Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Srbija se zalaže za mir i stabilnost u regionu ali preti slanjem vojske u Bosnu i Hercegovinu. Srbija ne želi da ugrozi teritorijalni integritet BiH i ne meša se u unutrašnje stvari te države, ali šalje policiju na granicu u okviru zajedničke vežbe sa kolegama iz Republike Srpske. Konačno, Srbija ne podržava referendumu u Republici Srpskoj, ali oštro prekoreva visokog predstavnika za BiH koji mu se takođe protivi i organizovaće isti taj referendum na svojoj teritoriji.

Na sličan način Srbija nije učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i zalagala se za mir. Neučestvovanje se i onda ogledalo samo na rečima. „Srbija nije u ratu“, uporno je ponavljao njen tadašnji predsednik Slobodan Milošević i još upornije ratom upravljao.

Tokom sve četiri ratne godine, čak i u periodima nesuglasica sa političkim rukovodstvom sa Pala, Srbija je vojno pomagala ratnu mašineriju bosanskih Srba. Oficiri Vojske Republike Srpske dobijali su plate i brojne druge beneficije preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije iz budžeta saveznog Ministarstva odbrane – do septembra 1994. godine1 preko računovodstvenog centra, posle toga Ratku Mladiću na ruke. Na taj način tokom rata u BiH plaćano je više od 4.000 oficira iz Republike Srpske.2 Još važnije, VRS je u potpunosti zavisila od logističke pomoći iz Srbije. Bez oružja, municije i vojne opreme koju je tokom rata neprestano dobijala od Vojske Jugoslavije rat ne bi mogla da vodi.3

Vojska bosanskih Srba drži Sarajevo 44 meseca pod opsadom, ciljajući kroz artiljerijski i snajperski nišan (rekosmo otkud im oružje) stanovnike grada doslovno u svakoj banalnoj životnoj situaciji – dok kupuju na pijaci, čekaju u redu za vodu ili hleb, ili glume privid normalnosti hodajući ka školi i vozeći se tramvajem do posla.4 Vojska Republike Srpske bila je, dok su joj oficiri na platnom spisku Srbije, upregnuta u kampanju etničkog čišćenja zamišljene srpske teritorije u BiH tokom koje je počinjeno nebrojeno mnogo masovnih ubistava nesrpskih civila, a najveći broj preživelih proteran sa druge strane granice koja je unutar BiH 1992. godine iscrtana oružjem i municijom pristiglim iz Srbije. Kampanja zločina i nasilja kulminirala je genocidom u Srebrenici izvršenim puškama prosleđenim iz Beograda.

Srbija u ratu u BiH navodno nije učestvovala na još jedan način – tako što je na teritoriju te države poslala svoje paravojne, policijske i vojne jedinice. Šešeljevci, arkanovci, Crvene beretke, Žute ose, Beli orlovi, Škorpioni, svi uredno ratuju na teritoriji BiH. Zatvaraju, zlostavljaju, siluju, zastrašuju civile u Zvorniku, Bijeljini, Doboju, Bosanskom Šamcu, Nevesinju, Mostaru, Trnovu, u svakoj bosansko-hercegovačkoj opštini u koju su kročili. I svi imaju čvršće ili labavije veze sa MUP-om Srbije i njegovom Državnom bezbednošću. I vojska povremeno šalje specijalce. U istočnoj Bosni i oko Sarajeva tajno ratuju Gardijska brigada, zatim 72. specijalna i 63. padobransko-diverzantska brigada VJ.5

Sad kada pred sobom imamo podsećanje na licemerno ponašanje tadašnjeg srpskog rukovodstva – mirotvorne izjave u kombinaciji sa upravljanjem sukobom – pa to uporedimo sa onim što sadašnji vlastodršci govore i rade, lako je uočljiv kontinuitet sa politikom Slobodana Miloševića.

Postoji još jedan element kontinuiteta sa devedesetim godinama prošlog veka, a on uključuje i Hrvatsku. Sada, kao i tada kada je podela BiH u tajnosti dogovorena a ratom sprovođena u delo,  princip srpsko-hrvatskih spojenih sudova besprekorno funkcioniše – strelice prema toj državi stižu i iz Srbije i iz Hrvatske, na Dodikov referendum bosanski Hrvati odgovaraju rehabilitacijom Herceg Bosne. Srbija i Hrvatska, jasno je, na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na plen i verovatno u tome leži suština izvora nestabilnosti u regionu.

Podsećanje na činjenice iz prošlosti neophodno je i zato što od njih ne postoji bolja opomena, posebno u vremenima regionalne krize kakvu danas imamo. Rat u BiH odneo je blizu 100.000 života. Još jednom – stotinu hiljada života. Od toga su skoro dve trećine Bošnjaci, više od 30.000 su bošnjački civili. Za smrt većine njih, kao i za ubistvo najvećeg dela od 2.500 hrvatskih civila odgovorne su združene srpske snage. U ratu je život izgubilo i 25.000 Srba – nešto manje od 21.000 vojnika i nešto više od 4.000 civila. To i milioni raseljenih ljudi, razorenih porodica i urušenih sudbina cena su rata koji je u Bosni i Hercegovini vođen tokom četiri godine. Da li smo spremni da to ponovimo?

Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

Peščanik.net, 08.09.2016.


________________

  1. Tada je Republika Srbija zbog političkih neslaganja uvela sankcije Republici Srpskoj.
  2. Pogledati prvostepenu presudu Momčilu Perišiću od 867. do 880. paragrafa.
  3. Zaključci na tu temu izneti su takođe u prvostepenoj presudi Momčilu Perišiću od 1234. do 1237. Bitno je naglasiti da u žalbenoj presudi kojom je Perišić oslobođen odgovornosti nije opovrgnut nijedan od pomenutih činjeničnih navoda, niti je to posao Žalbenog veća.
  4. Teror vojske bosanskih Srba nad građanima Sarajeva opisan je u njamanje tri haške presude – ratnim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću i bivšem predsedniku RS Radovanu Karadžiću.
  5. Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.