Fotografije čitateljki, Lazara Marinković
Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

U još jednom sjajnom video izdanju Peščanika (20.03.2015), govoreći o teškom stanju i razorenim institucijama države i društva, Vesna Pešić i Branka Prpa složile su se da je, uz nedostatak saosećanja sa drugima, jedan od ključnih problema činjenica da je vlast potpuno zatvorila, ukinula prostor javne reči, javne debate i društvenog dijaloga. Glas građana, profesija, intelektualaca ili bilo koje društvene grupe jednostavno se ne čuje, odstranjen je iz javnog života. Vlast sprovodi sve što naumi bez obzira na bilo čije mišljenje, sa nama komunicira isključivo „odozgo nadole”, i na svako pitanje i kritiku odgovara još većom arogancijom. Koliko smo povlačeći se u sve uži lični krug i napuštajući, korak po korak, prostor javnog života i sami doprineli tome, posebno je pitanje. U svakom slučaju, taj „prostor slobode”, kako kaže Branka Prpa, prostor u kome društvo kroz javnu debatu i dijalog definiše i re-kreira samo sebe, sada moramo ponovo da osvojimo, da preuzmemo odgovornost za sopstvene živote, ako želimo da nađemo način da izađemo iz ove spirale društvenog i državnog sunovrata.

Jedan od takvih ‘prostora slobode’ i društvenog dijaloga kroz koji se kreira slika o društvu, državi i građanima kakve želimo, već po osnovnoj ideji utemeljenoj u Humboltovom i Jaspersovom[1] shvatanju naučnog istraživanja, obrazovanja i vaspitanja, morao bi da bude univerzitet. A čitav sistem obrazovanja – mesto gde se te ideje iz virtuelnog prostora pretaču u stvarni. Štaviše, u društvu u kome se na ostale agense socijalizacije teško može računati – porodice su pritisnute egzistencijalnim problemima; vršnjačke grupe i potkulture oblikovane su pod presom masovnih medija; a nad medijima je društvo izgubilo svaku kontrolu, i prepustilo ih podivljalim interesima „tržišta” i države odmetnute od sopstvenih građana – obrazovanje ostaje doslovce poslednja linija odbrane društva, sadašnjeg i budućeg. Stoga se može reći da u ovom trenutku, u žestokoj konkurenciji svih resora vlasti, Ministarstvo prosvete igra najsramniju ulogu u razaranju društva za račun političke oligarhije.

Ministarstvo prosvete nije mnogo šta uradilo u proteklih godinu dana, ali su svi njegovi potezi bili usmereni protiv sistema obrazovanja, na svim nivoima. Najdramatičniji primer je nemilosrdni obračun sa prosvetnim radnicima u štrajku, koji ima dvostruk cilj: prvo, dati primer drugima, „slomiti kičmu” (Dejan Ilić, 17.03.2015) svakoj ideji otpora bilo kom potezu vlasti; i drugo, potpuno podjarmiti prosvetu, oduzeti joj svako dostojanstvo i pretvoriti je, kao što je učinjeno sa medijima, u mašinu koja će raditi za račun političke oligarhije umesto u korist društva. Ministarstvo sa nastavnicima komunicira isključivo putem jednosmernih saopštenja, pritisaka, pretnji otkazima i demagoške zamene teza. Na primer, jedini odgovor koji su dobili od Ministra bio je da za plate nastavnika „nema para u budžetu” – a nema ih jer je vlada, zajedno sa Ministarstvom prosvete, odlučila da ih neće biti upravo za nastavnike, dok se i dalje nemilice rasipaju na birokratski aparat.

I od Ministra i od premijera čuli smo i vrhunac cinizma, da „smanjenje plata traži MMF” – koji traži smanjenje obima i troška državne uprave, birokratskog aparata, a ne učiteljskih plata, o čemu je već dosta pisano na Peščaniku. Takođe, poteze Ministarstva karakteriše i naprosto neverovatan slalom kroz pravne propise. Na primer, činjenica da Poseban kolektivni ugovor važi i za one sindikate koji ga nisu potpisali, ali ne u celini, već selektivno, jer se po odluci Ministra određeni članovi tog ugovora ne primenjuju na sindikate koji su još u štrajku. Zatim, nalog Ministra da se radnicima u štrajku dodatno a proizvoljno smanje plate, bez jasne pravne osnove i jasnog principa primene, zbog čega će najverovatnije poslednju reč morati da daju sudovi, a štetu za neodgovorne poteze Ministarstva, kao i obično, da plate poreski obveznici.

Međutim, najopasnije i po društvo najpogubnije je to što vlasti u javnosti smišljeno stvaraju odijum prema prosvetnim radnicima, javno ih žigošu kao neradnike, nesaosećajne prema drugima koji trpe, i konačno, kao „neodgovorne prema deci”. Ali, kao što kaže slogan na posteru sindikalne Asocijacije za obrazovanje iz Ohaja, „ne možete tvrditi da su vam đaci na prvom mestu ako učitelje stavljate na poslednje”. Društvo koje dozvoli da mu se nametne takav sistem vrednosti u kome su učitelji i nastavnici prezreni i žigosani nema čemu da se nada.

Mada u ovom trenutku mnogo manje dramatični, i još uvek ‘u rukavicama’, vrlo su zabrinjavajući i potezi Ministarstva koji se tiču visokog obrazovanja. Teško je na primer razumeti šta se tačno htelo postići donošenjem novog Pravilnika o sistematizaciji u Ministarstvu (12.03.2015). Njime je, u inat ‘racionalizaciji’, i uprkos činjenici da u tom ministarstvu već radi preko 250 što mlađih, što viših, što samostalnih savetnika (Politika, 04.03.2015), Ministar dobio desetog (!) pomoćnika.

Kao pred novu partiju pokera, Ministar je promešao kadrove k’o karte. Prof. dr Zorana Lužanin, dosadašnja pomoćnica za razvoj obrazovanja, postala je državni sekretar. Dosadašnji državni sekretar Snežana Marković, sada je pomoćnica za srednje obrazovanje. Vesna Lukić, šef pravne službe, unapređena je u pomoćnika za pravne poslove. Nemanja Đorđević, student doktorskih studija umetnosti (!) i saradnik iz Petnice, postaje posebni savetnik Ministra. A dosadašnji posebni savetnik, dr Milovan Šuvakov, postavljen je za pomoćnika za razvoj i visoko obrazovanje.

Međutim, biografije ovih državnih službenika ne nude objašnjenje zašto su im povereni upravo ovi poslovi. Konkretno, pre no što je postao savetnik Ministra Verbića, dr Milovan Šuvakov bio je poznat kao istaknuti mladi naučnik sa Instituta za fiziku. Bio je vrlo zapaženi aktivista pokreta Spasimo nauku 2013, poznat po oštrim kritikama „neodgovornog odnosa naše države prema nauci” (Politika, 09.12.2013), na primer, zato što su davanja nauci za materijalne troškove „pala ispod svake moguće mere”, te da, ako se ovako nastavi, „za koju godinu nećemo imati šta da spasavamo” (Vreme, br 1158, 14.05.2013). Logično je, onda, zapitati se zašto dr Milovan Šuvakov, kao istraživač i naučnik a ne profesor univerziteta, nije zadužen za sektor nauke i istraživanja, u čemu ima iskustva, znanja i prethodno javno iznetih ideja, već upravo za visoko obrazovanje, u kome nema dana radnog iskustva.

Za razliku od Šuvakova, dr Nikola Tanić, koji vodi sektor za nauku, ima iskustva u radu na univerzitetu, član je Veća prirodnih nauka Univerziteta u Beogradu i od 2008. godine angažovan kao vanredni profesor na Biološkom fakultetu. Prof. dr Branko Bugarski, zadužen za tehnološki razvoj, redovni je profesor Univerziteta u Beogradu, nastavnik od 1994. godine, kao i prof. dr Viktor Nedović, koji vodi međunarodnu saradnju, a na univerzitetu radi od 1990. godine, i biran je u sva zvanja, od pripravničkog do redovne profesure. Uprkos tome, visokim obrazovanjem baviće se onaj pomoćnik koji nikada nije radio na univerzitetu, nikad nije bio mentor u izradi završnog rada bilo kog nivoa studija i nije pravnik po struci, a odlučivaće još i o priznavanju inostranih diploma, jer će pod njegovom upravom biti i ENIC/NARIC centar sa sedmoro zaposlenih (?), kao i o „razvoju“, jer će predvoditi sve „reformske zahvate od osnovne škole do univerziteta“.

A šta je sa tim, po rečima samog Ministra Verbića u Narodnoj Skupštini (Beta, 04.09.2014), „najkvalitetnijim delom obrazovnog sistema Srbije“? Iako je kvalitetan, treba ga „unaprediti“, te je Ministar najavio da će se smesta krenuti u izradu novog Zakona o visokom obrazovanju. Međutim, za ovih šest meseci Ministarstvo se nije oglasilo u akademskoj ili široj javnosti da iznese konkretne ideje koje bi trebalo da budu osnov najavljenog novog zakona. Niti je pokrenuta diskusija sa univerzitetima i fakultetima koja bi se pozabavila bilo željenom koncepcijom, ciljevima i ishodima visokog obrazovanja, bilo ozbiljnom analizom stanja nakon sedam godina primene bolonjskog sistema, i problema kojih nesumnjivo ima.

Umesto toga, tema visokog obrazovanja vezuje se, u izjavama Ministra Verbića i saradnika, prvenstveno za novac, odnosno traženje načina da se smanji „trošak“ koji visoko obrazovanje predstavlja za državu, ili, eufemistički rečeno, „povoljniji način finansiranja“. Povoljniji za koga? No, još je važnija činjenica da se, kao i kada je reč o drugim nivoima prosvete, u podtekstu izjava koje dolaze iz Ministarstva najčešće provlači negativan, gotovo prezriv stav prema univerzitetu, a u javnost se zapravo šalje vrlo ružna slika i o tom „najkvalitetnijem“ segmentu obrazovnog sistema.

Da se radi na sistematskom podrivanju ugleda i značaja akademske zajednice jasno govore već dva sasvim banalna primera. Na sajtu Ministarstva objavljena je informacija (27.02.2015.) da su prof. dr Zorana Lužanin i dr Milovan Šuvakov razgovarali u Nišu sa predsednikom Studentske konferencije univerziteta Srbije i predstavnicima studenata Univerziteta u Nišu „o novom zakonu o studentskom organizovanju kao i o izradi novog zakona o visokom obrazovanju“. Na stranu pitanje zašto su se predstavnici Ministarstva sastali samo sa studentima, gotovo krišom od nastavnika, saradnika, pa i samog rekotrata u kome su se sastali, u informaciji se kaže da se razgovaralo „o pravednijem modelu finansiranja za studente, ukidanju ’monopola’ na studijske predmete (?), o osnaživanju rada inspekcija, jer su studenti veoma često svedoci nepravilnosti u visokom obrazovanju, pa… mogu pomoći prijavljivaljem neregularnosti“.

Drugi je primer nešto ranija izjava dr Milovana Šuvakova (RTS, 17.12.2014) o planiranom uvođenju velike mature, koja, kako je predviđeno kontroverznom Strategijom 2020, treba da nastupi od 2019. godine. Objašnjavajući zašto je dobro što će matura zameniti prijemne ispite za fakultete, on je rekao da „velika matura predstavlja jedinstven ulaz u visoko obrazovanje koji je pravedan i dostupan svakome na mnogo širi način nego što je bilo do sada“, da će „korupcija prilikom upisa biti dovedena na minimum, pošto će sve biti transparentno i dostupno svima“, te da je moguće da će fakulteti „ostati bez jednog dela sopstvenih prihoda, ali i bez gomile obaveza“. I Ministar Verbić je već ranije konstatovao (RTV, 11.09.2014) da se ideji velike mature fakulteti protive jer na njima „dobro zarađuju“.

Ne treba biti stručnjak za kritičko čitanje da bi se uočilo da se, korišćenjem jezičkih sredstava, ovakvim izjavama u javnosti kreira slika o univerzitetu u celini kao o propaloj instituciji u kojoj caruje korupcija, „monopol“ i brojne neregularnosti. Vlasti su, dakle, javnosti poručile da je korupcija prilikom prijema studenta na državne fakultete nešto uobičajeno, što se samo po sebi podrazumeva, da su upravo fakulteti jedno veliko leglo korupcije, te da je vlast kao lučonoša transparentnosti i nekorumpiranosti, rešena da i to leglo ’dovede u red’. Svakako, ne sme se idealizovati situacija u visokom obrazovanju – univerziteti nisu mogli ostati neokaljani opštim propadanjem države i društva, i boluju od svih bolesti od kojih boluje i čitavo društvo. Ali, bacanje ljage, širokim potezom, na univerzitet u celini nema za cilj „unapređivanje“ ovog „najkvalitetnijeg dela obrazovanog sistema“, već naprotiv dezavuisanje, degradaciju i ponižavanje ove institucije u očima javnosti. Drugim rečima, ni visoko obrazovanje nije pošteđeno u kampanji koju vlast vodi protiv čitavog sistema obrazovanja.

Ipak, najveću štetu visokom obrazovanju nanosi činjenica da se, kao i u ostalim resorima, Ministarstvo prosvete zapravo ne bavi onime što jeste njegov posao, a meša se u ono što je izvan njegovih ingerencija. Najbolji je primer skandal sa plagiranim doktoratima i sumnjivim diplomama visokih državnih funkcionera. Umesto da smesta pokrene donošenje zakona o „akademskom poštenju“ odnosno konkretnim postupcima i sankcijama koje se moraju sprovesti u slučajevima sumnje na plagijat ili nezakonito stečenu diplomu – zakona koji bi ogromna većina nastavnika i saradnika univerziteta koji zaista predano i pošteno rade svoj posao pozdravila sa oduševljenjem – Ministar Verbić je ovo pitanje, koje jeste u domenu zakonske regulative, i jeste posao Ministarstva, proglasio za pitanje autonomije univerziteta. A onda je, kroz još jednu zamenu teza, pokrenuo priču o kriterijumima i standardima za akreditaciju doktorskih studija, što nipošto ne spada u ingerencije državne uprave, već jeste pitanje autonomne koncepcije univerziteta.

Isti princip očigledan je i kada je reč o najavama novog Zakona o visokom obrazovanju. Autonomija univerziteta i ideja o društvenoj ulozi univerziteta podrazumevaju da suštinske stvari koje se tiču koncepcije, organizacije i realizacije visokog obrazovanja, kao i organizacije i funkcionisanja samih visokoškolskih ustanova treba da budu definisane u akademskoj zajednici, a ne u državnom aparatu. Zakonom bi država trebalo samo da dâ formalni izraz vrednostima, shvatanjima i idejama koje, na korist čitavom društvu, promoviše univerzitet, i da obezbedi što više novca kako bi ta institucija mogla na najbolji način da doprinosi društvu.

S druge strane, primena Zakona, kontrola funkcionisanja, praćenje poštovanja propisa i inspekcijski nadzor – to jeste posao Ministarstva, i ona ogromna većina nastavnika, saradnika i studenata koja želi kvalitetan univerzitet svakako bi podržala Ministarstvo u što savesnijem i strožem obavljanju tog posla. Ali to nije lako i zahtevalo bi veliko angažovanje i predan rad. Mnogo je lakše napisati novi zakon nego se pobrinuti da se primena zakona dobro kontroliše. Mnogo je lakše demagoški „apelovati“ da fakulteti ne podižu školarine za samofinansirajuće studente, a pritom smanjiti finansiranje budžetskih studenata za 10% kroz plate i honorare za naučne projekte, nego se postarati da se u državnom budžetu, umesto gomile nepotrebnih izdataka, obezbede značajnija sredstva za finansiranje visokog obrazovanja i nauke. I svakako lakše nego pružiti značajniju (između ostalog i finansijsku) podršku institucijama u kojima se ’sreću’ poslovi univerziteta i Ministarstva, kao što je Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta, ili Nacionalini savet za visoko obrazovanje, kao i nezavisnim akademskim institucijama čiji je cilj razvijanje kulture kvaliteta ili promocija profesionalne i akademske etike. To bi na suštinski način pomoglo otklanjanju „nepravilnosti“, iskorenjivanju korupcije i neodgovornog ponašanja u nekim akademskim institucijama i unapređenju kvaliteta visokog obrazovanja. Ali, to očigledno nisu ciljevi naših vlasti. Naprotiv.

Zato je u ovom trenutku, iz svih ovih razloga, odgovornost univerziteta velika. Moramo, kao što reče Branka Prpa, ponovo osvojiti „prostor slobode“, za sebe ali i za celo društvo. Ako ne želimo da zaista budemo svedeni na preduzeće za ’proizvodnju’ robe za tržište po pravilima koja nam se serviraju, na ulogu državnih službenika koji sprovode politiku koja se kreira negde drugde, moramo se vratiti svojoj društvenoj ulozi. Za početak, da iskoračimo iz izolovane i ušuškane akademije u javni prostor. Da jasno i glasno kažemo šta imamo. Da ne dozvolimo da naše ćutanje kupe sitnim povlasticama. Da preuzmemo svoj deo odgovornosti za društvo kakvo imamo, i kakvo želimo da bude. Na primer, da pokažemo solidarnost sa prosvetnim radnicima, koji su, na kraju krajeva, ne samo naše kolege u istom obrazovnom sistemu, nego su svi bili ili naši profesori ili naši studenti.

Peščanik.net, 24.03.2015.



———–    
  1. Jaspers, Karl. 2003. Ideja univerziteta. Prev. D.N. Basta. Beograd: Plato.
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU