.

Proletos je grupa istraživača nabasala na dosijea vođena o grupi rumunskih pisaca nemačkog porekla “Aktionsgruppe Banat”. Sekuritatea je imala posebno odeljenje za svaku nacionalnu manjinu. Nemačko odeljenje se zvalo „Nemački nacionalisti i fašisti“, mađarsko „Mađarska iridenta“ a jevrejsko „Jevrejski nacionalisti“. Samo su rumunski autori imali čast da budu stavljeni pod prismotru odeljenja „Umetnost i kultura“.

Slučajno sam pronašla svoj dosije, vođen pod imenom Kristina. Tri toma, 914 strana. Navodno je otvoren 8. marta 1983. iako se u njemu nalaze dokumenta iz ranijeg perioda. Razlog za otvaranje dosijea: „Tendeciozno lažno predstavljanje prilika u zemlji, naročito u seoskoj sredini“ u mojoj knjizi „Duboko dole“. Tekstualna analiza agenta ovo potvrđuje. Kao i činjenica da sam pripadala „krugu nemačkih pesnika poznatom po neprijateljskom delovanju“.

ROS je skrpio taj dosije, čineći uslugu Sekuritatei. Imali su 10 godina da rade na njemu. Ovo se ne može nazvati lažiranjem, jer su iz dosijea jednostavno izbačeni svi ključni podaci.

Nedostaju sve tri godine koje sam provela kao prevodilac u fabrici traktora Tehnometal. Prevodila sam uputstva za mašine iz DDR-a, Austrije i Švajcarske. Dve godine sam delila kancelariju sa četvoro knjigovođa. Oni su obračunavali plate radnicima, ja sam listala svoje debele tehničke rečnike. Ništa nisam znala o hidrauličnim presama, polugama i benzinomerima. Kada je u rečniku bilo tri, četiri ili čak sedam ponuđenih termina, odlazila sam u fabriku da pitam radnike. Oni su mi odmah davali tačan rumunski prevod, a nisu znali ni reč nemačkog. Dobro su poznavali svoje mašine. Treće godine je osnovana „protokolarna kancelarija“. Direktor me je prebacio da radim tamo sa dve nove radnice, od kojih je jedna prevodila sa francuskog a druga sa engleskog. Jedna od njih bila je žena univerzitetskog profesora, za koga se čak i dok sam ja studirala pričalo da je doušnik Sekuritatee. Druga je bila udata za sina drugog čoveka lokalne tajne službe. Samo su njih dve imale ključ od ormara. Kada su kolege iz inostranstva dolazile u posetu, ja sam morala da izađem iz kancelarije. Potom sam dva puta prolazila regrutni test sa službenikom tajne policije Stanom, da vide jesam li podobna za službu. Nakon što sam drugi put odbila, poručio mi je: „Biće ti žao, udavićemo te u reci.“

Kad sam jednog jutra došla na posao, rečnici su me čekali ispred kancelarijskih vrata. Na moje mesto je došao neki inženjer, a ulaz u kancelariju mi je bio zabranjen. Nisam mogla da se vratim kući, jer bi mi odmah dali otkaz. Nisam imala ni sto ni stolicu. Dva dana sam sa svojim rečnicima sedela po osam sati na betonskom stepeništu između prizemlja i prvog sprata, pokušavajući da prevodim, kako me niko ne bi optužio da ne radim. Kolege su prolazile pored mene bez reči. Moja prijateljica Dženi, inženjer, znala je šta mi se dešavalo. Svakog dana po povratku kući, detaljno sam joj sve objašnjavala. Prišla mi je na pauzi i sela na stepenice. Zajedno smo ručale kao što smo i ranije radile u mojoj kancelariji. Preko fabričkog razglasa u dvorištu slušale smo pesme o narodnoj sreći. Ona je jela i plakala za mene, ja nisam. Morala sam da budem jaka.

Trećeg dana sam došla za njen sto. Napravila je mesta za mene u uglu. Isto tako i četvrtog dana. Bila je to velika kancelarija. Petog dana me je čekala ispred vrata. „Ne daju mi da te pustim u kancelariju. Zamisli, kolege kažu da si doušnik.“ Pitala sam je kako je to moguće. „Pa, znaš i sama gde živimo,“ odgovorila je. Uzela sam svoje rečnike i sela ponovo na stepenice. Ovaj put sam ja plakala. Kada sam otišla da radnike pitam za neku reč, zviždali su mi i dobacivali: „Špijun“. Atmosfera je bila otrovna. Koliko li je bilo špijuna u Dženinoj kancelariji i u hali? Oni su samo sledili uputstva. Odozgo su im naređivali da me napadaju, a optužbama je trebalo da me nateraju da dam otkaz. Dok se ovo dešavalo, umro mi je otac. Počela sam da gubim dodir sa stvarnošću, pitala sam se da li zaista postojim, i počela sam da zapisujem to šta mi se dešavalo. Ti zapisi su činili temelj knjige „Duboko dole“.

Činjenica da su me smatrali doušnikom nakon što sam odbila da špijuniram pala mi je teže nego to što su pokušali da me vrbuju i što su mi pretili da će me ubiti. Klevetali su me upravo oni ljudi koje sam štitila time što sam odbila da špijuniram. Dženi i još par kolega su mogli da vide o kakvim se igrama radi. Ali ne i oni koji me nisu poznavali. Kako sam njima mogla da objasnim o čemu se radi, kako sam mogla da dokažem da to nije istina? To je bilo nemoguće, i Sekuritatea je to dobro znala – upravo zato su to i uradili. Dobro su znali i da je takva perfidnost mnogo destruktivnija od bilo kakve ucene. Čovek može da se navikne na pretnje smrću. Može i da prebrodi anksioznost. Ali klevete vam kradu dušu. Osećate se potopljeno u užas.

Više ne znam koliko je ovo trajalo. Meni je izgledalo kao večnost. Verovatno nekoliko nedelja. Na kraju su me otpustili.

U mom dosijeu ovaj period opisuju samo dve reči, nažvrljane na margini izveštaja o nadzoru. Nekoliko godina kasnije, poverila sam se nekome u svom stanu o pokušajima tajne službe da me vrbuje kao doušnika. Poručnik Padurariu je na margini izveštaja o tome napisao: „Tačno je.“

Zatim su usledila ispitivanja. Optuživali su me da ne tražim posao, da živim od prostitucije, od šverca, da sam „parazitski element“. Spominjali su ljude za koje nikad nisam čula i špijunažu za BND (zapadnonemačku obaveštajnu službu) jer sam bila u dobrim odnosima sa bibliotekarkom Gete instituta i prevodiocem u nemačkoj ambasadi. Sati i sati lažnih optužbi. Ali ne samo to. Bez naloga, samo bi me pokupili sa ulice.

Pošla sam kod frizera, prišao mi je jedan policajac i otpratio me do uskih metalnih vrata koja su vodila u podrum studentskog doma. Unutra su tri čoveka u civilu sedela za stolom. Jedan od njih, sitan i mršav, bio im je šef. Zatražio je da mu pokažem ličnu kartu i rekao: „Eto, kurvo, ponovo se srećemo.“ Nikad ga ranije nisam videla. Optužio me je da sam spavala sa osmoricom arapskih studenata za helanke i kozmetiku. Nisam poznavala nijednog arapskog studenta. Kada sam mu to rekla, odgovorio je: „Možemo da nađemo 20 Arapa koji će svedočiti. Videćeš, biće to odličan proces.“ Svaki čas mi je bacao ličnu kartu na pod, a ja sam morala da se saginjem i da mu je vraćam. Možda trideset-četrdeset puta; kada sam se umorila i usporila, šutnuo me je u zadnjicu. Iz susedne prostorije čuo se neki ženski glas kako vrišti i zapomaže. Mučili su je ili silovali, a ja sam se nadala da je u pitanju snimak koji su pustili da me zastraše. Potom su me naterali da pojedem osam kuvanih jaja i praziluk. Onda je onaj koščati otvorio metalna vrata, izbacio mi ličnu kartu napolje i šutnuo me. Pala sam u travu iza nekog grma i ispovraćala se ne podižući glavu. Bez žurbe sam pokupila ličnu kartu i krenula kući. Strašnije je bilo kada vas otmu sa ulice nego kad dobijete poziv da se javite na saslušanje. Niko nije znao gde se nalazite. Mogli ste da nestanete i da se nikad ne pojavite, kao što su i pretili. Ili da vas reka izbaci na obalu. Zvanično objašnjenje bi bilo da se radilo o samoubistvu.

Otmica na ulici

Ovo piše u dosijeu za 30. novembar 1986: „Izveštaj o svakom Kristininom putovanju u Bukurešt ili druga mesta u zemlji mora blagovremeno biti predat Upravi I/A (unutrašnja bezbednost) i III/A (Kontrašpijunaža)“, da bi se „sprovodila permanentna kontrola.“ Drugim rečima, nisam mogla da putujem nigde u zemlji a da me ne prate, „kako bi preduzimali neophodne mere kontrole, imajući u vidu njene odnose sa građanima i diplomatama Zapadne Nemačke.“

Tehnika praćenja je zavisila od njihovih namera. Ponekad ih nisam primećivala, ponekad mi je bilo sumnjivo, a ponekad je praćenje bilo agresivno i brutalno. Kada je zapadnoberlinski izdavač Rotbuch trebalo da objavi knjigu „Duboko dole“, trebalo je da se vidim sa urednikom u Pojani Brašov na Karpatima da ne bismo bili sumnjivi. Putovali smo odvojeno, izigravajući ljubitelje skijanja. Moj muž Rihard Vagner odneo je rukopis u Bukurešt. Na železničkoj stanici su me sačekala dvojica koja su pokušala da me odvedu. Rekla sam: „Ne idem nigde ako nemate nalog za privođenje.“ Uzeli su mi voznu i ličnu kartu i rekli da se ne pomeram odatle dok se ne vrate. Ali voz je prispeo u stanicu a njih nije bilo. Izašla sam na peron. U to vreme se štedela struja, i spavaća kola su bila u mraku. Vrata su se otvarala tek pred polazak i tada su bila zaključana. I ona dvojica su bila tu, šetali su gore-dole. Počeli su da me guraju i tri puta sam pala na zemlju. Uprljana i zbunjena, podigla sam se kao da se ništa nije desilo. Ostali putnici su to mirno posmatrali. Kada su se vrata spavaćih kola konačno otvorila, ugurala sam se u red, a i ona dvojica su se popela na voz. Ušla sam u svoj kupe, delimično se svukla i navukla spavaćicu, misleći da će takav prizor, ako me izvuku iz kupea, delovati suviše upadljivo. Dok je voz kretao, otišla sam do toaleta i sakrila pismo za Amnesty International iza umivaonika. Ona dvojica su stajala u hodniku i razgovarala sa kondukterom. Dobila sam donji ležaj. Pomislila sam da je to možda zato što im je lakše da me odatle odvuku. Kada je kondukter ušao u kupe, predao mi je i voznu i ličnu kartu. Pitala sam ga odakle mu to i šta su ga ona dvojica pitala. „Koja dvojica?“ upitao je on. „Ovde ima mnogo ljudi.“

Te noći nisam ni oka sklopila. Pomislila sam da sam nepromišljeno ušla u voz i da će me tokom noći izbaciti negde u sneg. Kada je svanulo, napetost je popustila. Oni bi iskoristili noć da insceniraju samoubistvo. Pre nego što su se ostali putnici probudili, otišla sam do toaleta da uzmem sakriveno pismo. Obukla sam se, sela i čekala da stignemo u Bukurešt. Izašla sam na stanici kao da se ništa nije desilo. U dosijeu ni o ovome nema ni jedne reči.

I ostali su trpeli posledice mog praćenja. Jednog mog prijatelja su prvi put primetili na promociji knjige „Duboko dole“ u Gete institutu u Bukureštu. Legitimisali su ga, otvorili dosije, i od tada je bio pod prismotrom. Ovaj podatak se navodi u njegovom dosijeu, a u mom se ne pominje.

Tajna policija je ulazila i izlazila iz našeg stana kad god je htela dok nismo bili kod kuće. Često bi namerno ostavljali tragove: opuške, slike skinute sa zidova i ostavljene na krevetu, ispremeštane stolice. Najčudniji incident te vrste trajao je nedeljama. Sa lisičje kože na podu prvo je isečen rep, pa šape, i na kraju glava. Rep sam prvi put primetila čisteći po stanu. Pomislila sam da je slučajno otpao. Uplašila sam se tek nekoliko nedelja kasnije, kada su odsekli zadnju šapu. Dok nisu isekli glavu, svaki put kad sam se vraćala kući proveravala sam lisicu. Mogli ste sve da očekujete, u stanu više nije bilo privatnosti. Kad god smo ručali, pitala sam se da li je hrana zatrovana. O ovom psihološkom teroru u dosijeu nema ni reči.

U leto 1986. u Temišvaru nas je posetila književnica Ana Jonas. U pismu od 4. novembra 1985. – sačuvanom u dosijeu – upućenom Udruženju književnika Rumunije, ona i neki drugi autori su protestovali jer mi nije dozvoljeno da otputujem na Sajam knjiga, na proslavu Dana crkve i da posetim svog izdavača. Njena poseta je uredno zabeležena u dosijeu, a tu je i „teleks“ od 18. avgusta 1986. upućen pograničnoj službi sa instrukcijama da me pri izlasku iz Rumunije „detaljno“ pretresu i da o tome napišu izveštaj. S druge strane, poseta novinara Rolfa Mihaelisa iz Die Zeit-a se ne pominje. Nakon objavljivanja knjige „Duboko dole“ on je želeo da sa mnom napravi jedan intervju. Najavio je svoj dolazak telegramom i mislio je da će me naći kod kuće. Ali tajna služba je presrela telegram. Rihard Vagner i ja, ne znajući ništa o tome, otputovali smo na nekoliko dana kod njegovih roditelja na selo. Dva dana zaredom nam je uzalud zvonio na vrata. Trećeg dana su ga sačekala trojica i brutalno ga pretukla. Slomili su mu oba nožna palca. Živeli smo na petom spratu, a lift nije radio zbog restrikcije. Mihaelis je morao četvoronoške da otpuzi niz stepenište da bi se dokopao ulice. Mihaelisovog telegrama nema u dosijeu, iako ima prilično mnogo pisama presretnutih sa zapada. Prema ovom dosijeu, nikad nas nije posetio. To pokazuje da je tajna služba izbrisala sve podatke o ponašanju svojih pripadnika, kako niko ne bi morao da odgovara ako dosije bude otvoren – pobrinuli su se da postčaušeškuovska Sekuritatea postane apstraktno čudovište.

Ja tako objašnjavam i činjenicu da nema podataka o još jednom bizarnom incidentu: već sam živela u Berlinu kada su me pozvali u Federalnu kancelariju za zaštitu ustava. Pokazali su mi fotografiju nekog meni nepoznatog Rumuna, koji je uhapšen u Kenigsvinteru pod sumnjom da je agent Sekuritatee. U njegovoj beležnici pronašli su moje ime i adresu. Pretpostavljali su da je u Nemačku doputovao da izvrši neke likvidacije.

Rolf Mihaelis nije pisao o ovim napadima dok nismo napustili Rumuniju, želeći da nas zaštiti. Čitajući dosije znam da je to bila greška. Na zapadu nam nije bilo potrebno ćutanje, već publicitet. U dosijeu takođe vidim da su se protiv mene pripremali sasvim nadrealni sudski procesi, pod optužbom da sam špijun BND-a. Zahvaljujući književnim nagradama koje sam dobila u Nemačkoj ovaj plan nije realizovan i nisam uhapšena.

Rolf Mihaelis nije mogao da se najavi telefonom jer telefon nismo imali. U Rumuniji se na priključak čekalo godinama. Međutim, nama su ga ponudili i pre nego što smo ga zatražili. Odbili smo, jer smo znali da je telefon najpraktičniji prislušni uređaj za naš mali stan. Kad smo posećivali prijatelje koji su imali telefon, on se stavljao u frižider i puštane su ploče da prikriju razgovor. Ispostavilo se da je bilo besmisleno što smo odbili priključak, jer je pola materijala iz mog dosijea rezultat kućnog prisluškivanja.

U dosijeu Riharda Vagnera nalazi se “Nota de analiza” od 20. februara 1985. u kojoj se navodi operacija izvršena u vreme kad nismo bili kod kuće. „Instaliran je specijalni aparat koji pruža podatke od operativnog značaja.“ U dosijeu takođe ima podataka o planiranom instaliranju prislušnih uređaja. Izbušene su rupe na plafonu stana ispod nas i u našem podu. U obe sobe su prislušni uređaji bili sakriveni iza plakara.

U transkriptima prisluškivanih razgovora ima mnogo praznih zagrada jer su reči bile nerazumljive zbog muzike sa gramofona. Mi smo muziku puštali jer smo mislili da tajna služba radi sa usmerenim mikrofonima. Nismo ni pomišljali da nas prisluškuju danonoćno. Istina, prilikom ispitivanja islednici su uvek postavljali pitanja pominjući podatke koje nikako nisu mogli da znaju. Ali pošto je Rumunija bila toliko siromašna i zaostala, pretpostavljali smo da Sekuritatea ne može da priušti savremene prisluškivače. Što je još važnije, iako smo bili proglašeni za državne neprijatelje, nismo mislili da zaslužujemo da se na nas toliko troše. Ipak smo ispali naivni.

Sekuritatea je imala podatke o zanimanju, radnom mestu i političkoj podobnosti svih stanara iz naše desetospratnice i o njima vodila dosijea – verovatno kako bi regrutovala doušnike u komšiluku. Oni koji su do tada izbegli pažnju tajne službe, označivani su sa “NECUNOSCUT” (nepoznat).

Zapisnici o prisluškivanju su dnevni izveštaji. Prisluškivani razgovori su sažimani, ali svi „subverzivni“ delovi su transkribovani od reči do reči. Neidentifikovani posetioci su označavani upitnikom na marginama i instrukcijama da se utvrdi njihov identitet. Zapisnici su isto tako nepotpuni.

Jedan od naših najboljih prijatelja bio je Roland Kirš. Stanovao je u blizini i posećivao nas skoro svakog dana. Radio je kao inženjer u klanici, fotografisao sivilo svakodnevice i pisao prozne minijature. Njegova knjiga “Traum der Mondkatze” (San o mesečevoj mački) objavljena je 1996. u Nemačkoj. Objavljena je posthumno, jer su ga u maju 1989. pronašli obešenog u stanu. Susedi sada pričaju kako se u noći njegove smrti iz stana čula neka vika. Ni ja ne verujem da se radilo o samoubistvu. U Rumuniji je procedura oko sahrane i svih neophodnih formalnosti trajala danima. U slučaju samoubistva obdukcija se podrazumevala. Ali svi najvažniji dokumenti su dostavljeni Kiršovim roditeljima odmah sutradan. Brzo je sahranjen i nije bilo obdukcije. U transkriptima razgovora nema nijedne posete Rolanda Kirša. Ime mu je izbrisano, i on je izbrisan iz realnosti.

Trougao ljubavi i izdaje

Dobila sam odgovor na bar jedno bolno pitanje. Godinu dana nakon što sam otišla iz Rumunije, Dženi je došla u Berlin da me poseti. Još od maltretiranja u fabrici, ona mi je bila najbolja prijateljica. Čak i nakon što sam dobila otkaz, viđale smo se skoro svakodnevno. Ali kada sam u našoj berlinskoj kuhinji videla njen pasoš sa vizama za Francusku i Grčku, postavila sam joj konkretno pitanje: „Ovakav pasoš se ne dobija ni za šta. Čime si ga zaslužila?“ Odgovorila je: „Tajna služba me je poslala, jer sam očajnički želela da te vidim.“ Dženi je bolovala od raka – odavno je umrla. Rekla mi je da je dobila zadatak da ispita naš stan i naše svakodnevne navike: kada odlazimo na spavanje, kada idemo u kupovinu i šta kupujemo. Rekla je da će po povratku proslediti samo informacije oko kojih se dogovorimo. Spavala je kod nas i želela da ostane čitav mesec. Moje nepoverenje je raslo iz dana u dan. Posle samo nekoliko dana pregledala sam joj kofer i pronašla broj telefona rumunskog konzulata i kopiju ključa od naših ulaznih vrata. To me je ubedilo da je ona najverovatnije bila doušnik zadužen za mene i da je naše prijateljstvo za nju bilo samo deo zadatka. Kada se vratila, kako sada vidim u dosijeu, podnela je detaljan izveštaj o našem stanu i navikama pod pseudonimom “SURSA (izvor) SANDA”.

Ali u zapisniku od 21. decembra 1984. na margini je pored Dženinog imena dopisano: „Moramo da utvrdimo ko je Dženi, izgleda da u nju ima poverenja.“ Ovo prijateljstvo, koje mi je mnogo značilo, uništeno je njenim dolaskom u Berlin. Kao terminalno bolesnu od raka, naterali su je na izdaju posle hemoterapije. Kopija ključa je jasno pokazala da je Dženi ispunila svoj zadatak iza naših leđa. Morala sam da je zamolim da smesta napusti naš berlinski stan. Bila sam prinuđena da najurim svoju najbolju prijateljicu kako bih sebe i Riharda Vagnera zaštitila od njenog zadatka. Ovaj trougao ljubavi i izdaje bio je neizbežan. Hiljadu puta sam u glavi prevrtala njenu posetu, žalila za našim prijateljstvom, otkrivši, na svoje veliko čuđenje, da je nakon što sam emigrirala Dženi bila u vezi sa službenikom Sekuritatee. Danas mi je drago što dosije pokazuje da je naše prijateljstvo građeno prirodno, a ne po instrukcijama tajne službe i da Dženi nije bila njihov doušnik dok ja nisam emigrirala. Čovek postaje zahvalan za male stvari i kopa po otrovu tražeći delić slagalice koji nije zatrovan, ma koliko bio mali. Danas sam skoro srećna jer moj dosije dokazuje da su naša osećanja bila iskrena.

Tradicija klevetanja

Nakon objavljivanja knjige „Duboko dole“ u Nemačkoj, kada su počeli da pristižu prvi pozivi, nije mi bilo dozvoljeno da putujem. Ali kada su usledili pozivi za uručenje književnih nagrada, Sekuritatea je promenila strategiju. Pošto sam do tada bila bez posla iznenadilo me je kada mi je krajem 1984. ponuđen posao u školi i kada sam prvog dana na poslu dobila preporuku, neophodnu za dobijanje vize. U oktobru 1984. su mi dozvolili da putujem. Takođe mi je dozvoljeno da lično primim dve književne nagrade.

Međutim, ova popustljivost bila je maliciozna: umesto da me kolege u školi, kao do tada, smatraju za disidenta, trebalo je da na njih ostavim utisak nekog ko profitira od režima, a da me na zapadu sumnjiče za špijunažu. Tajna služba je intenzivno radila na oba fronta, a naročito na priči o „agentu“. Tim špijuna je poslat u Nemačku da me ocrni. U akcionom planu od 1. jula 1985. zadovoljno se konstatuje: „Kao rezultat nekoliko putovanja u inostranstvo, među nekim glumcima iz Nemačkog teatra u Temišvaru zavladalo je uverenje da je Kristina agent rumunske Sekuritate. Zapadnonemački reditelj Aleksandar Montleart, privremeno zaposlen u Nemačkom teatru u Temišvaru, već je podelio svoje sumnje sa Martinom Olčik iz Gete instituta i sa službenicima ambasade Nemačke u Bukureštu.“

Nakon što sam 1987. emigrirala, rad na mom „kompromitovanju i izolaciji“ je pojačan. “Nota de analiza” iz marta 1984. kaže: „Kao deo operacije komromitovanja ugleda, radićemo sa Upravom D (dezinformancije), objavljivanjem članaka u inostranstvu i slanjem dopisa – koje će potpisivati navodni nemački emigranti – određenim krugovima i uticajnim ličnostima u Nemačkoj.“ Jedan od špijuna zaduženih za ovaj posao bio je „Soren“, „jer se za njega tvrdi da poseduje književne i novinarske sklonosti neophodne za izvršavanje ovog akcionog plana.“ Trećeg jula 1989. odeljenje I/A šalje izveštaj centrali Sekuritatee u Bukureštu. Rumunski pisac Damjan Urehe napisao je pismo, prateći njihove instrukcije, u kojem smo Rihard Vagner i ja optuženi za špijunažu. Zatim sledi molba da centrala odobri pismo. Trebalo je da igrač iz jednog folklornog ansambla koji je putovao u Nemačku prosledi pismo Radiju Slobodna Evropa i ARD-u (zapadnonemačka medijska kuća).

Za kampanju blaćenja u Nemačkoj najvažniji partner bilo je Udruženje banatskih Švaba. Još je 1985. Sekuritatea sa zadovoljstvom konstatovala: „Rukovodstvo Udruženja banatskih Švaba negativno je reagovalo na ovu knjigu („Duboko dole“) u prisustvu diplomata iz rumunske ambasade u Nemačkoj.“ To su opasne stvari. Od objavljivanja „Duboko dole“ Udruženje je protiv mene vodilo kampanju blaćenja. „Fekalni jezik, urinalna proza, izdajica, partijska kurva“ tipični su komentarni za njihovo poimanje „književne kritike“. Bila sam špijun, kako kažu, pa sam čak i knjigu „Duboko dole“ napisala po naredbi Sekuritatee. Dok sam ja sedela na betonskom stepeništu u fabrici traktora, Udruženje je očigledno sarađivalo sa diplomatama Čaušeskuovog režima. S druge strane, ja se nikada ne bih usudila da kročim u tu ambasadu, jer bih se bojala da odatle neću izaći živa. Imajući u vidu ovakve odnose sa Čaušeskuovim diplomatama, nije iznenađujuće što svih tih godina Udruženje nije objavilo nijednu kritičku reč. Sarađujući sa režimom, Udruženje je prodavalo Rumune nemačkog porekla, bez obzira na to što je Federalna Republika plaćala do 12.000 maraka po emigrantu. Izgleda da nisu marili za to što obezbeđuju gotovinu diktatorskom režimu.

U njihov dogovor sa režimom spadala je i zajednička mržnja prema meni, kao i udruženi rad na klevetanju. Postala sam državni neprijatelj broj jedan, i kao njihova dežurna meta, vitalni deo identiteta Udruženja. Oklevetati mene služilo je kao dokaz ljubavi prema otadžbini. Kleveta je za Udruženje predstavljala nov način negovanja tradicije. Izgleda da su izraz „špijun“ koristili samo kad su pokušavali da meni naruše ugled. U mom dosijeu piše: „Zbog svojih knjiga, pala je u nemilost kod banatskih Švaba“, ljudi iz ovog kruga u dijaspori su je „izolovali i okaljali“. Kao i ovo: „Koristeći raspoloživa sredstva, naši organi su učestvovali u ovoj kampanji“. U dosijeu piše: „Kompromitujući materijal takođe treba poslati Horstu Faselu, na adresu njegovog instituta, sa zahtevom da se isti objavi.“ Institut o kojem je reč jeste Institut Dunavskih Švaba u Tibingenu, kojim je u to vreme Fasel rukovodio. Pre toga je, tokom osamdesetih, radio kao urednik Banater Posta.

Doušnici su svojim izveštajima ubedili rumunsku tajnu službu da Udruženje uživa veliki ugled u Nemačkoj, što nije bilo tačno. Uprkos geografskoj udaljenosti,bili su isto toliko nezavisni koliko i doušnik od svoje „veze“. Bili su pod istim pritiskom da budu poslušni i živeli u istom strahu od razotkrivanja na zapadu.

Jedan od najmarljivijih doušnika bio je „Sorin“, koji je dostavljao podatke o temišvarskoj grupi autora još od 1983. Jedan moj poznanik, čitajući dosije svog sada već pokojnog oca, saznao je upoređujući šifre koje se koriste za špijune u svim izveštajima da je „Sorin“ do 1982. već dostavio 38 takvih izveštaja. U mom dosijeu, među 30 špijuna, „Sorin“ igra jednu od glavnih uloga. Akcioni plan koji je pokrenut 30. novembra 1986. izričito navodi da se „Sorinu“ mora poveriti zadatak otkrivanja mojih planova i veza koje sam održavala u Rumuniji i inostranstvu. Glavni urednik kulturne rubrike bukureštanskog lista New Way posetio nas je jednom u Temišvaru i doveo Valtera Končinskog. U zapisniku prisluškivanog razgovora pukovnik Padurariu, koji me je uvek ispitivao, identifikovao je na margini ovog posetioca: „Sorin“.

Za vreme diktature, ovaj „Sorin“ je redovno putovao u Nemačku, a poput mnogih špijuna emigrirao pre pada Čaušeskua. Bio je savetnik za kulturu Banatskog udruženja od 1992. do 1998. godine. Nakon što je u minhenskoj kancelariji to radno mesto ukinuto, nastavio je da radi pro bono.

U Udruženju nikad nisu brinuli o doušnicima u svojim redovima. Od osnivanja 1950. u Udruženju je stvarana imaginarna domovina, sa trubačima, narodnim nošnjama, udobnim seoskim kolibama i drvenim ogradama. Za diktatore poput Hitlera ili Čaušeskua nisu mnogo marili. Među osnivačima Udruženja bili su vodeći funkcioneri banatskih nacionalsocijalista.

Sada Udruženje odbija da sprovede istragu o Sekuritatei u svojim redovima, uz obrazloženje da to ne dozvoljava statut. To je neprihvatljivo, imajući u vidu političku težinu Udruženja u Nemačkoj. Iako manje od 10% Banatskih Švaba pripada Udruženju, ono već godinama ima predstavnike u upravnim odborima medija i kulturnih institucija. Nakon mog dolaska u Nemačku, jedan novinar sa radija mi je rekao da su imali probleme jer su emitovali prilog o meni, pa je Udruženje intervenisalo. Tako je Udruženje svih ovih godina predstavljalo jednu od institucija za obradu iseljeničkih zahteva, iako su povremeno pokušavali da spreče iseljenje. Udruženje je pokušalo da blokira zahtev za iseljenje književnog kritičara Emeriha Rajhrata, čije su recenzije nadilazile njihove horizonte. Pre nego što sam otišla iz zemlje i sama sam dobijala pisma od „mojih sunarodinika banatskih Nemaca“ iz Nemačke, koji su mi poručivali: „Niste ovde dobrodošli“. U Tranzitnom domu u Nirmbergu, kancelarija Udruženja nalazila se odmah pored kancelarije BND-a. Jedna od neophodnih formalnosti za iseljenički zahtev bio je pečat iz Udruženja. Mene su dočekali rečenicom: „Nemački vazduh vam neće prijati.“ Imala sam ozbiljnu prehladu jer sam granicu prešla na traktorskoj prikolici. Bilo je to u februaru.

U susednoj kancelariji, kod BND-a, bilo je još gore. Danas znam i zašto. Sekuritateina kampanja blaćenja bila je uspešna: „Da li ste imali posla sa rumunskom tajnom službom?“ Moj odgovor: „Oni su imali posla sa mnom. Postoji razlika,“ nije impresionirao službenika. „To je na meni da procenim, time se bavim,“ rekao je. „Ako ste na zadatku, još uvek nije prekasno da priznate.“ I dok su se ostali zadržavali u kancelariji samo nekoliko minuta i odlazili s pečatom, Riharda Vagnera i mene su ispitivali nekoliko dana, zajedno i odvojeno. Dok je moja majka automatski dobila dokumente o naturalizaciji, nama su mesecima govorili da je „neophodno pažljivo razmatranje“. To je bilo groteskno. S jedne strane iz Federalne kancelarije za zaštitu ustava upozoravali su nas na Sekuritateu: ne iznajmljujte stan u prizemlju, ne primajte poklone na putu, ne ostavljajte cigarete na stolu, ne ulazite u stan ili kuću sa nepoznatom osobom, kupite lažni pištolj itd. S druge strane, pošto su sumnjali da sam agent, to je otežavalo naturalizaciju.

Pitam se zašto su u BND-u sumnjali na mene, a nisu prepoznali tolike špijune u Udruženju i među emigrantima. Verovatno su i oni verovali informacijama koje su dolazile iz Udruženja. Zato je Nemačka danas bezbedno utočište za Sekuritateine špijune. Kada uporedite dosijea autora iz „Banatske grupe“, u svakom se pominju doušnici: “Sorin”, “Vojku”, “Gruja”, “Marin”, “Valter”, “Matej” i mnogi drugi. To su nastavnici, profesori, službenici, novinari, glumci. Njih niko ne uznemirava. Nije ih briga za raspravu o Štaziju, koja traje od pada Berlinskog zida. Možda su svi sada nemački građani, ali su i dalje nedostupni nemačkim vlastima. Njihove doušničke aktivnosti ovde su ekstrateritorijalne. Za razliku od doušnika Štazija, špijuni Sekuritatee nisu presekli svoje veze sa pripadnicima službe nakon ujedinjenja, pošto su ovi sada na položajima u novoj rumunskoj tajnoj službi. Nemački Bundestag je finansirao rad Udruženja tokom diktature i nakon pada režima. Da li je neko zahtevao istragu o vezama članova Bundestaga sa funkcionera bivšeg rumunskog režima?

Nakon pada Čaušeskua 1989. pomislila sam da će kampanja moje satanizacije konačno prestati. Ali ona je nastavljena. Dok sam bila stipendista u Vili Masimo u Rimu 1991. dobijala sam preteće telefonske pozive. Izgleda da je Sekuritateina kampanja sa pismima nastavila da teče svojim tokom. Kada sam 2004. dobila književnu nagradu fondacije Konrad Adenauer, ne samo da je fondacija zatrpana pismima sa uobičajenim optužbama, već je ovaj put akcija zadobila groteskne razmere, jer su pisma dobili i tadašnji predsednik vlade Baden-Vitemberga Ervin Teufel, predsednica žirija Birgit Lermen i Joahim Gauk, koji je trebalo da mi uruči nagradu. U tim pismima sam optužena da sam doušnik, član Komunističke partije Rumunije i izdajica. Birgit Lermen su pozvali telefonom u petnaest do dvanaest uveče, Bernharta Vogela, predsednika fondacije, tačno u dvanest, a u dvanaest i petnaest Joahima Gauka. Slušali su klevete i pretnje uz himnu nacističke partije u pozadini. Ovi pozivi su trajali noćima, dok na kraju policija nije ušla u trag onima koji su zvali.

Dvojnica

U dosijeu se vodim kao „Kristina“, protiv koje se država bori kao protiv svog neprijatelja. Kako bi kompromitovali ovu „Kristinu“, u tvornici falsifikata iz Uprave D (za dezinformacije) kreirali su dvojnicu sa svim osobinama koje bi mi nanele najviše štete – komunistkinja odana partiji, beskrupulozni špijun. Gde god da sam išla, morala sam da živim sa ovom dvojnicom. Ne samo da su je slali za mnom, već i kao moju prethodnicu. Iako sam oduvek, od samog početka, pisala protiv diktatorskog režima, dvojnica ipak nastavlja svojim putem. Živi svoj zasebni život. Iako je režim mrtav već 20 godina, dvojnica je još uvek tu. Koliko će to trajati?

Signandsight, 31.08.2009.

Preveo sa engleskog Ivica Pavlović

Peščanik.net, 28.09.2009

Srodni link: Herta Miler čita svoju kolažnu poeziju