Posle donošenja odluke Ustavnog suda Uz – 733/2911 („Sl. glasnik RS“ br. 127/2012, str. 277), počele su političke akcije smene predsednice Vrhovnog kasacionog suda (VKS) Nate Mesarović.

Prvo je potrebno podvući da se Ustavni sud nije ni u kom pogledu bavio samim izborom N. Mesarović. Ovom odlukom, taj Sud je utvrdio nesaglasnost sa Ustavom jedne odredbe Zakona o sudijama. Izreka ove odluke glasi: „Utvrđuje se da odredba člana 102. stav 5. Zakona o sudijama („Službeni glasnik RS”, br. 116/08, 58/09, 104/09, 101/10 i 8/12 – Odluka US) nije u saglasnosti sa Ustavom.“ Iz obrazloženja  proističe da se razlog zbog koga je Ustavni sud utvrdio da je čl. 102. st. 5 Zakona o sudijama nesaglasan sa Ustavom, sastoji se u tome što je u čl. 144. st. 1. Ustava određeno da predsednika VKS bira Skupština, na predlog Visokog saveta sudstva, po pribavljenom mišljenju Opšte sednice Vrhovnog kasacionog suda i nadležnog skupštinskog odbora, a osporeni član Zakona o sudijama ne sadrži obavezu da se pre izbora pribavi mišljenje Opšte sednice VKS.

Prilikom izbora N. Mesarović za predsednicu VKS, nesporno, nije bilo pribavljeno mišljenje Opšte sednice VKS, zato što VKS u vreme njenog izbora još nije bio konstituisan – postojao je i funkcionisao nekadašnji Vrhovni sud Srbije. Nesporno je, takođe, da se osporena odredba nalazi u prelaznim i završnim odredbama Zakona o sudijama, koje su namenjene uređenju privremene situacije – koja je prethodila prestanku rada dotadašnjeg Vrhovnog suda Srbije i konstituisanju Vrhovnog kasacionog suda.

Nije bez značaja ni vreme donošenja navedene odluke Ustavnog suda. Postupak pred Ustavnim sudom iniciran je dvema inicijativama za ispitivanje ustavnosti pomenute odredbe Zakona o sudijama. Obe su podnesene 2011. godine, jednu od njih podnela je Srpska napredna stranka (SNS). Ustavni sud odlučuje sam da li će pokrenuti postupak na osnovu inicijativa – on to nije dužan da to učini, za razliku od slučaja kada se postupak pred Ustavnim sudom pokreće predlogom ovlašćenih predlagača. Odluku da, na osnovu inicijativa pokrene postupak ispitivanja ustavnosti Zakona o sudijama, Ustavni sud je doneo 9.10.2012, a samu meritornu odluku kojom utvrđuje neustavnost odredbe Zakona o sudijama – 20.12.2012. Nije suvišno podvući da su i odluka o prihvatanju inicijative za ocenu ustavnosti, kao i sama meritorna odluka donesene posle izbora i formiranja nove Vlade, a da su inicijative od 2011. do oktobra 2012. nesmetano počivale u Ustavnom sudu.

Nije bez značaja ni to što je Ustavni sud u ovoj odluci zauzeo čvrst stav da okolnost što se neustavna odredba Zakona o sudijama nalazi u prelaznim i završnim odredbama, nije od uticaja na obavezu da se pre izbora predsednika VKS pribavi mišljenje Opšte sednice VKS. U ovom delu obrazloženja, Ustavni sud se nije bavio sadržinom Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava, koji propisuje rokove za konstituisanje VKS, Visokog saveta sudstva i izbor predsednika VKS, niti okolnošću da se Visoki savet sudstva ne može punovažno konstituisati bez izbora predsednika VKS, koji je član tog tela po samom Ustavu. U pogledu rokova, neke odredbe Ustavnog zakona su protivrečne i takve da zapravo onemogućavaju ustanovljavanje Visokog saveta sudstva u propisanom roku, o čemu je bilo reči u nekim tekstovima koje sam već objavila na sajtu Peščanika.

No, nezavisno od ovih napomena, koje samo ilustruju indicije o podložnosti Ustavnog suda političkom okruženju u kome donosi svoje odluke i o njegovom samoograničenju na tekst Ustava, koje ignoriše sadržinu Ustavnog zakona, pravne činjenice od kojih polazim jesu (1) da je odredba čl. 102. st. 5. Zakona o sudovima proglašena neustavnom, (2) da prilikom izbora N. Mesarović za predsednicu VKS nije bilo pribavljeno mišljenje Opšte sednice VKS i (3) da VKS u vreme izbora njegove predsednice nije još bio formiran.

Na osnovu ove odluke Ustavnog suda, ministar pravde, koji je član Visokog saveta sudstva po položaju, Nikola Selaković, je tom telu, 11.01.2013. podneo inicijativu da se stavi van snage odluke o izboru N. Mesarović za predsednicu VKS. Visoki savet sudstva je, na sednici od 23.01.2013, na osnovu ove inicijative doneo odluku da uputi predlog Narodnoj skupštini da predsednici VKS prestane funkcija. O tom predlogu Skupština treba da se izjasni na sednici 14.02.2013. godine.

Da li je odluka Ustavnog suda pravni osnov za prestanak funkcije predsednice VKS? Ona to nije. Evo na čemu zasnivam ovaj zaključak.

Sudbina zakonske odredbe koja je proglašena neustavnom uređena je u čl. 58 – 62 Zakona o Ustavnom sudu.

a) Kad Ustavni sud utvrdi da neka odredba zakona nije u skladu sa Ustavom, ta odredba prestaje da važi na dan kad je odluka Ustavnog suda objavljena u službenom glasilu (čl. 58. st. 1). Ustavni sud može odrediti način uklanjanja posledica nastalih primenom neustavne zakonske odredbe (čl. 59). U ovom konkretnom slučaju Ustavni sud o „načinu otklanjanja posledica“ ništa nije odredio.

b) Neustavne odredbe zakona ne mogu se primenjivati „na odnose koji su nastali pre dana objavljivanja odluke Ustavnog suda, ako do tog dana nisu pravnosnažno rešeni” (čl. 60. st. 1 Zakona o Ustavnom sudu). A contrario, mogu se, iako je docnije utvrđena njihova neustavnost, primeniti na odnose koji su pravnosnažno rešeni pre objavljivanja odluke u službenom glasilu. Izbor predsednice VKS je „pravnosnažno“, a zapravo konačno rešen još 2009. godine, kada ju je Skupština izabrala.

c) „Svako kome je povređeno pravo konačnim ili pravnosnažnim pojedinačnim aktom” donesenim na osnovu zakonske odredbe koja je proglašena neustavnom, ima pravo da od nadležnog organa traži izmenu tog akta (čl. 61. st. 1). Pojedinačni akt koji je u ovoj pravnoj stvari donesen, jeste odluka Narodne skupštine o izboru N. Mesarović za predsednicu VKS. Čije je pravo povređeno njenim izborom na osnovu neustavne odredbe – pravo ministra N. Selakovića, pravo Visokog saveta sudstva? Koje njihovo pojedinačno pravo je povređeno? Moglo bi se govoriti samo o povredi pojedinačnih prava sudija koji nisu 2009. godine bili izabrani za sudije od strane Visokog saveta sudstva, kojim je predsedavala N. Mesarović. Ali, te sudije nisu Narodnoj skupštini podnele nikakav predlog za izmenu odluke o njenom izboru. Ponavljam, predlog potiče od Visokog saveta sudstva, na inicijativu ministra pravde, N. Selakovića.

d) Inače ovakav predlog, zbog povrede pojedinačnog prava „može se podneti u roku od šest meseci od dana objavljivanja odluke u “Službenom glasniku Republike Srbije”, ako od dostavljanja pojedinačnog akta do podnošenja predloga ili inicijative za pokretanje postupka nije proteklo više od dve godine.“ (čl. 61. st. 2). Odluka o izboru N.Mesatović za predsednicu VKS donesena je 2009. godine. Nije dostavljana – objavljena je u „Sl. gl. RS“. Ne znam da li je od objavljivanja odluke o njenom izboru do podnošenja inicijative Ustavnom sudu bilo proteklo više od dve godine. To je morao da utvrdi Visoki savet sudstva kad je podneo predlog Narodnoj skupštini za prestanak funkcije N. Mesarović. A, Savet, ako se veruje odlukama objavljenom na njegovom sajtu (www.vss.sud.rs ), tim pitanjem se uopšte nije bavio.

Šta bi mogao biti pravni osnov za prestanak funkcije predsednice VKS? Razloge za prestanak funkcije predsednika suda VKS uređuje čl. 79 st. 3 Zakona o sudijama: „Predsedniku Vrhovnog kasacionog suda prestaje funkcija pre isteka vremena na koje je izabran na lični zahtev, prestankom sudijske funkcije ili razrešenjem iz ovim zakonom propisanih razloga za razrešenje predsednika suda.“ Očigledno je da nijedan od ovih pravnih osnova u konkretnom slučaju nije nastupio – niti je N. Mesarović prestala da bude sudija (to od Skupštine nije ni traženo), niti je podnela ostavku (iako je bilo očiglednih pritisaka da to učini), niti joj je istekao mandat, niti je razrešena (nije ni pokrenut postupak za razrešenje). Osim ovih, izrično određenih razloga za prestanak funkcije predsednika suda, predsedniku suda, kao i svakom drugom sudiji, funkcija može prestati zato što je otpočeo sa poslovima, ili stekao status koji je nespojiv sa sudijskom dužnošću (funkcije u legislativnim organima ili u organima izvršne vlasti, članstvo u političkoj stranci i sl (čl. 30. st. 1 Zakona o sudijama). U ovoj konkretnoj stvari, N. Mesarović se ne stavljaju u odgovornost ovakve situacije.

U skladu sa sveopštom nesređenošću i pravom šlampavošću zakonodavstva u Srbiji, Zakon o sudijama nije izrično rešio pitanje kako će se postupiti u slučajevima kad je neko izabran za sudiju ili predsednika suda, iako nije ispunjavao uslove za izbor, kao i kako će se postupiti u slučaju kad su povređena pravila o postupku izbora. U ovom konkretnom slučaju, N. Mesarović je izabrana, uz povredu pravila postupka izbora, zato što o njenom izboru prethodno nije bilo pribavljeno mišljenje Opšte sednice VKS. Ova pravna praznina može se popunjavati samo analogijama: ako lice koje se bira nema uslova za određenu poziciju, ili ako su povređena pravila u toku postupka izbora, stvar bi se mogla rešiti samo tako što će se od organa koji je izbor izvršio (Narodna skupština) zatražiti da utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za izbor ili da su povređena pravila izbora. Ali, to se u predlogu mora konkretno reći i podnošenju predloga mora prethoditi postupak u kome će se utvrditi (za slučaj N. Mesarović): (1) da su povređena pravila izbora i (2) da je povreda pravila izbora takvog intenziteta da čini izbor nepunovažnim.

Ništa od ovog nije učinio ni ministar pravde, kao podnosilac inicijative, ni Visoki savet sudstva koji je Narodnoj skupštini podneo predlog za prestanak funkcije Nate Mesarović. I ministar i Visoki savet su fingirali da izvršavaju odluku Ustavnog suda. Ponavljam, budući da Ustavni sud nije predvideo nikakav određeni način za izvršenje svoje odluke o proglašenju odredbe Zakona o sudijama neustavnom, pravo na podnošenje predloga za izmenu ili poništaj akta o izboru N. Mesarović za predsednicu VKS imaju samo oni čija su pojedinačna prava tim izborom bila povređena, a to bi bile sudije koje nisu bile izabrane prilikom opšteg reizbora 2009. godine. Nikako ministar, niti Visoki savet.

Ono što su ministar i Visoki savet morali da učine, kad su se već opredelili za ovu metodologiju, jeste: utvrđivanje da su povređena pravila postupka o izboru i da je povreda tih pravila bila tako značajna da izbor čini nepunovažnim. U vođenju tog postupka, bili su dužni da N. Mesarović pruže mogućnost da se izjasni kako o tome da li su pravila postupka bila povređena, tako i o tome da li je povreda takva da izbor čini nepunovažnim. Umesto toga, doneli su odluku o njenom izuzeću!

Posle sprovedenog postupka bili su dužni da jasno formulišu predlog: da traže da se utvrdi da izbor N. Mesarović za predsednicu VKS nije bio punovažan ili da se utvrdi da ona nije ni bila izabrana. Tome bi vodila analogija sa ranijim zakonskim tekstovima o sudijama koji su sadržavali ovakve odredbe, izostale iz važećeg zakona „zahvaljujući“ nestručnim i olako formulisanim ustavnim odredbama o sudstvu i neodgovornom pisanju zakona u Srbiji.

Umesto svega ovoga, ministar pravde se sa nadnaravnom strogošću pravi da izvršava odluku Ustavnog suda, koja se konkretnim pitanjem uopšte ne bavi, a Visoki savet sudstva ga bez pogovora u tome prati. Ta neuka i nevešto odglumljena fikcija pravne države ne može dovesti ni do kakvog dobrog rezultata. Naprotiv. Današnji akteri čine isto ono što su činili raniji akteri tzv. reforme – ranija ministarka Malović, sama N. Mesarović i Visoki savet sudstva – donose odluke bez prethodne procedure, bez obrazloženja, bez naznačavanja pravnog osnova. Pokazuju dakle jasno da je njihov modus operandi identičan ranijem, stvaraju novi osnov za nepoverenje domaće javnosti i organa EU u stvarnu reformu pravosuđa ovde, izigravaju osnovne principe vladavine prava, unose političke elemente u jedan postupak koji bi morao biti čisto pravni i izveden bez ijedne senke sumnje u proceduru, jer se radi o prestanku funkcije predsednika najvišeg suda u državi. Da su motivi smene politički, a ne pravni, proizlazi ne samo iz okolnosti koje su kao folklor pratile čitav ovaj slučaj (videti izjave Vladimira Cvijana – npr. Blic i reakcije Nate Mesarović – npr. RTS), već i iz jedne nejasne, na Ustavu i zakonu nezasnovane procedure ministra pravde i Visokog saveta u koju uvlače i Narodnu skupštinu.

Ako Narodna skupština odista ne bude htela da sasluša ono što N. Mesarović ima da kaže o zahtevu za prestanak njene funkcije, iako je to tražila, u čemu će biti razlika njenog pristupa, od pristupa ranijeg saziva Skupštine stvari reforme pravosuđa? Razlike neće biti. Sve će biti isto – gaženje elementarnih principa vladavine prava.

Pored svega ovoga, izgleda da akteri smene N. Mesarović uopšte nisu svesni posledica izabranog neustavnog i nezakonitog modus-a operandi. Naime, ako se utvrdi da joj prestaje funkcija zato što procedura izbora nije bila punovažna, ta odluka deluje unazad. Na taj način se dovodi u pitanje punovažnost svih odluka koji je doneo Visoki savet sudstva, pod predsedavanjem Nate Mesarović kao njegove predsednice, a ona je to po samom Ustavu, kao i drugih odluka koje je donela kao predsednika VKS, van suđenja. Među tim odlukama nalaze se i odluke o izboru sudija na stalnu funkciju, izvršenom 2009. godine. Hoće li nove vlasti time držati na kratkoj uzici sudije izabrane u vreme ranije vlasti, u odnosu na sudije koje su reizborom vraćene 2012. godine, na osnovu odluka Ustavnog suda? Kad shvate da im se takva mogućnost pruža, nije isključeno da hoće – to je činila svaka vlast u Srbiji poslednjih sto godina, a i duže. Odmah da podvučem, i kad bi Narodna skupština donela odluku o prestanku funkcije bez pravnog osnova, takva odluka ne može dirati u punovažnost presuda koje je Nata Mesarović donela kao sudija, iako su i takve bojazni izražene u javnosti, naročito povodom suđenja zbog atentata na premijera Đinđića. Jer, Mesarović je, kao sudija bila u nespornom punovažnom mandatu.

Šta je trebalo učiniti i šta bi se učinilo u jednoj pravnoj državi: Nata Mesarović bi bila razrešena, i to kao sudija.

Mandat predsednice Visokog saveta sudstva, što je posledica njenog svojstva predsednice VKS (po funkciji), može prestati pre isteka vremena na koje je birana pri konkretnom stanju stvari, samo ako se razreši. Razrešena može biti bilo kao sudija, bilo kao predsednica Suda. Razlozi za razrešenje N. Mesarović, kao predsednice Suda nisu primenjivi, jer su prilagođeni samo funkciji predsednika suda, a ne i funkciji predsednika Visokog saveta sudstva. „Predsednik suda razrešava se te funkcije zbog kršenja obaveza ustanovljenih propisima za obavljanje poslova sudske uprave, narušavanja načela nezavisnosti sudije, postupanja suprotno propisima o dodeljivanju predmeta, odstupanja od propisa kojim se uređuje godišnji raspored sudija, teškog disciplinskog prekršaja u vršenju funkcije predsednika suda ili nestručnog vršenja funkcije predsednika suda.“ Videti čl. 75. st. 1 Zakona o sudijama. Nijedan od navedenih prestupa nije joj stavljen na teret, niti ima indicija da ih je učinila.

Ali, ima razloga da bude razrešena sudijske funkcije: „Sudija se razrešava kad je osuđen za krivično delo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci ili za kažnjivo delo koje ga čini nedostojnim sudijske funkcije, kad nestručno vrši funkciju ili zbog učinjenog teškog disciplinskog prekršaja.“ – čl. 62. Zakona o sudijama.

Ima mnogo razloga za ocenu da je, kao predsednica Visokog saveta sudstva, N. Mesarović nestručno vršila tu funkciju.

1. Najpre, treba razumeti, a i Evropska komisija je jasno obrazložila, da Visoki savet kad odlučuje o pojedinačnim pravima sudije ima karakter suda. Iako sam o tome detaljno pisala na ovom sajtu u tekstu „Reč na Skupštini Društva sudija“, ponavljam. U smislu čl. 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, izraz „tribunal ustanovljen zakonom“ označava telo koje ima sudsku funkciju, podobno da donese obavezujuću odluku (Benthem v. Netherlands /1985). Ovlašćenje da se daju preporuke ili saveti nije dovoljnio da se određeno telo smatra „tribunalom ustanovljenim zakonom“ (Van de Hurk v. Netherlands/1994). Tribunal koji se označava kao „administrativni“ može da se smatra tribunalom u smislu čl. 6 Konvencije, ako je nezavisan i nepristrasan (Campbell and Fell v. UK/1984). „Nezavisnost“ znači nezavisnost od izvršne vlasti, političkih stranaka i parlamenta, a relevantni faktori jesu: (a) način imenovanja; (b) sloboda od eksternog pristupa i (c) pojavni oblik nezavisnosti. Imenovanje profesionalnih sudija u određeno telo nije jedini način obezbeđenja nezavisnosti, naime činjenica da se jedno profesionalno disciplinarno telo sastoji od pripadnika profesije ne znači sama po sebi ispunjenje zahteva nezavisnosti (H. v. Belgium/1987), ali je obično moćan dokaz nezavisnosti: Prisustvo sudija koje čine polovinu članstva, uključujući i predsedavajućeg sa pravom glasa, obezbeđuje nezavisnost (Le Compte, Van leuven and De Meyere v. Belgium/1981).Primeri tela za koje je ES prihvatio da imaju svojstvonezavisnog i nepristrasnog tribunala osnovanog zakonom: Demicoli v. Malta. Demicoli je bio osuđen od strane predstavničkog doma Parlamenta zato što je objavio članak u satiričnoj reviji u kojem su kritikovani neki članovi Parlamenta. Postavilo se pitanje da li se Predstavnički dom Parlamenta može smatrati kao telo koje potpada pod pojam „nepristrasnog i nezavisnog tribunala ustanovljenog zakonom“, pa je ES stao na stanovište da čl. 6 EK povređen, prihvativši tezu da Predstavnički dom ima svojstvo tribunala u konkretnom slučaju. Na osnovu ove prakse, Visoki savet sudstva bi se mogao smatrati telom koje potpada pod pojam „nezavisnog i nepristrasnog tribunala osnovanog zakonom“, zato što je osnovan Ustavom, a bliže regulisan zakonom; zato što su njegove odluke obavezujuće, zato što je zamišljen i zakonom i Ustavom ustanovljen kao nezavisno telo i zato što u njegovom sastavu većinu čine profesionalne sudije. A, kad je takvo telo, Visoki savet mora da odlučuje na osnovu javne i usmene rasprave, dajući mogućnost licu o čijem pravu odlučuje, da u postupku sudeluje. Na to telo imaju se primeniti sva pravila o izuzeću koja inače važe u sudskom postupku. Zato predsednica Visokog saveta Nata Mesarović mora da odgovori na pitanje zbog čega Savet pod njenim rukovođenjem nije neposredno primenio ustavnu normu iz čl. 32, koja utvrđuje pravo svakog (dakle, i sudije) – da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega. Reč je, naime, o ustavnoj normi koja uređuje jedno ljudsko pravo i kao takva, ona je neposredno primenjiva norma.

2. Pod rukovodstvom Nate Mesarović, rad Saveta je protivno Ustavu bio proglašen tajnim i tek posredstvom Poverenika za informacije od javnog značaja, obelodanjeni su njegovi zapisnici iz kojih se vidi da o sudijama nije bilo razgovarano pojedinačno i sa naporom da se daju argumenti za njihovu stručnost, osposobljenost i dostojnost, već su se pred Savet iznosile liste imena, bez objašnjenja njihovog porekla.

3. Ustavni sud je u jednoj od svojih ranijih odluka već bio utvrdio neophodnost individualnog obrazlaganja svake odluke Visokog saveta sudstva o tome zašto konkretne sudije nisu bile izabrane na stalne mandate. N. Mesarović se na razne načine javno suprotstavljala ovakvom zaključku.

4. U toku već započetog postupka opšteg izbora i reizbora, planirani broj sudija je bio menjan nekoliko puta, bez obrazloženja.

Pored svega, za razrešenje predsednika VKS potreban je predlog Opšte sednice VKS, a odsustvo mišljenja te Sednice, ministar pravde i Visoki savet, na osnovu odluke Ustavnog suda o neustavnosti jednog člana Zakona o sudijama, navode kao osnovni razlog prestanka funkcije predsednice VKS. Pa zašto onda Opštu sednicu VKS sada ništa ne pitaju? Zašto im sada ne treba ni predlog ni mišljenje Opšte sednice?

Zato što je pravo ponekad isto što i demokratija. Traži vreme, ozbiljan rad, pristojne procedure i poštovanje prava onog koga treba smeniti, bez obzira da li vam je drag ili ne. Zato što ni ranija “reforma” pravosuđa, ni ova “reforma reforme” nemaju ni pravnu ni demokratsku vrednost. Već u oba slučaja – generisanje lojalnog, politički zavisnog sudijskog kadra.

Peščanik.net, 13.02.2013.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)