Foto: Knife Center

Foto: Knife Center

U tekstu “Zaštitnik protiv zaštitnika” objavljenom u 226. broju magazina Odbrana, glasilu Ministarstva odbrane, autor Aleksandar Petrović na sedam strana razvija tezu da se protiv sistema odbrane vodi organizovana medijska kampanja sa ciljem izazivanja krize institucija. Kao ključni dokaz on navodi istovremeno pojavljivanje četiri slučaja koji su doveli u pitanje zakonitost funkcionisanja sistema odbrane – penzionisanje transrodne majorke; odbijanje Ministarstva odbrane da po nalogu Poverenika Šabića skine oznaku tajnosti sa podataka od javnog značaja; incident između Kobri i Žandarmerije i posledični sukob između Zaštitnika građana i Vojnobezbednosne agencije (VBA); i “Dosije: Rudnica” Fonda za humanitarno pravo (FHP), koji se bavi odgovornošću načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića za ratne zločine.

Ako pažljivo razmotrimo navedene slučajeve – “četiri informativna fronta” kako ih naziva Petrović – dolazimo do zaključka da se radi o postupanju državnih i nedržavnih aktera po zakonu i u skladu sa principima demokratskog društva. Pa ipak, težište članka nije na dokazivanju zakonitosti postupanja Vojske i Ministarstva odbrane, već na diskreditaciji onih koji su se usudili da preispituju njihov rad. Jer napad je najbolja odbrana.

Diskreditacija stručnosti kritičara

Nipodaštavanje nezavisnih državnih institucija i organizacija civilnog društva u ovom tekstu odvija se duž nekoliko linija agrumentacije. Autor najpre nastoji da ih diskredituje kao nekompetentne. Tako na primer za argumente Poverenika Šabića kaže da su nedovoljno ozbiljni, te da je u celoj “jalovoj raspravi” o javnom interesu da se podaci Ministarstva odbrane obelodane bilo “premalo kompetentnih sagovornika”. Pri tome, autor propušta da pomene da je sam Poverenik Šabić, argumentovano i pozivajući se na pravne norme, podsetio državne institucije i javnost da je pretpostavka postojanja javnog interesa sadržana u zakonu, te da je državni organ – u ovom slučaju Ministarstvo odbrane – dužan da postupi po nalogu Poverenika.

U delu teksta u kom se bavi slučajem Kobre, Petrović sugeriše da je Zaštitnik građana zahtevao od VBA da mu omogući uvid u određene podatke vezane za taj slučaj – bez postojanja pravnog osnova za takav zahtev. Na ovaj način, autor dovodi u pitanje ne samo kompetentnost Zaštitnika da tumači zakon, nego i svrhu postojanja ove institucije kao nezavisnog kontrolora izvršne vlasti.

Zlonamernost kritičara

Pored manjka stručnosti, nezavisnim akterima se spočitavaju i loše namere. Tako Petrović organizacije civilnog društva naziva “dežurnim braniocima ljudskih prava”, sugerišući time njihovu ostrašćenost i mešanje u pitanja koja ih se ne tiču. Međutim, on nalazi za shodno da se pozove na LGBT udruženja koja su pozitivno ocenila rad Vojske, propustivši da navede da su ove pohvale zaslužene tokom prethodne Vlade, kada je tadašnji ministar odbrane javno pozvao LGBT osobe da se zaposle u vojsci. Poruka ove logičke vratolomije je jasna: građansko društvo će biti uvažavano i poštovano sve dok državnim organima upućuje reči hvale; ukoliko ih kritikuje, biće omalovaženo i ismejano.

I pored toga, citirajući “glavnog urednika jednog uglednog beogradskog lista”, autor tvrdi da su organizacije civilnog društva prezaštićene kao “svete krave”. Dalje, Petrović optužuje nezavisne aktere da svesno obmanjuju javnost ignorišući pravne norme, a pri tome sam – namerno ili slučajno – propušta da se osvrne na niz zakona i pravnih načela, kao što su na primer Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, načelo civilne i demokratske kontrole oružanih snaga i načelo zabrane diskriminacije.

Autor takođe insinuira da FHP izmišlja afere kako bi prikupio finansijska sredstva, jer su teme kojima se bavi navodno “presušile”. Pri tome, reč teme stavlja pod znake navoda, omalovažavajući time ne samo napore FHP-a, nego i žrtve ratnih zločina. Nažalost, teme FHP-a i dalje su aktuelne, o čemu govori veliki broj civilnih žrtava ratova 90-ih za čiju smrt još uvek niko nije proglašen odgovornim. Stoga, i ova insinuacija pada u vodu.

Opasnost opravdava sva sredstva

Konačno, Petrović nastoji da nezavisne institucije i organizacije civilnog društva predstavi kao opasnost i pretnju. U njegovom tekstu posebno pada u oči izrazito militantan jezik. Sama koncepcija lista Odbrana teško da može opravdati ovakvu upotrebu jezika, s obzirom da se u ovom tekstu radi o civilnim institucijama i njihovom odnosu prema Ministarstvu odbrane i Vojsci. Fraze kao što su: “Vojska na nišanu”, “informativni frontovi”, “unakrsna medijska paljba”, “pucanj na Vojsku”, “razmena vatre”, “prangijom na generala”, kao i “prangijanje po javnoj sceni”, doprinose tome da se nezavisne državne institucije i organizacije civilnog društva percipiraju kao opasne. Tekst manje ili više eksplicitno sugeriše da ovi akteri ugrožavaju ne samo Ministarstvo odbrane, Vojsku i visoke funkcionere, nego i pravnu sigurnost, pravo na informisanje, nacionalnu bezbednost, pa i samu istinu.

Ovakav narativni postupak naziva se sekuritizacija. Posledica sekuritizacije je to da se akter odnosno pojava koji se predstavljaju kao pretnja simbolički izmeštaju iz oblasti “normalne” politike u oblast bezbednosti, te se time pruža opravdanje za upotrebu vanrednih mera – mera koje postaju prihvatljive samo u slučaju ugroženosti važnih interesa. U konkretnom slučaju, označavanje nezavisnih aktera kao neprijatelja sistema odbrane, bez obzira na nameru autora, priprema teren i obezbeđuje podršku za uvođenje vanrednih mera koje bi potencijalno mogle obuhvatiti čitav spektar postupaka – od smanjenja ovlašćenja nezavisnih državnih institucija, preko ograničavanja polja delovanja nevladinog sektora, pa do intenziviranja medijske kontrole.

Na kraju svog teksta Aleksandar Petrović poziva na odgovornost. S obzirom na četiri pomenute afere, bilo bi očekivano da na odgovornost poziva institucije bezbednosti, ali ipak, taj poziv je upućen “akterima na javnoj sceni” koji su kritikovali sistem odbrane. Čini se da autor ovde zaboravlja da je javna kontrola vlasti, uključujući i državni aparat sile, ne samo poželjan, nego i neophodan uslov uspostavljanja odgovornih i efikasnih institucija. A bez nezavisnih organa i civilnog društva javna kontrola je teško zamisliva.

S druge strane, posebnu odgovornost prema građanima i građankama Srbije imaju glasila koja se finansiraju iz budžeta, pa bi stoga državni mediji morali prestati sa praksom diskreditacije i sekuritizacije onih koji poštuju pravo i kreću se u okvirima svojih ovlašćenja. Suočavanje sa kritikom, ispravljanje propusta i insistiranje na odgovornosti nosilaca političkih funkcija u interesu je samih institucija i tek uz postojanje slobodnog prostora za javnu debatu možemo govoriti o istinskom poverenju građana u državu.

Autorka je istraživačica Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP).

Peščanik.net, 04.03.2015.